Blagotvorna kupka i sredstvo za dezinfekciju
Stari Rimljani dobro su poznavali blagodati lavande, a najjednostavnija primjena bile su kupke u cvjetovima lavande. Plinije Stariji liječio je njome mnoge tegobe, od želučanih do ugriza zmije. U srednjem vijeku lavanda je uzgajana u samostanskim vrtovima i zbog ljepote i mirisa, ali i kao vrijedna biljka za obrube. Engleska kraljica Elizabeta I. ublažavala je glavobolju čajem od lavande, a stručak lavande morao je biti za stolom kod svakog jela. Kraljica Viktorija bila je još odanija lavandi, pa je svaki kutak kraljevske palače mirisao po njoj.
Za II. svjetskog rata lavandina vodica rabila se u poljskim bolnicama za dezinfekciju kirurškog pribora i čišćenje.
Puno sunca i propusno tlo – lavanda
Domovina lavande su suhi i sunčani kamenjari zapadnog Sredozemlja. Iako samonikla raste na širokom području od Kanarskih otoka na krajnjem zapadu do južnih dijelova Indije na krajnjem istoku, većina samoniklih vrsta zgusnuta je u sredozemnim zemljama. To moramo imati na umu kod uzgoja, pa iako joj na kontinentu ne možemo pružiti blagodati sredozemne klime, možemo joj omogućiti osnovni uvjet, a to je tlo dobre propusnosti.
Slabo drenirano tlo u kombinaciji s tmurnim vremenom ne obećava uspješan uzgoj lavande. Želimo li lavandu u ilovastom tlu vlastita vrta, morat ćemo ga poboljšati dodavanjem komposta i oštrog pijeska. Lavanda voli alkalno tlo, pa ako je kiselo treba mu dodati vapno. Najbolje uspijeva na siromašnu, pjeskovitu tlu.
U hladnijim kontinentalnim krajevima, uzgaja se na zaštićenim mjestima vrta, kao što je podnožje osunčanog, jugu okrenutog zida zaštićeno od zimskih vjetrova.
Ljubičasti cvjetovi najmirisaviji
Ime roda je izvedeno od latinske riječi lavare što znači prati, umivati, a poznato je oko trideset vrsta. To je zimzeleni grm visine oko 60 centimetara i širine najmanje 120 cm. Iako su kultivari bijelih i ružičastih cvjetova vrlo privlačni, ljubičasti su najmirisaviji.
Radi lakšeg snalaženja, podijelit ćemo vrste na nekoliko skupina.
Prva skupina obuhvaća tri rastom najviše vrste L. angustifolia, L. latifolia i L. lanata, te hibridne kultivare nastale od prvih dviju vrsta, poznate pod imenom L. x intermedia, a iz kojih se dobiva lavandino ulje.
Ranocvatuća L. angustifolia (sin. L. officinalis, L. vera i L. spica) odlikuje se uskim sivozelenim listovima i uspravnim cvatnim stapkama koje nose purpurne ili plave cvatove. Iz ove popularne vrste nastali su oplemenjivanjem mnogi kultivari patuljasta i polupatuljasta (25 – 75 cm) te visoka rasta. Cvjetovi koji dolaze u bijeloj i nijansama ružičaste boje, jačeg su ili slabijeg mirisa.
L. latifolia tradicionalno se rabi u industriji parfema. Porijeklom je iz toplog Sredozemlja, tako da voli blažu klimu i nižu nadmorsku visinu. Odlikuje se intenzivnim mirisom obogaćenim notom kamfora. Zajedno s vrstom L. angustifolia roditelj je intermedia, lavande koja je izdašna u dobivanju lavandina ulja.
L. lanata ili pahuljasta lavanda potječe iz Španjolske, a uzgaja se zbog pustenih listova srebrne boje. Ne podnosi jake pljuskove. Nužno strujanje zraka oko biljke postiže se rjeđom sadnjom na većem prostoru.
Francuska lavanda za zaštićene položaje
Skupina francuskih (ponekad i talijanskih lavandi) kojoj između ostalih pripadaju L. stochas, L. viridis i L. dentata odlikuje se spljoštenim, klasastim cvatom upadljivih brakteja. Paleta boja kreće se od zagasitopurpurne, preko ružičaste do bijele i krem. Nisu otporne kao vrste iz prethodne skupine, pa se sade na zaštićeno mjesto ili u posude koje se zimi unose u kuću. Biljke koje su prezimjele na ostakljenu balkonu ili verandi procvjetat će već u ožujku. Osim L. pendun culata, čije samo sedam centimetara duge cvatne stapke nose crvenkastolilaste cvatove, većina vrsta ove skupine ima razmjerno kratke cvatne stapke.
