Razlozi koji idu u prilog pašnjačkom korištenju zelene krme:
Povoljniji ekonomski efekt proizvodnje mlijeka između ostalog, postiže se i smanjenjem troškova proizvodnje krme i hranidbe, pri čemu napasivanje ima nezaobilaznu ulogu.
Sa zootehničkog gledišta pomalo se zaboravlja da pašnjačko držanje ima povoljni utjecaj na organizam životinja:
• Trajan utjecaj svjetla pospješuje stvaranje crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina u krvi životinja, što povoljno djeluje na živčani sustav i otpornost životinja. Utjecajem ultraljubičastih zraka pospješuje se stvaranje D vitamina, važnog za regulaciju izmjene mineralnih tvari i povoljnog iskorištenja kalcija i fosfora.
• Kretanje na svježem zraku i stalno gibanje organa prigodom ispaše vrlo povoljno utječe na pravilni razvoj kostura, mišićja i tetiva, kao i na razvitak unutarnjih organa pogotovo pluća i srca. Stoka uzgajana na paši živahnija je, zdravija i otpornija, dobro razvijenog mišićja i zglobova.
• Pašnjačko držanje ima vrlo povoljan utjecaj na hranidbu stoke. Zelena mlada paša ima povoljan kemijski sastav, s povoljnim odnosom probavljivih bjelančevina i probavljivih nedušičnih tvari (vrlo blizu fiziološkom optimumu), te s dovoljnom količinom mineralnih tvari i vitamina, što objašnjava razmjerno velike priraste koje postižu osobito mlade kategorije stoke na paši. Neki se vrlo važni kemijski sastojci krme djelomično ili potpuno gube prilikom sušenja ili siliranja. Ovisno o stadiju razvoja, florističkom sastavu pašnjaka i primjenjenoj gnojidbi zelena krma za napasivanje može sadržavati 18-24 % suhe tvari, uz 18-25 % sirovih proteina, 40-50 % KDV (kisela detergent vlakna) i 6,4-7,0 MJ NEL (netto energija laktacije) u kilogramu suhe tvari.
U vegetacijskom razdoblju travnjake treba koristiti napasivanjem, gdje je god to moguće, jer je cijena bjelančevina po jedinici površine niža nego u sušenoj ili konzerviranoj krmi. Pašnjaci u kontinentalnom dijelu Hrvatske mogu se koristiti najčešće od druge polovice travnja do sredine listopada, ovisno o vremenskim prilikama u pojedinim područjima. U razdoblju do sredine lipnja, porast travnjaka je dobar, ali kasnije slabi zbog nedostatka oborina. Do početka lipnja regeneracija travnjaka poslije napasivanja za novi turnus napasivanja traje 14-18 dana. Od početka lipnja do kraja srpnja regeneracija travnjaka poslije napasivanja traje oko 30 dana, a od početka kolovoza do kraja pašnog razdoblja za novi ciklus napasivanja potrebno je oko 40 dana, ovisno o uvjetima (prvenstveno oborinama). Korištenjem biljne mase travnjaka košnjom i hranjenjem u štali znatno su veći troškovi nego ispašom, zbog većeg utroška energije (ljudskog rada i strojeva). Ovakav vid hranidbe stoke se ne smije prekidati zbog loših vremenskih uvjeta, nego se mora nastaviti svaki dan. Travnjak se obično kosi u punom vlatanju trava svaki dan, da se dobije kontinuirano obnavljanje tratine i da stoka dobije krmu približno iste kvalitete u svim ciklusima korištenja.
U našim klimatskim uvjetima, s dugim razdobljem bez vegetacije (studeni-travanj) potrebno je spremiti velike količine voluminozne krme (sijeno, silaža, sjenaža) za zimsku hranidbu stoke. Od ukupnih troškova u stočarstvu na spremanje krme otpada oko 60%. Spremanje krme za hranidbu stoke u razdoblju bez vegetacije, iziskuje troškove utroška radne snage i energije. Stoga se rentabilnost stočarske proizvodnje postiže u prvom redu pojeftinjenjem prehrane. Obzirom da je pašni način hranidbe stoke jeftiniji od sijena ili silaže, a pri tom stoka jede hranjiviju, kvalitetniju krmu jasan je dakle njegov ekonomski učinak. Utvrđeno je da je cijena jedne hranidbene jedinice pri spremanju sijena za 2,6 puta veća nego pri korištenju ispašom, dok su troškovi za jednu hranidbenu jedinicu pri korištenju silaže 2 puta veći. Posljednjih nekoliko godina puno je interesa za nutritivnu ulogu travnjaka u proizvodnji konjugirane linolne kiseline (CLA) i omega (ω) masnih kiselina. Konjugirana linolna kiselina (CLA) moćan je anti-kancerogen. Trave sadrže linolnu kiselinu i više od polovice ukupnih masnih kiselina čini ω-3 linolna kiselina. Dio ove linolne kiseline se pojavljuje i u proizvodima od preživača. Mlijeko i meso proizvedeno na pašnjacima sadrže konjugiranu linolnu kiselinu i imaju u tom pogledu mnogo višu nutritivnu vrijednost. Uvođenje ispaše u postojeći sustav proizvodnje krme i hranidbe na mliječne farme zahtijeva veću razinu znanja i angažmana nego što je to u slučaju već uhodane proizvodnje na našim mliječnim farmama.
Kako zasijati novi pašnjak ili obnoviti stari?
Iako Republika Hrvatska obiluje travnjačkim površinama (većinom pašnjaci), to je još uvijek nedovoljno iskorišten potencijal za osiguranje jeftine krme i intenziviranja stočarstva. Većina najkvalitetnijih livada pretvorena je u oranične površine, a pod travnjacima su ostale samo one površine koje, zbog nekih otežavajućih čimbenika, nije bilo moguće pretvoriti u oranice. Ovi, uglavnom poluprirodni travnjaci (nastali i opstali ljudskim djelovanjem) uglavnom su slabo produktivni, a krma je niže hranidbene vrijednosti, pogotovo za mliječnu proizvodnju. Glavni razlog za takvo stanje je nepovoljan botanički sastav. Sve više takvih travnjaka se obnavlja zbog većih potreba za kvalitetnom voluminoznom krmom u stočarskoj proizvodnji. Prvi znakovi koji proizvođača upozoravaju da je vrijeme za potpunu obnovu postojećeg travnjaka kontinuirani je pad prinosa krme iz godine u godinu, ili kad ga životinje nerado pasu i ostavljaju velike nepopašene površine. Glavne komponente travnjaka tad postaju trave slabe hranidbene vrijednosti i korovne vrste koje životinje nerado pasu, ili potpuno izbjegavaju (npr. bodljikave vrste, razne mlječike itd.) Glavni razlog pogoršanja botaničkog sastava travnjaka u vlažnijim klimatima je slaba dreniranost (prozračnost) travnjaka, pa se kvalitetne travne vrste, koje ne vole prevlažna tla, povlače i ustupaju mjesto, često puta bezvrijednim, biljnim vrstama kojima takva tla odgovaraju. I nepravilno gospodarenje može biti razlog smanjivanja kvalitete travnjaka. Nedovoljna gnojidba ili potpuni izostanak gnojidbe mineralnim ili organskim gnojivima, prekasna košnja, preveliko/prenisko pašno opterećenje (prevelik ili nedovoljan broj stoke po jedinici površine) ili preteška mehanizacija, pogotovo u vlažnim uvjetima, ubrzavaju procese snižavanja kvalitete travnjaka. Na nastale plješine u travnjaku obično se naseljavaju travne vrste slabije kvalitete (obična vlasnjača-Poa trivialis, jednogodišnja vlasnjača-Poa annua i dr.), kao i razni korovi. Sijanje novog travnjaka nije jeftina aktivnost. Zato se potpunoj obnovi travnjaka pristupa jedino kad je botanički sastav loš ili je travnjak potrebno poravnati ili drenirati. Travnjak osrednje kvalitete može biti poboljšan pravilnim korištenjem (pravilna gnojidba, pravovremena košnja/napasivanje, nadosijavanje kvalitetnih vrsta).
Metode zasnivanja novog travnjaka
Klasična sjetva travnjaka u obrađeno tlo najčešći je način zasnivanja travnjaka. Obradom tla stvaraju se najpovoljniji uvjeti za sjetvu i nicanje trava i mahunarki te njihov daljnji razvoj. Ovaj način se najčešće koristi za zasnivanje travnjaka na ravnim i manje nagnutim terenima, te na dubljim tlima. Osnovna obrada (oranje), kojoj prethodi 2/3 osnovne gnojidbe, izvodi se na dubinu 25-30 cm traktorskim plugom. Ako je tlo plitko, dubina osnovne obrade se smanjuje na 10-15 cm primjenom plitkog oranja, tanjuranja ili frezanja. Poslije osnovne obrade slijedi predsjetvena priprema tla, kojoj prethodi 1/3 osnovne gnojidbe. Ako je tlo poslije oranja u dobrom stanju dovoljno je drljanje, dok se kod težih tala primjenjuju kombinacije tanjuranja, frezanja, pripreme tla sjetvospremačem i drljanje. Načini obrade tla kod zasnivanja travnjaka moraju se prilagoditi uvjetima terena na kome se primjenjuju. Tlo pripremljeno za sjetvu treba biti dovoljno zbijeno, dobro poravnano, a površinski sloj (maksimalno 2-3 cm) fino pripremljen i rastresit, jer je sjeme trava i sitnozrnih mahunarki (djetelina) sitno, a klica nježna i slabije moći prodiranja kroz loše
obrađeno tlo. Na svježe obrađenom, rastresenom, neslegnutom tlu sjeme se kod sjetve unosi na veću dubinu, pa biljke teže i slabije niču i zasnivanje travnjaka je slabije uspješno. Ukoliko nema dovoljno vremena za prirodno slijeganje tla, potrebno je površinu prije sjetve povaljati, ali po mogućnosti rebrastim valjcima. Sjetva se obavlja specijalnim sijaćicama za trave i djeteline i žitnim sijaćicama na dubinu 1-2 cm, ili kao najlošija metoda ručno (omaške). Poslije sjetve površinu treba obvezno povaljati.
Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida i površinske obrade tla počeo se širiti pojavom djelotvornijih, jeftinijih i tehnički lako primjenjivih herbicida, korištenjem pogodnih strojeva za površinsku obradu tla i specijaliziranih sijaćica za sjetvu trava i sitnozrnih mahunarki (djetelina). Ovakav način zasnivanja travnjaka osobito dolazi do izražaja na slabijim, erozivnim, plićim i uopće lošijim tlima, na većim ili manjim nagibima, posebno u brdsko-planinskom području, te na teškim, glinovitim tzv. minutnim tlima, gdje je teško osigurati dobru sjetvu u kratkom roku. Pored intenziviranja proizvodnje krme u manje povoljnim agroekološkim uvjetima, ovim načinom zasnovan travnjak štiti tlo od erozije, poboljšava svojstva tla akumuliranjem većih količina organske tvari, utječe povoljno na vodozračne odnose u tlu. Za uništavanje postojećeg biljnog pokrova koriste se različiti totalni kontaktni ili translokacijski herbicidi, npr. herbicidi s djelatnom tvari glifosat ili parakvat. Količina herbicida i vode navedena je u uputama svakog preparata, kao i dužina karence. Tretiranje je najčešće ranije u proljeće kad biljke započinju svoj vegetativni razvoj, ili kod jesenske sjetve dovoljno rano da stignemo zasijati travnjak u optimalnim rokovima. Prolaskom karence, pristupa se osnovnoj gnojidbi i površinskoj obradi tla (do 5 cm dubine) kombinacijama tanjuranja, frezanja i drljanja. Koji će se način površinske obrade tla primijeniti poslije uporabe herbicida, ovisi o osobinama tla i njegovom općem stanju nakon primjene herbicida, kao i o raspoloživoj mehanizaciji. Poslije primjene herbicida, gnojidbe i površinske obrade tla izvodi se strojna, ili u gorem slučaju, ručna sjetva i valjanje.
Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida bez obrade tla (izravna ili direktna sjetva) se najviše primjenjuje na slabim, plitkim, erozivnim, kamenitim tlima i na nagnutim terenima. U širokoj praksi ima istu ulogu i značaj kao i prethodno navedena metoda. Tehnologija zasnivanja sijanih travnjaka je sljedeća: za uništavanje postojeće vegetacije primjenom herbicida, kao i kod prethodnog načina, koriste se isti herbicidi i na isti način. Poslije primjene herbicida (ovisno o karenci) i osnovne gnojidbe, sjetva se obavlja izravnim unošenjem sjemena u tlo specijaliziranim sijaćicama za izravnu sjetvu trava i djetelina. Vrijeme i način sjetve je sličan kao i kod ostalih postupaka zasnivanja travnjaka. Izravnom sjetvom možemo uspješno zasnovati travnjak i na strništu ili kukuruzištu. Ove posljednje dvije metode mogu se koristiti i za renoviranje postojećih travnjaka. Jedina je razlika u slučaju primjene herbicida (ne moramo ih uvijek koristiti) što njihova uloga nije uništiti postojeću vegetaciju, kao kod sijanja novog travnjaka, nego zaustaviti porast postojeće vegetacije i tako omogućiti novozasijanim biljkama uspješno zakorijenjivanje, rast i razvoj. Za djelomično zaustavljanje rasta postojećeg biljnog pokrova koriste se različiti totalni kontaktni ili translokacijski herbicidi, npr. herbicidi s aktivnom tvari glifosat (Glyphogan 480 SL) ili parakvat, ali u znatno manjim dozama nego kod potpunog uništavanja vegetacije (kod sijanja potpuno novog travnjaka). U literaturi se navode različite doze herbicida: npr. 0,62, 0,8, 1,08, 3,3 kg/ha-glifosata ili 0,9 kg/ha parakvata, oko 200 l vode/ha 1-7 dana prije sjetve (pročitati upute proizvođača).
Prednosti i nedostatci izravne sjetve
Općenito, prednost ima sjetva nakon oranja i predsjetvene pripreme tla. Klasičnom sjetvom travnjaka (oranje+predsjetvena priprema+sjetva) uklanjamo postojeću vegetaciju, a time i konkurenciju novozasijanim vrstama, te osiguravamo najbolje uvjete za razvoj novog travnjaka. Međutim, ovim načinom sjetve uništavamo i korisne biljke na postojećem travnjaku, te stavljamo travnjak izvan upotrebe na relativno dulje vrijeme. Izravnom sjetvom u postojeći travnjak možemo smanjiti vrijeme u kojem travnjak nije u upotrebi. Međutim, u ovakvoj sjetvi postoji veći rizik od propadanja klijanaca kao rezultat borbe s postojećom vegetacijom. Najvažnije prednosti od ove sjetve trava i mahunarki u postojeću tratinu ili strnište (kukuruzište) u odnosu na klasičnu sjetvu su smanjenje potrošnje nafte, ušteda vremena i prevencija od erozije. Najvažniji nedostaci su rizik od propadanja usjeva zbog slabije konkurentne sposobnosti novozasijanih biljaka s postojećom već razvijenom vegetacijom, potreba za jačim traktorima (min. 75 KS) i novim sijaćicama, te smanjen korijenov sustav sijanih biljaka. Izravno sjetva se najčešće koristi kod usijavanja djetelina u travnjak osrednje do dobre kvalitete, zatim kod popravljanja šteta od izmrzavanja, kao i u na tlima podložnim eroziji (brdsko-planinska područja).
Vrijeme sjetve
Najpogodnije vrijeme za sjetvu travnjaka u nizinskom i nižem brdskom području je rano proljeće, u drugoj polovici ožujka i prvoj polovici travnja, te u kasnoljetno/ranojesenskom terminu – od polovice kolovoza do polovice rujna (između dvije Gospe).
Valjanje
Bez obzira na koji se način zasniva travnjak, odmah poslije sjetve posijanu površinu moramo povaljati srednje teškim valjkom, najbolje u istom danu. Na povaljanoj površini sjeme brže klija, trave i mahunarke ujednačenije i brže niču, veći je broj izniklih biljaka, formira se bolji i produktivniji travnjak. Valjanjem se uspostavlja bolji kontakt sitnog sjemena trava i sitnozrnih mahunarki i tla, sjeme brže prima vlagu iz tla i bubri, brže klija i niče. Valjanjem se znatne količine sjemena koje ostaju na površini unose, utiskuju u tlo. Povaljana površina je ravnija, pa je korištenje takve površine kasnije u eksploataciji lakše i sigurnije za mehanizaciju.
Nedostatak sjetve u proljeće je spor razvoj travnjaka u godini sjetve, što rezultira nižim prinosima, a i konkurentnost korova je veća nego u jesen. Sjetva travnjaka u jesenskom roku može biti jako povoljna ako do zime ima dovoljno vlage za nicanje i porast trava i djetelina. Konkurentna sposobnost korovskih biljka je manja nego u proljetnom roku, te se već u prvoj godini postižu znatno veći prinosi krme nego u proljetnom roku. Zasnivanje travnjaka u višem brdskom području može se obaviti tijekom travnja, u nuždi i početkom svibnja, a u vlažnijem području kasno ljeti ili ranije u jesen. Sjetva travnjaka u planinskom području najuspješnija je u proljeće, tijekom svibnja, a zatim u drugoj polovici ljeta ako ima dovoljno vlage za nicanje trava i djetelina. Ukoliko se travnjak zasniva žitnim sijaćicama i posebnim sijaćicama za sjetvu trava i djetelina koje nemaju odvojena spremišta za trave i mahunarke, onda treba napraviti određene zahvate prije sjetve. Žitne sijaćice treba podesiti za sjetvu trava, lule i diskove namjestiti da siju plitko 1-2 cm, aparat za reguliranje količine sjemena namjestiti za sjetvu manjih količina sitnog sjemena trava i djetelina. Dobro je prvo posijati trave, a onda okomito na posijanu površinu djeteline i mačji repak koji ima okruglasto i sitno sjeme, pa lako i brzo iscuri kroz lule kao i sjeme djetelina. Ukoliko je površina koju sijemo duga i uska, pa okomito sijanje ne dolazi u obzir, tada djeteline i mačji repak sijemo u paralelne redove s već posijanim redovima trava.
Najvažnije vrste trava i sitnozrnih mahunarki za napasivanje
Klupčasta oštrica (Dactylis glomerata L.) je visoka trava raširena gotovo svugdje. Sušu podnosi bolje od većine visokih trava. Dobro podnosi zimu, pogotovo ako je pod snijegom. Sporo niče, ali u drugoj godini rano počinje s razvojem i postaje vrlo agresivna vrsta. Jedna je od najranijih vrsta. Koristi se za košnju i napasivanje. U monokulturi se sije 25-30 kg/ha sjemena. Dugotrajna je vrsta (obično se koristi 4-7 godina).
Trstikasta vlasulja (Festuca arundinacea Schreb.) dolazi na zamočvarenim i poplavnim tlima, ali i suhim, čak i vrlo suhim tlima. Dakle, dobro podnosi sušu, a također i mrazeve (čak i temperaturne ekstreme). Podnosi i visok nivo podzemnih voda kao i plavljenje do 30 dana. Tolerantna je na kiselost tla, uspijeva na tlima pH 4,6-9,5. U proljeće sporo niče i sporo se razvija. U drugoj godini rano počinje s vegetacijom. Dolazi i na nizinskim i na visinskim položajima. Dugotrajna i vrlo prodorna u kasnijim godinama. Prije je smatrana jedva srednje kvalitetnom. Međutim, danas se uzgaja u više europskih zemalja, SAD, Australiji itd. Njena kvaliteta uvelike ovisi o pravilnom korištenju. S ispašom trstikaste vlasulje treba početi ranije nego što je to slučaj s klupčastom oštricom i skratiti vrijeme ponovnog porasta (regeneracije travnjaka). Za sjetvu u čistoj kulturi koristi se 35-40 kg/ha sjemena.
Engleski ljulj (Lolium perenne L.) je najproduktivnija i najkvalitetnija niska trava. Stanište: vlažna i svježa tla i humidna oceanska klima. Traži teža i teška plodna tla. Na lakim tlima i u sušnim uvjetima potisne ga livadna vlasnjača. Jako isušivanje tla uzrokuje potpuni zastoj vegetacije, te se ispaša u aridnijim područjima ne smije bazirati na engleskom ljulju kao glavnoj komponenti. Ne podnosi golomrazice ni dugotrajni snježni pokrivač. Ipak, u nas zime nisu limitirajući činitelj njegova širenja (osim u višim planinskim područjima). Dugotrajna je vrsta ako se napasuje. Rano počinje s vegetacijom u proljeće, a kasno završava u jesen, pa je poželjan za produženje pašne sezone (u povoljnim uvjetima). Vrlo je prodoran. Kod zasnivanja dugotrajnih pašnjaka udio engleskog ljulja ne bi trebao prelaziti 10-15% upravo zbog potiskivanja drugih komponenata smjese, osim u slučajevima kad se zbog povoljnih uvjeta za njegov rast pašnjak bazira na engleskom ljulju. Sije se u količini 35 kg/ha (20-25 preciznim sijačicama).
Livadna vlasnjača (Poa pratensis L.) ima duge vriježe koje tvore gustu tratinu. Najvažnija je i najkvalitetnija niska trava na lakšim i sušnijim tlima. Optimalna staništa: vlažna i svježa tla, a dolazi i na mokrim tlima (ukoliko su lakša). Kao samonikla vrsta sreće se od mora do velikih nadmorskih visina. U dugotrajnim sušnim uvjetima zastane u vegetaciji, ali dolaskom kiša nadoknađuje rast. Vrlo dobro podnosi smrzavicu, prvoklasne je kvalitete i vrlo ukusna. Ima bujnu regeneraciju, ali joj je proizvodni potencijal niži od engleskog ljulja. Dugotrajna je vrsta. U proljeće rano počinje s rastom, rano cvate. Nakon sjetve dugo klija i vrlo lagano se razvija, pa dosegne puni razvoj tek za nekoliko godina (nije za kratkotrajne smjese). Izvrsno podnosi napasivanje, te je na pašnjacima gdje ne uspijeva engleski ljulj (suša klima i tlo) naša najbolja trava. Ne preporuča se međutim ni preniska košnja ni prenisko napasivanje jer onda slabo regenerira, pa može nestati. Količina sjemena za sjetvu 30 kg/ha.
Bezosata stoklasa ( Bromus inermis L.) je dugogodišnja, visoka trava (10-12 i više godina) s podzemnim vriježama. Otporna je na sušu i golomrazice i dubok snježni pokrivač. Stanište: rahla, lakša, pješčana i pješčano-ilovasta, suha i ocjedita tla. Dolazi i na teškim tlima, ako su bogata kalcijem. Za visoke planinske položaje ne odgovara. Sporo se razvija poslije sjetve. U povoljnim uvjetima za njegov razvoj agresivna je vrsta. Gdje dominiraju bolje trave smatra se osrednje kvalitetnom vrstom, no bezosata stoklasa predstavlja kvalitetnu travu, naročito u mlađem stadiju i u smjesi s mahunarkama. Ima znatnu vrijednost u krškim krajevima (u smjesi sa smiljkitom) i na vrlo suhim tlima. Prodornost mu je osrednja, pa ga vrlo prodorne trave u smjesama mogu potisnuti. Podnosi ispašu, no još bolje podnosi košnju. Količina sjemena za sjetvu 25-30 kg/ha ako se sije preciznim sijačicama, inače 50 kg/ha.
Nacrvena vlasulja ( Festuca rubra L.) kratkim vriježama tvori rahlu tratinu. Stanište: svježa i vlažna tla, donekle i suha, rjeđe mokra staništa. Dugotrajna vrsta (7-10 god.). Na kiselost nije osjetljiva. Nacrvena vlasulja je biljka skromnih zahtjeva. Uspijeva na različitim tlima, pa čak i na plitkim i skeletoidnim. Dobro podnosi sušu i mrazeve. Njen značaj raste povećanjem nadmorske visine, a posebno u težim uvjetima proizvodnje stočne hrane. Koristimo je za zasnivanje pašnjaka i livada, kao i u DTS za napasivanje ukoliko nismo sigurni u uspjeh kvalitetnijih trava (engleskog ljulja, livadne vlasnjače). Selekcijom su razvijene vrlo kvalitetne sorte, a određene sorte su po prinosima dostigle čak i klupčastu oštricu. Količina sjemena za sjetvu 40 (25-30) kg/ha.
Roškasta smiljkita (Lotus corniculatus L.) je dugotrajna mahunarka i uspijeva u ekstremno nepovoljnim prilikama, gdje uspješno konkurira lucerni i crvenoj djetelini. Stanište: suha i ocjedita tla, a nalazi se posvuda od vrlo suhih do zamočvarenih tala. Dolazi na vrlo plitkim tlima, kamenjarima. Izvanredno podnosi sušu, vrlo otporna na zimu. Uspijeva i na velikim nadmorskim visinama 2000-3000 m. Može se sijati u monokulturi, ali najčešće u smjesama s travama i drugim mahunarkama, za spremanje sijena, silaže/sjenaže, ali isto tako dobro i za napasivanje. Po sadržaju sirovih proteine i energije sličan je crvenoj djetelini. Ne izaziva nadam. Po hektaru se sije 20 kg sjemena (u monokulturi).
Bijela djetelina (Trifolium repens L.) se rijetko uzgaja kao čista kultura. Najčešće se sije u smjesama, osobito za ispašu i kombinirano korištenje. Optimalan udio u smjesi 30% u suhoj tvari i tada može fiksirati preko 200 kg/ha N. Ima polegnutu, puzajuću stabljiku, koja se zakorjenjuje na koljencima (vegetativno razmnažanje). Stanište: divlja bijela djetelina od poplavnih do suhih staništa – optimum svježa i vlažna tla. Traži teža zbijena tla, podnosi poplave, nalazimo je na svim visinskim položajima. Dugotrajna je vrsta. Bijela djetelina sporo povećava sadržaj sirovih vlakana, pa se dugo može koristiti, čak i kad ocvate. Ima veći sadržaj sirovih bjelančevina od lucerne i crvene djeteline. Ne podnosi zasjenjivanje.
Metode napasivanja
Za osiguravanje visoke produktivnosti grla na ispaši nužno je stoci osigurati potrebne hranjive tvari, zbog čega je travni pokrov neophodno iskoristiti u vegetativnoj fazi razvoja biljaka, kada je kvaliteta i hranidbena vrijednost biljne mase najveća. Pri napasivanju međutim dolazi do uklanjanja asimilacijskog aparata biljke (lišće), a nastaju i štete uslijed gaženja izmeta i urina. Da bi se ublažio štetan utjecaj napasivanja potrebno je turnus napasivanja skratiti na što kraće vrijeme, a travnjaku omogućiti što je moguće duže vrijeme za oporavak, tj. regeneraciju biljnog pokrova. Suština je dakle da se stoka što kraće zadržava na pašnjaku, poslije čega se pruža odmor pašnjaku za obnovu tratine između dva turnusa napasivanja na istoj površini. Glavni problemi u korištenju travnjaka (pogotovo prirodnih i poluprirodnih) u Republici Hrvatskoj su kasna košnja, neadekvatna gnojidba i nekontrolirano napasivanje, jednom rječju ne postoji sustavna organizacija korištenja travnjaka, što rezultira niskim prinosima, slabom kakvoćom krme i degradacijom travnjaka. U mnogim područjima RH, a pogotovo u jadranskom dijelu, ispaša je nekontrolirana, pri čemu se ne vodi računa ni o opterećenju pašnjaka, ni o optimalnom početku i završetku ispaše. Tijekom vegetacijske sezone životinje slobodno pasu, pri čemu dolazi do selektivnog napasivanja, jer stoka bira najkvalitetnije vrste koje izumiru i nestaju s travnjaka, a šire se manje kvalitetne i nepoželjne vrste, jer ih stoka ne dira i omogućava im donošenje sjemena i daljnje širenje. Tako nepoželjne biljne vrste postaju dominantne na travnjaku (npr. zečiji trn, razne mlječike itd). Umjesto ovakvog nepoželjnog korištenja travnjaka trebalo bi, tamo gdje je god to moguće, uvesti jednu jednu od metoda sustavnog korištenja travnjaka. Općenito, dvije su osnovne metode napasivanja:
• kontinuirana ili neprekidna ispaša
• rotacijska ili naizmjenična ispaša
Kontinuirana ispaša je najjednostavniji sustav ispaše, gdje je stoka stalno prisutna na pašnjaku veći dio ili kroz čitavu pašnu sezonu. Pri tomu je važno da se tratina stalno održava na određenoj visini, ovisno o vrsti domaćih životinja ili o sustavu proizvodnje (tablica 1).
Pitanje je kako održati tratinu na istoj visini kad pašnjak ne raste istim intenzitetom tijekom vegetacijske sezone? U proljeće kad je rast biljne mase travnjaka intenzivan povećavamo broj životinja po jedinici površine ili ostavljamo jedan dio travnjaka za košnju. U ljetnom razdoblju i u vrijeme sporijeg porasta tratine smanjujemo broj životinja po jedinici površine.
Prednost kontinuiranog napasivanja u odnosu na rotacijsko ogleda se u smanjenim troškovima ograđivanja, vode i fizičkog rada kod pretjerivanja stoke.
Glavni nedostatak je potreba za većom umješnošću i znanjima u nadgledanju rasta tratine i određivanju pravilnog pašnog opterećenja (broj životinja : biljna masa) u svrhu smanjivanja: nepopašenih dijelova travnjaka tijekom proljeća i ranog ljeta kad je jak porast biljne mase, odnosno prepasivanja tijekom ljetnog sušnog razdoblja kad je slab porast biljne mase. Kod
rotacijske ili naizmjenične ispaše pašnjak se podijeli u jedinice (pregoni) i životinje kad popasu jedan pregon idu u drugi i tako redom. Jedan pregon se napasiva 1-20 dana. Takav način napasivanja zahtjeva razdoblje odmora pašnjaka potrebnog za obnavljanje biljne mase. Kod rotacijskog napasivanja mora se voditi računa o visini tratine do koje se napasuje, tj. o visini tratine kod koje se napasivanje obustavlja (tablica 2), jer je visina početka napasivanja određena i za goveda iznosi 15-20 cm, a za ovce 10-15 cm. Tada tratina sadrži najviše hranjivih tvari i najbolje se koristi. Računa se da jedno odraslo govedo ili ovca dnevno pojede krme izražene u suhoj tvari 2,5-3 % od vlastite tjelesne težine. Npr., krava teška 600 kg u laktaciji konzumira 15-18 kg suhe tvari krme (oko 100-125 kg zelene krme).
Prednosti rotacijskog sustava napasivanja
Bolja produktivnost pašnjaka, bolja iskorištenost biljne mase i više opterećenje pašnjaka, smanjena selektivnost ispaše i širenje nepoželjnih
