Kad bi pronašli plodne trupce s bukovačom, odnijeli bi ih kući i stavljali na zasjenjeno mjesto, ispod voćaka i terasa, održavali vlažnost i gljive brali tijekom cijele godine.
Profesor Falk iz Njemačke prvi je uspio uzgojiti bukovaču na drvenim materijalima zasijanim micelijem 1916. godine. Tek 1940. usavršen je umjetni uzgoj bukovače na drvenom materijalu, i to na sljedećim vrstama drveta: bukvi, hrastu, grabu, jasenu, kanadskoj topoli, vrbi, dudu, lipi, brezi, orahu i panjevima voćaka. Za proizvodnju bukovače treba koristiti isključivo svježe drvo, jer ono sadrži najviše vlage. Možemo koristiti i drvo rezano prije 2 – 3 mjeseca, ali ga trebamo staviti u vodu ili ga nekoliko dana polijevati da upije potrebnu količinu vode. Prije zasijavanja trupce treba prepiliti na komade duge 50 cm.
Drvo koje želimo koristiti za zasijavanje micelijem mora imati koru (štiti od isušivanja). Za uzgoj možemo koristiti i cijele trupce, promjera većeg od 20 cm, što deblje to bolje, zbog duljeg rasta gljiva. Najbolje je koristiti micelij Pleurotus ostreatus (zimska bukovača), a možemo koristiti i druge sojeve Pleurotus hibrida i florida (hibridni i ljetni). Hibridna i ljetna bukovača voli toplije vrijeme pa ćemo ih imati za branje od ranog proljeća do kasne jeseni. Zimska bukovača donosi svoja plodna tijela tijekom kasne jeseni i zime, kad su temperature niže od 10 °C. Prorašćivanje zasijanoga tvrdog drveta traje dulje, 2 – 3 mjeseca, ali su i prirodi veći i dalje traju, 5 – 6 godina. Kod mekog drveta prorašćivanje je brže, 1 – 2 mjeseca, a prinosi su manji i traju 2 – 3 godine.
Postoji više metoda zasijavanja podloge.
