Dodatnu otegotnu okolnost predstavlja velik broj uginulih domaćih i divljih životinja uslijed nemogućnosti njihove pravodobne evakuacije, a što, na sreću, nije bio slučaj pri poplavama u veljači. Na području županjske Posavine situacija je bila najkompliciranija jer se najviše radilo na evakuaciji životinja. Prema privremenim podacima Ministarstva poljoprivrede na dan 19. svibnja 2014., sa područja županjske Posavine evakuirano je 2.520 grla goveda, 20 konja, 3.900 svinja i 370 ovaca. Na žalost, nepoznati broj uginulih domaćih i divljih životinja predstavlja opasnost po zdravlje i činjenica je o kojoj se vodi naročita briga. Nakon povlačenja vode slijedi povratak ljudi u njihove domove i povratak svakodnevnici. Slijedi osposobljavanje kuća za nastavak stanovanja i života, ali i povratak djelatnostima kojima su se ljudi prije poplava bavili. Objekte za držanje i uzgoj stoke potrebno je pripremiti prije nabavke novih životinja jer je većina objekata posve neupotrebljiva za tu svrhu budući da su ispunjeni muljem, vodom i blatom te su kao takvi izvor brojnih bolesti. Pored toga postoji realna procjena da će dio lešina biti raspadnut, odnosno zatečen u stanju visokog stupnja autolize (trule i raspadnute) i kao takve će ih biti nemoguće zbrinuti u kafileriji na propisan način. Stoga se postavlja pitanje postupanja s takvim lešinama. Vlasnike će dočekati zagađeni bunari, nestala stoka, uništena hrana, domovi i objekti kao i ogroman posao kojeg se moraju prihvatiti odmah kako bi svoje živote opet priveli normalnom tijeku. Svakako da će stočari dobiti detaljne upute od nadležne veterinarske službe i članova Stožera, no nekoliko općih uputa i smjernica nikako neće biti od viška. Stoga je i cilj ovog članka pružiti osnovne smjernice o mogućnostima i načinima za što ranije i jednostavnije dovođenje objekata u stanje prihvatljivo za držanje i uzgoj stoke te postupak sa zaostalom hranom i lešinama.
Kako i odakle početi?
Postavlja se pitanje što prvo učiniti po povratku na uništeno imanje? Na većini poplavljenih imanja je hrana bila pod vodom i većinom će biti pljesniva ili je uopće neće biti, u bunarima je voda koja nije za upotrebu, u štalama su mulj i blato, a životinje ostavljene na vezu su uginule i njihove lešine su trule. Velika je vjerojatnost kako će u blizini kuće i objekata biti lešina divljih životinja koje nisu uspjele uteći poplavi. Odakle i kako početi posao čišćenja i priprema za nastavak djelatnosti? Osnovno je kako prije nabavke novih životinja treba osigurati minimalne uvjete za njihovo preživljavanje i sigurno držanje i proizvodnju. U početku treba voditi računa kako je životinjama najvažnija pitka voda dok bez hrane većinom mogu i nekoliko dana. U pogledu smještaja situacija je još jednostavnija jer će tijekom toplih dana sve životinje vrlo lijepo živjeti i na otvorenom, ispod priručnog sjenila.
Dezinfekcija i čišćenje bunara
Vidljivo je kako je temelj života dostupnost pitke vode. Potrošnja vode će za ljetnih mjeseci biti velika, a njena dostupnost vrlo ograničena jer je za pretpostaviti kako će opskrba na pogođenim područjima biti moguća samo vodoopskrbnim cisternama. Upravo je stoga jedini siguran izvor vode bunarska voda (osim područja sa sustavom javne vodoopskrbe), a za tu ju je svrhu potrebno prirediti. Idealna je situacija ukoliko je prije dezinfekcije bunarske vode moguće njeno uzorkovanje i dostava u laboratorij radi pretrage te dezinfekcija od strane stručnjaka prema nalazu laboratorija. No, malo je vjerojatno kako će biti istovremeno moguće uzorkovanje i kontrola svih bunara na pogođenim područjima te će dio posla morati odraditi sami vlasnici. Za početak je takav bunar najpametnije isprazniti crpkama i pustiti da se opet napuni vodom. U cilju prve dezinfekcije će odlično poslužiti staro i isprobano sredstvo – živo vapno, koje će vodu djelimice očistiti i mehaničkim taloženjem. Živo vapno u kontaktu sa vodom reagira vrlo burno otpuštajući toplinu (i do 150°C), a što se vidi nakon ubacivanja u bunar kada voda snažno kipi. Stoga treba izbjegavati skladištenje vapna na mjestima gdje može doći u dodir s vodom, kiselinama ili drugim spojevima zbog mogućih opasnih reakcija, a poželjno je držati ga u suhim i zatvorenim prostorima, kontejnerima, papirnatoj ili PVC ambalaži. Za dezinfekciju prosječnog bunara će dostajati oko 5 kg živog vapna, a voda je za upotrebu dva do tri dana kasnije. Druga je mogućnost dezinfekcija vode klornim pripravcima, koje se opet može iskoristiti i nakon dezinfekcije vapnom (što je odlično izvršena dezinfekcija bunarske vode). U tu će svrhu poslužiti bilo koji od brojnih pripravaka dostupnih na tržištu, a koriste se u količinama koje su navedene na uputi za uporabu. Uputu valja poštivati i ne stavljati više sredstva od preporučene količine jer se nepotrebno baca sredstvo. U cilju dezinfekcije bunarske vode potrebno je približno odrediti količinu vode u bunaru, a što se može vrlo lako ukoliko nam je poznata njena dubina. Za početak je potrebno izmjeriti promjer okna bunara, a dobivenu vrijednost podijeliti s dva kako bi se dobio „polumjer“ bunarskog okna. Potom vrijednost polumjera pomnožimo s istim brojem (kvadriranje), a zatim sa iznosom 3,14 (ϖ). Konačno dobivenu vrijednost pomnožimo s procijenjenom dubinom vode u bunaru u metrima kako bismo dobili volumen vode u kubičnim metrima (1.000 litara = m 3). Primjer: većina bunara ima promjer okna od oko 80 cm, pa za naš izračun koristimo vrijednost 40 (pola vrijednosti promjera izraženog u metrima). Dalje pretpostavljamo kako je dubina vode u bunaru 8 metara. Vrijednost polumjera bunara od 40 cm pretvori se u metre te se dobije iznos od 0.4 metra. Dobivenu vrijednost od 0.4 množimo sa istom takvom vrijednošću kako je vidljivo iz slijedeće računice: 0.4 x 0.4 x 3.14 (ϖ) x 8 m (dubina vode u bunaru je 8 metara) = 4 m3. Dakle, u bunaru iz primjera je oko 4 metara kubičnih vode. Za dezinfekciju jednog metra kubičnog vode najčešće je potrebno oko 2 grama klornog pripravka pa će nam za dezinfekciju vode u bunaru iz primjera trebati oko 10 grama klornog sredstva (točna potrebna količina pripravka za dezinfekciju 1000 litara vode za piće svakako je navedena na uputi svakog sredstva). U nedostatku vage količinu potrebnog sredstva za dezinfekciju možemo odrediti čajnom žličicom znajući kako jedna čajna žličica sadrži oko 5 grama praška – za dezinfekciju bunara iz primjera stoga će biti potrebno 2 čajne žličice dezinficijensa. Svakako da je ovakav izračun vrlo približan i općenit no poslužit će do dolaska stručnjaka za DDD (dezinfekcija-dezinsekcija-deratizacija) kojima je svakako potrebno točno reći što smo s vodom i bunarom činili kako bi sukladno tome dovršili dezinfekciju i pripremili vodu za dalju upotrebu. Nakon dezinfekcije klornim pripravcima vodu je najčešće moguće piti već za pola sata. Vodu bunara pametno je tako dezinficirati nekoliko dana za redom jer postoji opasnost njena naknadnog zagađenja povlačenjem i slijevanjem zaostale vode iz okoliša. Tako pripremljena voda trebala bi biti upotrebljiva za pranje objekata i napajanje životinja, a za piće ljudi trebalo bi ipak koristiti pakiranu vodu (voda u bocama) dok dezinfekciju ne izvrše stručnjaci i voda se proglasi upotrebljivom za upotrebu temeljem laboratorijskih pretraga. Važno je reći kako voda ne smije imati izraženi strani miris i okus, a njihova prisutnost (miris po benzinu, raznim kemikalijama itd.) ukazuje na veliko vjerojatnost kemijskog zagađenja bunarske vode koja tada nikako nije za upotrebu dok se ne izvrši laboratorijske pretraga vode u ovlaštenom laboratoriju.
Uređenje štala
Nakon čišćenja i dezinfekcije bunara potrebno je pobrinuti se za objekte koji nisu posve uništeni. Već je rečeno kako će za smještaj stoke do osposobljavanja objekta izvrsno poslužiti priručni, ograđeni prostori na otvorenom. U tu će svrhu poslužiti prostor ispod stabla široke krošnje koja će pružiti hlad. U nedostatku prirodnog izvora hlada poslužit će i nekoliko kolaca zabodenih u tlo na koje se razapne mreža za sjenilo u plastenicima, ili se na okvir posloži pokošena trava, sijeno, slama, kukuruzovina ili drugi prikladni materijal. Pri tome bi folije i najlone bilo pametno izbjegavati jer su skloni grijanju, većina ih propušta svjetlost i skloni su pucanju. Nakon osiguranja privremenog smještaja životinja vrijeme je da se pobrinemo za objekte.
Pregled sredstava za dezinfekciju
• Kiseline su vrlo dobri dezinficijensi, ali nagrizaju i korodiraju (organske kiseline, poput octene se koriste u prehrambenoj industriji)
• Lužine su izrazito efikasne u borbi protiv virusa, a uz to posjeduju dobru sposobnost odmašćivanja. Najčešće se upotrebljava 2-5% natrijeva lužina (NaOH). Ukoliko želimo uništiti spore bakterija onda ćemo primijeniti 30% NaOH i to kroz dulje vrijeme
• Aldehidi su dezinficijensi širokog spektra, ali sporo djeluju (npr. formalin je 40% otopina formaldehida, no toksični su pa se rijetko koriste)
• Fenoli su ekološki neprihvatljivi (najpoznatija je karbolna kiselina)
• Alkoholi su vrlo dobri dezinficijensi (npr. etilni i izopropilni alkohol)
• Propilen-glikol i trietilen-glikol su izrazito jaki dezinficijensi ukoliko se upotrebe kao aerosol
• Etilni oksid u plinovitom stanju duboko prodire u materijale (koristi se u sterilizaciji) • Kationi, anioni i amphotermni spojevi (kationi: kvarterni amonijevi spojevi; (Omnisan, Cetavlon; amonijak) koji imaju germicidno djelovanje.
• Halogeni elementi (F, Cl, Br, I i At) za dezinfekciju široku uporabu imaju klor i jod (Cl i I).
• Od anorganskih spojeva klora najpoznatji dezificijens je hipoklorit (npr. Ca-hypochlorite (CaOCl)
• Oksidacijska sredstva (kalijev permanganat nema široku primjenu; vodikov peroksid (H2O2) je dobar dezinficijens. Istovremeno je ekološki vrlo prihvatljiv; nema rezidua)
• Izotop kisika, ozon (O3) ima izvrsna svojstva za dezinfekciju vode
Zbrinjavanje lešina
U slučaju da su unutar objekta ili u njegovoj neposrednoj blizini lešine životinja prvo je potrebno utvrditi postoji li mogućnost njihova neškodljiva uklanjanja. U tu je svrhu potrebno obavijestiti nadležnu veterinarsku službu ili članove Stožera – navedeno je i zakonska obveza vlasnika koju je potrebno strogo poštivati. Upravo je dobro ukoliko lešine preuzme nadležna služba koja potom još izvrši i dezinfekciju prostora i opreme, no malo je vjerojatno kako će ta služba to biti u mogućnosti učiniti baš svuda i odmah. Pored toga malo je vjerojatno kako će vlasnik do njihova dolaska moći očistiti objekte kako bi bila provedena njihova dezinfekcija. Lešine je do dolaska službe ili do njihova zakapanja potrebno osigurati te izbjeći dodir drugih životinja i ljudi s njima. U tu je svrhu lešine dobro prekriti pokošenom travom, sijenom, kukuruzovinom i sl., a po potrebi i ograditi. Na lešine je za vrućina dobro baciti i ponešto vapna (građevno vapno – oko 1 kg vapna po kilogramu tjelesne mase lešine) kako bi smanjili najezdu muha i njihovih crva i ublažili neugodan miris lešina. U slučaju da ne postoji mogućnost organiziranog odvoza lešina, u slučaju da su lešine toliko raspadnute da ne postoji mogućnost njihova utovara ili su na području do kojeg nije moguć dolazak prijevoznim sredstvom, potrebno je lešine zbrinuti zakapanjem. Za zakapanje lešina trebalo bi odabrati mjesto bez visokih podzemnih voda i udaljeno od kuća, staja i prirodnih vodotoka. Veličina jame za zakapanje ovisi o veličini i broju životinja koje je potrebno zakopati. Osnovna mjerila za kopanje jame su kako gornji dio lešine mora biti niži od 1.70 metara mjereno od površine zemlje. Okvirna ukupna veličina jame stoga treba iznositi oko 1.5 m3 za 100 kg mase lešine. Primjer: ukoliko je potrebno zakopati lešinu krave i dvije svinje, gruba je računica kako lešina krave teži oko 500 kg, a svaka lešina svinje oko 100 kg. Dakle, potrebno je ukopati tri lešine ukupne težine 700 kg. Za tu će nam svrhu dostajati jama volumena 7 x 1.5 = 10.5 m3, odnosno dimenzija 3 (dubina) x 3 (dužina) x 1.2 (širina) metra. Nakon polaganja lešina u jamu takve je lešine potrebno posuti vapnom (građevno vapno) u količini od oko 2 kg na 100 kg tjelesne mase lešine (za lešinu krave teške oko 500 kg potrebno je oko 10 kg vapna). Označenim životinjama markice se obavezno uklanjaju i markice spremaju kako bi bile predane nadležnim službama. Po zatrpavanju zemljom takvu je jamu potrebno dobro označiti kako bi je bilo moguće pronaći i po potrebi otkopati. Na vrh zemlje dobro je baciti nekoliko lopata vapna radi dezinfekcije, ali i sprječavanja kopanja od divljih životinja na tom mjestu. Pri baratanju s lešinama potrebno je koristiti jednokratne rukavice koje se po svršetku posla spaljuju kao i sav korišten jednokratni pribor. Čizme i obuću, gume prijevoznih sredstava, lopate, motike i ostali korišteni pribor treba dezinficirati, a odlično će poslužiti neki od klornih pripravaka korišten za dezinfekciju bunarske vode samo u višoj koncentraciji prema uputi otisnutoj na pakiranju proizvoda. Odjeću je potrebno svakako promijeniti i korištenu oprati prije pristupanja drugom poslu. Nepotrebno je napominjati kako baratanje potencijalno zaraznim materijalom podrazumijeva oprez, zabranu jela i pušenja tijekom posla, zabranu unosa materijala u usta i svaku drugu mjeru uobičajenu i logičnu pri sprečavanju izravnog širenja bolesti. Konačno, u cilju eventualnog naknadnog dokazivanja broja i vrste uginulih životinja pametno je prije zakapanja sve lešine i fotografirati (životinje s gospodarstva ali i druge, pa i divlje životinje).
Čišćenje objekata
Za očekivati je kako će većina objekata biti prekrivena muljem i blatom te drugom prljavštinom. Nakon zbrinjavanja eventualnih lešina objekte je potrebno prvo temeljito mehanički očistiti, a što 
podrazumijeva mehaničko uklanjanje mulja i blata lopatama ili mehanizacijom. Ukoliko su u objektima nađene lešine tada je blato ispod i oko lešine potrebno zakopati zajedno s lešinama. Sav drugi materijal uklanja se iz objekta, a dobro ga je također zakopati izvan objekta. Jama za zakapanje tog materijala ne treba biti dublja od količine materijala, a uputno je na takav materijal opet staviti građevinsko vapno u cilju dezinfekcije. Objekti se potom peru vodom: što veća količina vode – to bolje, sve dok ne budu zadovoljavajuće čisti. U tu se svrhu koristi bunarska voda ili voda iz cisterni, idealno pod tlakom. Sav tekući i kruti materijal se iz štale izbacuje lopatama, četkama i metlama dok objekt ne bude čist. Tek je tada moguće izvršiti dobru dezinfekciju objekta, a u tu će svrhu opet poslužiti klorni pripravak korišten za dezinfekciju bunarske vode (opet u koncentraciji prema uputi). Za ovu je namjenu moguće koristiti brojne dezinficijense, a pri tome je svakako potrebno držati se uputa dobivenih od članova stožera ili veterinara. Dezinfekciju je pametno ponoviti i narednog dana, osigurati da se objekt dobro osuši, a dezinficijens provjetri prije no što u objekt uvedemo životinje. Za dezinfekciju će poslužiti leđne prskalice namijenjene zaštiti voćaka i/ili vinograda, a podloge je potrebno obilno natopiti dezinficijensom (dok se ne počne lagano cijediti s podloge). Kod dezinfekcije svi prozori i vrata na objektu trebali bi biti otvoreni (propuh), a usta i nos prekriveni zaštitnom maskom ili priručnom krpom kako bi se spriječilo udisanje dezinficijensa, nadraživanje dišnih putova ili trovanje.
Postupak s hranom
Situacija bi već sada trebala biti lakša jer su životinje u štalama, lešine su zakopane, a osigurana je voda za napajanje i pranje. No, još je uvijek aktualan problem hranidbe životinja. Velika je vjerojatnost kako će sva hrana na gospodarstvu biti posve neupotrebljiva za hranidbu, jer je odre đeno vrijeme provela potopljena. Možda će jedina iznimka biti sijeno uskladišteno iznad štale, ali je svakako potrebno sigurno utvrditi kako nije mokro ili bilo smočeno. U slučaju nedoumice da li je hrana bila u dodiru s vodom, takvu je hranu najbolje neškodljivo ukloniti, jer može biti izvor brojnih opakih zaraznih bolesti – listerioza, bedrenica, enterotoksemije (bolesti probavnog sustava), klostridioza, parazitarne invazije (metiljavost, glističavost), poremetnje probave pokvarenom hranom (acidoza i alkaloza buraga, proljevi, otrovanja) itd. Pokvarenu je hranu potrebno svakako odbaciti odvozom na polje i zaoravanjem, a ukoliko to nije moguće odvozom na hrpu u slojevima koji se posipaju vapnom. Po odvozu hrane skladišta je opet potrebno očistiti mehanički, te oprati i dezinficirati istim postupcima korištenim pri dezinfekciji objekata za smještaj životinja. Sada je potrebno pobrinuti se za što skoriju nabavku nove hrane koja će biti pravilno uskladištena. Do dolaska nove hrane gotovo je sve životinje moguće prehraniti pašom i pokošenom travom (svejede poput svinje te biljojede poput konja, krave, ovce i koze, kao i ptice poput kokoši, pure, guske i patke), no i to će teško biti moguće jer će većina pašnjaka i livada biti uništena ili prekrivena muljem. Budući da su trave prekrivene muljem, najpametnije je ih je što prije pokositi te takvo sijeno spaliti kako bi omogućili rast nove trave koja je pogodna za košnju ili pašarenje.
Borba protiv nametnika
Visoka temperatura i velika količina vlage pogodni su za razvoj parazita koji se hrane na životinjama ili ih uznemiravaju. Dezinsekcijom se smatraju postupci suzbijanja člankonožaca koji mogu prenijeti uzročnike zaraznih bolesti, izazvati alergijske reakcije, imati toksično djelovanje ili su nametnici odnosno uznemirivači (molestanti). U borbi protiv insekata svakako je najdjelotvornija sistemska dezinsekcija u cilju smanjivanja broja komaraca i muha. Opet je teško za očekivati kako će dezinsekcija biti provedena odmah na cijelom poplavom zahvaćenom području, te je moguće zaštiti se priručnim sredstvima. Pojedinačno korištenje kemijskih sredstava za dezinsekciju dat će generalno vrlo slab rezultat jer se insekti vrlo lako sele između gospodarstava. No, zato će mehaničke zapreke (npr. zavjese od prozračnog materijala ili resa, mreže na prozorima) znatno smanjiti njihovu prisutnost unutar objekata ali i kuća. No, i pojedinačna upotreba kemijskih sredstava poput atraktanata (npr. trakice sa otrovom ili ljepilom u kombinaciji sa sredstvom koje privlači insekte) ili repelenata (sredstva koje odbijaju insekte) te mehaničkih sredstava (npr. svjetiljke za smanjivanje broja komaraca, mrežice na prozorima i vratima) će znatno smanjiti broj insekata u branjenom prostoru i olakšati životi i životinjama i vlasniku.
