O otrovnim amanitama pisali smo već prije, a sada ćemo se osvrnuti na spomenute jestive vrste amanita.
Blagva (Amanita caesarea), naziva se još i kneginja, u narodu je najpoznatija anamita. Gljiva ima vrlo zanimljiv razvoj. Kad je vrlo mlada potpuno je obavijena bijelom ovojnicom, tako da izgleda kao jaje. Kako gljiva raste ovojnica na vrhu puca i pojavljuje se narančasti klobuk koji je u početku poluloptast, a poslije se raširi. Površina klobuka je narančaste boje bez ostataka ovojnice. Listići su žuti, gusti, različite dužine. Stručak je dug do 15 cm, mesnat, žućkaste boje i na dnu odebljao. Na stručku ispod klobuka nalazi se žuti vjenčić, a na odebljalom donjem dijelu ostatak debele mesnate ovojnice. Meso je u mladih gljiva bijelo, poslije žuto ugodna mirisa. Blagva je jesenska gljiva i raste na sunčanim mjestima u svijetlim listopadnim šumama. Nekad česta gljiva, danas se rjeđe nađe. Spada u vrlo kvalitetne i cijenjene vrste gljiva i može se pripravljati na razne načine.
Biserka (Amanita rubescens) je također ukusna jestiva gljiva, ali je slična otrovnoj panterovoj muhari (Amanita panterina). No, ako naučimo kako izgleda i uočimo neke važne morfološke značajke, nema bojazni da ju zamjenimo s nekom drugom gljivom. Klobuk biserke je u mladosti polukuglast, poslije otvoren i izravnan i tada je promjera i do 15 cm. Na površini, klobuk je svijetlocrvenkasto smeđe boje i prekriven ostatcima ovoja prljavo sivosmeđe boje. Nakon kiše ostaci ovojnice obično se isperu pa je klobuk gol. Kožica se na klobuku od ruba prema sredini lako guli i ispod nje se nalazi crvenkasto obojeno meso. Listići su gusti, široki, bijele boje i na dodir blago pocrvene. Stručak je dug i do 20 cm, cilindričan, na dnu proširen, u početku pun, a poslije šupalj.
Površina stručka je smeđecrvenkasto obojena i na dodir pocrveni. U gornjem dijelu stručka nalazi se bijeli ili žučkasti obješeni vjenčić čija je površina uzdužno naborana. Meso je bijelo i na pritisak pocrveni. Biserka raste već početkom ljeta pa sve do jeseni u vlažnim crnogoričnim i bjelogoričnim šumama. Česta je gljiva. Prije pripreme, a može se pripravljati na razne načine treba kožicu klobuka oguliti, a narezanu gljivu kratko prokuhati. Kratko kuhanje i nakon toga ispiranje hladnom vodom poželjan je postupak kod svih gljiva, posebice onih koje čuvamo zamrzavanjem.
Prava tigrica (Amanita spissa)
Klobuk prave tigrice je konveksan, poslije postaje ravan. Površina je sivosmeđa do tramnosmeđa i prekrivena svijetlosivim bradavičastim ostatcima ovoja koji se obično drže zajedno u nakupinama. Rub klobuka nije naboran. Listići su bijeli, gusti i nisu vezani za stručak. Stručak je bijel i pri dnu zadebljao. Na stručku se nalazi obješeni vjenčić koji je uvijek vidljivo naboran. Meso je bijelo i bez posebna mirisa. Prava tigrica raste tijekom ljeta i jeseni u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i vrlo je česta gljiva. Zbog debelog klobuka vrlo je izdašna i može se miješati s drugim gljivama.
