Ovaj način lova ima manje sportskih elemenata od lova šuljanjem. Osnovna razlika je u tome, što se ovdje čeka da divljač priđe lovcu na udaljenost učinkovitog dometa kugle ili sačme, dok u lovu šuljanjem lovac prilazi na tu udaljenost. Osim toga, lov šuljanjem zahtijeva više vještine i manje je siguran.

Dakako, ova dva načina lova se mogu kombinirati. Čekanjem se love mnoge vrste krupne divljači i neke vrste pernate.  Izbor mjesta čekanja često zahtjeva dobro poznavanje lovišta, kretanja i navika divljači u njemu. Zato može biti pravi izazov za iskusnog lovca, ali i za onog tko tek stječe iskustvo. Lov čekanjem je po pravilu manje naporan od lova šuljanjem, pa je zato pogodan za starije i “komotnije” lovce. Prema mjestu čekanja postoje dvije osnovne izvedbe  tog načina lova; čekanje na tlu i čekanje na visokoj otvorenoj ili zatvorenoj čeki. Postoje i niske zatvorene ili poluotvorene ili otvorene čeke na tlu, osobito u lovu divljih svinja ili nekih vrsta pernate divljači. Takve čeke za lov ptica vodarica mogu biti i u vodi.

Uz pretpostavku kako je mjesto za čeku dobro izabrano, čekanje na visokoj čeki ima niz prednosti, npr. olakšava lov time što je lovac znad tla i zone koju divljač stalno provjerava svojim osjetilima, s visoke čeke je daleko veća preglednost nego s tla, lovac je zaštićen od komaraca i drugih letećih napasnika, bolja preglednost i više vremena daju više mogućnosti lovcu za bolji izbor divljači za odstrijel prema kriterijima uzgojnog ili trofejnog lova, daje mogućnost promatranja divljači, koja se trenutno ne lovi, upoznavanja s njenim stanjem i navikama, u visokoj zatvorenoj čeki je relativno toplo, što je važno za lov čekanjem zimi, manja je opasnost od nesretnih slučajeva u lovu, kako zbog veće preglednosti terena, tako i zbog toga što je putanja zrna takva da ono ne pada daleko od divljači u slučaju promašaja.

Za čeku na tlu treba izabrati mjesto gdje očekujemo pojavu divljači, gdje smo dobro zaklonjeni, gdje imamo dobar pregled i čist put kugle ili sačme. Nekada je za dobar izbor mjesta potrebno izgubiti jedan dan u proučavanju kretanja i navika divljači, a izabranu čeku zauzeti u jednom od narednih dana. Iskusnom lovcu to nije potrebno,a manje iskusan može tražiti pomoć starijeg kolege. Prilaz čeki treba biti skriven i tih, a dobra mjesta čekanja su premeti divljači, uvečer gdje su divlje svinje tog jutra rovale, kaljužišta (ako se uz njih lovi), u blizini lisičina i jazbina, uz put kojim vraća ili odlazi na pašu jelenska ili srneća divljač, na preletu divljih pataka, divljih gusaka, na ozimim žitima, na pojilištima divljih golubova itd.

Za tih prilaz treba odjeća koja ne šuška i obuća koja ne  škripi, ali u dobro uređenom lovištu i lovačke staze, koje omogućavaju nesmetano kretanje. Jaki mirisi – dezodoransi, dezinficijenti, duhan, jelo i drugo odaju lovca kod svakog vjetra koji, promijenivši pravac, piri prema divljači.  Za lov s visoke čeke, trebalo bi izraditi i nižu ili višu prenosnu, improviziranu čeku, čvrsto građenu koja može biti otvorena ili zatvorena. Postoje i komforne zatvorene čeke, koje uz sjedalo ili ležaj, imaju i pisoar, kojim tekućina pomoću cijevi odlazi pod zemlju. I čeke i osmatračnice, s kojih se promatra divljač, moraju biti postavljene tako da mjesec iza njih osvjetljava mjesto gdje će biti divljač. Prilaz visokoj čeki treba biti isti kao i onoj na tlu. Iako je lovac na visokoj čeki izdignut iznad tla, to ne znači kako ga divljač ne može osjetiti, zato isto mora bit miran i tih, čuvati se udaraca, primjerice, dvogleda o drvo čeke, bljeska sjajnih predmeta, i nipošto ne smije biti namirisan.