Bliži se vrijeme rezidbe voćaka pa je pravo vrijeme upozoriti na najčešće pogreške koje se pri njenom obavljanju mogu učiniti. Pogrešno izvedena rezidba može nanijeti znatno više štete nego njezino izostavljanje, stoga je potrebno upoznati se s osnovnim pravilima koja pri tome treba uvažavati. 

Pogreške u rezidbi voćaka

""Voćke rastu i ako se ne orezuju, a o tome svjedoče voćke na mnogim okućnicama koje preživljavaju i daju plodove u uvjetima gdje rezidba obuhvaća jedino odstranjivanje kakve oštećene grane ili one koja iz nekog razloga smeta vlasniku. Prema tome, opravdano je zapitati se zbog čega je potrebno orezivati voćke? Glavni je cilj rezidbe postizanje pravilnog omjera između vegetativnih i rodnih pupova kako bi se uspostavila ravnoteža rasta i rodnosti. Premda rezidba nije jedina mjera koja u tome pomaže, ubraja se među najvažnije. Voćke koje se redovito režu bolje rode, a također tvore dovoljno rodnih pupova iz kojih će se u sljedećoj vegetaciji razviti cvjetovi. Na papiru se ciljevi rezidbe čine jasni, no nije ih uvijek lako postići. Zbog toga je rezidba voćaka uvijek kombinacija znanja, iskustva, ali i umjetnosti. Rezidba pridonosi održavanju dobrog zdravstvenog stanja voćke, zato se u rezidbi ne smiju zaboraviti odstraniti grane zahvaćene napadom bolesti i štetnika.

""Često se rezidbi pristupa šablonski, uz pretpostavku da će isti način rezidbe dati podjednak rezultat na svakoj voćki. To ne vrijedi ni za dva stabla iste sorte, a kamo li za različite sorte ili, pogotovo, različite vrste voćaka. Stoga se prije rezidbe treba upoznati s načinom rasta voćke i naučiti raspoznati rodne izbojke. Oni se razlikuju kod svake vrste voćaka. Tako jabuka ima različite drukčije rodne izbojke nego šljiva, ili lijeska. Ako ne poznajemo rodne izbojke, možemo si pomoći tako da barem naučimo razlikovati rodne pupove od nerodnih. Tada nam se neće dogoditi da rezidbom uklonimo previše rodnih izbojaka i tako smanjimo rodnost. Rodni pupovi su kod većine voćaka deblji i imaju zaobljen vrh, za razliku od nerodnih pupova koji su uski i šiljasti. Rezidba se započinje od vrha krošnje prema osnovi. Tako se nećemo izgubiti u mnoštvu izbojaka i grana jer ćemo imati dobar pregled onoga što smo odstranili i onoga što treba učiniti. Pojedine se grane također režu od vrha prema osnovi. Drugi važan dio rezidbe je postupak izloacije vrhova. To se često zaboravlja, pa s vremenom voćke gube snagu rasta na na nižim dijelovima krošnje koji ogoljuju i osta ju bez rodnih izbojaka. Da bi se to spriječilo, na vrhu svake grane treba ostaviti samo jedan umjereno bujni izbojak. Često će na starijim voćkama biti potrebno izdužene osnovne grane skratiti svođenjem na neku nižu granu kako bi se krošnja ‘’otvorila’’. Na isti se način smanjuje i visina voćke. Pogrešno je samo skratiti sve grane na željenoj visini jer to izaziva tjeranje velikog broja vodopija koje dovode do zasjenjivanja i još većeg izduživanja krošnje. Na kraju je voćka viša nego prije, rodnost joj je manja i izgleda neuredno. Dakle, dobiveno je suprotno od onoga što se htjelo postići.

Način rezidbe ovisi o debljini grane
""Prilikom rezidbe radi pomlađivanja ili rekonstrukcije krošnje potrebno je odstraniti i poneku deblju granu. U praksi se taj postupak često pravilno ne obavlja pa, na žalost, nastaju velike rane koje teško zacjeljuju i omogućavaju ulaz uzročnicima bolesti i štetočinama. Često se ostavlja batrljak koji sprječava zacjeljivanje rane. Ako se piljenje obavi tupom pilom, stvaraju se nagnječenja tkiva koja još više otežavaju zacjeljivanje. Da se spriječe ove neželjene posljedice, odstranjivanje deblje grane se mora obaviti pravilno, a nastalu ranu treba pravilno obraditi i zaštititi. Grane debljine do 3 cm lako se mogu odstraniti voćarskim škarama ranu neće biti potrebno obraditi voćarskim nožem niti je premazati cjepljarskim voskom. ""Voćarske škare rade gladak rez i promjer rane nije velik pa je zacjeljivanje dobro. Ako je promjer grane tri do pet cm, mogu se uporabiti velike škare te se rana zagladi voćarskim nožem. Za deblje se grane rabi voćarska pila, također uz premazivanje rane voćarskim voskom. Odstranjivanje deblje grane uz pomoć voćarske pile mora se obaviti u tri koraka. Prvi se rez obavlja s donje strane 20 – 30 cm od osnove grane, te se pilom zareže grana do jedne trećine njezine debljine. Petnaestak cm dalje od prvog reza pili se grana s gornje strane. Grana se tako neće nekontrolirano odlomiti pod vlastitom težinom, nego će puknuti između dvaju rezova. Također neće nastati ni velika rana. Prilikom piljenja jako debelih grana bilo bi dobro imati pomagača koji će pridržavati granu da se ne odlomi. Kada je grana otpiljena odstranjuje se batrljak koji je ostao nakon piljenja. Treba sačuvati ‘’prsten grane’’ jer će tako rana brže zacijeliti. Rana se zagladi voćarskim nožem i premaže voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana kako bi se zaštitila od vlage i napada bolesti i štetočina. Tijekom rezidbe treba povremeno prekinuti rad i promotriti voćku sa svih strana kako bi se vidjelo što je učinjeno, a što još treba učiniti. S vremenom će voćar steći potrebno iskustvo te će mu rezidba ići brže i s manje napora. Greške koje se pri tome učine neće voćki nanijeti veliko zlo, osim gubitka određene količine priroda.

 

Narodna poslovica s pravom kaže: ‘’Na greškama se uči.’’ To se odnosi i na rezidbu, jer se i iskusnijim voćarima lako može dogoditi da ponekad odstrane krivu granu ili izbojak. Zato je važno pratiti kako je voćka reagirala na rezidbu i prema tome obaviti rezidbu sljedeće godine. Tako ćemo najbolje svladati vještinu rezidbe.

Alat za rezidbu voćaka

Škare za rezidbu

Vinogradarske škare imaju jednu oštricu u obliku polumjeseca koja prilikom reza prolazi kraj tupe oštrice u obliku polumjeseca. Takve škare su pogodne za rezanje zelenih ili mekanih odrvenjelih izboja kao što je rozga vinove loze. Rezanje odrvenjelih izboja voćaka s ovim škarama je teže, a izboj može ostati nagnječen i oštećen što omogućava napad različitih bolesti.

Voćarske škare s jednom oštricom imaju jednu ravnu oštricu koja naliježe na ravnu tupu oštricu (tzv. nakovanj). One omogućavaju lakši i ravni rez odrvenjelih izboja voćaka. Nedostatak ovih škara je što tupa oštrica često može oštetiti koru i tkivo izboja te tako omogućiti napad bolesti i štetnika.

Voćarske škare s dvije oštrice imaju dvije ravne oštrice koje prilikom reza naliježu jedna do druge. Takav raspored oštrica omogućava lagani i čisti rez odrvenjelih izboja voćaka bez nagnječenja tkiva. Iako nije preporučljivo, njima se čak mogu prerezati i tanje grane do debljine 2-3 cm.

Velike voćarske škare ili dvoručne škare imaju jednu ravnu oštricu koja naliježe na ravnu tupu oštricu (tzv. nakovanj). One su pogodne za rezidbu debljih grana do čak 4,5 cm debljine. Dugačke ručke omogućavaju snažan i lagan rez bez upotrebe velike snage ruku. One su namijenjene rezidbi debljih grana koje su tvrde i čvrste pa ovdje ne dolazi do opasnosti od nagnječenja tkiva.

Voćarska pila je namijenjena za rezidbu debljih grana. Pila može biti mala (list duljine 20-25 cm) i sklopiva ili velika (list do 35 cm). Prednosti voćarske pile su što nema luk nego je u obliku pištolja što omogućava lagan pristup i baratanje pilom unutar krošnje. Na listu pile nalaze se trostrano naoštreni zupci pa je rez vrlo lagan i ne zahtjeva mnogo snage i vremena. Ovakav oblik zubaca omogućuava dvostrani rez, tj. pila reže i kad ju se gura i kad ju se vuče. List pile je debljine oko 1 mm pa pila sama radi put i ne može doći do zaglavljivanja pile u drvu.

Lučna pila ima tanki list koji da bi mogao dobro rezati mora biti napet. To je postignuto s lukom koji list pile drži stalno napetim. No, taj luk često smeta prilikom rezidbe jer takva izvedba pile zahtijeva mnogo manevarskog prostora što često nije slučaj unutar krošnje. Drugi nedostatak ove pile je tanak list i zupci koji su jednostrano oštreni. Iako je pila konstruirana da sama radi put, često zna zaglaviti u drvu. Također ovakva konstrukcija pile omogućava dobar rez samo kada se povlači te time zahtijeva i više vremena.

Voćarski nož (hipa) služi za zaglađivanje rana nastalih nakon reza debljih grana pilom kako bi one brže i bolje zacjeljivale. Uvijek mora biti oštar, što znači da mora biti napravljen od čelika dobre kakvoće da se ne mora često brusiti.

Električne škare
Za zimsku rezidbu se često ima vrlo malo vremena da se napravi kako treba. Tada se forsiraju i škare i zdravlje rezača. Često se dobiju žuljevi ali i upale tetiva i mišića. Nije rijetkost da se zbog brzine ručnim škarama pokušavaju rezati i deblje grane, tada rez izgleda svakako,samo ne dobro.

Grbav rez, oštećena kora, odlomljena srčika… To nije dobro! Voćka će vrlo vjerojatno ostati na životu, ali kakve to posljedice ima na njezinu kondiciju, kvalitetu, rodnost?

Tu pomažu električne škare. Kao što samo ime kaže, rade na struju. Ima ih od različitih proizvođača, različitih oblika i dr. Njihove osobine su da imaju jednu oštricu koja prolazi uz tupi dio škara (kao vinogradarske), lakoćom režu i deblje grane do 3,5, pa i 4 cm promjera. Također na neka je moguće pričvrstiti i šipku pomoću koje se režu udaljenije grane do koji je teže ili ne moguće prići. S ručnim škarama često položajrezača kod starijih i velikih stabala ako se i priđe nekoj takvoj grani, ne dozvoljava da ju se kvalitetno i lako odreže. Rade na bateriju koju se drži oko struka. Na taj način glavnina težine je oko struka (1-3 kg, ovisno o bateriji) i mogu raditi 1 ili 2 dana s jednim punjenjem. Same škare koje se drže u ruci teže su od običnih ručnih i teže do 800 g. Laganim pritiskom na okidač škare brzo, precizno i čisto režu sve grane. Ovaj alat ne olakšava samo rezidbu, nego i ubrzava jer nema zamora kao kod mišića. Uvijek režu istom brzinom i na početku i na kraju dana. Neke od njih također imaju i mogućnost polovičnog reza što može biti vrlo praktično kada želite odrezati samo jedan od dva izboja koja se nalaze jedan kraj drugog, i ne možete ga zasebno obuhvatiti.

Električna vezačica
Nakon rezidbe neke izboje treba i povezati. Povijači grana, nažalost, ponekad ne mogu pomoći, nego izboje treba vezati. Tako je i kod vrsta koje se uzgajaju na žici, kao što su malina, kupina, kivi i sl. Ručno povezivanje traži spretnost i vrijeme. Često se javi potreba i za trećom rukom kako bi se to što bolje i brže napravilo. Električna vezačica vrlo brzo i kvalitetno veže izboje za žicu. Tehničke osobine ovise, naravno o svakom pojedinom proizvođaču, ali okvirno svi imaju slične osobine. Sama vezačica koja se drži u ruci teži tek nešto više od 0,5 kg, , a baterija koja se nosi oko struka također nešto više od 0,5 kg. Jednim punjenjem moguće je napraviti i do 7 ili 8 tisuća vezova.

Kopče za povijanje izboja
Sastavni dio rezidbe je i povijanje grana kako bismo grane doveli u povoljniji položaj. Time se poboljšava formiranje rodnih pupova na boljim i kvalitetnijim mjestima. Za povijanje se mogu koristiti razni načini kao što su utezi, povezivanje pomoću špage ili, bolje bužira, za deblo, neku drugu granu ili za klin koji je zabijen u tlo. Često takav način vezivanja u svrhu povijanja predstavlja probleme kod drugih pomotehničkih zahvata ili održavanja tla. Jednostavno, te špage ili bužiri smetaju. Ne može se slobodno prolaziti oko voćke, ili baratati u krošnji. Također se utezi ili špage često urezuju u koru na mjestima gdje su pričvršćeni za granu. Osim rezidbe povijanje izboja je jedan od zahvata kojim se može regulirati uzgojni oblik, bujnost i rodnost voćke. Za povijanje izboja mogu se koristiti razni načini kao što su utezi, povijanje pomoću špage, bužira ili kopča. Jednostavniji i praktičniji načini povijanja je pomoću kopči za povijenje, tzv. povijača grana. To su žičane i plastične kopče pomoću kojih se vrlo jednostavno grana povije i tako učvrsti na mjestu gdje izboj izbija kod provodnice ili grane više hijerarhijske razine.

Žičane kopče su često čvršće, ali i tanje čime se javlja problem mogućeg urezivanja u koru tijekom rasta grane, pa ih treba povremeno provjeravati i premještati. Kod plastičnih kopči taj problem je rjeđi jer su one, zbog prirode materijala, malo deblje.

Plastične kopče postoje u izvedbama različite elastičnosti čime omogućavaju različitu jačinu povijanja (često boja kopče označava i jačinu elastičnosti) za različite debljine izboja. Također kopče možemo podijeliti i na njihovu izvedbu, tj. namjenu. Postoje tri oblika kopči: ravne i „S“ i „E“ kopče. Za „S“ kopče treba postojati uporište suprotno od mjesta gdje izbija grana koju povijamo, posebice ako je kora voćke glatka. Oni se koriste uglavnom za jednogodišnje izboje. Kopče u obliku slova „E“ su svinute i u treću dimenziju. Takve kopče služe za povijanje grana bez obzira na uporište na provodnici jer one same stvaraju uporište hvatajući se na dva mjesta na provodnici. Oni se mogu koristiti i za povijanje dvogodišnjih izboja.

Živa veza
""Još jedan praktičan pomotehnički zahvat je „živa veza“. On podrazumijeva ispreplitanje izbojaka kako bi zajedno srasli te time služili kao potpora za starije i opterećenije grane. Često se na okućnicama mogu naći voćke koje imaju široku krošnju, pa tako i grane koje su jako opterećene rodom svake godine. Tada ih se podupire s potpornjima ili sl. kako ne bi puknule. Opet ti stupovi smetaju za prolaz oko voćke, košnju trave i ostale radove. Kako bi se izbjeglo korištenje potpornja, može se napraviti živa veza između provodnice i opterećene grane, ili između opterećene grane i njoj više grane. Često se za to mogu iskoristiti vodopije koje se zajedno isprepletu i povežu kao što je to prikazano na slici. Rastom ta dva izboja zajedno srastaju te tvore čvrstu vezu. Time niža grana dobiva potrebnu čvrstoću koja ju čuva od pucanja i odvajanja od stabla. Često se ova „živa veza“ koristi i kod uzgojnih oblika s položenijim grana kao što su palmete.

Voćarski vosak
Prirodni voćarski vosak sadrži prirodni pčelinji vosak, borovu smolu, alkohol, prirodni loj te dodatak propolisa. U sintetičkim voćarskim voskovima koji se mogu naći na tržištu zaštita od napada gljivičnih i drugih bolesti i štetnika je ostvarena dodatkom različitih kemijskih fun gicida dok kod ovog voska tu funkciju ima propolis. Kod oraha se često događa da ne mjestu reza deblje grane on „plače“ Samim time je teško premazati ranu sintetičkim voskovima koji su topivi u vodi jer ih „plač“ oraha ispire prije nego se vosak stigne posušiti.

Prirodni voćarski vosak s dodatkom propolisa može se koristiti u rezidbi za zaštitu rana ili kod cijepljenja. On je nešto gušći što omogućava premazivanje rana u samo jednom sloju bez potrebe za vraćanjem i podebljavanjem i nije topiv u vodi. To omogućava primjenu kod voćaka koji imaju snažni transport vode kroz deblo i grane, kao npr. orah.

Hidrogel
Na područjima gdje se javlja suša, često je problem podići voćnjak, bilo ekstenzivni bilo intenzivni, a nedostatak vode javlja se najčešće u ljetnim mjesecima. Jedan od novijih dodataka koji nam mogu pomoći u tome je i hidrogel. Hidrogel su kristali različitih granulacija koji se unose u tlo, a na sebe nakupljaju vlagu te ju polagano otpuštaju u vrijeme suša. Prvotno se koristio za uzgoj zeljastih kultura, travnjaka i sl. a sada sve više ulazi u primjenu i drvenastih kultura. Njegova primjena u voćarstvu ogleda se u sadnji i podizanju novih voćanjaka. Hidrogel je neutralne pH reakcije te je pogodan za korištenje i u kiselim (npr. borovnice) i u alkalnim tlima. Poboljšava i mehaničku strukturu tla, a time i vodo-zračni režim. Kako ostaje u tlu do 4 godine, nije ga potrebno unositi svake godine. Organskog je podrijetla, a u potpunosti je biološki razgradiv te tako pogodan za ekološku pro izvodnju. Važno je napomenuti da hidrogel smanjuje potrebu navodnjavanja, ali ne i njenog potpunog izbacivanja iz upotreba. Hidrogel se može koristiti i kod već zasađenih voćaka gdje se unosi u tlo na dubinu 20-25 cm oko voćke u cijeloj širini krošnje.

Hidrogel se unosi u tlo kako bi se nalazio u zoni korijena. Osim što upija do 10 puta više vode od čestica gline, on ima i do 100 puta veću moć upijanja (snaga kojom drži vodu) te će tako hidrogel privući vodu prije čestica gline i tako je zadržati i do pojave nepovoljnih uvjeta.

Ukrasni uzgojni oblici voćaka 

Uzgojni oblici koji se najčešće koriste kao ukrasni su kordonci i palmete (špaliri). Njihova zajednička odlika je pravilan raspored grana koje su često međusobno paralelne. Za njihovo oblikovanje bitan je dugogodišnji i redoviti trud kako bi se dobio željeni oblik.
""Palmete su tzv. plošni uzgojni oblici s dvodimenzionalnim izgledom stabla. Pri njihovom formiranju potrebno je koristiti naslon (armaturu, stupove i žicu) te štapove. Tako možemo izbojke povijati pod željenim kutom u odnosu na provodnicu. Razlikuju se vodoravne, kose i
vilaste palmete te palmete slobodnog izgleda koje se mogu formirati prema želji. Cijepljenjem pod koru može se točno postaviti granu na visini, mjestu i pod kutom na deblu gdje najviše odgovara. Tako se može brzo i precizno formirati željeni uzgojni oblik jer ne treba čekati voćku da sama formira izbojak koji zasigurno neće biti na željenom mjestu.


""Kordonci su uzgojni oblici u pravcu. Njihova je odlika da se formira samo deblo s vrlo kratkim bočnim razgranjenjima koji će nositi i lišće i plodove. Za formiranje kordonca potrebna je slabobujna podloga ili sorte selekcionirane na slaba razgranjenja kao što su stupaste voćke. Zbog svojeg slabog razgranjenja kordonci su pogodni za drvorede (koji ne rade hlad) uz put ili za prozračne ograde. Ovisno o smjeru mogu se formirati uspravni, kosi i vodoravni kordonci. Ako se koriste slabobujne podloge, onda ih se može ispreplesti i kao živu ogradu, čime se dobiva nesvakidašnja i lijepa ograda, koja može biti vrlo gusta tako da u potpunosti zaklanja tuđe poglede. Ako se još pritom koriste različite sorte ili vrste onda se još dobiva i šarolikost boja.

Alat za rezidbu vinograda

""Rez zrelih dijelova vinove loze provodi se u doba mirovanja (rez u zrelo), a rezidba zelenih dijelova tijekom vegetacije (rez u zeleno).
Osnovni ciljevi i značaj reza u zrelo:
• stvara se i održava uzgojni oblik trsa koji najbolje odgovara sorti i uvjetima podneblja, te omogućava nesmetanu primjenu svih agrotehničkih mjera, kao i učinkovitu zaštitu vinove loze od bolesti i štetnika.
• na trsu se svake godine, ovisno o njegovoj vegetativnoj snazi i uvjetima okolina ostavlja samo odgovarajući broj rodnih pupova. Na taj način se regulira količina, ali i kvaliteta prinosa, porast i dozrijevanje mladica u tekućoj vegetaciji, te začetak roda za sljedeću godinu
• poboljšava se kvaliteta grožđa (posebno sadržaj šećera), a time i kvaliteta vina. Osim toga, povećava se krupnoća i rastresitost grozdova, te krupnoća i obojenost bobica, što je osobito važno za stolne sorte grožđa.
• daje se ravnomjeran raspored nadzemnim organima trsa, što poboljšava njihov razvitak, omogućava bolju osunčanost i bolju fotosintetsku aktivnost listova.
• odbacuju se suhi, bolesni i stari dijelovi trsa, što pospješuje njegovu regeneraciju i produžava vijek rentabilnog uzgoja.
Izbor uzgojnog oblika ovisi i o velikom broju ostalih, kao što su ekološki uvjeti, razmaci sadnje, sortiment, stupanj mehanizacije u vinogradu, svrhu proizvodnje itd.

Uzgojni oblici
Klimatski uvjeti, prije svega niske zimske temperature, utječu na izbor visine uzgojnog oblika. U krajevima gdje nema temperaturnih ekstrema, postoji znatno veći izbor uzgojnih oblika, koji se onda prilagođavaju stupnju mehanizacije, sorti itd. Naime, sorte se razlikuju po bujnosti, pa bujnije sorte traže veću proizvodnu površinu i uzgojni oblik većeg raspona, na kojima mogu dati veći prinos kvalitetnog grožđa. Tu se posebno ističu sorte stolnog grožđa koje su sve u pravilu bujnije, pa im odgovaraju razvijeniji uzgojni oblici, kao što su pergole. Osim toga, sorte se uvelike razlikuju i po svojoj rodnosti, odnosno rodnosti pojedinih pupova. Kod velikog broja sorata su donji pupovi pri osnovi mladice vrlo slabo rodna ili čak nerodna, pa je za njih pogodna duga, odnosno mješovita rezidba. U drugu grupu spadaju sorte kod kojih su i najniži pupovi pri osnovi vrlo rodni, pa one daju visok prinos i pri kratkoj rezidbi – samo na reznike. U osnovi, dobro odabranim uzgojnim oblikom može se smatrati onaj koji omogućava postizanje velikih količina kvalitetnog grožđa, potpunu mehanizaciju radova u vinogradu, lako održavanje i što jednostavniju rezidbu. Važno je naglasiti da sav pribor koji se koristi u rezidbi loze mora biti izrađen od kvalitetnog materijala, pogodan za rukovanje i, prije svega, oštar. Zbog toga je bolje kupiti kvalitetan i trajan, ali zbog toga i malo skuplji pribor. Osim toga, pribor za rezidbu mora biti čist i dezinficiran. Naime, onečišćenim priborom se vrlo lako prenose bolesti, osobito viroze i fitoplazmoze s jednog trsa na drugi.
Rez u zrelo izvodi se:
• Vinogradarskim škarama – za razliku od voćarskih škara koje imaju oštricu i protuoštricu, tzv. „nož na nož“. Na tržištu postoje različiti modeli za ljevake, zatim s okretnom ručicom
za zaštitu ruku i zglobova itd.
• Pilom u obliku luka s pokretnim listom – služi za eliminiranje deblje rozgve i starijih, često osušenih dijelova trsa. Uz to što traži jaču i kvalificiranu radnu snagu, rezidba ručnim škarama je naporna i može dovesti do profesionalne deformacije ručnih zglobova. Kad se tome pridoda i nedostatak kvalitetne radne snage, razumljivo je nastojanje da se rezidba mehanizira. U tu svrhu koriste se pneumatske ili baterijske škare, te strojevi za predrez.
• Pneumatskim ili električnim škarama – osnovni elementi škara su isti kao kod običnih, ali su zbog smanjene potrebe za mišićnim radom pogodne za intenzivniji rad i veće vinogradarske površine. Akumulator se nosi na leđima ili su priključene za traktorski kompresor, a učinci su i do 30 % veći. Nakon rezidbe, u vinogradu ostaje velika količina orezane rozgve, koja se često ručno iznosi i spaljuje, međutim postoje i drugi načini i iskorištavanja orezane mase. Pod uvjetom da nema bolesti, orezana rozgva može se malčirati i ostaviti na tlu kao izvor organske tvari. Također ju je moguće skupljati traktorskim vilama i iznositi iz nasada, te balirati posebnim balirkama. Balirke rade na dva principa. Ili neusitnjenu rozgvu namataju u bale povezane uzicom ili rozgvu usitnjavaju, a zatim odlažu u spremnike. Takva masa se zatim prosušuje i pretvara u brikete koji se koriste kao materijal za loženje.

Vezanje
""U slučaju duge i mješovite rezidbe, odnosno kod uzgojnih oblika gdje osim reznika nakon rezidbe ostaju i lucnjevi, potrebno ih je vezati, odnosno pričvrstiti za armaturu. Osim toga, u mlađim vinogradima i svaki trs ima svoj vlastiti kolčić za koji ga je potrebno vezati, a kasnije u vegetaciji potrebno je vezati i zelene mladice za armaturu (žicu). To se radi vezivima od različitog materijala – špagom, rafijom, bužirom, različitim papirnatim ili PVC trakama ili prstenima od plastike. Vrlo dobrima su se pokazale profesionalne trake za vezanje vinove loze (bužir) koje su izrađene od plastično-gumiranog materijala sa šupljom sredinom, što im omogućuje da se lako rastežu i ne zarezuju u dijelove trsa. Zbog toga se vezivo ne mora zamjenjivati svake godine, pa su osobito pogodne za vezanje stabla loze uz kolčić. Kako se sav posao oko vezanja odnosi uglavnom na ručni rad, proizvedeni su i rezači čijom se primjenom cijeli posao pojednostavljuje i ubrzava. Radi se o prstenima koji s gornje strane imaju savinute oštre rezače, kojima se bužir nakon vezanja prereže.

Bolesti vinove loze koje možemo uočiti kod rezidbe

Prilikom rezidbe mogu se na vanjskim i unutarnjim dijelovima rozgve i trsova uočiti određene promjene koje u nekim slučajevima mogu upućivati na razvoj opasnih bolesti, odnosno zarazu s uzročnicima bolesti ili parazitima.

Kod rezidbe jako je važno uočavati sve simptome i promjene koji odudaraju od zdravog izgleda i po mogućnosti provesti neke mjere suzbijanja ako se radi o bolestima. Uklanjanjem takvih zaraženih dijelova loze iz vinograda, smanjuje se izvor zaraze i širenja bolesti, te spašava ostatak zdravog dijela trsa od daljnjeg propadanja.

Eutipoza ili sušenje krakova trsa vinove loze
Uzročnik eutipoze je gljiva Eutypa lata, po kojoj je bolest i dobila ime. Tipični simptomi eutipoze su upravo dobro vidljivi u vrijeme rezidbe na poprečnom prerezu krakova trsa u vidu većih ili manjih nekroza staničja, koje su često u obliku slova V. Međutim ovakvi simptomi bolesti lako se zamjenjuju sa simptomima bolesti koje uzrokuju gljive iz roda Botryosphaeria, koje su isto vrlo česti uzročnici sušenja loze. Iz takvih zaraženih kakova u proljeće izbijaju izrazito kržljavi izboji s vrlo kratkim internodijima što je tipični simptom eutipoze u vegetaciji. Ti izboji su obično dužnie od 15 -30 cm, lišće im je često klorotično. Preporučljivo je sve krakove trsova s ovakvim simptomima odstraniti prilikom rezidbe, a rane od rezidbe premazati fungicidima za tu primjenu (na bazi bakra, cirama i dr.).

Botriosferijsko sušenje drva vinove loze

Ovu bolest uzrokuju više vrsta gljiva iz roda Botryosphaeria (Botryosphaeria obtusa i dr.). Simptomi bolesti su jako slični eutipozi i eski pa djelomično i crnoj pjegavosti. Uglavnom se u unutarnjem staničju krakova, trsova vinove loze javljaju smeđe i tamne nekroze raznog oblika koje više ili manje zahvate staničje. Također se kao simptom bolesti ponekad javlja i izbjeljivanje rozgve kao i kod fomopsisa. Često uslijed razvoja bolesti može doći i do sušenja cijelih trsova. Prema našim zapažanjima bolest je često prisutna u našim vinogra dima, čak puno više od eutipoze i eske. Kao mjera zaštite preporuča se uklanjanje svih zaraženih dijelova v. loze na kojima se primjete ovakvi simptomi sušenja i premazivanje rana fungicidima za tu primjenu (na bazi bakra, cirama i dr.).

Crna pjegavost (fomopsis)
""Pojava ove poznate i opasne bolesti može postati jedan od glavnih problema u uzgoju vinove loze, pogotovo kod osjetljivih kultivara (plavac mali, škrlet, žilavka, kardinal, debit, vranac, i dr.). Uzročnik bolesti je gljiva Phomopsis viticola. Bolest se nekada nazivala eskorioza, iako se pod tim nazivom podrazumijevaju i neke druge bolesti. Crna pjegavost je kao bolest postala problem nakon smanjene upotrebe fungicida na bazi bakra, koji su se prije više koristili, a imali su fungicidno djelovanje i na ovu bolest. U zimsko vrijeme simptomi se na odrvenjenoj rozgvi očituju izbjeljivanjem vanjskog dijela ili kore rozgve, iako to ne mora uvijek biti slučaj kod zaražene rozgve, jer simptome izbjeljivanja rozgve mogu uzrokovati i druge fitopatogene gljive koa npr. Botrytis, Botryosphaeria, Sphaeropsis i dr. Također se na rozgvi dobro uočavaju tamne izdužene lezije ili rane koje su se javile još na mladicama tijekom protekle vegetacije.

Ako se bolest u vinogradu pojavi u jačem intenzitetu, vrlo teško se suzbija, što dovodi do velikih teškoća, osobito prilikom rezidbe, jer praktično nemamo mogućnosti ostavljanja zdrave rozgve za reznike i lucnjeve. Ako za rezidbu ostavimo zaraženu rozgvu pupovi ili ne potjeraju ili potjerale mladice su jako zakržljale, pa iduće godine ne mogu poslužiti za daljnu rezidbu. Bolest stoga iz godine u godinu iscrpljuje biljku, smanjujući stalno urod, a može doći i do sušenja zaraženog dijela čokota.

Stoga je glavna preventivna mjera suzbijanja ove bolesti kompletno uklanjanje zaražene rozgve iz vinograda prilikom rezidbe te njeno zaoravanje ili spaljivanje.

Eska ili apopleksija vinove loze
Zadnjih godina veliku pažnju vinogradara širom svijeta pa i kod nas zaokuplja pojava bolesti zvane eska ili bolesti zvane apopleksija ili apoplektično venuće ili sušenje vinove loze, o kojoj se još ne zna dovoljno dobro, pa se svake godine uvelike mijenjaju pogledi na ovu bolest i njezine uzročnike. Iako bolest zvana eska nije u biti nikakva nova ili nepoznata bolest vinove loze, ipak je ova bolest još je danas prilično nejasna, unatoč brojnim istraživanjima u svijetu i unatoč tome što je ova bolest po simptomima poznata još odavno iz antičkih vremena. Simptomi mogu zahvatiti cijeli trs (pogotovo u slučaju mlađih trsova, koji venu i mogu se vrlo brzo potpuno osušiti) ili samo dijela trsa (u slučaju starijih trsova). Razvoj ovakvih simptoma ipak ne mora nužno dovesti do potpunog sušenja trsova. Uzrok ovakvih simptoma na lišću i drugim organima su patološke promjene u unutarnjem staničju, koje se na presjeku trsa zahvaćenog bolešću ogledaju u vidu razorenog staničja žuto-bijele boje, koje nastaje zbog djelovanja fitotoksina i enzima gljiva uzročnika. Ovakve promjene se upravo dobro uoče prilikom rezidbe. Kao gljive uzročnici ove bolesti danas se prema najnovijim saznanjima uglavnom navode vrste gljiva iz roda Fomitiporia (sinonim Phellinus) i to vrste Fomitiporia mediterranea i Fomitiporia punctata. Često se uz ove vrste koa gljive uzročnici eske navode i gljive iz rodova Phaeoacremonium (P. aleophilum) i Phaeomoniella (P. chlamydospora), ali prema najnovijim spoznajama vrste gljiva iz rodova Phaeoacremonium i Phaeomoniella više su karakteristične za jednu drugu bolest koja je po simptomima jako sličnu eski, a zove se Petrijeva bolest v. loze.

Mjere suzbijanja bolesti
Glavne mjere zaštite od ove bolesti su isključivo preventivne, kao što su: korištenje zdravog sadnog materijala, premazivanje rana od rezidbe zaštitnim voćarskim voskom kako bi se spriječio ulaz spora gljive u biljku, te u slučaju pojave bolesti uklanjanje zaraženih trsova iz vinograda. Da se bolest ne bi prenosila škarama za vrijeme rezidbe treba i dezinficirati škare. Od direktnih ili kemijskih mjera zaštite fungicidima za sada na žalost ne postoje fungicidni pripravci kojima bi se uspješno mogla spriječiti pojava ili širenje ove bolesti. Postoje podaci o različitoj osjetljivosti/otpornosti nekih kultivara vinove loze pa se tako kao izrazito osjetljivi kultivari navode Sauvignon, Cabernet Sauvignon, a kao otporni npr. Merlot.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakToblerone torta
Sljedeći članakOstali članci u ovom broju
Gospodarski list
Gospodarski list je najstariji hrvatski časopis za poljoprivredu i selo koji i danas izlazi i koji je kroz tri stoljeća usmjeravao stručno, ekonomski i društveno hrvatskog seljaka i selo. Promicao je i čuvao običaje na selu i poljoprivredi i njegovao hrvatsku kulturu i jezik. List danas izlazi kao polumjesečnik na 72 stranice visoke kvalitete papira i višebojnog (kolor) tiska u formatu 210 x 275 mm. Zahvaljujući tradicionalno kvalitetnim i prije svega aktualnim i stručnim člancima, Gospodarski list stekao je vjerne, dugogodišnje pretplatnike i do danas zadržao status najpopularnijeg časopisa o poljoprivredi u Hrvatskoj. Kroz sva tri stoljeća Gospodarski list je izlazio zahvaljujući prije svega svojim vjernim pretplatnicima, poslovnim partnerima i oglašivačima, a u Gospodarskom listu surađuju najnapredniji ljudi pojedinog vremena, mnogi istaknuti znanstvenici, stručnjaci poljoprivredne proizvodnje, te mnogi drugi ugledni ljudi. Važno je napomenuti da Gospodarski list i danas kontinuitrano stvara nove vrijednosti kroz vrijedne projekte i inicijative; Gospodarski kalendar, biblioteka Obitelj i Gospodarstvo, biblioteka Hrvatsko povrće, Gospodarski oglasnik, televizijska emisija Dodir prirode, web izdanja, digitalizacija arhive 1842 – 1910 dostupne javnosti kroz projekt Hrvatska kulturna baština, izbor za najbolju poljoprivrednu ljekarnu, stručni seminar Hrvatsko povrće, stručni seminar CroVin, profilne stranice na društvenim mrežama, Društvo agrarnih novinara Hrvatske… Cilj Gospodarskog lista oduvijek je bio i ostat će prenošenje znanja, informacija i savjeta, kako bi poljoprivredna proizvodnja bila isplativa, a gospodari uspješniji.