Kad je prije pet stoljeća biskup Geraldini poslao iz Italije u Hrvatsko zagorje nekoliko purana, nije ni slutio da će ova ptica postati ne samo čimbenik tradicije i kulture ovog kraja, nego i promotor života i rada ljudi ovog prostora širom Europe. Nije poznato jesu li u Hrvatsko Zagorje došli divlji ili udomaćeni purani, ali razlog kojeg su opstali na hrvatskom prostoru sigurno je bio jednostavan uzgoj i kvalitetno meso, koje i danas jamči dobar plasman i na domaćem, ali i na tržištima izvan granica naše zemlje.
Izvorni oblik našeg domaćeg purana je američki divlji puran (Meleagris gallopavo) koji ima dva varijeteta, i to srednjoamerički koji su stanovnici Meksika i Perua udomaćili u predkolumbijsko doba, te sjevernoamerički koji je udomaćen u novije vrijeme, a od kojeg je nastao zagorski puran. Izvorni divlji oblik obitava u brdovitim i šumovitim dijelovima američkih država Ohio, Indijana, Illinois i Kentucky gdje ga nazivaju indijanska kokoš. Nakon otkrića Amerike puran dolazi u Europu, prvo u Englesku 1524., a šest godina kasnije u Njemačku te i u druge zemlje starog kontinenta.
Divlji purani su crne boje s bakrenim odsjajem, gole glave, nešto manji od zagorskih, dobro pokretljivi i skloni letenju. Mužjaci ispod glave imaju crvenu mesnatu resu, a na prsima karakteristični izraženi čuperak perja. Divlji purani pronalaze hranu u otvorenom okolišu gdje borave, a za odmor odabiru povišena mjesta na drveću. Visina ovih ptica je oko metra, težina mužjaka je oko 12 kg, a ženki upola manje. Nesu jaja s navršenih 8 mjeseci života, a s proljeća ženka snese oko 20 jaja na kojima leži 30 dana. Dožive 15 godina, a uzgajaju se oko 4 godine. Nakon druge godine života purama se smanji nesivost 30 posto, a iduće još toliko, pa dalje zadržavanje u rasplodu nije rentabilno. Uzgajati se mogu intenzivno i ekstenzivno. Uzgajanje na ekstenzivan, prirodniji način ima dobru stranu što nisu potrebna ulaganja u hranu i objekte, jer divlji purani u okolišu pronalaze sve što im je potrebno za preživljavanje. Loša strana ovakvog načina uzgoja je veće stradavanje od prirodnih neprijatelja, kao i mali postotak izleženih purića zbog uništavanja jaja od strane dlakavih i pernatih grabljivica. Intenzivni uzgoj divljih pura daje veće proizvodne rezultate, a za takav način treba osigurati pašnjačke površine koje treba ograditi i pokriti žičanom mrežom da bi se spriječilo prelijetanje. U okviru objekta potrebno je izgraditi nadstrešnicu u koju se smještaju gnijezda, te hranilice i pojilice za dodatnu zrnastu hranu i pitku vodu. Uzgajivač Božidar Tišinić uzgaja divlje pure kombinirajući oba načina uzgoja, tako da je tijekom sezone nesenja matično jato u intenzivnom uzgoju, a nakon tog perioda ptice su na slobodi. Jaja pura inkubira, i prema njegovim riječima postiže 95 posto izleženost purića. Budući da u jelovniku divlje pure najveći dio zauzima biljna hrana, za jednu odraslu puru preporučljivo je osigurati oko 10 m2 pašnjaka. Kao i domaće, divlje pure žive u jatu pa je preporučljivo jednom puranu dodijeliti 8 pura.
Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje
Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
