U ekološkoj proizvodnji pojedinih poljoprivrednih proizvoda buhač se preporučuje kao vodeći insekticid. Ponovno se pojavljuju skromne aktivnosti oko oživljavanja njegove proizvodnje. No, dobro je saznati ponešto iz njegove povijesti i načina uzgoja, kako se ne bi ponovile greške i razočaranja iz prošlosti.
Uzgoj buhača
(Pyrethrum cinerariaefolium D.C.)
Vjerojatno je buhač višegodišnja zeljasta biljka, dobila ime po brzom uspješnom usmrćivanju buhe, vrlo pomičnoga ljudskoga i životinjskog nametnika. Buhač spada u porodicu Glavočika (Compositeae) i rod Pyrethrum, gdje je vrlo veliki broj vrsta, samo u Europi njih 17. Najvažnije su tri vrste, i to naš dalmatinski buhač, perzijski (P. roseum Bieb) i kavkaski (P. garneum Bieb.) Razlikuju se po boji latica, ali i insekticidnoj moći. Perzijski buhač ima žute suscvjetnice i ružičaste, rumene latice, rijetko kada bjelkaste. Kavkaski ima žute suscvjetnice i mesnate crvene latice. Međutim, dalmatinski buhač ima poput snijega bijele latice, i veću insekticidnu moć od spomenuta dva.
Podrijetlo buhača
Dalmatinski buhač podrijetlom je iz Dalmacije, gdje od davnina raste kao samonikao. O njemu se više doznalo kad je dubrovački ljekarnik Antun Drobac (1810. – 1882.) oko 1840. otkrio njegovu insekticidnu moć. Općina Dubrovnik proglasila ga je prilikom njegove smrti “zaslužnim građaninom”. Zbog više zasluga između kojih se posebno ističe “da je on prvi otkrio jakost i moć buhača, te da se je stavio u promet, uslijed čega su se naši krajevi obogatili.”
Samonikli divlji buhač sitnog je cvijeta, a rastao je po okrajcima šumaraka, po padinama brežuljaka i zapuštenim kraškim terasama, ali samo i uvijek na propusnim tlima. Uzgoj buhača krupnog cvijeta kao poljodjelske kulture započeo je u okolici Dubrovnika Čibači u Župi Dubrovačkoj) oko 1854. Nekoliko godina poslije započet je uzgoj “pitomog” buhača i na drugim područjima Dalmacije. Zato jer je potražnja za suhim cvijetom naglo rasla, pa samo iskorištavanje samoniklog buhača nije moglo zadovoljiti trgovačke potrebe.
Treba napomenuti da naš dalmatinski buhač kao vrsta nije ujednačenih morfoloških svojstava. U uzgoju se nalaze odlike koje su po rastu buseva niže (niski) i više (visoki), zatim po veličini i širini lista. Isto tako postoje razlike po dobi cvatnje (rani i kasni), ali i po sadržaju piretrina. Prvi opis buhača potječe iz 1860. Od tada pa do 1937. postojala je zbrka oko njegova znanstvenog imena, kad je prihvaćen i po botaničarima priznat De Candoleov naziv Pyrethrum cinerariaefolium D. C.
Iz povijesti buhača
Iako je insekticidna moć buhača bila poznata i priznata, još zadugo nije bila otkrivena supstancija, koja je bila nositelj te moći. U mnogim zemljama provođena su istraživanja u tu svrhu. Tek nakon višegodišnjih istraživanja uspjelo je 1924. poznatim kemičarima Staudingeru i Ruaički izolirati alkaloid koji buhaču daje insekticidnu moć. Oni su taj spoj nazvali “pyrethorone esters”, odnosno piretrin (I. i II.).
To je bilo pravo veliko otkriće, pa su od tada gotovo u cijelosti potisnuti iz uporabe perzijski i kavkaski buhač. Idućih godina i desetljeća nastavljena su istraživanja buhača, pa je 1945. otkriven još jedan spoj u buhaču nazvan “cimerin”. Godine 1966., zahvaljujući suvremenim kemijskim analizama, otkrivene su još dvije insekticidne supstancije nazvane jasmolin (I. i II.).
