Nekad dominantna i opće raširena udomaćena sorta šljive bistrica ili požegača gotovo da je proteklih nekoliko desetljeća uništena zbogvirusa šarke šljive (plum pox virus), pa se sve više sade na taj virus tolerantne sorte šljiva. Ipak, u povijesti će ostati zabilježena nizozemska “tulipomanija” tijekom 17. stoljeća, kao slučaj kada su virusne infekcije pridonosile ekonomskom razvoju neke zemlje. Još od 1576. godine je poznato šarenilo cvjetova tulipana, jer je tada prvu virozu biljaka opisao Carolus Clusius, ali je njeno “podrijetlo” dokazano tek 1928. godine kao virus mozaika tulipana. Takve su biljke u odnosu na jednobojne cvjetove bile osobito popularne u Nizozemskoj do te mjere da su predstavljale statusni simbol. Zbog neobičnog izgleda uzgajivači tulipana su ih tada uzgajali cijepljenjem zdravih i oboljelih biljaka. Za samo jednu virusom inficiranu lukovicu tulipana moglo se na burzi 1636. godine dobiti primjerice 4 tone pšenice ili 8 tona riže ili 2 tone maslaca ili 4 tone piva ili 2 barela vina ili 8 svinja ili 12 ovaca, što je zbog narednih “špekulacija” i precijenjene vrijednosti već naredne godine uzrokovalo propast trgovanja tulipanima šarenih latica.

„Nevolje obavijene proteinom“
Virusi nisu stanični organizmi, pa su njihove čestice po kemijskom sastavu nukleo-proteini (“nevolje obavijene proteinom”), a veličinom vrlo male (20 do 2.000 nanometara) (1nm = milijarditi dio metra) (vidljivi su samo vrlo jakim povećanjem, elektronska mikroskopija). Proteinski omotač štiti nukleinsku kiselinu (najčešće RNK, rjeđe kod biljnih virusa DNK) koja je nositelj infektivnosti virusa. Virusi se umnažaju samo u živim stanicama njihovih domaćina, a poznato je da mogu inficirati bakterije, alge, gljive biljke i životinjske organizme uključivo čovjeka. Biljni virusi su ime dobili prema biljnoj vrsti iz koje su prvo izolirani i prema simptomu koji uzrokuju (npr. virus mozaika duhana je prvo identificiran u duhanu kao žutozeleni mozaik). Vrlo je važno na vrijeme prepoznati i/ili posumnjati na virusnu zarazu biljaka. Zašto?! Za razliku od gljivičnih i nekih bakterijskih bolesti virusi se ne mogu učinkovito suzbijati primjenom kemijskih i/ili bioloških sredstva za zaštitu bilja! Jednom inficirana biljka virusima ostaje zauvijek zaražena, te se izuzev metode termoterapije dijela meristemskog staničja više ne bi smjela koristiti u proizvodne svrhe.

Virusne zaraze
Virusne zaraze uzrokuju različite promjene ili simptome na biljkama, od tipičnih po kojima se lako raspoznaju do netipičnim po kojima su vrlo slični drugim živim ili neživim poremećajima. Najvažnije neželjene promjene na biljkama uzrokovane virusnim bolestima su smanjeni rast ili “patuljavost”, žućenje, mozaik, prstenasta pjegavost, šarenilo i/ili malformacija cvijeta, uvijanje lišća i deformacija plodova.

Simptomi biljnih viroza su većinom vidljivi po cijelim biljkama (tzv. “sistemične” zaraze), a nisu lokalizirani na pojedinim organima kao primjerice većina gljivičnih i bakterijskih bolesti. Prema simptomima vrlo slični virusnim infekcijama biljaka su fitoplazme. Izvan stanice domaćina ne pokazuju znakove života (npr. u tlu, na odumrlim biljnim ostacima, opremi i strojevima), te se tako mogu održati od svega nekoliko sati (nestabilni), nekoliko dana ili čak godinama (stabilni). Nestabilni biljni virusi se održavaju na sjemenu i sadnom materijalu ili njihovim vektorima (organizmi koji prenose viruse). Način širenja je specifičan za svaku vrstu virusa. Neki se prenose mehaničkim dodirom zaražene i zdrave biljke (preko rane biljnim sokom) i/ili različitim vektorima, npr. kukci (lisne uši, štitasti moljci ili “bijele mušice”, tripsi, cikade ili cvrčci), grinje, nematode i zemljišne (pseudo) gljive (Olpidium, Polymyxa, Spongospora)! Stoga su virusi značajan ekonomski problem kod biljnih vrsta koje često napadaju spomenute kategorije štetnih organizama. U sljedeću vegetaciju virusi se prenose na zaostalim biljnim ostacima, višegodišnjim domaćinima (korovima i kulturnim vrstama), sjemenu, prezimljujućim populacijama vektora i vegetativnim organima za umnažanje (npr. gomoljima, lukovicama, reznicama, podlogama, plemkama).

Kako zaštititi biljke od virusnih infekcija ?
Jednom zaražena biljka virusnim česticama ne može se više izliječiti, a na svjetskom tržištu nema dostupnih pripravaka za suzbijanje virusa u vrtovima, poljima, plastenicima ili višegodišnjim nasadima. Stoga sve mjere zaštite od biljnih virusa počivaju na preventivnim mjerama, što uključuje dobro poznavanje ekonomski značajnijih virusa (simptome, štetnost) i načine njihova širenja. Vremenom sjetve ili sadnje i mjerama zaštite spriječiti pojavu i razvoj vektora virusa u osjetljivim usjevima. U proizvodnji treba koristiti bezvirusno sjeme (npr. sjeme salate bez virusa mozaika salate) i/ili VF (“virus free”) sadni materijal (voćne sadnice, lozni cjepovi) i/ ili certificirani sjemenski krumpir i slično. Bitne su i administrativno-karantenske mjere na biljne vrste koje se uvoze iz područja gdje su rašireni za državu uvoznika nerasprostranjeni virusi (npr. program sprječavanje “unosa” virusa šarke šljive iz Europe u Sjevernu Ameriku). Važno je suzbijati alternativne domaćine virusa (eradikacija herbicidima) koji imaju široki krug domaćina (npr. virus žute patuljavosti ječma napada više od 200 vrsta trava, a može se održati na travnim korovima uz međe parcela), te na vrijeme kemijski i drugim mjerama suzbijati vektore perzistentnih biljnih virusa. Matične lozne i voćne nasade podloga i plemaka uzgajati uz propisanu prostornu izolaciju od komercijalnih voćnjaka i vinograda, redovito provoditi zdravstvene kontrole (vizualne i laboratorijske), odmah eliminirati na virusne infekcije “sumnjive” biljke i suzbijati vektore potencijalnih virusa. Pri kreiranju i uzgoju bezvirusnog sadnog materijala treba uspostaviti program termoterapije i uzgoja kulture tkiva iz meristema – osobito pri proizvodnji sadnog materijala u krumpiru, jagodama, jabukama, breskvama, vinovoj lozi, te mnogobrojnim ukrasnim biljkama (npr. krizanteme). U literaturi se navodi i jedan manje raširen način zaštite od biljnih virusa: križna zaštita infekcijom blagim sojevima virusa koji štite biljku od naknadne zaraze štetnijim sojem (npr. opisano kod virusa mozaika rajčice u zaštićenom uzgoju). Važna mjera zaštite je uzgoj otpornih ili tolerantnih biljaka na virusne infekcije, bilo da se radi o dugogodišnjoj klasičnoj selekciji ili mnogo bržem dobivanju trans-genetičkih biljaka (npr. u voćarstvu se sve više širi uzgoj na virus šarke šljive tolerantnih sorata).

""

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakKako, zašto i u što ulagati u poljoprivredi?
Sljedeći članak3,4 milijuna kuna iz IPARD-a za proizvodnju bučinog ulja
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.