Patlidžan (Solanum melongena) je tropska biljka iz porodice Solanaceae, koja se uzgaja zbog svojih plodova. Potječe iz istočne Indije, odakle se proširila po cijeloj Aziji, osobito Kini koja se smatra sekundarnim središtem porijekla. U Europi se spominje od 14.st., najprije u Španjolskoj u koju su je donijeli arapski trgovci. Od 15.st. javlja se i u Italiji, a kod nas se spominje od 16.st.
Hranjiv i dijetalan plod
Izuzetno je cijenjen u afričkim i kineskim kuhinjama, kao i na Mediteranu, jer je bogat biljnim bjelančevinama (nazivaju ga i mesom), a male je kalorične vrijednosti. Najveći svjetski proizvođači patlidžana su Kina, Indija, Egipat, Turska i Iran, dok se najveći prinosi po jedinici površine ostvaruju u Nizozemskoj, Belgiji i Cipru. 93% svjetske proizvodnje patlidžana odvija se u Aziji, dok Europa sudjeluje s 2,7%. U Hrvatskoj je proizvodnja jako mala i službena statistika ju ne bilježi. Kako je u našoj prehrani slabo zastupljen, tako i njegov uzgoj nema veće gospodarsko značenje. Izuzetno visoki prinosi koji se ostvaruju u Nizozemskoj i Belgiji posljedica su proizvodnje u zaštićenim prostorima koji osiguravaju veće prinose. Patlidžan je jednogodišnja zeljasta biljka visine do 70 cm, s razgranatim stablom koje ponekad ima trnje. Uzgaja se zbog ploda, koji je najčešće ljubičastoplave boje, ali može biti i zelen, žuti ili bijeli. Zbog solanina koje sadrži ne smije se konzumirati prije termičke obrade. Dijetetska je namirnica, a 100 g svježeg ploda ima samo 24 kcal energije, pa je jako zanimljiv prilikom redukcijskih dijeta. Sadrži više od 90% vode, 2,2-5,6% ugljikohidrata, 0,7-2,3% bjelančevina, vitamin C, nešto vitamina grupe B i karotina. Kako sadrži flavonoide poput nasunina, koji su poznati antioksidansi, djeluje protuupalno, antialergijski i pomaže u borbi protiv slobodnih radikala. Izvrstan je izvor dijetalnih vlakana. Postoje brojne sorte koje se razlikuju po boji, namjeni, okusu i strukturi. Naše tržište najviše prihvaća tamnoljubičaste sorte s jakim sjajem, težine od 250 do 350 grama. Hibridi daju 30-40% veći prinos u odnosu na standardne sorte, ali se sjeme uobičajeno uvozi. Najveći dio plodova na tržište dospijeva od svibnja do studenoga, a uzgoj je osim na otvorenom moguć i u zaštićenim prostorima, u kojima se ostvaruju veći prinosi uz dulje plodonošenje.
Prodajne cijene
Prosječne prodajne cijene ovise o kanalu prodaju, i razdoblju plasmana patlidžana. Uobičajeno su veće pri izravnoj prodaji potrošačima, kao i izvan sezone. Usporedbom cijena vidljivo je da u odnosu na baznu 2010. godinu prodajne cijene u posljednje dvije godine padaju u svim prodajnim kanalima, a najmanje u prodavaonicama, nakon rasta zabilježenog 2013. godine. U cilju povećanja proizvođačkog profita, svakako je preporučljivo ići u smjeru maloprodaje, odnosno izravne prodaje i izvansezonske proizvodnje.
Uzgoj
Optimalna temperatura klijanja je 29°C, a minimalna 15°C. Stoga se u našim klimatskim uvjetima uzgaja iz presadnica. Kako ima relativno dugo vegetacijsko razdoblje za uspješno plodonošenje mu je potrebno 5 mjeseci bez mraza. Pri temperaturama većim od 30°C razvijaju se plodovi s više gorčine, što je problem današnjih ekstremnih klimatskih prilika. Pri otvorenom uzgoju u kontinentalnom hladnijem području biljka razvija najviše 3 etaže plodova, pa su razmaci sadnje manji nego na mediteranskom dijelu. Patlidžan se bere višekratno, ovisno o vremenskim uvjetima svakih 5-10 dana, što poskupljuje proizvodnju. Bere se u tehnološkoj zrelosti, koja obično počinje 60-70 dana nakon sadnje. Svaka biljka može dati 8-12 razvijenih plodova. Optimalna temperatura i relativna vlažnost za čuvanje plavog patlidžana su 10-12 °C i 90-95% vlage. Kraće vrijeme može se čuvati i na nižim temperaturama da se spriječi gubitak težine plodova, ali to može prouzročiti oštećenja od hladnoće. Prinosi ovise o razdoblju berbe, pa se u kontinentalnom dijelu Hrvatske kreću oko 15-20 t/ha, dok se u priobalju može ostvariti i 50 t/ha. Uzgojem u zaštićenim prostorima se, zbog mogućnosti kontrole mikroklimatskih uvjeta, povećavaju prinosi i ekonomska uspješnost uzgoja, ali oni ujedno zahtijevaju i veću investiciju.
Troškovi
Patlidžan je moguće uzgajati i hidroponski, bez tla, čime se ukida potreba za plodoredom i značajno smanjuje upotreba kemijskih sredstava za zaštitu. Iz američkog primjera je vidljivo da u strukturi troškova u proizvodnji patlidžana najveći dio (62%) otpada na trošak berbe, koja je višekratna i za koju je potrebno osigurati radnu snagu, na što treba obratiti pažnju prije podizanja nasada, a što može biti ograničavajući faktor za veće proizvodne površine . Za uzgoj je potrebno 40-50 t/ha stajskog gnoja, koji se u tlo unosi u jesen, te 120-160 kg dušika, 90- 100 kg P2O5 i 150-200 kg K2O.
Proizvodnjom patlidžana između ostalog povrća bavi se i EKO OPG Hujić iz Donje Zeline, koji ima proizvodnju na otvorenom i u plastenicima. Proizvodi po ekološkim principima, što potvrđuju i odgovarajući certifikati koje gospodarstvo posjeduje. Svoje proizvode prodaju izravno kupcima putem tržnice, a za kilogram patlidžana ostvaruju 15-20 kn. S obzirom da proizvode i druge vrste povrća, dio proizvedenog prerađuju (ajvar), čime je moguće dulje vremena čuvanja, a postižu se i bolje prodajne cijene.
Patlidžan se tradicionalno prerađuje u ajvar, zajedno s paprikom, pa bi povrćari koji proizvode papriku trebali nuditi i patlidžan u svojem asortimanu. Prerada ujedno proizvođačima može omogućiti i bolju zaradu, posebno ako se prerađevine rade na tradicionalan način, od ekoloških namirnica, što kupci cijene i spremni su više platiti. Pri proizvodnji treba osigurati dovoljno radne snage, budući da se patlidžan bere višekratno.
