Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske, donesena na temelju Ustava i Zakona o energiji, čiji je cilj izgradnja sustava uravnoteženog razvoja odnosa između sigurnosti opskrbe energijom, konkurentnosti i očuvanja okoliša, koji će hrvatskim građanima i hrvatskom gospodarstvu omogućiti kvalitetnu, sigurnu, dostupnu i dostatnu opskrbu energijom, posebno ističe važnost iskorištavanja Sunčeve (solarne) energije i razvoja takvih investicija.
Strategija energetskog razvoja
Hrvatska ima velike komparativne prednosti za ekološku poljoprivredu. Obrađuje se oko 1,2 milijuna hektara zemlje, a od toga samo oko 1,8 posto na ekološki način. Samo je oko 1.100 ekoloških poljoprivrednih proizvođača, što znači da ovaj oblik poljoprivrede ima značajan potencijal za rast u budućnosti. Solarna energija može osigurati i/ili nadopuniti mnoge energetske zahtjeve poljoprivrednih gospodarstava.
Toplinski kolektori
Država nastoji poticati ugradnju Sunčevih kolektora za dobivanje toplinske energije (nisko-temperaturno grijanje i priprema potrošne tople vode) u što više novih građevina kako u unutrašnjosti tako i u obalnom području, ali i na postojeće objekte. Poticanje uporabe Sunčevih toplinskih sustava imat će i pozitivne učinke na razvoj domaće industrije pa se i taj segment obuhvaća državnom poticajnom politikom. Povećanje korištenja Sunčeve energije do 2020. godine provest će se ovim mjerama: poticanje Sunčevih toplinskih sustava putem poreznih olakšica i/ili subvencija, uvođenje u građevinske propise i planiranje programa poticanja instalacije Sunčevih toplinskih sustava u sektorima kućanstva, usluga i industrije; uklanjanje postojećih administrativnih zapreka i izmjene propisa koji ograničavaju primjenu; podizanje svijesti (promoviranje Sunčeve energije kao suvremenog načina zagrijavanja potrošne tople vode i prostora).
Zbog razvijenosti tehnologije, niskih ulaznih troškova i relativno brzog vremena povrata investicije, prioritetna orijentacija uporabe Sunčeve energije bit će za toplinske potrebe. Međutim, Hrvatska potiče i fotonaponske sustave za proizvodnju električne energije i elektrane s koncentracijom Sunčeve energije. Elektrane na Sunčevu energiju troškovno još uvijek ne mogu konkurirati drugim obnovljivim izvorima u proizvodnji električne energije. Domaća proizvodnja fotonaponskih ćelija se tek rađa i teško je očekivati da će se u idućim godinama iznimno visoki udio uvozne komponente u konačnom proizvodu bitno smanjiti. Radi usvajanja tehnologije fotonaponskih ćelija i očekivanja da će se s vremenom na tržištu pojaviti učinkovitija i troškovno povoljnija tehnologija Hrvatska će poticati ugradnju fotonaponskih ćelija. Namjera je države poticati i primjenu tehnologija za pretvorbu Sunčeve energije u električnu energiju s koncentracijom Sunčeve energije. Zbog razvoja i sve veće izgradnje Sunčevih termoelektrana očekuje se smanjenje cijena opreme što bi omogućilo implementaciju ove tehnologije i u područjima u kojima je godišnji intenzitet izravnog zračenja niži od aktualnog praga (1800-2000 kWh/m2/godišnje), odnosno u dijelovima srednje i južne Dalmacije. Iznos poticaja za električnu energiju iz Sunčevih elektrana određuje se u programima provedbe Strategije, ovisno o ukupnom iznosu poticaja za obnovljive izvore energije, mogućnostima sudjelovanja domaće industrije i njihovoj konkurentnosti unutar obnovljivih izvora.
Najveći izvor energije
Sunčeva energija u užem smislu podrazumijeva količinu energije koja je prenesena Sunčevim zračenjem, a izražava se u džulima [J]. Sunčeva se energija u svojem izvornom obliku najčešće koristi za pretvorbu u toplinsku energiju za sustave pripreme potrošne tople vode i grijanja (u europskim zemljama uglavnom kao dodatni energent) te u solarnim elektranama, dok se za pretvorbu u električnu energiju koriste fotonaponski sustavi.
Sunčevo zračenje je kratkovalno zračenje koje Zemlja dobiva od Sunca. Izražava se u [W/m2], a ovisno o njegovom upadu na plohe na Zemlji može biti neposredno (zračenje Sunčevih zraka), difuzno zračenje neba (raspršeno zračenje cijelog neba zbog pojava u atmosferi), difuzno zračenje obzorja (dio difuznog zračenja koji zrači obzorje), Sunčevo difuzno (cirkumsolarno) zračenje (difuzno zračenje bliže okolice Sunčevog diska koji se vidi sa Zemlje) i odbijeno zračenje (zračenje koje se odbija od okolice i pada na promatranu plohu). Učinak Sunčevog zračenja iznosi oko 3,8 x 1026 [W], od čega Zemlja dobiva 1,7 x 1017 [W]. Zemlja od Sunca godišnje dobiva oko 4 x 1024 [J] energije, što je nekoliko tisuća puta više nego što iznosi ukupna godišnja potrošnja energije iz svih primarnih izvora. Prosječna jakost Sunčevog zračenja iznosi oko 1367 [W/m2] (tzv. solarna konstanta). Spektar Sunčevog zračenja obuhvaća radiovalove, mikrovalove, infracrveno zračenje, vidljivu svjetlost, ultraljubičasto zračenje, X-zrake i Y-zrake. Najveći dio energije pri tome predstavlja IC zračenje (valne duljine > 760 [nm]), vidljiva svjetlost (valne duljine 400 – 760 [nm]) te UV zračenje. U spektru je njihov udio sljedeći: 51% čini IC zračenje, 40% UV zračenje, a 9% vidljiva svjetlost.
Osnovni dijelovi solarnog sustava
Toplinska se energija od Sunčeve dobiva pomoću solarnih kolektora ili solarnih kuhala, a električna pomoću fotonaponskih (solarnih) ćelija. Pasivna primjena Sunčeve energije znači izravno iskorištavanje dozračene Sunčeve topline odgovarajućom izvedbom građevina (smještajem u prostoru, primjenom odgovarajućih materijala, prikladnim rasporedom prostorija i ostakljenih ploha itd). Solarni sustavi su izvori topline za grijanje i pripremu potrošnje tople vode (PTV) koji kao osnovni izvor energije koriste toplinu dozračenu od Sunca, odnosno Sunčevu energiju. Solarni se sustavi za grijanje u najvećem broju slučajeva koriste kao dodatni izvori topline, dok kao osnovni služe plinski, uljni ili električni kotlovi. Njihova je primjena kao osnovnih izvora topline za sustave grijanja rijetka i ograničena na područja s dovoljnom količinom Sunčevog zračenja tijekom cijele godine, u kojima su ujedno i klimatski uvjeti povoljniji pa je sezona grijanja kratka. Solarni se sustavi stoga ponajviše koriste za pripremu PTV-a.
Solarna stanica s crpkom predstavlja središnji dio cijelog solarnog sustava jer omogućava strujanje solarnog medija, dok automatska regulacija vodi računa o sigurnom pogonu cijelog sustava i usklađivanju njegovog rada sa sustavom grijanja i pripreme PTV-a, odnosno uvjetima u okolici kao što su promijenjene potrebe za toplinom, iznimno niske ili visoke vanjske temperature koje mogu oštetiti sustav i sl.
Solarni medij je tvar koja struji (cirkulira) kroz sustav, odnosno cijevi razvoda solarnog kruga od kolektora do spremnika u kojemu dolazi do izmjene topline s potrošnom toplom vodom ili ogrjevnim medijem sustava grijanja. Kao solarni medij najčešće služi voda, odnosno njezina smjesa s glikolom ili drugim sredstvima za sprječavanje smrzavanja.
Solarni sustav s dva spremnika u cijelosti omogućava odvajanje sustava grijanja i pripreme PTV-a, a osnovna mu je prednost gotovo trenutačno postizanje potrebne temperaturne razine, a time i optimalnog rada kolektora. Na žalost, ugradnja dva spremnika povećava troškove, a zahtijeva i dodatni prostor.
Fotonaponski sustavi
Fotonaponski sustavi predstavljaju integriran skup FN modula i ostalih komponenata, projektirani tako da primarnu Sunčevu izravno pretvaraju u konačnu električnu energiju kojom se osigurava rad određenog broja istosmjernih i/ili izmjeničnih trošila, samostalno ili zajedno s pričuvnim izvorom. Razvrstavamo ih na samostalne (autonomne), za čiji rad mreža nije potrebna. Potom mrežni, spojeni na električnu mrežu: pasivni, kod kojih mreža služi (samo) kao pričuvni izvor; aktivni (interaktivni), kod kojih mreža može pokrivati manjkove, ali i preuzimati viškove električne energije iz FN modula. Hibridni, koji su zapravo samostalni povezani s drugim (obnovljivim) izvorima.
Hibridni FN sustavi nastaju povezivanjem samostalnih (osobito većih) s drugim alternativnim (pričuvnim) izvorima električne energije, kao što su vjetroturbine, hidrogeneratori, pomoćni plinski ili dizelski agregati. Takva rješenja daju veću sigurnost i raspoloživost isporuke električne energije te omogućavaju manje kapacitete akumulatora kao spremnika električne energije. Kod rješenja koja koriste plinske i dizelske agregate sustavi se dimenzioniraju tako da agregati koriste malo sati u godini čime se štedi gorivo, smanjuju troškovi održavanja i produljuje vijek trajanja.
Pasivni mrežni FN sustavi električnu mrežu koriste samo uvjetno, u razdobljima kada FN moduli ne mogu proizvesti dovoljne količine električne energije, primjerice, noću kada su istodobno akumulatori električne energije prazni.
Aktivni, odnosno interaktivni mrežni FN sustavi mrežu koriste interaktivno, uzimajući je u slučaju većih potreba ili vraćajući je u slučaju viškova električne energije proizvedene u FN modulima.
Pasivna primjena Sunčeve energije
Zasniva se na primjeni tako izvedenih građevinskih elemenata i materijala koji trebaju biti optimalno, a ne samo estetski, oblikovani i međusobno funkcionalno povezani. Postoje tri načela aktivne i pasivne izvedbe zgrade i to načelo solarnog grijanja – aktivna i pasivna pretvorba Sunčeve u toplinsku energiju; velik toplinski kapacitet zgrade; pohranjivanje i kasnija primjena pohranjene topline; distribucija pohranjene topline i njezino prikupljanje; sprječavanje nekontroliranih gubitaka konvekcijom, ventilacijom i zračenjem; solarna priprema PTV; načelo solarnog hlađenja – izvođenje aktivne i pasivne zaštite od Sunčevog zračenja ljeti; smanjenje unutarnjih toplinskih dobitaka ljeti; izvođenje aktivnih i pasivnih (konstruktivnih) sustava za dobro provjetravanje i hlađenje i načelo korištenja dnevnog svjetla danju i hladne (štedljive) rasvjete noću – izvođenje zgrade tako da u svakoj prostoriji bude dovoljno dnevnog svjetla; izvođenje hladne energetski učinkovite noćne rasvjete; primjena FN modula za pokrivanje barem jednog dijela (primjerice, oko 30%) dnevne (netoplinske) potrošnje električne energije.
Sušenje usjeva i žitarica
Korištenje Sunčeve energije za sušenje usjeva i žitarica jedna je od najstarijih i najčešće korištenih primjena Sunčeve energije. Najjednostavnija i u svakom slučaju najjeftinija tehnika je omogućavanje prirodnog sušenja usjeva u polju, ili polaganje žitarica i drugih plodova na zaseban prostor kako bi se nakon berbe omogućilo njihovo sušenje.
Nedostatak ove metode je nezaštićenost usjeva i žitarica od ptica, glodavaca, vjetra i kiše, dok je moguće i zagađivanje prašinom i prljavštinom koju nanosi vjetar. Sofisticiranije solarne sušilice štite žitarice i druge plodove, smanjuju gubitke, ravnomjernije suše te u konačnici proizvode kvalitetniji proizvod od metoda ostavljanja isključivo na zraku.
Grijanje vode i prostora
Uzgoj stoke i aktivnosti vezane uz mljekarstvo često imaju znatne zahtjeve vezane uz toplinu zraka i vode. Suvremene farme za uzgoj pilića i svinja uglavnom su zatvoreni prostori u kojima je potrebna pažljiva kontrola temperature i kvalitete zraka kako bi se osiguralo zdravlje i povećani rast životinja. U ovim objektima potrebna je stalna kontrola i izmjena zraka kako bi se uklonila vlaga, toksični plinovi, mirisi i prašina. Grijanje ovakvih objekata često zahtijeva potrošnju velikih količina energije. Uz pravilno planiranje i projektiranje, solarni grijači zraka i prostora mogu se ugraditi u gospodarske građevine te zagrijavati ulazni svježi zrak. Ovi sustavi također mogu izazivati ili povećati razine prirodne ventilacije zraka za vrijeme ljetnih mjeseci. Solarni sustavi za grijanje vode mogu osigurati i mlaku do srednje toplu vodu za čišćenje kokošinjaca, obora i torova.
Zagrijavanje staklenika/plastenika
Još jedna poljoprivredna aktivnost u kojoj se može primijeniti solarna energija je grijanje staklenika. Komercijalni staklenici obično se oslanjanju na Sunčevu svjetlost za zadovoljenje rasvjetnih potreba, no nisu dizajnirani kako bi koristili Sunčevu energiju i za zagrijavanje prostora. U većini slučajeva kao energenti koriste se plinski ili naftni grijači koji osiguravaju konstantnu temperaturu potrebnu za rast biljaka u hladnijim mjesecima. Solarni staklenici pak koriste Sunčevu energiju za rasvjetu, ali i za zagrijavanje.
Solarni dimnjak
Pasivni solarni sustav ventilacije i klimatizacije može biti i solarni dimnjak. Ovaj vrlo jednostavan i jeftin način ventilacije u svojoj se najjednostavnijoj varijanti sastoji od dimnjaka obojanog u crno, jer idealno crno tijelo je savršeni apsorber i upija svo elektromagnetsko zračenje koje padne na njega, što znači da će u realnom stanju tijelo obojano u crno upiti najviše Sunčevog zračenja koje padne na njega u usporedbi s istim tim tijelom neke druge boje. Tijekom dana Sunčevo zračenje grije dimnjak, a tako i zrak unutar njega, te se zbog toga javlja efekt dimnjaka pri čemu dolazi do strujanja toplog zraka prema gore. Kako se topli zrak diže prema gore u podnožju dimnjaka javlja se slabi podtlak zbog čega se javlja strujanje zraka iz građevine prema dimnjaku. Tada se u građevini javlja podtlak zbog kojeg se onda javlja strujanje zraka u građevinu. U varijanti koja je prikazana na slici vanjski okolišni zrak ulazi u podzemni izmjenjivač topline koji je ujedno i spremnik svježeg zraka, te se tu hladi predajući toplinu tlu. Može se smatrati da tlo na određenoj dubini uvijek ima istu temperaturu (od +8 do +12 °C), što omogućuje upravo ovakav način pasivnog hlađenja. Takav ohlađeni zrak onda zbog spomenutog podtlaka u građevini struji iz rashladnog spremnika u građevinu.
Sustavi hlađenja mogu djelovati pasivno, solarnom fotonaponskom ili promjenom u toplinsku energiju. Solarni sustavi koji se koriste za zagrijavanja radne tvari, koja se kasnije koristi u sustavu za hlađenje predstavljaju zasad još uvijek nove i preskupe tehnologije. Njihova isplativost se povećava, ako se takvi sustavi ugrađuju dodatno, kao nadogradnja na sustave za grijanje. Isplativost im varira ovisno o geografskim klimatskim uvjetima, a najveći se efekt postiže upravo tamo, gdje ima dovoljno sunčanih sati zimi za grijanje i ljeti za hlađenje.
Daljinska opskrba
elektricnom energijom Solarni električni, to jest, fotonaponski sustavi (PV), izravno pretvaraju Sunčevu svjetlost u električnu energiju. Oni mogu izravno napajati električne uređaje ili pohranjivati proizvedenu električnu energiju u solarne baterije. Udaljena lokacija može se nalaziti od nekoliko metara do nekoliko kilometara od izvora napajanja. Fotonaponski sustavi u većini su slučajeva jeftiniji za instalaciju od postavljanja vodova i transformatora u primjenama kao što su električne ograde, rasvjeta ili pumpanje vode.
Opskrba vodom
Fotonaponski (PV) sustavi za opskrbu vodom često su najisplativija mogućnost na prostorima gdje ne postoji mogućnost spajanja na elektroenergetsku mrežu. Ukoliko se odredi adekvatna veličina sustava te pravilno provede instalacija sustava, fotonaponske pumpe vrlo su pouzdane i zahtijevaju malo održavanja. Veličina i trošak fotonaponskih sustava za crpljenje vode ovise o lokalnim solarnim resursima, dubinama crpljenja vode, potrebama za vodom te cijeni sustava i troškovima instalacije. Iako su donedavno ovakvi sustavi uglavnom bili preskupi, ako su se koristili isključivo za navodnjavanje usjeva, nedavni pad cijena fotonaponskih ćelija učinio ih je sve dostupnijima i za ovu primjenu.
Mogućnost izgradnje solarnih sustava
Isplativost solarnog sustava uvelike ovisi o lokaciji na kojoj je postavljen. Kako bi njegova iskoristivost bila što učinkovitija, potreban je direktan pristup Sunčevim zrakama tijekom cijele godine te je kao prvi korak bitna analiza predložene lokacije. Neka potencijalna područja mogu imati vrlo visoku insolaciju u određenim dijelovima dana, dok su ostatak dana u hladu, čime se znatno smanjuje njihov učinak i konačna isplativost. Najbolja opcija je lokacija sa stalnom i neprekidnom insolacijom kroz cijeli dan. Posebno treba obratiti pažnju da li okolna stabla, građevine ili druge konstrukcije ometaju direktan “unos” Sunčeve energije.
Stjecanje statusa povlaštenog proizvo đača i tarifni sustav za poticanje električne energije iz solarne energije
Proces pripreme i izgradnje postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije i u Republici Hrvatskoj složen je organizacijski proces koji je uvjetovan društvenim, gospodarskim, pravnim, ekološkim, tehničko-tehnološkim i drugim razlozima. Cijeli proces se može podijeliti u različite faze tako da pojedina faza obuhvati osnovne pravne akte koji nastaju kao rezultat aktivnosti provedenih u pojedinoj fazi. Te faze, koje se primjenjuju i za iskorištavanje solarne energije, označuju se kao:
0. pripremna faza – prikupljanje i proučavanje ulaznih informacija te priprema preliminarnih
dokumenata za izgradnju postrojenja;
1. ishođenje rješenja o registraciji energetske djelatnosti;
2. ishođenje prethodnog energetskog odobrenja za izgradnju postrojenja;
3. ishođenje rješenja o prihvatljivosti zahvata u okoliš i/ili rješenja o objedinjenim uvjetima zaštite okoliša;
4. ishođenje lokacijske dozvole i/ili prethodne elektroenergetske suglasnosti i/ili sklapanje ugovora o priključenju na elektroenergetsku mrežu;
5. ishođenje energetskog odobrenja za izgradnju postrojenja;
6. ishođenje odluke i/ili sklapanje ugovora o koncesiji;
7. ishođenje rješenja o izvlaštenju i/ili rješenja o uknjižbi nekretnine;
8. ishođenje građevinske dozvole;
9. ishođenje prethodnog rješenja o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije;
10. sklapanje ugovora o otkupu električne energije (uvjetovanog);
11. ishođenje elektroenergetske suglasnosti;
12. sklapanje ugovora o korištenju mreže;
13. ishođenje uporabne dozvole;
14. ishođenje vodopravne dozvole;
15. ishođenje dozvole za obavljanje energetske djelatnosti;
16. ishođenje rješenja o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije;
17. ishođenje rješenja o utvrđivanju domaće komponente u projektu;
18. ishođenje rješenja o upisu građevine u katastarski operat;
19. ishođenje rješenja o upisu građevine u zemljišnu knjigu.
Mogućnosti financiranja projekata iz domaćih i posebno europskih fondova
Ministarstvo gospodarstva poticalo je domaće proizvođače opreme koja iskorištava obnovljive izvore energije. Ova politika proizlazi i iz ispunjavanja ciljeva utvrđenih Strategijom energetskog razvoja Republike Hrvatske a odnosi se na povezivanje energetske i industrijske politike. Ministarstvo već niz godina daje potporu domaćim proizvođačima opreme i komponenata za programe obnovljivih izvora energije uključujući, naravno, i solarnu energiju. Sredstva su se dodjeljivala putem javnog natječaja, prema strogim kriterijima sukladno važećim zakonskim propisima o sustavu državnih potpora. Ipak, najznačajnija sredstva su ona Europske unije.
U ovom smislu u Hrvatskoj postoji jedinstveni problem – koja su pretpristupna sredstva Europske unije namijenjena za obrtnike, odnosno male i srednje poduzetnike? Naime, većina dosadašnjih sredstava odnosila se na projekte javnog karaktera, odnosno projekte kojima upravlja država i državna poduzeća te lokalna i područna (regionalna) samouprava. U nastavku ćemo opisati neke značajnije fondove Europske unije u kojima sudjeluje i Hrvatska, a koji se odnose na poticanje programa ili projekata obnovljivih izvora energije, eko-inovacija i eko-poljoprivrede obrtnika, malih i srednjih poduzetnika:
CIP – Okvirni program za konkurentnost i inovacije
CIP je provedbeni program Europske unije koji ima za cilj potaknuti konkurentnost europskih poduzeća. Program se provodi od 2007. do 2013. godine i raspolaže budžetom od 3,62 milijardi eura, a namijenjen je prije svega financiranju projekata malih i srednjih poduzetnika. Također, CIP program usmjeren je održivom razvoju inovativnog malog i srednjeg poduzetništva, usklađen s politikom zaštite okoliša, korištenjem obnovljivih izvora energije, uz mogućnost lakšeg pristupa financijskim oblicima pomoći i učenja na primjerima najbolje prakse. CIP program obuhvaća tri operacionalna programa: program za poduzetništvo i inovacije (EIP), Program podrške politikama za primjenu informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT PSP) i Inteligentna energija Europe (IEE).
Program za poduzetništvo i inovacije (EIP) – Eko-inovacije
Eko-inovacije, potprogram Programa Zajednice CIP, podrazumijevaju sve oblike inovacijskih aktivnosti koje rezultiraju ili čiji je cilj bitno poboljšanje zaštite okoliša. Eko-inovacije uključuju nove proizvodne procese, nove proizvode ili usluge te nove metode poslovanja i upravljanja, čije će korištenje ili provedba spriječiti ili znatno smanjiti rizike za okoliš, zagađenje i sve druge negativne posljedice uporabe resursa tijekom životnog ciklusa srodnih aktivnosti. Prioritetna područja sukladno politici Europske unije: recikliranje i iskorištavanje otpadnih materijala, sektor graditeljstva: smanjenje potrošnje resursa i otpada u proizvodnji, prehrambeni proizvodi i učinkovito korištenje vode, zeleno poslovanje i “inteligentna” nabava.
Inteligentna energija Europe (IEE)
Cilj Inteligentne energije, također potprograma Programa Zajednice CIP, je pridonijeti sigurnoj, održivoj i cjenovno kompetitivnijoj energiji za Europu kroz poticanje energetske učinkovitosti i racionalnog korištenja energetskih resursa, promicanje novih i obnovljivih izvora energije, potporu energetskoj diversifikaciji i promicanje energetske učinkovitosti i korištenja novih i obnovljivih izvora energije u transportu. U operativnom smislu pokriva djelovanje u sljedećim područjima – energetska učinkovitost i racionalno korištenje energetskih resursa (SAVE), novih i obnovljivih izvora energije (ALTENER) i energije u transportu (STEER) kojim se potiče energetska učinkovitost i korištenje novih i obnovljivih izvora energije u prometu.
IPA – Instrument pretpristupne pomoći
Instrument pretpristupne pomoći IPA (eng. Instrument for Pre-Accession assistance) novi je instrument pretpristupne pomoći za razdoblje 2007. – 2013. koji zamjenjuje dosadašnje programe CARDS, PHARE, ISPA i SAPARD. Osnovni ciljevi programa IPA su pomoć državama kandidatkinjama i državama potencijalnim kandidatkinjama u njihovom usklađivanju i provedbi pravne stečevine EU te priprema za korištenje Strukturnih fondova. Program IPA sastoji se od sljedećih pet komponenti: IPA I – jačanje kapaciteta i izgradnja institucija; IPA II – prekogranična suradnja; IPA III – regionalni razvoj; IPA IV – razvoj ljudskih potencijala i IPA V – ruralni razvoj.
Program IPA III – Regionalni razvoj | IPA IIIc – Regionalna konkurentnost | Shema – Potpora jačanju konkurentnosti malog i srednjeg poduzetništva
Ova komponenta programa IPA (IPA III) podupire infrastrukturne projekte u sektorima zaštite okoliša i prometa kao i programe poticanja konkurentnosti i regionalnog razvoja. Ova sastavnica predstavlja nastavak programa ISPA i komponente gospodarske i socijalne kohezije programa Phare te predstavlja pripremu za korištenje Europskog fonda za regionalni razvoj nakon pristupanja. Korištenje sredstava unutar komponente III programa IPA temelji se na višegodišnjim programskim dokumentima tzv. Operativnim programima za sektore prometa, okoliša i regionalne konkurentnosti. Sukladno sektorskim prioritetima u okviru Operativnih programa potrebno je identificirati prioritete i specifične mjere te financijska sredstva namijenjena za njihovu provedbu. Potencijalni korisnici su tijela državne uprave, javne i znanstvene ustanove te posebno poslovna zajednica.
Program IPA V – Ruralni razvoj | IPARD Program Mjera 302 – Diversifikacija i razvoj ruralnih gospodarskih aktivnosti
IPARD je pretpristupni program Europske unije za razdoblje 2007. – 2013. godine. Sastavni je dio IPA V (Ruralni razvoj), čiji su osnovni ciljevi pomoć državama kandidatima i državama potencijalnim kandidatkinjama u njihovom usklađivanju i provedbi pravne stečevine EU te priprema za korištenje budućih EU fondova.
