Medun ili med medljikovac

1532

Pčelinji proizvod koji ne potječe od cvjetnog nektara već od biljnih sokova iz dubljih slojeva biljaka nazivamo med medljikovac, medun ili šumski med. Medljika ili medna rosa javlja se u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i to u vrijeme ljetorasta, a moguća je pojava i na travama i žitaricama. Na bjelogoričnom drveću najviše je se može naći na hrastovim šumama Slavonije, u Turopolju i okolici Siska. Javlja se još i na vrbi, lipi, klenu i trešnji. Medljika s crnogorice najčešća je u Gorskom kotaru i Lici i to na jeli, smreci, boru i arišu. Riječ medun potječe iz staroslavenskog i označava uš.

Do nedavno se u pčelarstvu naziv medun upotrebljavao za med medljikovac s crnogorice, a medljika za med medljikovac s bjelogorice. Neovisno o nazivima i jedan i drugi nisu proizvod nektarnih žlijezda cvjetova nego su to biljni sokovi iz dubljih slojeva biljke (floem) do kojih pčele u normalnim uvjetima ne mogu doći. Biljne uši oštećuju list, iglice ili mlade grančice te tako izlaze slatki biljni sokovi, a višak koji uši ne mogu preraditi pojavljuje se kao medna rosa. Dio medne rose izlazi i spontano kroz oštećenja biljnog tkiva zbog većeg tlaka.

Proizvodnji medljike pogoduje toplo i vlažno vrijeme. Kiša je uništi, a za suhog vremena skrutne se još na stablu. Za prezimljivanje ušiju važne su blage zime. Tijekom ljeta mednu rosu često možemo primijetiti na automobilima koji su parkirani ispod krošnje stabla.

Hrastova medljika

Medljika s hrasta uglavnom je proizvod štitastih uši. Odrasla uš može dostići veličinu do 3 mm, a nalazi se po grančicama drveća. Ona izleže mnoštvo jajašaca koja prezime pod njenim štitom sve do slijedećeg proljeća kada se izlegu mlade uši. One rilcem sišu sokove drveta i posebnim žlijezdama proizvode medljiku tako da ona nije proizvod probavnih organa, kao što se ponekad opisuje. Medljiku na hrastu mogu proizvesti i lisne uši iako one proizvode medljiku većinom na vrbi i crnogorici.

""Između nekoliko kod nas poznatih vrsta hrasta (crnika, plutnjak, kitnjak, lužnjak, cer) u proizvodnji medne rose ističe se i hrast sladun. Ne ulazeći dublje u sistematiku ova vrsta hrasta proizvodi mednu rosu bez “provokacije” kukaca. Na mjestima gdje otpadaju nezametnuti žirovi nastaju kapljice (pjena) medne rose. Pčele je sakupljaju i od nje proizvode vrlo tamni med. Pčelari požeštine nastoje brendirati ovaj posebni med koji je vjerojatno najtamniji među poznatim medovima. Inače je hrastova medljika tamno crvene boje, gusta, opora i “pali” usta.

Jelina medljika

Ova medljika u najvećoj mjeri je proizvod zelene jelinje uši. Na jelovim iglica ma je prilično teško uočljiva jer je zelena s srebrnobijelom crtom poput većine iglica. Nalazimo je svugdje gdje rastu jele, a ciklički svake sedme godine. Najlakše je možemo uočiti kada granu jele otresemo na bijelu podlogu. Tada možemo vidjeti i nekoliko razvojnih stadije ove uši od kojih nisu svi jednako značajni za proizvodnju medljike. Prva generacija javlja se u ožujku. Oko sredine svibnja javljaju se mnogobrojne krilate ženke koje masovno šire uši od kojih se u srpnju razvije dovoljan broj da započne vidljivo medenje koje privlači pčele. Kada uđemo u gustu jelovu šumu u krošnjama čujemo zujanje mnogobrojnih kukaca koji sakupljaju mednu rosu. Medenje, uz povoljne uvjete kada se razvije više generacija uši, traje od srpnja do kraja rujna, a dnevni unosi mogu biti i više kilograma. Medljika s jele daje tamnozeleni med mirisa na crnogoricu i ugodnog okusa.

Kako nastaje medljikovac?

Biljni sokovi koji nastaju oštećenjem tkiva sadrže najviše saharoze. Dio iskoriste uši za svoje potrebe, a višak ostaje za ostale kukce. Pčele mednu rosu unose u košnicu kao i nektar i dalje ga slično prerađuju. Međutim, medna rosa je gušća i uz saharozu sadrži i mnoge druge šećere kao glukozu, fruktozu, maltozu, melicitozu i druge više šećere. Odnosi između količine šećera ovise o vrsti uši i vrsti biljke s koje potječe. Melicitoza je vrsta šećera, složene kemijske strukture, a ne nalazi se u biljnim sokovima već je proizvod kukaca koji je sintetiziraju u svojem tijelu. Tu se nalazi i bogatstvo mineralnih tvari i aminokiselina. Medna rosa koju pčele unesu u košnicu sadrži i pelud, spore različitih gljiva i drugih biljka koje vjetar nanese na nju. Ti sastojci je oplemenjuju i iz nje nastaje jedan od najkvalitetnijih medova za ljude, ali ne i za prezimljavanje pčela.

Upotreba medljikovca

Ovaj pčelinji proizvod sadrži bogatstvo antioksidansa, aminokiselina, mineralnih tvari i posebno željeza. Boja mu je izrazito tamna, a okus dugo ostaje u ustima. Pogodan je za oporavak iscrpljenog i oslabljenog organizma i anemija. Sadrži i folnu kiselinu pa je osobito preporučljiv u trudnoći i to tijekom cijelog razdoblja, ako ne postoje kontraindikacije.

""Pogoduje osnaživanju srca i krvožilnog sustava pa može biti sastavni dio prehrane nakon operacija. Pomaže kod oporavka od različitih bolesti, ali i kroničnih stanja. Smiruje i pomaže regeneraciji sluznice dišnih organa. Ova osobina najiskoristivija je kod pušača, a za njih je najbolji medun jele. U pčelarstvu se kao njegova najnegativnija osobina ističe vrlo brza kristalizacija. Za ljudsku upotrebu je ona poželjna jer mu sitni kristali daju mekšu kremastu strukturu pa je vrlo pogodan kao namaz. Kao i ostale medove dobro ga je uzimati više puta dnevno uz lagano topljenje u ustima.

Medljikovac u pčelinjoj zajednici

Naprijed spomenuta brza kristalizacije prva je negativnost ovog meda u pčelarstvu. Naime u doba njegovog intenzivnog sakupljanja pčelari moraju često nadzirati košnice jer se ponekad zna kristalizirati za nekoliko dana i tada ga je nemoguće izvrcati bez oštećenja saća. Slijedeća negativnost je u tome što ga pčele sakupljaju u kasno ljeto i jesen kada je najžešća borba s varoom i pripreme za uzimljavanje pčelinjih zajednica. Naime, ovaj med nikako ne bi smio ostati u košnici za vrijeme prezimljavanja jer gotovo sigurno uzrokuje proljev. Postoje različita tumačenja nastajanja proljeva od medljike. Prema jednom uzrok proljeva je veća količina smolastih i neprobavljivih tvari sadržanih u medu od medljike koje se za zimskog razdoblja nakupljaju u stražnjem crijevu pčele. Ako je hladno razdoblje duže i nema povoljnog vremena za izlijetanje pčela, one se ne mogu pročistiti izvan košnice pa to obavljaju unutra, uprljaju saće i stijenke košnice. Vlaga u košnici se podigne sa svim svojim štetnim posljedicama. Prema drugoj teoriji prije spomenuti šećer – melicitoza je teško probavljiv. Zbog spore probave u razdoblju zimskog mirovanja zajednica i nemogućnosti pročišćavanja pčela nakuplja se neprobavljena melecitoza u srednjem i tankom crijevu. Tu se kristalizira u vrlo sitne kristaliće oštrih rubova koji fizički kao oštri nožići, oštećuju stjenke crijeva i dovode do prijevremenog ugibanja pčela, često u samim košnicama. Kod oštećenja crijeva pčele potrebno je podsjetiti i na nozemozu kao nametničku bolest koja oštećuje srednje crijevo pčele, a udružena s medljikom sigurno je usmrćuje.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNewsletter 2/2017
Sljedeći članakPoziv na predavanja na temu ekološke zaštite lijeske i oraha
Kruno Lažec, dr. vet. med.
Rođen je u Zagrebu gdje završava svoje redovno školovanje i Veterinarski fakultet. Autor je stotinjak znanstveno popularnih članaka iz područja pčelarstva, i povremeni predavač u pčelarskim udrugama. Rođen je 1967. godine u Zagrebu gdje završava osnovnu i srednju školu te Veterinarski fakultet. Pčelarstvom se, uz oca, bavi od ranog djetinjstva do početka Domovinskog rata. Odsustvo s pčelinjaka zbog ratnih zbivanja smanjuje broj košnica do simboličnog broja. Autor je stotinjak znanstveno popularnih članaka iz područja pčelarstva i nešto manje iz kunićarstva koji su objavljivani u nekoliko časopisa i kao prilog dnevnim novinama. Stručni je recenzent jedne knjige i povremeni predavač u pčelarskim udrugama.