Pojam “siliranje” označava skladištenje zelene krme u anaerobnim uvjetima, pogodnim za razvoj i aktivnost mikroorganizama koji fermentiraju biljne ugljikohidrate u organske kiseline čime povećavaju kiselost biljne mase koja se tako konzervira u obliku silaže. Gotovo se svi usjevi mogu silirati, a najčešće se siliraju trave, mahunarke, djetelinsko-travne smjese i cijele biljke žitarica, osobito cijela biljka kukuruza. Usjevi koji su pogodni za siliranje sadrže puno šećera, a malo proteina, pa je po pogodnosti za siliranje na prvom mjestu cijela biljka kukuruza, zatim trave, mahunarke, a gomoljače i kupusnjače su najmanje pogodne za siliranje. Preporučljivo je usjeve manje pogodne za siliranje provenuti prije siliranja, silirati ih zajedno s visokoenergetskim krmivima (kukuruz, melasa) i/ili tretirati aditivima prilikom siliranja. Korištenje aditiva u obliku mliječno-kiselinskih inokulanata koji proizvode velike količine mliječne kiseline je široko prihvaćeno u većini zemalja EU gdje je promet takvih preparata pod strogim nadzorom.
Osnovni uvjet koji treba zadovoljiti prilikom konzerviranja usjeva prirodnom fermentacijom je brzo postizanje anaerobnih uvjeta u silosu, te održavanje istih do trenutka hranidbe. U tom se smislu biljnu masu preporučuje provenuti i sasjeckati prije siliranja, a silos što prije napuniti i zatvoriti.
Bez obzira na biljni materijal koji se silira, neizbježni su gubitci hranjivih tvari koji nastaju u polju, prilikom transporta, skladištenja, izuzimanja silaže iz silosa i hranidbe. Gubici su veći ukoliko su ulaganja u silose, opremu i mehanizaciju manja. Kod dobro provedenog postupka siliranja, uobičajeni su gubitci hranjiva do 15%, a kod siliranja bez zatvaranja silosa mogu iznositi čak 50-60%. S obzirom na sadržaj suhe tvari u travnoj masi koja se konzervira siliranjem, najčešće se koriste sljedeći termini:
• do 25% suhe tvari – neprovenuta travna silaža (direktno siliranje)
• od 25 do 35% suhe tvari – provenuta travna silaža
• od 35-50% suhe tvari – jako provenuta travna silaža
• više od 50% suhe tvari – sjenaža.
Paralelno s većim razumijevanjem procesa siliranja povećava se proizvodnja silaže dobre kvalitete.
Prednosti siliranja u odnosu na sušenje travne mase:
• siliranjem se može osigurati veći broj otkosa travne mase godišnje jer nije ovisno o vremenskim prilikama u tolikoj mjeri kao spremanje sijena
• travna masa namijenjena siliranju se može kositi u ranijim fazama fitofenološke zrelosti čime se osigurava kvalitetnija krma
• proces proizvodnje travne silaže može biti potpuno mehaniziran
• pri siliranju se, za razliku od sušenja travne mase, očuva relativno visok postotak karotina, što djelomično štiti životinje od avitaminoze vitamina A.
• siliranjem je moguće proizvesti veće količine krme nego sušenjem, a za skladištenje je potrebno manje prostora
• siliranjem mahunarki se osiguravaju znatne količine proteina koji su često skupi i u hranidbi se moraju osigurati iz drugih krmiva (koncentrata).
Nedostaci siliranja u odnosu na sušenje travne mase:
• osnovni nedostatak siliranja predstavljaju visoki transportni troškovi tj. prijevoz velikih količina biljne mase visoke vlažnosti
• prozračivanjem silosa se aktiviraju aerobni mikroorganizmi, pa se silaža rijetko prodaje za razliku od sijena ili koncentrata. Međutim, biljna masa silirana u bale ovijene plastičnom folijom se može naći ponuđena na tržištu jer ukoliko prilikom utovara, transporta i istovara bala ne dođe do oštećenja plastične folije, nema negativnih posljedica na hranjivost silirane biljne mase
• za proizvodnju silaže je potrebna skuplja oprema i veća su investicijska ulaganja u odnosu na proizvodnju sijena (silosi).
• konzumacija suhe tvari travne silaže je manja od konzumacije suhe tvari sijena
• za razgradnju silažnog soka su potrebne velike količine kisika, pa je izvor onečišćenja i ne smije se ispuštati u vodotokove
• silaža može imati jak miris što se mora uzeti u obzir prilikom manipuliranja s mlijekom. Neke vrste bakterija koje se nalaze u silaži mogu negativno utjecati na proizvodnju sira.
• u silo tornjevima postoji opasnost od trovanja ljudi plinovima, pa su obavezne mjere zaštite na radu.
Silosi
Travna masa se može silirati u silažne jame, silažne hrpe, okomite silose (“silo tornjevi”), vodoravne ili “trench” silose, plastična crijeva ili se može silirati u bale ovijene plastičnom folijom.
Najčešće se silira u vodoravne silose ili, u novije vrijeme, u bale ovijene plastičnom folijom. Siliranje u bale ovijene plastičnom folijom ima prednosti nad ostalim oblicima siliranja jer cijeli proces može biti potpuno mehaniziran (košnja, provenjavanje, baliranje, omatanje plastičnom folijom, skladištenje). Osim toga, svaka bala je silos za sebe, pa se krmne kulture mogu silirati odvojeno, u optimalnoj fazi razvoja.
Izbor lokacije za izgradnju silosa
Pri izboru lokacije za izgradnju silosa potrebito je uzeti u obzir sljedeće:
• najkraći pristup od mjesta hranidbe (staje) do silosa
• lak pristup do silosa i mogućnost manipulacije s mehanizacijom
• silos treba biti zaštićen od površinskih i podzemnih voda
• silos se ne smije locirati ispod brežuljkastih terena da se spriječi dotok oborinskih voda u siliranu biljnu masu
• kod izgradnje okomitog silosa potrebito je ispitati nosivost terena radi statike budućeg objekta
• u slučaju izgradnje krovišta iznad vodoravnog silosa, njegova visina ne smije ometati pristup mehanizaciji.
Okomiti silosi (“silo-tornjevi”)
Mogu se izgraditi od betona, drveta, metala ili plastične mase. Proces punjenja i pražnjenja silosnih tornjeva se može mehanizirati. Za takve je silose potrebno manje prostora u sklopu dvorišta ili farme. U posljednje se vrijeme rijetko grade jer je skupa investicija za mehaničko pražnjenje, a ručno izuzimanje silaže je fizički težak i mukotrpan posao. Zbijanje silažne mase se postiže njenim vlastitim pritiskom. Da bi se postigla zbijenost mase od 200 kg suhe tvari po m3, silosni toranj treba biti viši od 10 metara. Po završetku punjenja, biljna masa je bolje zbijena u donjim dijelovima silosa, a u gornjim je rahlija. Omjer promjera i visine silosa treba biti 1:3 do 1:4. Unutrašnjost zidova je potrebno zaštititi odgovarajućim premazima otpornim na kiseline na bazi bitumena ili plastike.
Silo-jama
Prvi silosi su bili silo jame. Danas se taj tip silosa više ne koristi. Pri gradnji silo jama treba voditi računa o visini podzemnih voda, a oko silosa treba osigurati odvod atmosferskih voda kako se ne bi slijevale u silažu.
Vodoravni silos
Ovaj tip silosa ima pravokutnu osnovu s konusnim bočnim zidovima. Širina silosa je obično od 4-10 m, a visina 1.5-2 m. Da bi se dobio taj konusni oblik, zid je u gornjem dijelu uži (15-20 cm), a pri dnu kod betonske ploče širi (za 20-25 cm). Konusni oblik omogućuje lakše zbijanje silažne mase pod pritiskom mase traktora, te postizanje potpunog kontakta između silažne mase i zidova silosa. Kod ravnih zidova, kakvi se često izgrađuju u praksi, silažna se masa teže zbija uza zid silosa gdje postoji veća mogućnost njenog kvarenja.
Silo hrpa
Ovaj tip silosa se postavlja na ocjeditom zemljištu, zahtijeva minimalna novcana ulaganja jer se obicno gradi samo betonska podloga. Kod ovakvog načina siliranja se mogu pojaviti povećani gubitci ako se površina silaže dobro i pravilno ne pokrije plastičnom folijom. Na većim se farmama biljna masa često silira u silo hrpe radi spomenutih prednosti iako su radi nemogućnosti jakog zbijanja biljne mase nešto veći gubitci hranjiva nego kod siliranja u npr. trench-silose.
Siliranje u plastična crijeva
To je novija tehnologija siliranja. Najveća je investicija nabavka stroja za punjenje crijeva. Svježa sjeckana biljna masa se strojno utiskuje i zbija u plastična crijeva. Kod ovog načina siliranja ne treba graditi silose, a troši se i manje plastične folije u odnosu na npr. siliranje u bale ovijene plastičnom folijom. Promjer crijeva 1,2-3,0 m, a duljina 30-60 m. Zbijenost biljne mase u plastičnom crijevu ovisi o vrsti usjeva, zrelosti usjeva, sadržaju suhe tvari, pritisku stroja, a kreće se 150-250 kg m3. Biljna je masa najzbijenija na sredini donjeg dijela plastičnog crijeva (kod tla), a manje je zbijena u gornjem dijelu plastičnog crijeva. U plastična se crijeva može silirati biljna masa širokog raspona sadržaja suhe tvari (200-600 g kg-1 svježeg uzorka). Nedostatak siliranja u plastična crijeva je potreba za dosta prostora u sklopu farme ili gospodarskog dvorišta jer se plastična crijeva ne mogu slagati jedno na drugo, a između mora postojati manipulativni prostor za strojeve.
Siliranje u bale ovijene plastičnom folijom
Kod ovog načina siliranja biljne mase su smanjena kapitalna ulaganja za izgradnju silosa. Važno je da se travna masa u polju provene na viši sadržaj suhe tvari nego kod siliranja drugim tehnologijama (35-55% suhe tvari), te da se sjecka na veću duljinu. Time se osigurava čvrstoća bala, pa se bale mogu skladištiti jedna na drugu čime se štedi skladišni prostor. Postoji mehanizacija za baliranje i ovijanje bala plastičnom folijom, te za manipulaciju s balama prilikom skladištenja i hranidbe radi njihove velike mase (300-800 kg). Osim toga, svaka je bala silos za sebe, pa su smanjeni gubitci hranjiva jer je brza potrošnja bale prilikom hranidbe. Ova se tehnologija siliranja može dobro uklopiti u sustave napasivanja jer se višak krme s određenih pregona može brzo ukloniti. Kod ovog načina siliranja koriste se velike količine plastične folije (svaka se bala ovije sa 4-6 slojeva plastične folije) koja bi se nakon korištenja trebala neškodljivo zbrinuti.
Tehnologija siliranja travne mase
Košnja usjeva
Biljna se masa najčešće kosi kosilicama s kondicionerima koji ju neposredno nakon košnje gnječe ili kidaju čime se ubrzava evaporacija vlage i omogućuje kasnije lakše zbijanje u silosu. Travnu masu je preporučljivo kositi na oko 3-5 cm visine čime se izravno utječe na kvalitetu krme jer se višom košnjom smanjuje sadržaj vlakana u krmi (više vlakana se nalazi u donjem dijelu busa), smanjuje se kontaminacija krme tlom, manja je evaporacija vlage iz tla, brži je ponovni porast tratine jer su u donjim dijelovima busa očuvane energetske rezerve, krma se brže prosuši jer zrak struji i kroz donje dijelove otkosa.
Direktno siliranje travne mase
Kod direktnog siliranja, biljna masa se može spremiti jednim prohodom stroja (silo kombajni), ali je ovakvim postupkom onemogućeno prethodno provenjavanje usjeva, pa se može izgubiti više od 10% suhe tvari ocjeđivanjem silažnog soka iz silosa. Međutim, gubitci hranjivih tvari odgađanjem roka košnje mogu biti i znatno veći (više od 20%) od gubitaka hranjivih tvari ocjeđivanjem silažnog soka ili manje poželjnom fermentacijom, pa se u slučaju produženih loših vremenskih prilika biljnu masu preporučuje direktno silirati, a ne čekati bolje vremenske prilike kako bi se mogla provenuti na željenu razinu suhe tvari prije siliranja. Talijanski ljulj fermentira brzo i omogućuje proizvodnju dobro konzervirane silaže i ukoliko ima niži sadržaj suhe tvari prilikom siliranja. S druge strane, usjevi poput mahunarki koji su manje pogodni za siliranje se uglavnom provenu prije siliranja.
Brzina provenjavanja
Osim razine provenjavanja, na gubitak hranjivih tvari i na kvalitetu travne silaže (konzumacija, proizvodnost životinja) značajan utjecaj ima i brzina provenjavanja. Kod provenjavanja travne mase 24 sata ili manje, gubitak suhe tvari normalno iznosi 10-30 g kg-1 travne mase, a gubitak suhe tvari travne mase kod dugog provenjavanja može iznositi i do 130 g kg-1 svježe travne mase.
Određ ivanje stupnja provenutosti
Jednostavan način određivanja pogodnog vremena za siliranje je da se provenuta travna masa stisne u šaku i naglo otpusti. Ako travna masa lagano povećava svoj volumen do oko duplog volumena od onog postignutog stiskanjem, sadrži dostatnu količinu vlage za dobro sabijanje u silosu. Ako je povećanje volumena stisnute travne mase brzo, previše je provenuta i potrebno ju je pomiješati s neprovenutom travnom masom prije siliranja. Ako stisnuta travna masa ostane u istom položaju nakon otpuštanja, te dolazi do cijeđenja soka, još nije dovoljno provenuta za siliranje.
Sjeckanje biljne mase prije siliranja
Krma se prije siliranja sjecka radi lakšeg zbijanja u silosu i lakšeg oslobađanja staničnog sadržaja kao preduvijeta intenzivnijeg rasta i razvoja bakterija mliječno kiselinskog vrenja. Duljina sjeckanja krme utječe na zbijenost silaže u silosu, količinu i intenzitet oslobađanja silažnog soka, fermentaciju i aerobnu stabilnost, te konzumaciju i probavljivost silaže. Duljina sjeckanja biljne mase za siliranje se obično kreće od 2-4 cm ako se silira u vodoravne silose. Biljna masa koja se silira u bale ovijene plastičnom folijom se radi boljeg zbijanja također sjecka prilikom baliranja, ali na veću duljinu nego kod siliranja u silose (6-12 cm) čime se omogućuje lakše formiranje bale u bubnju preše, dobro sabijanje biljne mase, te se dalje sprječavaju deformacije bala i oštećenja plastične folije prilikom skladištenja.
Zbijenost silaže
O zbijenosti silaže u silosu ovisi kapacitet silosa tj. trošak skladištenja krme, te potencijalni gubitci hranjivih tvari koji opadaju s povećanjem zbijenosti biljne mase u silosu. Svaki tehnološki zahvat koji mijenja fizikalne osobine biljnog materijala utječe na zbijenost silažne mase u silosu. Npr. sjeckanje usjeva smanjuje, a odgađanje roka košnje povećava otpornost biljnog materijala na zbijanje u silosu. Povećanje sadržaja suhe tvari do cca 350 g suhe tvari po kg svježeg usjeva trave za siliranje smanjuje otpornost biljne mase na zbijanje u silosu, a preko toga povećava. Zbijenost suhe tvari u silosu se povećava korištenjem traktora veće mase za sabijanje. Ukoliko se koriste traktori s dvostrukim kotačima za sabijanje biljne mase, zbijenost će biti slabija u odnosu na korištenje traktora s jednostrukim kotačima. Zbijenost biljne mase u silosu je veća ako se krma dulje vremena sabija, te ako se sabijaju tanji slojevi krme (15-20 cm). Pored navedenog, zbijenost silaže u silosu ovisi o primijenjenoj tehnologiji siliranja. Kod balirane sjenaže, zbijenost suhe tvari krme je ovisna o vrsti stroja za baliranje, podešenoj gustoći zbijanja na stroju i o umješnosti radnika koji radi sa strojem. Kod trench silosa i kod silo hrpa, zbijenost suhe tvari ovisi o opremi i tehnologiji punjenja silosa, o visini i širini silosa. Kod silo tornjeva, silažna masa se zbija pod utjecajem vlastite mase, pa na zbijenost krme utječe visina silo tornja, promjer i materijal od kojega je silos izgrađen, stupanj trenja zidova silo tornja. Kod baliranja u vreće, odnosno plastična crijeva, zbijenost biljne mase je ovisna o njenim karakteristikama, o dimenzijama i fizikalnim osobinama plastičnog crijeva, tehničkim karakteristikama stroja koji utiskuje biljnu masu u plastična crijeva, te o trenju biljne mase tijekom punjenja crijeva. U praktičnim uvjetima, zbijenost biljne mase u trench silosu kreće se od 150-550 kg suhe tvari m-3. Zbijenost biljne mase u silosu je direktno povezana s otpuštanjem silažnog soka, fermentacijom, potencijalnim aerobnim kvarenjem i temperaturom krme.
Noviteti u prekrivanju silosa
Atraktivna alternativa zatvaranju silosa plastičnom folijom ili siliranju bez zatvaranja silosa je korištenje različitih vrsta i debljina jestivih biofilmova, organskih pokrivala, zrnja žitarica (jecam) ili limenih pokrova. Za zatvaranje silosa se mogu koristiti i nus proizvodi industrije poput jabučne komine (50 mm debljine). Međ utim, zatvaranje silosa alternativnim metodama još nije dalo dovoljno dobre rezultate za šire korištenje u praksi, a korištenje nus proizvoda industrije samo odga đa prodor kisika u silažu (za 1-2 tjedna od zatvaranja silosa). Stoga je i dalje, u cilju stvaranja i očuvanja anaerobnih uvjeta u silosu, najbolja za zatvaranje silosa plastična folija.
Fermentacija u silosu
Nakon košnje travne mase, tijekom provenjavanja i rane faze fermentacije, dolazi do promjena kemijskog sastava zajedničkim djelovanjem biljnih enzima i biljne mikroflore. Osnovni cilj siliranja je smanjivanje promjena kemijskog sastava osiguravanjem anaerobnih uvjeta u silosu čime prestaje disanje stanica. Anaerobni uvjeti omogućuju djelovanje bakterija mliječno kiselinskog vrenja koje se prirodno nalaze u krmi ili se dodaju u travnu masu u vidu inokulanata, što dovodi do karakterističnog zakiseljavanja silirane krme. Snižavanjem pH vrijednosti, smanjuje se broj nepoželjnih mikroorganizama (mikroorganizama kvarenja), koji nisu tolerantni na niski pH čime je osigurano efikasno konzerviranje usjeva. Biokemijske promjene u travnoj masi od košnje preko siliranja do hranidbe uključuju nekoliko faza:
• aerobna ili respiracijska
• početak aktivne faze – bakterije octene kiseline
• fermentacijska – aktivna faza – bakterije mliječno kiselinskog vrenja
• završetak fermentacije – stabilna faza – skladištenje
• prozračivanje tijekom izuzimanja silaže i hranidbe.
Prva faza – aerobna faza
U ovoj fazi biljni materijal diše, aktivne su aerobne bakterije. U travnoj masi nakon sabijanja u silose zaostaju određene količine kisika. Sve dok u zraku ima kisika, traje proces disanja pri čemu dolazi do oksidacije topivih ugljikohidrata. Aerobne bakterije koriste kisik, a oslobađaju vodu, ugljikov dioksid i toplinu, pa se povećava temperatura silirane biljne mase. Kisik se treba što prije ukloniti jer pogoduje razvoju nepoželjnih bakterija koje troše šećere, pa ih ostaje manje za bakterije mliječno kiselinskog vrenja i kasnije za mikroorganizme buraga. Sve dok je kisik prisutan u silaži, razvijaju se gljivice i plijesni koje proizvode toplinu, a ako temperatura naraste na preko 35 ºC može doći do “karamelizacije” (smeđa boja) koja je znak povećanog gubitka suhe tvari i smanjenog iskorištenja proteina iz siliranog biljnog materijala tj. njihove smanjene probavljivosti. U ovoj su fazi aktivni i enzimi otpušteni kidanjem (sjeckanje, gnječenje) biljnih stanica. Oni razgrađuju vrijedne sastojke silaže, vrše hidrolizu proteina na peptide i slobodne aminokiseline, a ugljikohidrate na jednostavne šećere. Korištenje topivih ugljikohidrata respiracijom je gubitak i može dovesti do gubitka preko 50% hranjiva i do iscrpljenja supstrata, što utječe na daljnju fermentaciju. Ukoliko je silažna masa dobro sabijena, a silos brzo i pravilno zatvoren, aerobne bakterije potroše sav kisik tijekom 4-6 sati čime su stvoreni uvjeti za rast i razvoj anaerobnih bakterija. Međutim, ukoliko se zatvaranje silosa obavi 48 sati nakon punjenja, kisik će nestati tek nakon 72 sata. Prva faza završava kada se potroši prisutan kisik i kada kiselost (pH) padne na otprilike 5.5, što smanjuje aktivnost biljnih enzima i razgradnju proteina i vodotopivih šećera.
Druga faza – početak aktivne faze
Druga faza ili početak aktivne faze počinje zakiseljavanjem silirane mase kad je potrošen sav kisik. U anaerobnim uvjetima se oslobađa sadržaj stanica biljaka, dolazi do brze razgradnje proteina, enzimatske razgradnje ugljikohidrata i pripreme supstrata za anaerobne mikroorganizme. Ova faza traje 2-3 dana, aktivni su anaerobni mikroorganizmi koji proizvode octenu kiselinu, nešto mliječne kiseline, alkohol i CO2. Iako je octena kiselina slabija od mliječne, ona prva počinje snižavati pH silirane mase. Opadanje kiselosti je povoljno za razvoj mliječno kiselinskih bakterija.
Treća faza – drugi dio aktivne faze
Treća faza ili drugi dio aktivne faze počinje kad pH padne na 5, što smanjuje aktivnost bakterija koje proizvode octenu kiselinu, a istovremeno ubrzava aktivnost bakterija mliječno kiselinskog vrenja. One su aktivne 16-18 dana ili dok se ne postigne pH vrijednost 3.4-4.2, što ovisi o sadržaju vlage mase koja se silira, pufernom kapacitetu biljaka i sadržaju šećera. Bakterije mliječno kiselinskog vrenja mogu biti aktivne i nekoliko mjeseci ako nije zadovoljeno sljedeće: prikladna vlažnost travne mase, dovoljno biljnih šećera, brzo uspostavljanje anaerobnih uvjeta, rast i razvoj odgovarajućeg broja poželjnih mikroorganizama. Osim mliječne kiseline, u ovoj se fazi oslobađa alkohol etanol, 2-3 butandiol, jantarna kiselina, mravlja kiselina i manitol. Aktivnost bakterija postupno prestaje, temperatura se smanjuje, a silaža je dobro konzervirana i stabilna.
Četvrta faza – stabilna faza
Četvrta ili stabilna faza započinje nakon prestanka anaerobne mikrobiološke aktivnosti zbog postizanja niskog pH ili stoga što je potrošen sav supstrat za fermentaciju (šećeri). U ovoj fazi dominira mliječno kiselo vrenje. Stabilna faza traje najdulje, sve dok pH ne padne na 4.5 ili manje, ovisno o pufernom kapacitetu, i tako zaustavi aktivnost svih mikroorganizama silaže. U ovoj fazi silaža može ostati nepromijenjena jako dugo, ukoliko nema prozračivanja i/ili dodatne vlage.
Peta faza – prozračivanje tijekom izuzimanja silaže i hranidbe
Posljednja faza ili izuzimanje silaže iz silosa počinje nakon otvaranja silosa. Kisik iz zraka prodire u silažu čime se pospješuje rast aerobnih mikroorganizama: kvasnica i plijesni, Bacillus spp. i nekih bakterija octenog vrenja. Oni izazivaju sekundarne fermentacije koje mogu bitno povećavati zagrijavanje, naknadni gubitak suhe tvari, te dovesti do zdravstvenih problema životinja. Travna masa silirana u bale omotane plastičnom folijom je sklona kvarenju s Listeria monocytogenes, patogenog mikroorganizma koji dospije u travnu silažu preko tla ili otpadnih proizvoda životinja. Razmnožavanje ovih mikroorganizama je posljedica ulaska zraka u balu kroz oštećenja plastične folije. Mikrobna aktivnost tijekom prozračivanja silirane mase je usmjerena značajnom povećanju pH vrijednosti silaže jer dolazi do oksidacije organskih kiselina proizvedenih tijekom procesa siliranja na CO2 i vodu. Rezultat ovih aktivnosti je oslobađanje topline, što je povezano s razmnožavanjem kvasaca i bakterija octene kiseline tijekom prvotnog povećanja topline, te s razmnožavanjem plijesni kod daljnjih uvjeta povišene temperature u silosu.
Čistoća biljnog materijala za siliranje
Prikolicu s biljnim materijalom za siliranje treba ostaviti na čistoj podlozi od betona do vremena istovara u silos. Ako se sadržaj prikolice istrese na travu ili zemlju, postoji opasnost unosa tla pomiješanog s biljnom masom u silos tijekom punjenja. Traktori i prikolice koji dovoze biljnu masu s polja mogu imati veće količine zemlje na gumama. Dobro je u blizini silosa osigurati betonski ili asfaltirani prostor za čišćenje guma traktora i prikolice od zemlje čime se sprječava onečišćenje biljne mase zemljom. Ako je moguće, poželjno je da traktori s prikolicama ne ulaze u silos, već se biljna masa istovari na betonskoj podlozi ispred silosa, a u silos se unosi i po silosu planira traktorima koji se koriste i za njeno sabijanje.
Aditivi
Ukoliko se poštuju osnovni tehnološki zahvati proizvodnje silaže, populacija prirodnih bakterija mliječno-kiselinskog vrenja je dostatna da se osigura poželjna fermentacija. Međutim, poznato je da su usjevi često siromašan izvor bakterija mliječno kiselinskog vrenja. Postoje brojni aditivi koji se mogu koristiti prilikom siliranja u cilju poboljšanja kvalitete fermentacije u silosu (stimulacija proizvodnje mliječne kiseline), smanjenja gubitka hranjiva, sprječavanja rasta nepoželjnih mikroorganizama, sprječavanja aerobnog kvarenja silaže, dodatka hranjiva u obliku dušičnih spojeva ili minerala. Brojni komercijalni inokulanti sadrže kulture bakterija konzervirane liofilizacijom, pa tako i kulture homofermentativnih bakterija mliječno kiselinskog vrenja.
Najčešći razlozi korištenja aditiva za siliranje:
• sprječavanje rasta aerobnih mikroorganizama, osobito onih povezanih s aerobnom nestabilnošću silirane biljne mase (npr. kvasci koji koriste mliječnu kiselinu) i niskom higijenom spravljanja silaže (npr. Listeria monocytogenes);
• sprječavanje rasta nepoželjnih anaerobnih mikroorganizama (npr. enterobakterija i clostridia);
• sprječavanje aktivnosti biljnih i mikrobnih proteaza i deaminaza;
• povećanje opskrbe bakterija mliječno kiselinskog vrenja supstratom za fermentaciju;
• dodatak poželjnih mikroorganizama za poticanje njihove dominacije tijekom fermentacije;
• promjena uvjeta siliranja u cilju optimiziranja fermentacije (npr. absorbenti);
• formiranje poželjnih završnih produkata siliranja koji stimuliraju konzumaciju silaže i proizvodnost životinja;
• povećanje iskorištavanja hranjiva iz silaže i smanjenje gubitaka suhe tvari.
Kada koristiti aditive?
Prilikom siliranja važno je poznavati karakteristike usjeva koji se silira, primijenjenu agrotehniku na usjevu, pa u skladu s tim i vremenskim prilikama primijeniti odgovarajuću tehnologiju siliranja. Ukoliko na pojedinim farmama postoji problem aerobnog kvarenja silaže koji može biti prouzročen preširokim silosom, slabom zbijenošću, baliranjem travne mase visokog sadržaja vlage ili sporim izuzimanjem silaže iz silosa, tada se preporučuje korištenje aditiva u cilju smanjenja aerobnog kvarenja silaže bez obzira na pogodnost usjeva za siliranje.
Melasa
Melasa je nus proizvod pri preradi šećerne repe, sadrži oko 50% šećera i oko 700 g kg-1 suhe tvari ugljikohidrata topivih u vodi. Mikroorganizmi ga vrlo brzo razgrađuju na mliječnu kiselinu i na taj način povećavaju kiselost tj. koncentraciju mliječne kiseline, paralelno se povećava i sadržaj suhe tvari silaže i smanjuje sadržaj amonijaka. Melasa se može dodavati u travnu masu raspršivanjem pomoću prskalica. Najprikladnije vrijeme za dodavanje melase je pri punjenju silosa provenutom lucernom, djetelinama i travama. Na jednu tonu leguminoza dodaje se oko 40 kg melase, ali ako je sadržaj suhe tvari manji od 25%, za jednu tonu je dovoljno 20 kg melase.
Kiseline
Kao konzervansi za travnu silažu, koriste se različite organske i anorganske kiseline. Kiseline povećavaju kiselost sredine i pogoduju stvaranju uvjeta povoljnih za djelovanje bakterija mliječno kiselinskog vrenja. Paralelno, uništavaju klostridije i koče njihov rast i razvoj. Travna masa za siliranje obično ima pH oko 6, a nakon dodatka kiselina pH opadne na 4.8-5. Daljnjim djelovanjem bakterija kiselost se smanjuje na 3.9. Najčešće se dodaje mravlja kiselina (88%), sumporna kiselina (45%), fosforna kiselina (50%) u količini 2-3 litre po toni svježe travne mase. Octena kiselina se dodaje u količini od 4-5.5 kg po toni svježe travne mase. Kiseline se sve manje koriste u tekućem obliku, a sve više se koriste njihove soli u praškastom obliku. Na tržištu se pojavljuju pod različitim trgovačkim nazivima. Kod korištenja kiselina, radnici trebaju biti zaštićeni (odijela, rukavice, naočale, gumene čizme).
Inokulanti
Inokulanti su proizvodi visoke koncentracije privremeno umrtvljenih mikroorganizama mliječnokiselinskog vrenja. Ovi mikroorganizmi brzo pretvaraju sve dostupne količine šećera u mliječnu kiselinu. Dodaje se 0.6 g inokulanta otopljenog u 20 litara vode na tonu biljne mase od djetelinsko travnih smjesa. Obično se prska leđnom prskalicom. Na tržištu Njemačke nalazi se više od 60 proizvoda inokulanata koji imaju preporuku za korištenje izdanu od DLG-a.
Enzimi
Enzimi se obično dodaju zajedno s inokulantima u cilju razgradnje vlakana do šećera i na taj način povećavaju njihovu razinu u silaži. Obično se dodaje 20 grama enzima otopljenih zajedno s inokulantima u 20 litara vode na jednu tonu travne mase za siliranje.
Inhibitori fermentacije
Veliki broj kemijskih spojeva su potencijalni inhibitori fermentacije, ali je mali broj prihvaćen za komercijalno korištenje. Jedan od najranijih je bila smjesa mineralnih kiselina. Kiseline, obično klorovodična i sumporna, se dodaju tijekom punjenja silosa radi snižavanja pH ispod 4.0. Ako se provodi pažljivo, ovo je efikasna metoda konzerviranja hranjiva. Posljednjih se godina mravlja kiselina široko koristi i zamjenjuje mineralne kiseline jer je manje korozivna od mineralnih kiselina. Nedavno su istraživanja usmjerena na korištenje formalina, 40%-tna otopina formaldehida u vodi, koji se može primjenjivati sam, ili još efikasnije, u kombinaciji s kiselinama poput sumporne ili mravlje. Formaldehid sprječava proteolizu od biljnih enzima, te mikroorganizama u silosu i buragu. Proteini se oslobađaju u kiselim uvjetima abomasuma i razgrađuju u tankom crijevu. Kiselina djeluje kao inhibitor fermentacije, sprječava razvoj nepoželjnih bakterija u silaži. Najvažnije je odrediti koncentraciju formalina jer u slučaju previsoke koncentracije može negativno utjecati na normalnu mikrobiološku populaciju u buragu, te smanjiti probavljivost krme i njenu konzumaciju. Optimalna količina ovisi o vrsti usjeva koji se silira i sadržaju proteina, a ne smije prijeći 50 g formaldehida po kg proteina.
Gubitci hranjiva siliranjem biljne mase
Uspješnost siliranja ovisi o visini i vrsti gubitaka hranjivih tvari u biljnom materijalu od trenutka košnje do hranidbe. Gubitci hranjivih tvari nastaju u svim fazama tehnološkog procesa proizvodnje silaže: u polju, tijekom transporta biljne mase do mjesta skladištenja, tijekom punjenja silosa i zbijanja biljne mase u silosu, tijekom fermentacije u silosu, tijekom izuzimanja silaže iz silosa i prilikom hranidbe. Stupanj gubitaka hranjiva ovisi o vrsti biljnog materijala, temperaturi, prisutnoj mikrobnoj populaciji, zbijenosti silaže u silosu, pH vrijednosti, proizvodima nastalim fermentacijom, brzini i načinu izuzimanja silaže iz silosa, tehnologiji hranidbe i brzini konzumacije ponuđene silaže.
Gubitci hranjivih tvari u polju
Gubitci hranjivih tvari u polju ovise o vremenskim prilikama, vrsti biljne mase, njenoj fenološkoj zrelosti u trenutku košnje, vrsti i učestalosti mehaničkih postupaka i prohoda strojevima, te sadržaju suhe tvari usjeva od vremena košnje do vremena odvoza krme s polja. Oni nastaju prilikom košnje i kondicioniranja usjeva, provenjavanja krme, sjeckanja i sakupljanja krme i odvoza s polja. Gubitci hranjiva u polju uključuju i pokošenu, ali nepokupljenu biljnu masu koja je ostala u polju, a u slučaju korištenja silo-kombajna, uključuju biljni materijal koji nije upao u prikolicu ili je ispao iz prikolice. Padaline dovode do gubitaka hranjivih tvari jer se zbog prolongiranog provenjavanja u polju biljna masa više puta okreće, što dovodi do gubitka lista, ispiranja vodotopljivih šećera i topivih hranjivih tvari, te do ponovne biljne i mikrobne respiracije. Gubici hranjiva su znatno veći ako pokisne već provenuta krma, nego ako pokisne krma neposredno nakon košnje.
Utjecaj zbijenosti biljne mase u silosu na gubitke hranjiva
Glavni razlog što većeg zbijanja biljne mase u silosu je smanjenje gubitaka hranjiva respiracijom i drugih aerobnih gubitaka. Količina kisika koji zaostaje u biljnom materijalu ovisi o porozitetu biljnog materijala, a porozitet o zbijenosti silaže u silosu. Kod usjeva koji se siliraju direktno ili se umjereno provenu u polju, bolja zbijenost biljne mase u silosu smanjuje aerobne gubitke, a jače zbijanje biljne mase povećava gubitke hranjiva ocjeđivanjem silažnog soka. Siliranjem lucerne u trench silose gubitci suhe tvari se smanjuju za 2,2% sa svakim povećanjem zbijenosti silaže za 50 kg m-3.
Zatvaranje silosa
Osim direktnog i indirektnog utjecaja na respiraciju, kisik utječe i na razne procese uključujući razgradnju biljnih stanica, proteolizu i rast mikroba. Do brzog prodora kisika u siliranu biljnu masu dolazi ukoliko silos nije prekriven folijom ili ukoliko folija nije dobro pričvršćena. Beton i plastika propuštaju male količine kisika u siliranu biljnu masu.
Gubitci hranjivih tvari fermentacijom
Određene biokemijske promjene tijekom fermentacije dovode do gubitaka ugljikohidrata topivih u vodi i proteina, a u manjoj mjeri do gubitaka suhe tvari i energije krme. Očekivani gubitci suhe tvari u dobro konzerviranim travnim silažama s malom aktivnošću enterobakterija i kvasaca su manji od 5% silirane suhe tvari, a gubitci ukupne energije, radi formiranja visokoenergetskih spojeva poput etanola su još manji. Gubitci hranjiva nastali fermentacijom u vlažnim, loše konzerviranim silažama mogu iznositi i više od 15% silirane suhe tvari. Očekivani gubitci hranjiva, nakon 60 dana fermentacije, koji nastaju siliranjem travne mase (fermentacija, skladištenje) iznose oko 50 kg suhe tvari t-1 silirane travne mase koja sadrži 30% suhe tvari.
Gubitci hranidbene vrijednosti tijekom skladištenja
Gubitci hranjiva tijekom skladištenja silaže mogu iznositi 2-10% ukupne suhe tvari ovisno o vrsti silosa, duljini punjenja silosa, zbijanju biljne mase u silosu, načinu i brzini zatvaranja silosa, te održavanju silosa zatvorenim. Tijekom skladištenja silaže, gubitci hranjiva se odnose uglavnom na nestrukturne ugljikohidrate i proteine uz promjenu njihove topivosti. Prosječan gubitak organske tvari u gornjem sloju silosa do 0,5 metara dubine kod travne silaže prekrivene plastičnom folijom može biti oko 20%, a kod nepokrivenog silosa oko 45%.
