Koliko god da predstavljaju najprirodniji i najotporniji organizacijski oblik poljoprivredne proizvodnje širom svijeta, obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj predmet su sustavnog eksperimentiranja, marginaliziranja i nerazumijevanja njihove ključne uloge u razvoju ruralnog prostora.
Prema podatcima FAO-a više od 90 posto od 570 milijuna poljoprivrednih gospodarstava diljem svijeta vodi pojedinac ili obitelj i oslanjaju se prvenstveno na obiteljski rad. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva proizvode više od 80 posto svjetske hrane u vrijednosnom smislu. Tako otvrđuju središnju važnost obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u svjetskoj sigurnosti hrane danas, ali i za buduće generacije. Vode raznolike poljoprivredne sustave i čuvaju tradicionalne prehrambene proizvode, pridonoseći uravnoteženoj prehrani i očuvanju svjetske agro-biološke raznolikosti. Obiteljski poljoprivrednici duboko su utkani u teritorijalne mreže i lokalne kulture. Svoje prihode troše uglavnom na lokalnim i regionalnim tržištima, stvarajući mnoga poljoprivredna i nepoljoprivredna radna mjesta.
Također, obiteljska poljoprivredna gospodarstva igraju ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja.
Jesu li OPG-i od strateškog interesa za RH?
S namjerom da uredi određena područja, hrvatska politika, pa tako i poljoprivredna, se stalno nalazi u procijepu između deklarativnog i stvarnog, potrebnog i nepotrebnog, poticajnog i destimulirajućeg. Nažalost, rezultat takvih eksperimenata je konstantno nazadovanje i zaostajanje u odnosu na konkurenciju i okruženje. Još davne 1994. u dokumentu pod nazivom Pregled stanja i Strategija razvoja poljoprivrede Republike Hrvatske piše: Republika Hrvatska odlučila se za takvu koncepciju razvitka poljoprivrede u kojoj će seljačko obiteljsko gospodarstvo imati stožerno mjesto.
Da stvar bude bolja, početkom 2018. donesen je jedinstveni u svijetu Zakon o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Prema njemu ni do dana današnjega nije izvršeno usklađenje svih OPG-ova sa Zakonom. U skladu s takvim nejasnim okolnostima provedeni su i izbori za novi saziv Hrvatske poljoprivredne komore. Na njima su stvarna obiteljska poljoprivredna gospodarstva doživjela daljnju marginalizaciju, iako po sili zakona jedina ona moraju biti članovi Komore i plaćati članarinu.
O OPG-u, kao poljoprivrednom gospodarstvu od strateškog interesa u Hrvatskoj, slušamo već više od 30 godina. Iako je i u ovom Zakonu OPG strateški važan organizacijski oblik poljoprivrednog gospodarstva, u stvarnosti smo svjedoci sve većeg broja ugašenih OPG-a. Prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju samo u posljednje 4 godine nestalo je više od 20.000 OPG-a. Broj isporučitelja mlijeka u proteklih 10 godina pao je za više od 10.000, mahom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Zbog neshvaćanja pojma obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i njegove uloge u ruralnom prostoru, sve što smo činili u prethodnim godinama je bilo kontraproduktivno.
Politika daje prednost korporacijama
Bilo da se radi o poljoprivrednom zemljištu, ruralnom razvoju, politika je kontinuirano davala prednost korporativnoj poljoprivredi. Rezultat je slučaj Agrokor, demografsko pustošenje ruralnog prostora. Zatim zastoji u povlačenju sredstava iz Europskog fonda za ruralni razvoj, nepravilnosti u dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta i sl. Posljedično, naša poljoprivreda je na začelju produktivnosti među članicama EU. Prilikom ulaska u EU produktivnost hrvatske poljoprivrede je bila 58% niža od europskog prosjeka. Podatak vrijedi za razdoblje 2010-2012.
Prema posljednjim dostupnim podacima o produktivnosti europske poljoprivrede produktivnost hrvatske poljoprivrede je 66% ispod europskog prosjeka. Nažalost, prema podacima Državnog zavoda za statistiku podaci o poljoprivrednoj proizvodnji i dalje imaju negativan trend. Deficit vanjskotrgovinske razmjene u poljoprivredi će najvjerojatnije u 2022. dosegnuti najveću razinu od hrvatske samostalnosti.
Zašto navodim ove podatke i kakve oni imaju veze sa Zakonom o OPG-u? 97% europskih poljoprivrednih gospodarstava su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Različitost oblika i specifična uloga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u očuvanju i razvoju ruralnog prostora jedan je od osnovnih razloga nedonošenja posebnog zakona o OPG-u. Stoga je paradoksalno da je predlagatelj u ocjeni stanja navodio da će se “Prijedlogom zakona otvarati daljnje mogućnosti pojednostavljenja i fleksibilizacije uvjeta za obavljanje gospodarske poljoprivredne djelatnosti na načelima i iskustvima pozitivnih europskih praksi“. Pitanje je samo kojim i čijim načelima i iskustvima i koja su to pojednostavljenja i fleksibilizacije?
Neusklađeni zakon
Predloženi Zakon nije ni u skladu s ciljevima i zadaćama Zajedničke poljoprivredne politike EU(ZPP), niti s bilo kojom deklaracijom, analizom, preporukom ili studijom, koje su napisane o obiteljskim gospodarstvima od strane Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) ili europskih institucija (Europski parlament, EK). I posljednje istraživanje Europskog parlamenta govori da se mora zaustaviti pad malih poljoprivrednih gospodarstava i pomoći im. Sve kako bi se zadržao postojeći model europske poljoprivrede baziran na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima.
Definicijom OPG u predloženom Zakonu vratili smo se korak unazad u odnosu na Zakon o poljoprivredi iz 2015. i Upisnik poljoprivrednih gospodarstava. Zapravo, ovim Zakonom svaka osoba s prebivalištem u Hrvatskoj ili bilo kojoj zemlji članici EU, te Švicarskoj, Norveškoj, Islandu i Lihtenštajnu može osnovati OPG bez ikakvih ograničenja i uvjeta koji su od presudnog značenja da bi se uopće nešto moglo smatrati OPG-om. To su pretežiti rad i domicilnost (teritorijalnost) članova obitelji, na vlastitim ili unajmljenim proizvodnim resursima.
Postojeći Zakon o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvima i njegove izmjene koje su u tijeku nam dodatno otežava vođenje i upravljanje poljoprivrednom politikom i ruralnim razvojem, jer nećemo znati koja su prava, prirodna obiteljska gospodarstva, a koja hibridna, stvorena ovim Zakonom. On dugoročno dovodi u pitanje prehrambeni suverenitet. On nam je s vrlo niskim stupnjem samodostatnosti već ionako ozbiljno ugrožen.
Nakon što smo prodali banke i trgovine strancima, sada je na red došlo i poljoprivredno zemljište. To im ovaj Zakon uveliko olakšava.
Poljoprivredna proizvodnja i poticaji
U javnosti se kontinuirano stvara slika da je jedina svrha postojanja OPG-ova dobivanje poticaja, što je potpuno pogrešno, ako govorimo o pravim obiteljskih gospodarstvima. Upravo je ovaj Zakon, kao i zemljišta politika, pogotovo u dijelu koji se odnosi na državno poljoprivredno zemljište, otvorio prostor za špekulativne radnje vezane uz dobivanje poticaja bez gotovo ikakve proizvodnje i ulazak u poljoprivredu onih koji s poljoprivredom nemaju nikakve veze. Osim za izvlačenje poticaja, Zakon pogrešnim definiranjem pojma obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo otvara prostor i različitim koruptivnim radnjama. Također i manipulacijama korištenja zemljišta i lažne prodaje poljoprivrednih proizvoda gospodarstva na štandovima širom Hrvatske.
Nedorečenim i štetnim odredbama Zakona otežava se i rad inspekcijskih službi. Naravno da su takvi slučajevi doveli do potpuno iskrivljene slike i marginaliziranja uloge OPG-ova u ruralnom prostoru. Takav razvoj na poljoprivrednoj sceni obeshrabruje i mnoga prava obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Ona se s pravom pitaju zašto da nastave s proizvodnjom kada se može i drugačije dobro živjeti, a ništa ne raditi, ili jednostavno otići sa sela u potrazi za lakšim životom.
Iako predlagatelj govori da su ciljevi Zakona povećanje konkurentnosti, smanjivanje administrativnih barijera i ostanak u područjima gdje žive i rade, Zakon bi mogao izazvati upravo suprotne efekte.
Prijedlogom zakona se dodatno ograničavaju ekonomske slobode i konkurentnost nametanjem dodatnih administrativnih opterećenja (vođenje i obveza prijave dosad nepostojećih evidencija i sl.) i troškova (isticanje tvrtke na sjedištu i svim proizvodnim jedinicama i mjestima). Što se tiče isticanja tvrtke na sjedištu, postavlja se pitanje jeste li igdje u Austriji, Italiji, Francuskoj i da dalje ne nabrajam vidjeli takav primjer? Naravno da ne. Ali mi smo po svemu jedinstveni, pa tako i po padu poljoprivredne proizvodnje.
Zakon bi mogao imati vrlo negativne posljedice na demografsku i socijalnu sliku ruralnog prostora (daljnja depopulacija). Zbog neshvaćanja suštine obiteljskog poljoprivrednog gospodarstava, ovim zakonom se širom otvaraju vrata korporativnoj poljoprivredi. Njene ćemo posljedice imamo prilike gledati nekoliko posljednjih godina (Agrokor i slični sustavi). Zakon omogućava daljnju “grabež” poljoprivrednog zemljišta, kako privatnog, tako i državnog, kao glavnog proizvodnog resursa, od strane velikih hrvatskih, ali i stranih korporacija i financijski moćnih pojedinaca sa svrhom špekulacija s poljoprivrednim zemljištem.
Iako će uskoro biti 5 godina od donošenja Zakona, a u tijeku su i njegove izmjene, naknadna procjena učinka zakona, koja je trebala pokazati što se događa u hrvatskoj poljoprivredi i ruralnom prostoru, a naročito kako se zakonodavni eksperiment odražava na proizvodnju hrane, konkurentnost, produktivnost i demografsku sliku hrvatskog sela, nije napravljena, kao ni za jedan zakon ni prije ni poslije toga.
Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje
Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
