Izbor biljaka koje se mogu uzgajati na kiselim tlima prilično je velik, a navest ćemo tek neke, najčešće uzgajane.
Vrste roda Calycanthus listopadni su grmovi iz porodice Calycanthaceae. Najčešće su dvije vrste koje se nalaze uglavnom u kontinentalnoj Hrvatskoj, C. floridus i C. occidentalis. Cvjetovi su veličine oko 5 cm, najčešće crvenosmeđe boje, kod C. floridus cvjetovi imaju miris na ananas. Biljka tvori „čupave“ grmove visine i širine do 2 m. U toplijim godinama kalikantus cvate već u travnju i cvate sve do lipnja. Iako rijetko formira plodove, pripazite jer su sjemenke otrovne. Sadi se na sunčanom ili polusjenovitom položaju. Na sjenovitom mjestu naraste veći, ali i slabije cvate. Nema velikih potreba za vodom, te dobro podnosi sušu. Dobro je zemlju oko grma malčirati komadićima kore drveta. Najčešće se sadi kao soliterni grm ili u manjim skupinama. S obzirom da podnosi sjenu moguće je saditi ga ispod većih stabala.
Grmovi koji trebaju pH od 5.0 – 6.5
Kalikantus – Calycanthus floridus
Citizus – Cytisus scoparius
Gardenia – Gardenia jasminoides
Vještičja lijeska – Hamamelis virginiana
Hortenzija – Hydrangea macrophylla
Božikovina – Ilex spp.
Žućica, žutilovka ili zečjak ( Cytisus scoparius) raste poput visokog grmlja ili niskog drvca. Ova je biljka porijeklom iz Maroka i daleko je izdržljivija nego što izgleda. Važno je da se posadi na mjesto zaklonjeno od hladnog vjetra. Ova biljka obožava sunce, pa se obvezno sadi na južnim položajima. Shodno tome dobro podnosi sušu i visoke temperature. Cvate u travnju i svibnju cvjetovima žute boje. Postoje i sorte sa crvenim, bijelim i purpurnim cvjetovima. Nakon cvatnje orezuje se za oko 2/3 dužine grana. Tako ostaje kompaktna i ponovno cvate.
Vještičja ljeska listopadna je i iznimno otporna biljka. U prvih pet godina raste vrlo sporo, a maksimalnu veličinu dostiže nakon 10 do 15 godina. Naraste 3 do 4 m u visinu i isto toliko u širinu. Cvate u jesen i zimi iznimno mirisnim cvjetovima koji mogu biti žute do narančasto crvene boje. Osim toga, cvjetovi si su oblikom nalik na pauka. Listovi nalik na one lješ- Biljke za kisela tla (2) njaka otpadaju nakon prvih mrazeva i na golim se granama pojavljuju cvjetovi. Vještičja lijeska podnosi niske temperature do -20° C, međutim ne podnosi sušu, kao ni zadržavanje vode u zoni korijena.
Latinski naziv hortenzije dolazi od grčkih riječi hydro = voda i angeon = posuda. Drugim riječima, to je biljka koja traži puno vode. Prirodno stanište hortenzija su Himalaja, istočna Azija, te vlažne šume sjeverne i južne Amerike. Rod hortenzija sadrži oko 75 cvatućih vrsta koje su većinom grmovi visine 1 do 3 m, međutim neke su niska stabla, a ima i penjačica koje dosežu dužinu od 30 m penjući se uz drveće. Postoje zimzelene i listopadne vrste, a sve kultivirane vrste su listopadne. U Europu je donešena u 18. stoljeću i vrsta koja se danas susreću je Hydrangea macrophylla. Ova hortenzija naraste 70 do 150 cm visoko i oko 200 cm u širinu. Otporna je na mraz i hladnoću, cvate od lipnja sve do kasne jeseni.
Glavna značajka biljke su cvjetne glavice raznih boja; bijele, ružičaste, crvene, plave ili ljubičaste. Boja cvjetova ovisi o pH zemlje. Na vrlo kiselim tlima, pH 3 do 4,5 biti će plave boje. U manje kiselim i neutralnim tlima cvjetovi će biti ružičasti ili crveni. Ako je pH iznad 7 sigurno će se javiti kloroza. Hortenzija najbolje uspijeva na polusjenovitim i vlažnim položajima. Jutarnje sunce im ne smeta, pa se mogu saditi na istočnom položaju. Ljeti je treba obilno zalijevati, osobito, ako je posađena na sunčanom položaju. Sade se kao soliteri ili u skupinama, u skupinama na travnjacima, uz rub vrta, uz vodenu površinu ili kao živicu. Mnogi hortenzije orezuju u jesen što je pogrešno. Hortenzija formira cvjetne pupove krajem ljeta prethodne godine, pa se događa da se pri rezidbi uklone i da biljka iduće proljeće ne procvate. U proljeće stare grane treba posve ukloniti, osobito u sredini grma kako bi se biljka pomladila. Grane oštećene hladnoćom skrate se do zdravog dijela i uklone se ocvale cvjetne glavice.
Grmovi koji trebaju pH tla ispod 5.0
Divlji kesten – Aesculus parviflora (niža vrsta)
Crnjuša – Erica spp.
Borovica – Juniperus communis/ Juniperus horizontalis
Kalmija – Kalmia latifolia
Pieris – Pieris japonica
Rododendroni – Rhododendron spp.
Borovnice – Vaccinium spp.
Crnjuša ili erika (Erica) zimzelena je vrtna biljka koja je posebno dekorativna ako se uzgaja na kamenjaru, u kombinaciji s patuljastom crnogoricom, a na latinskom njezino ime znači metla. Može se uzgajati u loncima i žardinjerama na balkonima i terasama. Sve češće se drži i kao sobna biljka. Rod Erica sadrži više od 800 vrsta. Biljka je porijeklom sa Sredozemlja i s juga Afrike. Najveći broj vrsta raste poput malih zimzelenih grmova nježnih igličastih listova. Cvjetovi su raznih boja, od bijele do ljubičaste, sitniji ili krupniji. Neke vrste imaju mirisne cvjetove. Erica carnea pogodna je za vrtni uzgoj, naraste do 30 cm visoko i cvate u jesen. Tijekom zime listovi postaju smeđi, a u proljeće ponovno ozelene. Erica hyemalis cvate zimi, naraste do 40 cm visine.
Obična borovica (Juniperus communis) je razgranati grm visine 1 do 2 m ili stablo visine i do 12 m. Listovi su igličasti, bodljikavi. Cvate u travnju i svibnju, a plodovi dozrijevaju u jesen iduće godine. Puzava borovica (Juniperus horizontalis) koristi se kao pokrivač tla. Ovisno o sorti, biljke narastu tek 20 do 30 cm visoko, a u širinu oko 1 m. Takve patuljaste borovice sade se i na kamenjare. Pieris ili vatreni grm (Pieris japonica) je zimzeleni grm koji nas cijele godine očarava svojom ljepotom, od ljeta do kasne jeseni biljku krase plodovi, a u kasnu zimu i proljeće krase ga cvjetovi. Pieris spada u porodicu Ericace a porijeklom je iz Japana, Tajvana i istočne Kine. Listovi su eliptični dugi oko 10 cm. Mladi listovi su bakrenocrveni, a kasnije postaju srebrnozeleni.
Cvatovi su grozdasti bijele ili ružičaste boje. Kasnije se javljaju plodovi poredani u niti. Traži dobro drenirano, ali ipak vlažno tlo, pa je biljku potrebno redovito zalijevati. Pieris cvate na prošlogodišnjim mladicama, pa se orezuje nakon cvatnje u proljeće, nikako prije, jer bi u tom slučaju cvatnja izostala. Najbolje mu odgovara polusjena i idealan je za sadnju ispod visoke crnogorice. Niže sorte pogodne su za uzgoj na kamnejaru ili u žardinjerama. U hladnijim krajevima mogu mu naštetiti kasni mrazevi, iako se biljka uspješno obnavlja. Pozor: listovi pierisa otrovni su za domaće životinje i ljude.
Rododendroni
Poznato je više od 1000 vrsta divljih rododendrona od kojih su uzgojeni mnogobrojni hibridi. Broj hibrida veći je od 10 000. Većina vrsta cvate u svibnju. Neke vrste nazivaju se azalejama zbog njihovog sitnijeg lišća i nižeg rasta. U literaturi se često nalaze podaci da se rododendroni i azaleje razlikuju prema tome jesu li listopadni ili zimzeleni. Botanički pripadaju istom rodu, rodu Rhododendron (syn. Azalea). Latinski naziv biljke dolazi od grčkih riječi rodon = ruža i dendron = drvo, dok azaleos znači sušno, što je suprotno činjenici da općenito ne podnose podnose sušu, ali ni vodu u zoni korijena.
Većina divljih rododendrona porijeklom je iz planinskih krajeva Azije, Europe, sjeverne Amerike i Australije. Mnoge vrste potječu iz Kine. Teško je u kratko navesti brojne vrste i sorte ovih lijepih grmova. Botanika dijeli rododendrone prema izgledu listova i cvjetova, dok ih za potrebe vrtlarstva dijelimo na velike grmove s velikim cvjetovima, sitne male grmove, rano cvatuće, kasno cvatuće, mirisne, one koji mijenjaju boju u jesen, koji podnose sunce, koji podnose kalcij u tlu. Prema ovoj podjeli u rasadniku ili katalogu možete potražiti koja bi sorta bila najpogodnija za vaš vrt.
Rododendroni traže kiselo tlo (pH 5 – 6), humusno, vlažno i prozračno tlo. Pri sadnji je važno iskopati veliku rupu, dva puta dublju od korijena biljke i što je moguće širu, ispuniti je supstratom za rododendrone. Najbolje je zalijevati ih kišnicom, jer ne sadrži kalcij i ne mijenja pH zemlje. Položaj treba biti sjenovit, bez izravnog sunca, iako postoje vrste koje uspijevaju i na suncu. Povoljno na rododendrone djeluje blizina neke vodene površine zbog povišene vlage zraka. Ne sadite ih u blizini biljaka koje imaju plitko i jako korijenje (kesten, brza, orah).
Ako rododendron želite posaditi na sunčanom mjestu tada ga sadite ispod neke veće biljke ili jednostavno izaberite sortu koja dobro podnosi sunce. Pozitivna strana rododendrona je ta što ih nije potrebno orezivati. Iznimno se orezuju jako stare i prerasle biljke. Nakon cvatnje treba ukloniti sve ocvale cvjetove kako bi se potaknula cvatnja iduće godine. Rododendron ima plitko korijenje, pa ih nije poželjno okopavati jer bi se mogao oštetiti korijen.
Važno je zemlju ispod njih redovito zalijevati kako se površinski sloj nebi osušio. Najbolje je zemlju ispod rododendrona malčirati debljim slojem kore drveta. Biljke treba početi prihranjivati krajem ožujka ili početkom travnja i nakon cvatnje. Za prihranu se koristi posebno gnojivo za rododendrone. Mnoge biljke bolje rastu na kiselom tlu, a to pokazuju obilnom cvatnjom. Uz navedene biljke, možete odabrati i one iz roda ljiljana, kockavicu, astilbu, plavi mak ili paprat.
