Prilog broja: Zanimljivo mediteransko bilje

660

Uređen okoliš i turizam idu ruku pod ruku. Odabrati pogodne vrste nije jednostavno kad se u obzir uzmu specifičnosti mediteranske klime, a primjena autohtonih mediteranskih vrsta ima niz prednosti, prije svega prilagođene su staništu što troškove njihovog održavanja čini nižima, a znatno doprinose očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti.

Specifičnost klime Mediterana

Mediteranska ili sredozemna klima je svaka klima koja nalikuje klimi zemalja mediteranskog bazena. Osim na području Sredozemlja, mediteranski tip klime prisutan je i u zapadnim dijelovima Sjeverne Amerike, u dijelovima zapadne i južne Australije, na jugozapadu Južne Afrike i u središnjim dijelovima Čilea. Obilježavaju ju vruća, suha i sunčana ljeta te blage i vlažne zime. U zaleđu je prisutna submediteranska klima s toplim ljetima i hladnijim zimama. Prosječna temperatura srpnja, najtoplijeg mjeseca, veća je od 22 °C, a siječnja, najhladnijeg mjeseca, iznad 4 °C. Količina oborina kreće se između 800 i 1200 mm, nešto manje na otocima, a na pristrancima priobalnih planina više. Veći dio oborina padne u hladnijem dijelu godine. Mjesec s najmanjom količinom oborine je srpanj i kolovoz. Cijele godine vremenske prilike u priobalju određuju vjetrovi, od kojih su najvažniji bura, jugo i maestral. Godišnje je na hrvatskoj obali 24 000 do 28 000 sunčanih sati čime se svrstava među najsunčanije europske obale.

Podjela mediteranskih vrsta

Vrste Mediterana prilagođene su vrućim i suhim ljetima i jakoj osunčanosti. Odlikuju se igličastim ili uskim listovima ili listovima čija površina može biti kožasta, sivozelena pustenasta ili pak prekrivena voštanom prevlakom. U mediteranskoj regiji najveći broj vrsta pripada sredozemnomu flornom elementu koji je najrašireniji u Sredozemlju, dok su drugi florni elementi zastupljeni slabije. Razlikuje se nekoliko skupina. Velik broj vrsta pripada skupini općemediteranskih ili cirkummediteranskih biljaka, koje su rasprostranjene najvećim dijelom Sredozemlja. Takve su u hrvatskoj flori npr. divlja maslina, hrast crnika ili česvina, obična planika, divlja smokva, primorska kozja krv, tetivika, tršlja i smrdljika, mirta, lopočika ili lemprika, širokolisna komorika i dr. Neke su vrste zapadnomediteranske biljke, koje u našem primorju dosežu istočnu granicu područja svojeg rasprostranjenja, npr. ljepljivi bušin, grmoliki dubačac, španjolski grašar, mnogocvjetni vrijes, uskolisna zelenika i mauretanijska ampelodezma. S njima su se u našem primorju susrele istočnomediteranske biljke, koje pak tu dosežu zapadnu granicu svojeg areala, npr. pršljenasti vrijes, grčka planika ili ‘’goli čovik’’ (Arbutus andrachne), vitki slak, kretski grašar, kretski bušin, glavičasta majčina dušica i dr. Skupini mediteransko-pontskih biljaka, koje su osim u Sredozemlju raširene i u području iransko-kaspijske flore, pripadaju npr. primorski kršin, vrtna šparoga, rašeljka, bodljikava veprina, piramidalni sirak, kasna krutovlatka, zlatni zvjezdan, sivozelena pirika i dr. Mediteransko-atlantske biljke svojim se arealima osim u Sredozemlju protežu i na atlantska područja zapadne Europe. Toj skupini pripadaju npr. šćulac ili petrovac, obalna mlječika, primorski kotrljan, šiljasti sit i šćuloliki oman. Posebno su zanimljive ilirsko jadranske endemične svojte, koje su, kao skupina širega mediteranskoga flornog elementa, raširene na većim ili manjim područjima istočnojadranskoga primorja. Njima pripadaju npr. primorski mekinjak, piramidalni zvončić, krčki i ilirski kozlinac, uskolisno zvonce, krška i trnovitotrepavičava zečina, dalmatinska žutica, klasoliki vrisak, jagodasta i Wulfenova mlječika, pravi buhač, tršćanski karanfil i dr. Bogatstvo naše flore prepoznavali su brojni istraživači i botaničari iz Europe i svijeta tako da se naše endemske vrste mogu pronaći u ponudi rasadnika širom svijeta kao registrirani kultivari. Biom mediteranskih šuma i grmlja usko je povezan s mediteranskim klimatskim zonama.

Raduje činjenica da trend primjene autohtonih vrsta sve više prihvaća šira društvena zajednica pa se i javne zelene površine turističkih mjesta uz obalu uređuju pomoću uobičajenih mirisnih mediteranskih vrsta poput lavande, ružmarina, kadulje, smilja. Sadnice starih stabala maslina sade se u vrtovima hotela visokih kategorija, ali i na privatnim okućnicama. Bez široke palete boja cvjetova oleandra, gotovo je nemoguće zamisliti bilo koju šetnicu uz more, a visoke, uske, tamne vertikale čempresa i dalje upućuju na groblja, povezujući prošlost i sadašnjost, mitove i legende antike, podzemni svijet mrtvih i nadzemni svijet živih.

Makija

Posebna raznolikost klime su površine sklerofilnog grmlja i termofilnih biljaka visokih do najviše 4 metra koje se u mediteranskom bazenu naziva makija. Makije su nastale degradacijom šuma zbog nepovoljnih uvjeta te zbog pretjeranog iskorištavanja za različite ljudske djelatnosti poput spaljivanja ili ispaše. Osim autohtonih, česta je i uporaba stranih, unesenih, alohtonih vrsta. Od davnina su pomorci iz dalekih zemalja donosili sjeme i sadnice egzotičnih vrsta pa su tako nastali i naši poznati arboretumi Trsteno, kao i vrtovi uz dubrovačke i korčulanske ljetnikovce.

Čempres

Čempres (Cupressus sempervirens L.) spada u porodicu čempresa, lat. Cupressaceae. Narodni nazivi su čipres ili ćimpres. To je stablo uspravna i ravna debla, visine 20-30 metara, jako razgranata korjenova sustava koji prodire duboko u tlo. Kora je glatka, tanka i siva, starenjem postaje sivosmeđa i uzdužno izbrazdana. Tamnozeleni listovi sitni su i ljuskasti, raspoređeni na ograncima poput crjepova. Okrugli izbojci, oko 1 mm debeli, usmjereni su na sve strane. Cvjetovi su jednospolni, muški dugi 4-8 mm, žućkasti su i raspoređeni po cijeloj krošnji, dok su ženski smješteni najčešće po vrhovima krošnje pojedinačno ili u skupinama. Cvate od ožujka do svibnja, nakon oprašivanja ženskih cvjetova razvijaju se sjajni češeri na kratkoj stapci, dugi do 5 cm, u mladosti zelenkasti, a zatim smeđi do sivi. Zriju druge godine, a otvaraju se treće, nakon ispadanja sjemenki, češer više godina ostaje na stablu. Izvorna rasprostranjenost vrste je istočni Mediteran dok je danas raširen po cijeloj Mediteranskoj regiji i drugim kontinentima (osim Antarktike). Prirodno raste na kamenitim i skeletoidnim tlima, od 0 do 800 metara nadmorske visine. Vrsta je otporna na visoke temperature i dugotrajne suše kao i na šumske požare. Vrlo brzo raste, dugovječan je i može doživjeti starost 400-500, pa čak i 1 000 godina. Raste u manjim ili većim skupinama, ali ne tvori veće šumske zajednice. Čempres se široko koristi kao dekorativna vrsta pa se uzgaja u parkovima, nasadima, grobljima, vrtovima i alejama i to kao pojedinačno stablo u manjim skupinama ili u drvoredima. Služi i za pošumljavanje opustošenih i ogoljelih krških područja. Drvo čempresa je izdržljivo i kvalitetno te se od davnina smatra “neuništivim” i koristi za izradu sarkofaga i lijesova. Najpoznatiji predmet izrađen od čempresovine (osim navodno Noine arke) svakako su bila vrata bazilike sv. Petra u Rimu, koja su trajala od vremena cara Konstantina pa sve do pape Eugena IV, dakle oko 800 godina. Listovi su bogati smolom pa se njihovom destilacijom dobiva čempresovo ulje s primjenom u farmaceutskoj industriji. Latinski naziv ovaj rod duguje mladiću Kyparissosu iz grčke mitologije kojega je bog Apolon pretvorio u drvo čempresa.

""

Šmrika

Šmrika (Juniperus oxycedrus L.) je grm ili nisko drvo visoko 8 do 14 m i više od 50 cm promjera. Pripada porodici čempresovki. Krošnja je okruglasta, razgranata, grane duge i prilično debele. Kora je u mladosti glatka, kasnije se trakasto ljušti, sivosmeđa do smeđecrvena. Iglice su po tri u pršljenovima, duge 1,5 do 2 cm, duge, oštro ušiljene, krute, bodljikave, na poprečnom presjeku trokutaste, s donje strane s dvije potpuno odvojene bijele uzdužne pruge puči, na donjoj strani s izraženim rebrom. Plod je bobičast, okruglasti češerić crvene boje, gotovo sjedeći, 8 do 12 mm promjera, dozrijeva u drugoj godini. Šmrika raste u mediteranskoj i submediteranskoj makiji, garizima i kamenjarskim pašnjacima. Rasprostranjena je diljem Mediterana, Perzije, Sirije, zapadne Male Azije i Kavkaza. Iz drva se ekstrahira eterično ulje koje se koristi u aromaterapiji, za njegu kose, a od tvrdog i žilavog drveta mogu se izrađivati uporabni predmeti.

""

Atlaski cedar

Atlaski cedar (Cedrus atlantica (Endl.) Manetti ex Carr.) je vrsta koja na svom prirodnom staništu dosiže visinu i do 40 m, s promjerom debla i do 2 m. Krošnja mu je piramidalna, a grane su u odnosu na deblo usmjerene prema gore pod dosta oštrim kutem. Vrh krošnje, terminalni izbojak, uspravan je ili malo nagnut u stranu. Mladi izbojci dugorasta su gusto obrasli sitnim dlačicama. Iglice su mu kraće od 25 mm, najčešće plavozelene i srebrnastosive, rjeđe zelene. U jednom kratkorastu, pramenu (čuperku) ima oko 25 iglica. Zreli češeri su 5 do 7 cm dugi i 4 cm široki, valjkastojajoliki, s ravnim i utisnutim vrhom. Zreli se češeri raspadaju, nakon čega ostaje uspravno, kruto vretence. Prirodna rasprostranjenost atlaskog cedra je gorje Atlas i Rif u sjeverozapadnoj Africi (Alžir i Maroko). S obzirom na to da dobro podnosi klimatske ekstreme i vrlo je dekorativan, često se uzgaja kao soliter ili u manjim skupinama, naročito u našim primorskim područjima, a uspijeva i na kontinentu. Vrsta je koja traži dosta sunca, najbolje raste na alkalnom tlu, podnosi štetne plinove što ga čini pogodnim za sadnju uz prometnice.

""

Pinj

Pinj (Pinus pinea L.) pripada porodici borovki (Pinaceae). Naraste 15- 30 m visine, a promjer debla se kreće oko 60 do 100 cm. Oblik krošnje je karakterističan, kišobranast, deblo je ravno i snažno. Kora je smeđecrvena, duboko izbrazdana, ispuca na velike sivosmeđe ploče, debele 2-10 cm. Iglice su po dvije u čuperku, 10- 25 cm duge i 1,5 do 2 mm debele, blago povijene, krute, oštrog vrha, zelenoplavičaste do svijetlozelene. Traju tri do četiri godine. Cvjetovi su jednospolni, muški cvatovi valjkasti i žuti, ženski se cvatovi (češeri) pojavljuju na vrhovima izbojaka. Češeri su crvenkastosmeđi, 8-14 cm dugi i oko 10 cm široki, sjedeće, s izbočenom, tamnosmeđom, sjajnom grebenastom apofizom i izrazitim pupkom. Dozrijevaju treće godine, nakon ispadanja sjemena ostaju na granama još nekoliko godina. Sjeme je krupno, dugo 15 do 20 mm, 5-11 mm široko, okriljeno vrlo uskim i kratkim krilcem, ima tvrdu sjemenjaču. Jestivo je, a koristi se i za dobivanje ulja. Raste na suhim staništima (kserofitna) vrsta eumediteranske zone vazdazelene vegetacije, pojedinačno ili u manjim skupinama. Rasprostranjena je diljem Sredozemlja, od Portugala do Sirije.

""

Crnika

Crnika, česmina (Quercus ilex L.) pripada porodici bukovki (Fabaceae). To je vazdazeleno drvo ili grm sa širokom i okruglastom krošnjom. Može narasti do 20 m u visinu. Kora je u mladosti siva i glatka, kasnije tamnosiva, ispuca na sitne, tamne ljuske. Listovi su tvrdi, kožasti, na kratkoj peteljci, dugi 3-8 cm, široki 2-4 cm, na odraslim stablima cjelovitog, često nadolje povijenog ruba, a na izdancima jače nazubljeni, na licu tamnozeleni i sjajni, na naličju bjelkasti ili žućkasti i pahuljasti. Trajnost im je oko 2 godine. Cvjetovi su jednodomni, muški u resama dugim do 7 cm, ženski pojedinačni ili po dva zajedno. Plod je žir, a dug je oko 2 cm dug, svijetlosmeđ, dozrijeva već prve godine u rujnu i listopadu. Raste na dubljim tlima, najčešće na crvenici, umjereno kisele reakcije. Dobro podnosi sušu. Rasprostranjen je u Sredozemlju od južne Europe, u sjevernoj Africi i sjevernim dijelovima Male Azije do Kašmira. Kod nas raste na području Istre, priobalnog i otočnog područja Dalmacije. Životni vijek iznosi i do 1000 godina. Jestivi su žirevi, a zbog relativno male količine tanina (5%), najlakše ih je pripremati. Sadrže oko 50% ugljikohidrata, 3-5% masti, 3% bjelančevina i 3,5-6% celuloze. Može ih se kuhati, peći ili samljeti te koristiti kao brašno. Drvo je tvrdo i izdržljivo pa ga se koristi u građevinarstvu, stolariji, brodogradnji te za ogrjev.

""

Koprivić

Koprivić, crna košćela (Celtis australis L.) je listopadno drvo, visoko do 20 m, široke, kuglaste, prozračne krošnje. Kora jakog debla je dosta debela, u početku glatka, a kod starijih stabala sitno ispucala, pepeljastosiva. Korijenov sustav je dobro razvijen i prodire duboko u tlo. Listovi, na peteljkama 0,5-1,8 mm dugim, tankim i dlakavima, asimetrično su raspoređeni u dva reda duž izbojka, dugi 4-15 cm, široki do 6 cm, oštro nazubljeni, na licu grubi, hrapavi i tamnozeleni, na naličju prekriveni mekim dlačicama, sivozeleni. Cvjetovi su sitni, žućkasti, pojedinačni ili po dva do četiri u skupinama, razvijaju se na mladim izbojcima u vrijeme listanja u travnju. Plodovi su okruglaste, crnkastosmeđe koštunice veličine zrna graška na peteljci dugoj oko 2 cm. Koprivić je rasprostranjen u južnoj Europi, Maloj Aziji, na Kavkazu i u sjevernoj Africi. U prirodi se pojavljuje u šumama i šikarama hrasta medunca u submediteranskim područjima, a može se naći i u makiji. Zbog načina rasta i ljepote, vrsta se koristi u ukrasnoj hortikulturi kao drvoredno stablo ili kao soliter.

""

Žižula

Žižula, čičimak (Ziziphus jujuba Mill.) je listopadni grm ili manje drvce visine do 9 m. Izbojci su prekriveni s po dva trna u pazušcu listova, goli su, smeđi, isprekidanog (cik-cak) rasta. Listovi su naizmjenični, jednostavni, malo asimetrični, jajoliki, 2,5-6 cm dugi, svijetlo zeleni i goli, kožasti, na rubu sitno, oštro napiljeni, na peteljci dugoj 1-5 mm. Na listovima su izražene tri uzdužne žile koje su usmjerene prema vrhu lista, pri čemu su dvije bočne lučno savijene. Cvjetovi su jedno- ili dvospolni, peteročlani, žuti, u skupinama u pazušcima listova. Cvate u travnju i svibnju. Plodovi su jajolike, 1,5-2,5 cm duge, crvenkastožute, mesnate koštunice, dozrijevaju u listopadu i jestivi su. Žižula je rasprostranjena u mediteranskom i submediteranskom području jugoistočne Europe i istočne Azije. Raste na svijetlim i sunčanim mjestima, na hranjivom i svježem tlu. Dobro podnosi sušu.

""

Lemprika

Lemprika (Viburnum tinus L.) je zimzeleni grmić, kuglastog ili piramidalnog rasta, dosta razgranat, visok do 3 m. Kora je na starijim granama i deblu siva, kod mlađih izbojaka crvenkastosmeđa, sa smeđim dlačicama. Korijenov sustav je dobro razvijen i prodire duboko u pukotine vapnenačkih stijena. Listovi su nasuprotni, dugi 4 do 12 cm, široki 2 do 5 cm, na 1 do 1,5 cm dugoj, sitno dlakavoj peteljci, kožasti, cijelog i trepavičastog ruba, više, manje dlakavi, s lica sjajni, tamnozeleni, s naličja plavkastozeleni, s čupercima dlačica u uglovima žila. Cvjetovi su brojni, skupljeni u gronjaste cvatove, bijeli, izvana donekle crvenkasti, mirisni. Cvate od ožujka do kolovoza. Plod je jajolika koštunica s jednom sjemenkom, tamnoplava, gotovo crna, metalno sjajna, duga 3 do 4 mm. Dozrijeva u jesen. Prirodno je rasprostranjena diljem Sredozemlja. Raste na području mediteranskih šuma, često u podstojnoj etaži, česta je u makiji. Odgovaraju joj kameniti tereni na vapnencu i dolomitu. Vrsta je vrlo dekorativna, često se uzgaja u parkovima i vrtovima na obali i otocima, a preporučljiva je i za pošumljavanje krša. Može se koristi i kao zelenilo prilikom izrade cvjetnih aranžmana i instalacija.

""

Lovor

Lovor (Laurus nobilis L.) je vazdazeleno stablo ili veliki grm visine i do 12 m. Kora je tanka, pepeljastosiva, glatka i pomalo sjajna dok je na starijim stablima crna i hrapava. Krošnja je gusta i široka, s uzdignutim granama, a korijenov sustav jako razgranat. Listovi su naizmjenični, tvrdi i sjajni, kožasti, na oba kraja zašiljeni, cjeloviti, valovitih rubova i aromatičnog mirisa. Gornja strana lista je tamnozelena dok je naličje svjetlije, dugi su do 12, a široki do 5 cm, na kratkoj peteljci. Muški i ženski cvjetovi razvijaju se na odvojenim biljkama, u pazušcima listova, jednostavnog ocvijeća sastavljenog od 4 listića koji su pri dnu srasli, cvate u ožujku i travnju. U kasnu jesen dozrijevaju crne ili tamnomodre jednosjemene bobice veličine 1 cm. Lovor potječe iz Male Azije, a kasnije se proširio duž cijelog Mediterana (Turska, Alžir, Maroko, Portugal, Španjolska, Italija, Francuska) gdje raste kao samonikla i uzgajana biljna vrsta. Raste u sklopu vazdazelenih šuma hrasta crnike u području Mediterana, najbolje u djelomičnoj sjeni. Ima visoku otpornost na sušu, niske temperature i jake vjetrove. Podnosi jaču zaslanjenost i raste na fino pjeskovitim, uglavnom ocjeditim tlima. Lovor se uzgaja zbog aromatičnih listova, ali i kao dekorativna vrsta. Može se koristiti za oblikovanje živica i topiarija jer izvrsno podnosi rez.

""

Planika

Planika (Arbutus unedo L.) je vazdazeleni grm, rjeđe nisko drvo visine od 5 do 10 m, guste krošnje i uspravnih grana. Korijenov sustav je razgranat i odlično je prilagođen vapnenačkom kamenjaru i pukotinama stijena. Kora izbojaka je crvenosmeđa, na deblu je sivosmeđa ili crvenkasta, ljušti se u uskim, uzdužnim ljuskama. Listovi su spiralno raspoređeni, eliptični, kožasti, sjajni, dugi 7-9 cm, široki 2-3 cm, na 3-10 mm crvenkastoj peteljci. Zvonoliki bijeli ili crvenkasti cvjetovi, s peteročlanim ocvijećem, pojavljuju se u terminalnim, grozdastim cvatovima, dugim oko 5 cm. Cvate od listopada do prosinca. U isto vrijeme sazrijevaju i plodovi nastali oplodnjom cvjetova iz prethodne godine. Plod je višesjemena boba, 10-20 mm debela, zvana maginja, narančasto žute do crvene boje. U unutrašnjosti je mesnato brašnjava i sočna, na površini bradavičasta, točkasta. Jestiva je i koristi se za pripremu pekmeza, rakija, vina. Istovremeno se na biljci nalaze cvjetovi i plodovi što joj daje posebnu dekorativnost. Planika raste diljem Sredozemlja i u atlantskom području zapadne Europe. Kod nas je ima od Istre do Dalmacije, posebno na srednjodalmatinskim i južnodalamatinskim otocima. Odgovaraju joj sušna staništa na vapnencu, a sastavni je florni element šume crnike i makije. Pokazatelj je suhih tala i ekstremne topline. Zbog dekorativnosti tražena je vrsta u ukrasnoj hortikulturi.

""

Mirta

Mirta (Myrtus communis L.) je razgranjeni, vazdazeleni grm ili malo stablo, gustih i zbijenih izdanaka, visine do 5 m. Kora je u mladosti crvenkasta, kasnije pepeljastosiva i ljušti se uzdužno. Listovi su sjajni, kožasti, mirisni, jajasto lancetasti, cjelovitog ruba, na vrhu suženi i zašiljeni, dugi do 3 cm i široki do 1 cm na kratkoj peteljci. Na granama su smješteni nasuprotno. Bijeli cvjetovi promjera do 12 mm nalaze se pojedinačno u pazušcima listova na dugačkim peteljkama. Dvospolni su i sastoje se od pet bijelih latica i pet lapova te velikog broja prašnika koji strše iz cvijeta. Cvate od lipnja pa sve do listopada. Plodovi su okrugle, mnogosjemene, mesnate, modrocrne bobe s ostacima čaške na vrhu. Dozrijevaju od kraja listopada do kraja studenog kada počinju mijenjati boju iz zelene u tamnomodru. Smatra se da mirta potječe iz Male Azije. Rasprostranjena je po cijelom Mediteranu, a kod nas od Istre do Dalmacije. Raste u makiji, svijetlim i prorijeđenim šumama alepskog bora i hrasta crnike. Pokazatelj je ekstremne topline i suhih tala. Prepoznat je njen potencijal kao voćne, začinske i ljekovite te ukrasne i medonosne vrste. U grčkoj mitologiji bila je posvećena božici Afroditi, zaštitnici ljepote i ljubavi.

""

Oleander

Oleander (Nerium oleander L.) je vazdazeleni grm ili manje stablo, visine do 6 m. Listovi su pršljenasto raspoređeni, po 3 do 4 u pršljenu, vazdazeleni, kožasti, izduženo lancetasti, po obodu povijeni. Cvjetovi su krupni, mirisni, na peteljkama, u terminalnim štitastim cvatovima. Ocvijeće može biti ružičaste, bijele, gotovo crvene boje. Prirodno je rasprostranjen na području Mediterana i Male Azije. Kod nas uspijeva u Dalmaciji. Raste u uvjetima blage klime, a voli dosta vlage u tlu. Vrsta je vrlo dekorativna i česta na javnim gradskim površinama, a gotovo nezaobilazna na privatnim okućnicama zahvaljujući širokoj paleti kultivara različitih boja i punoće cvjetova. Postoje i kultivari niskog rasta koji se mogu koristiti za cvjetne gredice. Oleander je vrlo otrovan.

""

Tamaris

Tamaris (Tamarix pentandra Pall.) je listopadni grm ili manje drvo 3 do 5 m visine s dubokim korijenom. Mlade grančice su purpurnocrvenkaste, tanke i elegantno povijene. Listići su naizmjenični, ljuskasti ili igličasti, bez peteljke, goli, dugi 0,5-1 cm, pri dnu suženi, na vrhu zaoštreni, plavičastozeleni. Cvjetovi su mali, dvospolni, skupljeni u 3-6 cm duge grozdaste cvatove, svijetloružičaste boje. Sastavljeni su od 5 lapova, 5 latica i 5 prašnika. Cvate u svibnju i lipnju. Plod je tobolac. Tamaris je rasprostranjen u jugoistočnoj Europi, zapadnoj i srednjoj Aziji. Uspijeva na sunčanim i zaštićenim položajima. Nije izbirljiv u pogledu kvalitete tla. Dobro podnosi zaslanjena tla, posolicu i sušu, a traži pjeskovita tla s dosta blage. Koristi se za sadnju kao slobodnorastuća živica uz more, a lijepo izgleda i kao soliter.

""

Pitospor

Pitospor (Pittosporum tobira Ait.) je vazdazeleni grm ili manje drvo visine 3-6 m, razgranate i guste krošnje. Kora debla je crnkastosivkasta, ostaje dugo glatka. Listovi su vazdazeleni, naizmjenični, jednostavni, duguljasti ili obrnuto jajoliki, 9-12 cm dugi i 2-6 cm široki, kožasti, na licu tamnozeleni i sjajni, na naličju svjetliji, mat cjelovitog ruba, pri vrhu široko okruglasti, prema dolje se postupno sužavaju u kratku peteljku. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, pentamerni, promjera oko 1 cm u cvatovima, gronjama, bijele ili svijetlo žute boje. Cvate od ožujka do svibnja. Plod je kožasti, trodijelni, oko 12 do 15 mm dugi tobolac, prekriven kratkim, gustim dlačicama. Vrsta potječe iz Kine i Japana, a dobro podnosi sušu, nije izbirljiv u pogledu tla, otporan je na jak vjetar i posolicu, podnosi niske temperature do -5, čak do -8 °C. Vrlo je dekorativan, dobro podnosi rez pa je pogodan za oblikovanje formalnih živih ograda. Također se može uzgajati kao soliter ili u manjim skupinama.

""

Žumara

Žumara (Chamaerops humilis L.) jedina je palma europskog porijekla. Prirodno je rasprostranjena diljem Sredozemlja, u zemljama sjeverne Afrike, južne i jugozapadne Europe. Uspijeva na kamenitom i pjeskovitom tlu u blizini mora, u skupinama, često izmiješana s drugim tipičnim vrstama sredozemne makije. Dobro podnosi sušu i posolicu, mlade biljčice su osjetljive na niske temperature, dok starije mogu podnijeti i do -12 °C, dok im pri nižim temperaturama smrznu listovi. Raste kao mali grm, dosežući visinu od svega nekoliko metara, u uzgoju do 8 m. Iz zajedničke osnove raste pod kutem 5 do 7 debelih izdanaka različitih visina. Deblo je prekriveno osušenim ostacima lisnih peteljki smeđe boje. Lisna ploča je tvrda, kožasto lepezasta, duga 50 do 60 cm, razdijeljena na segmente koji su urezani gotovo do osnove lista. List je na peteljci dugoj 30 do 90 cm, koja po rubu ima grube, kratke i oštre bodlje. Režnjevi listova su na vrhovima više, manje duboko urezani i najčešće do jedne trećine svoje duljine; na licu tamnozeleni, goli, a na naličju imaju bjelkaste nakupine dlačica. Listovi se koriste za izradu užadi, tepiha, za pletenje košarica, metli, proizvodnju vlakana. Vrsta je jednodomna s jednospolnim i dvospolnim cvjetovima u jednom cvatu ili na različitim cvatovima. Cvjetovi su skupljeni u metličaste, do 45 cm duge, guste, žuto zelenkaste cvatove, u početku omotane kožastim, tamnocrvenim jezičastim ovojem (spatha). Cvate u travnju, rjeđe u ožujku. Plodovi su elipsoidni dugi do 25 mm i 15 mm široki, sjajni, u početku zeleni, kasnije smeđecrvenkasti, nisu jestivi. Listovi se koriste u floristici kao podloga za izradu cvjetnih aranžmana, a vrsta je vrlo dekorativna i svakako bi je trebalo koristiti u oblikovanju krajobraza, javnih zelenih površina i privatnih vrtova.

""

Tekoma

Tekoma, trubasti jasmin (Campsis radicans (L.) Seem.) je listopadna drvenasta penjačica. Njena stabljika može doseći visinu od 10 do 20 m labavo se pridržavajući podloge zračnim korijenjem. Tako može prekriti površinu i od 10 m2. Listovi su neparno perasto sastavljeni, dugi do 20 cm, na peteljkama dugim do 7 cm, nasuprotni, sastavljeni od (7-)9-11 ovalnih ili izduženo jajolikih liski koje su 4-6 cm duge i 2-3 cm široke, na vrhu zašiljene, po rubu grubo pilasto nazubljene, na licu tamnozelene i gole, na naličju svijetlozelene i dlakave duž srednje žile. Cvjetovi se nalaze na vrhovima izbojaka, formiraju prividni štitasti cvat, sastavljen od 3 do 12 cvjetova. Čaška cvijeta je duga oko 2 cm, cjevastozvonolika, kožasta, peterozuba. Vjenčić je također zjevastozvonolik na vrhu od pet režnjeva, dug 5 do 9 cm, promjera do 5 cm, najčešće narančast ili crven. Cvate tijekom cijelog ljeta i vrlo je dekorativna vrsta. Plod je izdužena čahura, sužena na oba kraja, duga 8 do 12 cm, a 1-3 cm široka, tvrda, kožasta. Dozrijeva u studenom i prosincu. Porijeklom je iz istočnih dijelova Sjeverne Amerike gdje raste u vlažnim šumama na više, manje močvarnim terenima. Usprkos tome, dobro uspijeva i u uvjetima mediteranske klime. Uzgaja se i dobro uspijeva i u kontinentalnim krajevima.

""

Bugenvilija

Bugenvilija, bogumila (Bougainvillea spectabilis Willd.) je drvenasta penjačica, brojnih stabljiki, koje mogu postići znatnu debljinu, a u visinu rastu i do 6 m. Na izbojcima se nalaze brojni jaki, polusavijeni trnovi. Listovi su spiralno raspoređeni, jajoliko okruglasti ili eliptično lancetasti, cjelovitog ruba, debeli, dlakavi, tamnozeleni, ostaju zeleni i tijekom zime. Cvjetovi su dvospolni, pojedinačni ili po tri na vrhovima izbojaka i formiraju prekrasne ružičasto ljubičaste metlice. Ljepotu cvjetovima daju velike brakteje, različitih, živopisnih boja, ovisno o kultivaru. Brakteje (pricvjetni listovi) ostaju i nakon cvatnje, obavijaju plod i čine neku vrstu krila koju vjetar lako raznosi. Cvate tijekom cijelog ljeta pa i duže. Vrsta je porijeklom iz Brazila. Za uzgoj traži mnogo sunca, svježe i rahlo tlo, na zaštićenom položaju jer je izuzetno osjetljiva na jak vje – tar, naročito buru. Neotporna je i na posolicu. S obzirom na to da za rast traži dosta topline, uspješno se može uzgajati uz obalu od Šibenika na jug i na otocima. U slučaju da strada, zbog jake regenerativne sposobnosti, može ponovno potjerati. Vrlo je dekorativna i koristi se za pokrivanje pročelja zgrada, terasa, balkona, zidova i sl.

""

Kapar

grmolika i razgranjena biljka s prilegnutim ili visećim granama, visine do 1 m. Na kratkim peteljkama nalaze se ovalni, naizmjenični, zeleni listovi koji mogu biti pomalo mesnati, obično s jednom bodljom na vrhu (ime – spinosa), uglavnom goli, sjajnog naličja. Dvospolni cvjetovi su promjera 4,5 cm, veći su od listova, smješteni na dugoj stapci i sastavljeni od 4 bijele ili ružičaste latice s mnogobrojnim prašnicima. Cvjetovi su dekorativni, a pojavljuju se cijelo ljeto od travnja do rujna. Plod je mesnata i sočna, crvenkasta boba, jajolikog oblika. Raste na Sredozemlju, Kanarskim otocima te u jugozapadnoj Aziji. Kod nas je najraširenija uz jadransku obalu, naročito na otocima. Uspijeva na mjestima izloženim suncu, zaštićenim od jakih vjetrova, većinom u pukotinama stijena starih zidova i kuća. U prehrani se upotrebljavaju cvjetni pupoljci koji se konzerviraju u vinskom octu. Također, vrlo su dekorativni, posebno krupni cvjetovi s brojnim prašnicima koji cvatu tijekom cijelog ljeta.

""

Lavanda

Lavanda (Lavandula angustifolia Mill.), višegodišnja je vrsta porijeklom iz Španjolske, Francuske, odakle se proširila Sredozemljem. Stabljika je kratka, drvenasta, debela, a iz nje izbijaju zeleni izbojci s nasuprotnim listovima, golim i uskim, cjelovitog ruba, sivozelene boje, dlakavi na naličju. Na 20-40 cm dugim cvatnim stapkama nalaze se klasovi ljubičasto modrih cvjetova koje rado posjećuju pčele i bumbari. Plod je kalavac jajolikog oblika, crnosmeđe boje. Za uzgoj traži osunčane položaje i ocjedito tlo. Razmnožava se sjemenom i reznicama. Njena uporabna vrijednost poznata je od antičkih vremena. Listovi lavande, ubrani prije cvatnje, koriste se kao začin jelima od riba, ovčetine i u raznim umacima i varivima. Vrlo je dekorativna, naročito u vrijeme cvatnje i često se koristi na javnim gradskim površinama i u vrtovima. Od mjera njege izuzetno je važna pravilna i pravovremena rezidba jer se u suprotnom previše razvije donji, drvenasti dio stabljike što izgleda vrlo ružno.

""

Ružmarin

Ružmarin (Rosmarinus officinalis L.) je višegodišnji grm koji se u uvjetima kontinentalne klime treba zimi zaštititi od hladnoće. Izbojci su drvenasti, uspravni, do 2 m visine. Listovi se nalaze nasuprotno na izbojcima, sjedeći su, igličasti, dugi (2-3 cm) i uski (2-4 mm), uvrnuta ruba, kožasti, na licu tamnozeleni i glatki, na naličju prekriveni sivobijelim dlačicama. Cvjetovi su mali, bijeli ili svijetloplavi, u klasastim cvatovima, na malim peteljkama u pazušcima gornjih listova. Cvate od ožujka do travnja i opet u jesen, u rujnu i listopadu. Plod je kalavac. Prirodno raste na sunčanim, stjenovitim područjima priobalnog područja. Za uzgoj traži osunčana staništa i ocjedito tlo. Razmnožava se sjemenom ili reznicama koje se uzimaju u proljeće. Nakon ukorjenjivanja u uzgojnim posudama presađuju se na stalno mjesto. Ružmarin je medonosna vrsta, pčele skupljaju nektar i malo peluda. Kao začin koristi se u umjerenim količinama zbog intenzivne arome. Dodaje se jelima od riba i mesa divljači, ovčetine i svinjetine. Vrlo je dekorativan i često se uzgaja kao ukrasna biljka, kao samostalan grm ili kao niska živa ograda. Izvrsno podnosi rez.

""

Kadulja

Kadulja ( Salvia officinalis L.) je višegodišnji polugrm ili trajnica, visine 50-80 cm. Korijen kadulje prodire duboko u tlo pa se zbog toga koristi za vezanje krša kao pionirska vrsta. Stabljika je razgranata, pri dnu odrvenjela. Mladi izboji su svijetlozeleni do ljubičasti, prekriveni sivobijelim dlačicama. Listovi su sivkasti do svijetlozeleni, jajoliki ili izduženoeliptični dugi 2-9 cm, široki 0,5-5 cm, na 1-5 cm dugim peteljkama, nazubljenog ruba, s lica i naličja obrasli dlačicama. Cvjetovi su plavoljubičasti i skupljeni u klasaste cvatove na vrhu stabljike. Plod je izduženi kalavac, tamnosmeđe boje. Za uspješan rast traži obilje sunca i ocjedito tlo. Otporna je na sušu i mraz. Razmnožava se sjetvom sjemena u jesen koje prezimi na otvorenom i niče početkom proljeća. Nakon što se biljčice razviju presađuju se na otvoreno. Vegetativno se razmnožava reznicama. Vrsta je medonosna i ljekovita o čemu svjedoči izreka iz antičkih vremena: “Kako je mogao umrijeti čovjek koji u svom vrtu ima kadulju?”. Kao začin koriste se svježi i suhi listovi. Dodaju se kao začin raznim salatama, jelima od divljači i ovčetine. Uvarak se pije kao čaj. Može se koristiti kao ukrasna vrsta, za vezanje tla na nagibima. Naročito lijepo izgleda u vrijeme cvatnje.

""

Smilje

Smilje ( Helichrysum italicum L.) raste u obliku grma visine 30 do 70 cm. Podzemni izdanak smilja je razgranat, duboko prodire u tlo. Iz drvenastog vretenastog rizoma svake sezone se razvija više desetaka stabljika koje nose cvijet. Na razgranatim stabljikama smilja naizmjenično su raspoređeni listići čvrste kutikule koji su s lica zeleni, a s naličja sivo zeleni, prekriveni sitnim dlačicama. Donji listići pri osnovi su skupljeni u rozetu, uski i šiljasti. Deblja kutikula listova i guste dlačice na naličju koje štite puči u cilju smanjenja transpiracije, osiguravaju smilju prilagođenost na sušne uvjete staništa, čime ga svrstavaju u skupinu kserofitskog bilja. Na vrhu stabljike koja je također prekrivena dlačicama, sitni cvjetići skupljeni su u prepoznatljive žute cvatove koji cvatu od svibnja do kraja srpnja. Cvatovi zadržavaju svoju žutu boju nakon cvatnje i sušenja, zbog čega su se pod nazivom “besmrtno cvijeće” u antičkoj Grčkoj koristili za izradu vijenaca. Svaka stabljika završava cvatovima. Cvjetovi grma su ujednačene visine jer su drške gornjih cvjetova kraće, a donjih duže. Biljka je dvodomna. Muški cvjetovi su neugledni, cjevastog oblika. Nakon oplodnje cvjetovi brzo sazrijevaju. Plod je sitna roška. Smilje uspješno raste na lakim propusnim vapnenačkim tlima. Dobro podnosi sušu i minimalnu količinu hranjiva plitkih tala mediteranskog područja. Smilje svojim specifičnim, ugodnim, blago oporim mirisom daje obilježje dalmatinskom kršu. Primorsko smilje neizostavna je vrsta kamenjarskih pašnjaka i ostalih područja hrvatskog priobalja.

""

Buhač

Buhač (Tanacetum cinerarifloium (Trevir.) Sch. Bip.) je sivopustenasta trajnica u obliku polugrma, visine od 30 do 70 cm, iznimno i do 100 cm. U polugrmu može biti i do 400 pojedinih stabljika. Brazdasta je stabljika prekrivena sivozelenim dlačicama. Tamnozeleni listovi su duguljasti, perasto sastavljeni i dvostruko urezani. Nalaze se u donjoj trećini stabljike i stvaraju gusti zeleni polugrm. Iznad ovog gustog lisnog dijela uzdižu se stabljike s cvjetovima. Cvjetovi su građeni od žutih cjevastih plodnih cvjetića koji se nalaze u sredini i neplodnih bijelih jezičastih cvjetova koji okružuju plodne u 1 do 2 reda. Izgledom podsjećaju na cvat ivančice. Na jednom višegodišnjem grmu može se formirati do 1000 cvatova koji cvatu u svibnju i lipnju. Plod je sivožuta ahenija. Vrsta je rasprostranjena na širem području Dalmacije te u primorskim dijelovima Hercegovine i Crne Gore. Odgovaraju mu lagana, plitka, skeletna, vapnenasta tla te dobro podnosi ekstremne temperature i sušu.

Koristi se kao prirodni insekticid zbog visokog udjela piretrina. Također, vrlo je dekorativan, naročito u vrijeme cvatnje.

""

Žuka

Žuka, brnistra (Spartium junceum L.) je vrlo razgranat grm visine 1 do 2 m. Izboji su uspravni, šiboliki, goli, okruglasti na presjeku i plitko izbrazdane površine. Kora izbojaka je žućkastozelena, kod grančica svijetlozelena, tanka. Korijenov sustav je dobro razvijen, štiti tlo od erozije, kvržišnim bakterijama koje se nalaze na korijenu asimilira dušik iz zraka i tlo obogaćuje dušikom. Listovi su linearni, sitni, dugi 2 do 4 cm, široki 1 do 1,5 cm, gotovo sjedeći, malobrojni, a u sušnom razdoblju otpadaju. Cvjetovi su intenzivno žuti, izuzetno mirisni, nalaze se u rasutim vršnim grozdovima na tankim peteljkama, dugi su 2 do 2,5 cm, imaju leptirasti oblik tipičan za porodicu (lepirnjače). Plod je mahuna duga 4 do 8 cm, široka 0,5 do 0,8 cm, sivocrna, sjajna. Prirodno je rasprostranjena diljem obalnog pojasa Mediterana. Najčešće se pojavljuje u makiji, garizima i kamenjarima, kao i na prijelaznom području od zimzelenih primorskih do listopadnih krških šuma. Nije zahtjevna u pogledu kvalitete tla. Od davnina se brnistra koristila kao predivna biljka, a usprkos blagoj otrovnosti, upotrebljava se i u ljekovite svrhe. Od njezinih cvjetova se dobiva žuta boja, dodaje se i u parfeme u obliku mirisnog ulja. Zbog jarkožutih cvjetova koristi se kao ukrasna biljka te kao zaštita od erozije.

""

Primorski čubar

Primorski čubar (Satureja montana L.) je aromatičan, razgranati, trajni polugrm visine do 50 cm. Korijen je razgranat i snažan. Drvenasta stabljika i ogranci su okrugli, goli ili obrasli kratkim dlakama. Listovi su mali, dugi 1-2 cm, široki 2-3 mm uski, kožasti, žljezdasto istočkani, zašiljeni, dlakavog cjelovitog ruba, po dva nasuprotno. Cvjetovi su dugi 6 do 12 mm, jednosimetrični, skupljeni u pazušcima gornjih listova te tvore vršni cvat, metlicu. Obično su bijeli s ljubičastim točkicama, a rjeđe crveni s ljubičastim točkicama. Pricvjetni listovi uži su od cvjetnih pršljena. Cvate od srpnja do rujna. Plodovi su sitni i okruglasti. Primorski čubar rasprostranjen je po cijelom Mediteranu, a kod nas duž cijele obale. Raste na suhim područjima submediteranske zone kao što su kamenjarski pašnjaci, kameniti obronci, travnjaci i bušici. Aromatična je vrsta koja se od davnina koristi kao ljekovita, ali i medonosna, ukrasna te začinska biljka. Postoje i brojne druge zanimljive vrste pogodne za uzgoj u mediteranskom dijelu, otporne na sušu i visoke temperature ljeti.

Vrlo dekorativno djeluju voćne vrste poput agruma, smokve, masline, nara, kivike, marakuje, kao i vinove loze koja je jedna od najčešćih drvenastih penjačica, bilo na zasebnoj odrini ili na potpornju uz kuću. Uz samu morsku obalu može se pronaći motar, mrižica i druge vrste za koje se pitamo kako uopće uspijevaju rastući iz samog kamena na udaru valova.

"" Ovdje nisu spomenute niti naše prekrasne endemske vrste poput kaćuna, zvončića, perunika. Potrebno je samo osvrnuti se oko sebe i pronaći ljepotu u plavetnilu neba i mora, u kontrastu s bjelinom kamena i zelenilom bujne, mirisne mediteranske vegetacije.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje