Bijeli glog, (Crataegus monogyna) koristi se još od srednjeg vijeka za liječenje bolesti srca i krvnih žila. Pomaže kod umora, manjka energije, lošeg sna, vrtoglavice, tjeskobe, nervoze i šuma u ušima. Lisni pupovi i mladi listovi su jestivi te se često kombiniraju sa salatom, a bijeli glog je i dobra medonosna biljka. Ljekovita svojstva bijelog gloga imaju list, cvijet i plod.
Iako je ova biljka sigurna za upotrebu, nikako se ne bi trebala koristiti u samoliječenju bez nadzora liječnika. Danas je proširen po čitavom svijetu. Poznat je i pod nazivima bijela drača, bijeli trn, glogić, glogovac, glogovina, oštri trn, trnka, žetica, glagovna glog, gloginja i medvedove hruške.
Bijeli glog voli sunčana mjesta
Bijeli glog ljekoviti je grm ili drvo koje naraste do 8 m, raste samoniklo uz rubove šuma i polja, uz ograde i živice, po šikarama, planinama i među drugim grmljem. Voli sunčana mjesta. Drvo bijelog gloga je tvrdo i žilavo, kora glatka i sivo-pepeljaste boje, a grane su trnovite. Listovi su duboko urezani i na vrhu pilasti te variraju oblikom, a s donje strane su svijetlozeleni, s gornje tamnozeleni i sjajni.
Cvjetovi su bijeli s crvenim prašnicima. Crveni plod, gloginja je jajolikog ili kuglastog oblika s ostatkom čaške na tjemenu, a nosi jednu sjemenku. Plod ima, sve do prvih mrazeva, trpak i kiseo okus nakon kojih postaje mekši i ukusniji. Crvena boja ploda sušenjem se mijenja u crvenkastosmeđu.
Cvatnja i berba
Bijeli glog cvate u svibnju i lipnju. Plod sazrijeva u rujnu i listopadu. Cvjetovi i cvjetni vrščići se sabiru samo s grmova koji su u početnom cvatu (prije nego se otvore) jer se tijekom sušenja gube latice. Zbog dobivanja što svjetlije boje, cvjetovi se prilikom sabiranja ne smiju gnječiti.
Branje cvjetova za vrijeme rose ili kiše kao i sušenje na suncu uzrokuje promjenu boje i gubitak vrijednosti. Poslije cvatnje sabiru se listovi dok su još mladi i svježi. Ujesen, prije pojave prvog mraza, sabiru se plodovi bez peteljke. Cvjetovi, cvjetni vrščići i listovi se suše u hladu na prozračnom mjestu i u tankom sloju.
Plodovi se suše najprije u hladu da uvenu, a iza toga se oprezno dosuše u toploj peći. Glog se čuva u zatvorenim posudama na suhome mjestu. Kemijski sastav listova i cvjetova bijelog gloga je vrlo promjenjiv i ovisi o stupnju razvoja. Najviša koncentracija flavonoida nalazi se u vremenu prije cvatnje bijelog gloga.
Osim flavonoida (kvercetin, rutin, viteksin, hiperozid), bijeli glog sadrži i katehine, procijanidine, triterpene, amine, eterično ulje (trimetilamin), fruktozuok, glikozide (oksiakantin), tanine, saponine, sol fosforne kiseline te natrij, kalij, kalcij i željezo.
Plod bijelog gloga je bogat vitaminom C, provitaminom A, limunskom i vinskom kiselinom, šećerima i pektinom zbog čega je pogodan za pripravljanje pekmeza, marmelade i džemova.
Priprema čaja od bijelog gloga
Za pripremu čaja mogu se upotrijebiti cvjetovi i listovi pojedinačno ili pomiješani u jednakim dijelovima s plodovima. Za čaj se uzima jedna čajna žličica mješavine i prelije se u šalici vrućom vodom. Po želji se može zasladiti medom. Preporučuju se dvije do tri šalice na dan. Čaj od gloga se tradicionalno upotrebljava za liječenje i sprječavanje kardiovaskularnih smetnji. Pozitivno utječe na anksioznost, nervozu i napetost.
