U doba pandemije koronavirusom, online naručivanje poljoprivrednih proizvoda doseglo je novu razinu. Osviještenost potrošača o izravnoj nabavi poljoprivrednih proizvoda od samih proizvođača, kao i promjena njihovih navika kupnje poljoprivrednih proizvoda bez odlazaka u velike trgovačke centre, već internetskim naručivanjem, povećava značaj i mogućnost ovog kanala distribucije poljoprivrednih proizvoda za manja i srednje velika obiteljska poljoprivredna gospodarstva, kojima se korištenjem internetskih tehnologija otvara globalno tržište za njihove proizvode. Osobito za prerađevine i finalne proizvode koji mogu izdržati dulje vrijeme čuvanja i transporta.
Izazov u ovom desetljeću postaje financiranje poljoprivrede, ali i ostalih segmenata poljoprivredno-prehrambenog sektora i distribucije hrane. Model od stola do polja može biti jedno od rješenja.
Nesrazmjeri u lancu proizvodnje i distribucije hrane
Od ukupnog EU proračuna, 38%, odnosno 58 milijardi eura ide za poljoprivredne proizvođače svake godine. Oni čine 3% ukupne populacije, te 6% BDP EU. Ispada da su poljoprivredni proizvođači privilegirani. Međutim kad pogledamo u distribuciju raspodjele tih sredstava, dolazimo do još alarmantnijeg broja. To je da 20% najvećih poljoprivrednih proizvođača prima 80% sredstava iz EU. Kao dokaz centralizacije moći unutar segmenta poljoprivrednih proizvođača je podatak da svega 3,3 % vlasnika kontrolira 57% uzgojne površine.
U modelu od stola do polja, prati se informacija o potrebama za hranom od stola. Tako je transparentno dijelimo s poljoprivrednim proizvođačima koji onda proizvode. Tako svaki poljoprivrednik, primjerice povrćar, zna za koji stol uzgaja, što uzgaja, za koga uzgaja, u kojoj dinamici. Isto tako ima i kontakt s kupcem te povratnu vezu kako poboljšati to što uzgaja. Dok kupac na temelju te direktne veze može znati koje preparate koristi povrćar, koji mu je CO2 otisak, tko radi kod njega na OPG-u.
Isto tako na ovaj način, hrana se ne šalje avionima s jedne strane svijeta na drugu bespotrebno. Ne troši se energija na dugotrajno skladištenje u nisko energetsko učinkovitim skladištima. Kad znamo što se uzgaja i za koga, onda smanjujemo i bacanje hrane. Većina hrane koja se baci (oko 82%) se baci ili od strane konzumenta ili od strane mjesta kupnje ili u distribuciji.
Ovo možemo tumačiti tako da mali broj velikih kompanija servira veliki broj kupaca. Ne postoji prisan odnos između dobavljača i konzumenta te se ne razvija svjesnost o problemu bacanja hrane. Fokus je isključivo kratkoročan profit, dok su dugotrajne vrijednosti izuzete iz strategija poslovanja.
Ono što fundamentalno razlikuje pristup od stola do polja, od popularnog od polja do stola koncepta je što je u prvom ključna informacija, a u drugom fizički proizvodi. Zamislimo naš stol na kojem jedemo svaki dan, te probajmo zamisliti koliko tvrtki pokušava dostaviti hranu na taj stol. Da bi hrana došla do tog stola potrebno ju je dostaviti u dućane blizu nas. U tim dućanima hrana koja se ne proda propadne, rade potplaćeni zaposlenici, troši se enormna količina energije na hlađenje i grijanje.
Isto tako takvi dućani posluju s vrlo malom dobiti (a istovremeno imaju veliki obrtni kapital). To rezultira da se smanjuje otkupna cijena od proizvođača odnosno farmera. Ako sagledamo stol s kojeg svaki dan jedemo kao izvor informacija o tome što i kad jedemo, te informaciju o tome proslijedimo proizvođačima i farmerima, a oni onda proizvedu za nas što i kad nam treba, eliminirali smo veliku količinu gore spomenutih izazova.
I tu dolazi do sukoba dva sustava. Jedan je fizički, odnosno onaj kakvog danas poznajemo; kupi jeftino od farmera, prodaj skupo u kutijama koje su skupe za održavanje. Takav fizički sustav ima sposobnost procesuiranja velike mase i volumena hrane, međutim on je spor. U drugom, informacijskom sustavu, fokus je na brzini odnosno tijeku informacija od stola do polja. Prvi, fizički sustav je spor, trom te pred raspadom. Drugi je mlad te još u razvoju, međutim pruža perspektivu svijetlije budućnosti nama, ali još bitnije i našoj djeci.
U Hrvatskoj već imamo modele od stola do polja
Nekima je nezamislivo velike tvrtke i trgovačke centre, koji trenutno određuju pravila igre, skinuti s trona. Međutim prije svega petnaestak godina teško je bilo zamisliti i mobitele bez tipkovnice. Stoga, zapitajmo se možemo li percipirati stol na kojem jedemo kao informatički uređaj koji šalje informacije tamo gdje je potrebno i kad je potrebno.
Primjer prijelaza s modela od stola do polja na model od stola do polja već postoji u Hrvatskoj u projektima Mojgruntek i PlantON. Oni nude kupcima da za njih obave uslugu uzgoja hrane na daljinu te naplatu te usluge, a ne isključivo prodaju proizvoda.
