Zadnji dan ovogodišnjeg siječnja bio je i zadnji radni dan za preostalih šezdeset radnika Tvornice šećera Viro Virovitica. Prošle jeseni u virovitičkim pogonima, nakon punih 40 godina, nije bilo prerade šećerne repe.

Odlukom tvrtke Hrvatska industrija šećera d.d. Zagreb, nastale spajanjem triju hrvatskih šećerana u listopadu 2019., repa se prerađivala u Tvornici šećera Osijek i županjskoj Sladorani. Objašnjeno je to racionalizacijom poslovanja zbog čega je u proljeće 2020. bez posla ostalo 120 radnika. Tinjala je nada da bi se u Virovitici mogla organizirati prerada sirovog i proizvodnja bio šećera, ali ti planovi nisu ostvareni.

 Manjak sirovine

Glavni razlog prestanka prerade šećerne repe i proizvodnje šećera u pogonu Hrvatske industrije šećera u Virovitici je nažalost manjak domaće sirovine, odnosno pad zasijanih površina pod šećernom repom koji traje kontinuirano od 2017. godine, od ukidanja proizvodnih kvota u Europske unije. Razvoj događaja u vezi nabave alternativne sirovine za rad pogona, jer je bilo jasno da nema dovoljno domaće šećerne repe, pokazao je da to jednostavno nije bilo moguće, kaže za Gospodarski list savjetnik Uprave Hrvatske industrije šećera mr.sc Miroslav Božić.

Miroslav Božić


Nepremostive EU carine i visoki troškovi dobave, onemogućili su uvoz i rafiniranje sirovog trščanog šećera što je dugi niz godina povećavalo korištenje ukupnog kapaciteta hrvatske šećerne industrije, posebno šećerane u Virovitici koja je uvijek bila najefikasnija u rafiniranju.

            Najveća kriza šećerne industrije ikada

Međutim, uopće nije upitan nastavak proizvodnje šećerne repe u Hrvatskoj i proizvodnje i rada Hrvatske industrije šećera koja je od početka 2020. godine jedini proizvođač u Hrvatskoj. Svjesni smo da prolazimo kroz najveću krizu europske šećerne industrije ikada. Broj šećerana u EU je prepolovljen u zadnjih 15 godina, sa 192 u 2005/06 na samo 95 u ovoj tržišnoj godini.
Pragovi za dugoročnu održivost šećerana su značajno podignuti. EU industrija je potrošila 5,5 milijardi eura na restrukturiranje i modernizaciju, a Hrvatska nije dobila ni eura iz tog fonda
, objašnjava Božić.

Budućnost domaće šećerne industrije je oduvijek – a sada više nego ikada – u rukama domaćih proizvođača šećerne repe. Ovisno o raspoloživoj sirovini, Hrvatska industrija šećera, osigurat će i nadalje proizvodnju koja može namiriti domaće potrebe, a dijelom i za izvoz. Za održivi rad jedne šećerane potrebno najmanje 10 tisuća hektara pod šećernom repom uz prinos najmanje 65-70 t/ha.

Europski je prosjek površina po šećerani skoro 16 tisuća, od čega u novim zemljama članicama EU nešto malo manje od 12, a starim članicama čak 18 tisuća hektara. Prosjek proizvodnje po šećerani u EU je 165 tisuća tona.

-Već tri godine zajedno s Ministarstvom poljoprivrede i Vladom, ulažemo ogromne napore kako bi se održala ova proizvodnja i u Hrvatskoj proizvelo dovoljno domaće sirovine.  Nažalost, te su površine sve manje, prošle godine samo 10,4 tisuće hektara, skoro upola manje nego 2017. Ohrabrujuće je da su prosječni prinosi u 2020. prvi puta u povijesti veći od europskog prosjeka. I to kad je riječ o prinosu šećera (10,5 t/ha) i kad je riječ o prinosu šećerne repe (75 t/ha). Prihod proizvođača repe u Hrvatskoj veći je nego u bilo kojoj drugoj državi u EU, kazuje Božić.
U Hrvatskoj industriji šećera tvrde da Hrvatska, u cilju da se zadrži interes i očuva proizvodnja, ima najveća proizvodno vezana plaćanja koja se osiguravaju iz EU i nacionalnog proračuna te najviše otkupne cijene šećerne repe za usporediv sadržaj šećera. Svim je malim i srednjim proizvođačima repa za prošlu godinu isplaćena već do Božića što nije slučaj ni u jednoj drugoj državi EU.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje