Sunćanica (Macrolepiota procera) jedna je od poznatijih i rado korištenih gljiva. Klobuk sunčanice potpuno razvijen promjera je i do 30 cm, a u mladih, još nerazvijenih gljiva, kuglast ili jajolik. Središnji dio klobuka je ispupčen, a površina sivosmeđe boje i prekrivena vlaknatim ljuskama tamnosmeđe boje. Listići su gusti, bijele boje i ne dodiruju stručak, već su od njega odvojeni uskim žljebom. Stručak je vrlo dug i do 30 cm, okrugao, šupalj tvrd i na dnu kuglasto proširen. Površina stručka prekrivena je smeđim pjegama, a na njegovom gornjem dijelu nalazi se pokretni prsten. Meso je bijelo i karakteristična mirisa. Sunčanica je jesenska gljiva i raste u miješanim šumama, a često i na rubovima šikara, posebice bagrema. Vrlo kvalitetna gljiva, a koristi se samo klobuk. Priprema se na razne načine, najčešće pohanjem.
Ljubičastozelena krasnica (Russula cyanoxantha) svakako je najraširenija vrsta krasnica. Klobuk je u mladih gljiva poluloptast, poslije se raširi i u sredini je uvijek udubljen. Promjer klobuka je 5 – 12 cm. Boja klobuka je vrlo promjenljiva. Osnovna boja je ljubičastozelena, ali često je zelenkasta ili okeržuta. Listići su potpuno bijeli, gusti, mekani, a karakteristično je da se savijaju ako preko njih prijeđemo prstom. Stručak je dug do 10 cm, debeo i potpuno bijele boje. Meso je bijelo i kao kod svih krasnica krhko, bez mirisa.
Ljubičastozelena krasnica raste u bjelogoričnim i miješanim šumama i pojavljuje se već u lipnju pa sve do jeseni.
Može se pripremati na razne načine, vrlo je kvalitetna gljiva.
Puza (Armillariella mellea) ima mesnat klobuk promjera 5 – 10 cm. U mladih gljiva klobuk je konveksan, a poslije postane ravan s blago spuštenim rubom. Površina klobuka je u osnovi žuta i prekrivena tamnim čehicama. Listići su gusti, prirasli uz stručak ili se spuštaju niz njega. U mladih gljiva listići su bjelkasti, a poslije postaju svijetlosmeđi. Stručak je u donjem dijelu odebljao, a ispod klobuka na njemu se nalazi bjelkasti vjenčić na čijem se gornjem rubu nalaze žutosmeđe ljuskice.
Puza je česta gljiva i raste u većim ili manjim nakupinama na panjevima graba i hrasta, a često i na panjevima crnogorice. Za jelo se koriste samo klobuci. Izvrsne su za juhu od gljiva. Teže su probavljive pa ih je dobro miješati s drugim gljivama.
Proljetni vrganj (Boletus edulis) ima klobuk promjera 10 – 18 cm i prekriven baršunastom kožicom boje lješnjaka, iako nisu rijetki primjerci sa smeđežutom i nešto tamnijom bojom klobuka. Cjevčice su okrugle, duge 8 – 30 mm. Kod mladih gljiva su bijele, a poslije postaju autozelene, kod starih poprime maslinastozelenu boju. Stručak je dug 7 – 15 cm, čvrst, pun, u početku trbušast, a poslije izdužen. Površina stručka je bijela ili svijetlosmeđa, prekrivena sitnom mrežicom od bijelih vlakana.
Kod mladih primjeraka meso ove gljive je čvrsto, a poslije postaje spužvasto. Bijele je boje, a kod sušenja izrazito aromatično.
Proljetni vrganj raste od proljeća do jeseni u bjelogoričnim šumama hrasta, bukve, kestena i graba. Čest je i na rubovima šuma.
Vrlo kvalitetna gljiva, ali često u starijih primjeraka napadnuta crvima.
Turćin (Leccinum aurantiacum) je česta jesenska gljiva. Klobuk je pravilan, poluloptast, prekriven crvenosmeđom ponekad narančastom kožicom. Ispod klobuka nalazi se plodište građeno od vrlo dugih cjevčica. U početku su bijele, a u starijih primjeraka sive. Meso klobuka je debelo, tvrdo, bijelo, a na prerezu ubrzo mijenja boju od crvenkaste preko plave do gotovo crne. Stručak je valjkast, pun, tvrd i u donjem dijelu zadebljao. U osnovi, površina klobuka je bijela i prekrivena žućkastosmeđim čehicama.
Turčin je jesenska gljiva iako se pojavljuje već i ljeti. Obično raste ispod topola, ali je čest i u miješanim listopadnim šumama. Vrlo kvalitetna gljiva, nikada nije crvljiva. Kod kuhanja često potamni, ali to nimalo ne mijenja njegovu odličnu kakvoću.
Grabov djed (Leccinum griseum) u mladosti ima poluloptasti klobuk koji se kasnije proširi i postane zvonast. Kožica je suha i često naborana. Boja klobuka je vrlo promjenljiva, većinom smeđa, ali nisu rijetki i primjerci sa autosmeđim (oker), pa čak i sivim klobucima. Cjevčice su dosta duge, u početku bijele, a poslije potamne i postanu sive. Meso klobuka je bijelo, na prerezu pocrveni, a kasnije pocrni. Stručak je zakrivljen, valjkast, pun i u sredini zadebljao. U osnovi je sive boje i na površini prekriven sivocrnim čekinjama. Površina klobuka na dodir pocrni.
Grabov djed je vrlo česta gljiva u miješanim listopadnim šumama. Izvrsne je kakvoće. Koristi se samo klobuk, jer je stručak drvenast.
