Kad je prije pet stoljeća biskup Geraldini poslao iz Italije u Hrvatsko zagorje nekoliko purana, nije ni slutio da će ova ptica postati ne samo čimbenik tradicije i kulture ovog kraja, nego i promotor života i rada ljudi ovog prostora širom Europe. Nije poznato jesu li u Hrvatsko Zagorje došli divlji ili udomaćeni purani. No razlog kojeg su opstali na hrvatskom prostoru sigurno je bio jednostavan uzgoj i kvalitetno meso, koje i danas jamči dobar plasman i na domaćem, ali i na tržištima izvan granica naše zemlje.
Izvorni oblik našeg domaćeg purana je američki divlji puran (Meleagris gallopavo) koji ima dva varijeteta, i to srednjoamerički koji su stanovnici Meksika i Perua udomaćili u predkolumbijsko doba, te sjevernoamerički koji je udomaćen u novije vrijeme, a od kojeg je nastao zagorski puran. Izvorni divlji oblik obitava u brdovitim i šumovitim dijelovima američkih država Ohio, Indijana, Illinois i Kentucky. Tamo ga nazivaju indijanska kokoš. Nakon otkrića Amerike puran dolazi u Europu. Prvo u Englesku 1524., a šest godina kasnije u Njemačku te i u druge zemlje starog kontinenta.
Divlji purani su crne boje s bakrenim odsjajem, gole glave, nešto manji od zagorskih, dobro pokretljivi i skloni letenju. Mužjaci ispod glave imaju crvenu mesnatu resu, a na prsima karakteristični izraženi čuperak perja. Divlji purani pronalaze hranu u otvorenom okolišu gdje borave, a za odmor odabiru povišena mjesta na drveću. Visina ovih ptica je oko metra, težina mužjaka je oko 12kg, a ženki upola manje. Nesu jaja s navršenih 8mj. života, a s proljeća ženka snese oko 20 jaja na kojima leži 30 dana. Dožive 15 godina, a uzgajaju se oko 4god. Nakon druge godine života purama se smanji nesivost 30%, a iduće još toliko, pa dalje zadržavanje u rasplodu nije rentabilno. Uzgajati se mogu intenzivno i ekstenzivno.
Uzgajanje na ekstenzivan, prirodniji način ima dobru stranu što nisu potrebna ulaganja u hranu i objekte. Zato jer divlji purani u okolišu pronalaze sve što im je potrebno za preživljavanje. Loša strana ovakvog načina uzgoja je veće stradavanje od prirodnih neprijatelja, kao i mali postotak izleženih purića zbog uništavanja jaja od strane dlakavih i pernatih grabljivica. Intenzivni uzgoj divljih pura daje veće proizvodne rezultate. Za takav način treba osigurati pašnjačke površine koje treba ograditi i pokriti žičanom mrežom da bi se spriječilo prelijetanje.
U okviru objekta potrebno je izgraditi nadstrešnicu u koju se smještaju gnijezda. Također hranilice i pojilice za dodatnu zrnastu hranu i pitku vodu. Uzgajivač Božidar Tišinić uzgaja divlje pure kombinirajući oba načina uzgoja. Tako da je tijekom sezone nesenja matično jato u intenzivnom uzgoju, a nakon tog perioda ptice su na slobodi. Jaja pura inkubira, i prema njegovim riječima postiže 95% izleženost purića. Budući da u jelovniku divlje pure najveći dio zauzima biljna hrana, za jednu odraslu puru preporučljivo je osigurati oko 10m2 pašnjaka. Kao i domaće, divlje pure žive u jatu pa je preporučljivo jednom puranu dodijeliti 8 pura.
