Predaja odlomljene grančice poslije ulova, isto kao postavljanje i korištenje grančica za upozorenje, sigurno spada u najljepše lovačke običaje. Grančica za upozorenje se lomi od uočljive, rjeđe vrste drveta ili grma i istaknuto se postavlja, jer na nešto upozorava ili nešto priopćava. Primjerice, to može biti četinjača ili hrast sa suhim lišćem. Kod grančica za upozorenje, ne radi se samo o očuvanju lijepe lovačke tradicije, nego i o stvarnom praktičnom značaju, koji je danas isto tako važan kao i u prošlosti.
Uz to, takva grančica ništa ne košta, a ako se pazi gdje će se odlomiti, neće se učiniti veća šteta. Svakako ne treba uzimati grančice od zaštićenih vrsta grmlja i drveća. Lomljene i ostavljene grančice predstavljaju svojevrsan nijemi lovački jezik, koji se na žalost, u Hrvatskoj malo koristi, ali je zato uobičajen u Njemačkoj, Austriji i drugim srednjeuropskim zemljama. U lovačkoj literaturi tih zemalja je podrobno opisan. U današnje vrijeme, kako nam dolaze lovci-turisti iz drugih zemalja, trebalo bi se upoznati s tom posebnom lovačkom signalizacijom.
Glavna grančica u prvom redu treba upozoriti lovce koji nailaze, da je tu nešto, što ne smije biti propušteno. To je grančica dužine ruke, kora je s njene gornje strane i postrance obvezno oguljena do drveta, kako bi se napadno razlikovala od drugih grančica na tlu. Postavlja se na tlo, ali na vrlo nepreglednom terenu može biti obješena na deblo ili na drugo istaknuto mjesto, ako treba i na motku, kako se ne bi previdjela. Glavna grančica uvijek znači “Pozor!”.
Naiđe li lovac na takvu grančicu, odmah zna kako se tu nešto dogodilo i treba se okretati i gledati uokolo. Austrijska, njemačka i češka literatura opisuje tu grančicu na sličan način. Grančica smjera ili grančica vodilja mora ponajprije voditi do mjesta nastrjela, odstrjeljene divljači, ali i do čeke, lovačke kolibe ili do drugih sličnih mjesta. Dužine je podlaktice, a kora je također oguljena s lica i sa strana, a odlomljeni kraj se ne zaoštri. Grančica smjera je slična kod austrijskih i njemačkih lovaca, a osnovna razlika je u načinu postavljanja. U Austriji je postavljaju tako da odlomljeni kraj pokazuje pravac, koji treba slijediti. Njemački lovci drže kako smjer kretanja treba pokazivati rastući kraj grančice, a češki lovci misle isto.
Grančice smjera moraju biti postavljene tako da se vidi od jedne do druge ili gušće. Primjerice, tamo gdje se skreće s lovačke staze takve grančice moraju biti postavljene i na mjestu skretanja. U takvom slučaju se drži svrsishodnim položiti i glavnu grančicu, koja svojom oznakom”Pozor!” upozorava na promjenu kretanja.
Nastrjelna grančica označava mjesto nastrjela, ranjavanja divljači i ima veliki značaj za njenu potragu. Svaki lovac, koji puca na divljač, a ona se odmah ne obori ili se ne vidi gdje je pala, obvezno mora označiti mjesto, gdje je ona bila u trenutku ispaljenja metka. To se mora učiniti i pri “sigurnom promašaju”, jer svaki primjerak krupne divljači, na kojeg se pucalo, mora biti tražen zbog sigurnosti. Nastrjelna grančica se u praksi primjenjuje u Njemačkoj, Austriji i Češkoj.
To je grančica polovine ruke, neočišćena od kore, koja se odlomljenim krajem zabada u tlo. Potraga za nastrjeljenom divljači obično počinje od nje. Grančica traga u navedenim se zemljama jednako koristi. To je manja, zašiljena grančica, koja se stavlja na mjesto nastrjela, ako su tamo znaci ranjavanja divljači kao krv, dlaka, komadići kosti… Zašiljeni vrh pokazuje smjer bijega divljači. Uz grančicu traga dobro je postaviti poprečne grančice.
Postoji i pobliže označavanje. Ako je nastrjeljena divljač rogata, tada zaoštreni kraj grančice traga pokazuje smjer bijega. Radi li se o divljači bez rogova, odnosno ženki ili mladuncu, smjer bijega pokazuje rast grančice. Treba li razlikovati, primjerice, je li jelen odskočio lijevo ili košuta desno, stavljaju se i manje poprečne grančice, koje označavaju stražnji odnosno prednji kraj grančice traga. Ne zna li se smjer bijega ranjene divljači, stavljaju se iza grančice traga manje poprečne grančice, koja su jedna uz drugu, ali su suprotno okrenute. Odlomljeni kraj grančice okrenut je prema tim poprečnim grančicama. U nekim dijelovima Austrije uobičajeno je samo stavljanje grančice traga, kod koje odlomljeni kraj pokazuje smjer bijega ženke, a zašiljeni mužjaka.
Ne zna li se smjer bijega, postavljaju se dvije male poprečne grančice. Austrijski autori još navode da se zadnjim poprečnim grančicama negdje označava smjer, kojim je pobjegao zdravi primjerak ili više njih, ukoliko se radi o krdu. Stajališna grančica za označavanje stajališta, čeke i lovca u pojedinačnom lovu papkaste divljači ili mjesto lovca u skupnom lovu na divlje svinje ili drugu divljač, dugačka je kao ruka, donja granjanja su uklonjena i zabodena je u tlo. Uz nju može biti postavljena glavna grančica, a u skupnim lovovima i grančica smjera, koja pokazuje dalje kretanje lovca poslije završetka jedne etape lova. Austrijski lovci u takvoj prilici pokazuju smjer kretanja odlomljenim dijelom, a njemački vrhom rasta grančice. Lovac stoji između te dvije grančice u pravcu koji pokazuje grančica smjera, čime je odan njegov položaj na čeki i smjer daljnjeg kretanja.
Većinom se preporučuje stajališnom grančicom označiti mjesto lovca poslije pucanja, što je vrlo važno i za eventualno utvrđivanje puta zrna. Iz mogućeg puta zrna često se može utvrditi je li divljač sigurno promašena i često se uspije pronaći mjesto pada zrna kao dokaz promašaja. Austrijski i češki autori preporučuju označiti mjesto strijelca poslije pucnja stajališnom grančicom. Njemački lovci preporučuju označiti to mjesto zabadanjem zašiljenog lovačkog štapa, označavanjem stabla pokraj kojeg je pucano, ili drugim vidljivim znakom, koji se lako pronađe. Nije toliko bitno kako će se to mjesto označiti, ali je bitno da se označi.
Označavanje čekanja lovaca
Grančice za čekanje isto se opisuju u Austriji, Njemačkoj i Češkoj, a njihovo značenje je “Pričekaj ovdje!” . To su dvije, kao ruka dugačke grančice koje su položene u križ.
Dogodi li se, npr. da se lovci dogovore sastati u lovištu na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Lovac, koji je prvi došao, mora iz nekog razloga napustiti to mjesto prije dolaska slijedećeg lovca. Primjerice, morao je otići za divljači ili psom. Dvije u križ postavljene grančice za čekanje govore da je lovac bio na tom mjestu i da ga kolege trebaju pričekati. Njemački i austrijski lovci postavljaju uz grančice za čekanje i glavnu grančicu zbog sigurnosti, kako kolege ne bi previdjele mjesto čekanja. Ako se kolegi čekanje čini dugo i iz nekog razloga želi otići, odstrani s obje grančice donja grananja, oguli koru do drveta, zašilji ih i ponovno položi u križ na tlo. Pri tom, zašiljeni vrhovi pokazuju kuda je pošao.
Aujstrijski lovci čine i to da se grančice opet postave u križ, ali manje grančice, koje su ostale poslije čišćenja, polože se pored, ali tako da one svojim vrhovima pokazuju smjer kuda je otišao lovac, koji je čekao.
Tri grančice za čekanje, postavljene usporedo, znače mjesto okupljanja, primjerice, poslije lova. Isto značenje imaju tri stajališne grančice zabodene po kutevima trokuta u tlocrtu. Gornji krajevi se svežu zajedno tako da se dobije svojevrsna trostrana piramida. Grančica je većinom dužine ruke, ali i duža, s oguljenom korom sve do vrha, gdje se ostavljaju iglice ili drugo lišće, na donjem kraju se zareže, a tu se zatakne gornji dio. Grančica se savije u krug, ostavi na uočljivo mjesto listovima prema dolje, primjerice, na deblo, a ako treba i na motku. Zbog oguljene kore dobro se uočava. Ta grančica ima isto značenje kao crvena zastavica ili crveno svijetlo, tj. “Pozor – opasnost!” ili “Pozor – zabrana!”. Primjerice, znači i to da je dalje namještena opasna lovka za divljač, čeka je zauzeta ili je neka prirodna opasnost na putu.
Važno je napomenuti, kako se treba pridržavati jednog pravila – čim neka grančica ili grančice ispune svoju ulogu, moraju biti uklonjene, kako poslije ne bi bile uzrokom neprijatnih iznenađenja.
Stajališnom grančicom (ako njome nije ranije označena čeka lovca ili nekim drugim znakom) odmah poslije ranjavanja divljači označava se mjesto, gdje je stajao lovac koji je pucao. Mjesto gdje je stajala divljač koja nije oborena u pucnju ili se ne vidi gdje je pala, označi se nastrijelnom grančicom. Ako su na tim mjestima tragovi ranjavanja, označe se grančicama traga. Ako se potraga ranjene divljači neće odmah provesti, najbliže poznato ili istaknuto mjesto označi se glavnom grančicom koju svatko može naći (geodetski znak, osamljeni kamen ili stijena, označeno drvo i sl.). Odatle se postavljaju grančice smjera prema mjestu nastrijela, odnosno mogu se postaviti od mjesta nastrijela u pravcu bijega ranjene divljači ili kasnije do pale divljači.
Izvor: Gospodarski kalendar
