Pčelarstvo? Od 80-tih godina prošlog stoljeća do danas poljoprivredna proizvodnja se promijenila i intenzivirala gotovo do “savršenstva”. Selekcija i hibridizacija sjemena biljaka, stvaranje i uvođenje novih sorata žitarica, voća i povrća, te genetska manipulacija doveli su do velikih količina plodova po jedinici površine kako bi proizvodnja bila što profitabilnija. Ovo povećanje biljne proizvodnje prati i stočarstvo, kojemu treba sve više visokospecijalizirane hrane za uzgoj i brzi tov životinja.
Selekcija je u većini slučajeva bila usmjerena na poboljšanje i povećanje proizvodnih osobina biljaka i životinja. Na teret otpornosti prema bolestima i klimatskim utjecajima. Zato se drugi krug stručnjaka “pobrinuo” pronaći kemijske tvari koje će nadomjestiti slabiju otpornost te je stvorena ogromna paleta proizvoda koji se rabe za zaštitu krhkog zdravlja visokospecijaliziranih biljaka i životinja.
Masovnu proizvodnju na velikim monokulturnim površinama poduprla je i tehnika. Danas ogromni strojevi obrađuju velike Zemljine površine i u stanju su u vrlo kratkom vremenu obraditi i “zaštititi” velike površine pod industrijskim biljem. Zbog toga je dio obradivih površina postao osiromašen hranjivim tvarima i simbiontskom florom i faunom uz zagađenost od zaostalih zaštitnih sredstava. Na sreću zbog kašnjenja u utrci s razvijenima, naša tla nisu toliko zagađena. Zato sada pri ulasku u Europsku uniju imamo priliku brzo osposobiti velike površina za prihvatljivu konvencionalnu, ali i ekološku proizvodnju. Zbog zemljopisnog položaja i reljefne raznolikosti naše domovine velike su mogućnosti i za razvoj ekološkog pčelarstva.
Isplativost pčelarske proizvodnje
Svatko tko se bavi pčelarenjem reći će da je to tvornica ispod vedra neba. To je istinita tvrdnja. Zato jer uz sav naš trud i zalaganje krajnji rezultati najviše ovise o vremenskim prilikama na određenom mjestu, u određeno vrijeme. Isplativost ili ekonomičnost bavljenja pčelama je posebno, veliko poglavlje koje obrađuje omjer uloženog i dobivenog. Temelji se na ekonomskim načelima i zahtjeva cjelokupnu razradu svih ulaznih materijalnih troškova u odnosu na ostvarenu dobit.
Uz troškove koje imamo na početku nabavom potrebne opreme i pčelinjih zajednica, potrebno je uračunati i ljudski rad (vlastiti, članova obitelji, prijatelja) i mnogo drugih, koje inače ne računamo kao na primjer trošenje sredstava (amortizacija). Kada smo sve uložili i napravili kako treba ovisimo o jednoj jedinki u svakoj košnici – matici. Naime produktivnost kvalitetne matice uz povoljne vremenske prilike i zdravlje cjelokupne pčelinje zajednice zapravo su jedini proizvođači pčelinjih proizvoda. Ljudski čimbenik im samo pomaže, olakšava i usmjerava.
Kako započeti pčelarstvo?
Najpogodnije godišnje doba za početak pčelarenja je svakako proljeće i početak ljeta. Uz prethodno navedeno, za osnivanje vlastitog pčelinjaka potrebno nam je slobodno vrijeme, pogodno mjesto na koje možemo smjestiti željeni broj košnica, početna oprema, prostorije za rad s priborom i pčelinjim proizvodima i svakako košnice. Kod planiranja vremena potrebnog za rad s pčelama možemo računati da za detaljan pregled jednog cijelog nastavka od 10 okvira trebamo oko 20 minuta.
Tako za nastavljaču od dva nastavka za pregled tri puta godišnje trebamo oko 2 sata. Zbog složenije konstrukcije, nešto je više vremena potrebno za AŽ košnice. Ovdje nisu pribrojene pripreme potrebne za sastavljanje okvira, umetanje satne osnove i sličnih radova prije otvaranja košnica.
Bavljenje pčelama kao izvorom prihoda može se podijeliti u nekoliko skupina;
● hobi pčelarstvo je ono kada držimo oko 20 košnica i nije nam važan prihod. Nego prevladava želja za vlastitim pčelinjim proizvodima koje ćemo u najvećoj mjeri podijeliti rodbini i prijateljima. Najveći ulazni troškovi su početna pčelarska oprema, košnice i pčelinje zajednice. Ima godina kada ostvarujemo dobit, ali i onih kada proizvodnja podbaci pa smo u minusu.
● pčelarenje kao dopunsko zanimanje podrazumijeva do 100 košnica. Ovo je već ozbiljnija proizvodnja koju u jeku sezone ne može obaviti jedan čovjek. Zato se uključuju i ukućani, a po potrebi i dodatna radna snaga. S ovim brojem košnica moraju se računati ulazni troškovi i prihodi, odnosno temelji se na ekonomskim načelima.
● pčelarenje s više od 100 košnica je osnovno zanimanje i tu sve mora biti ekonomski procijenjeno i opravdano. Zato jer vlada zakon velikih brojeva. Može se relativno brzo puno zaraditi, ali i izgubiti.
Broj košnica u jednom gospodarstvu za ostvarenje značajnijih prihoda može biti i manji od prikazanog. Tada pčelinjaci moraju biti pokretni (seleći) ili smješteni na izrazito povoljnom području gdje se cvatnja medonosnih biljaka me đusobno nadopunjuje kroz cijelu aktivnu sezonu.
Mjesto za pčelinjak
Najvažniji preduvjet za postavljanje pčelinjaka je svakako postojanje pčelinje paše. Dokazano je da je najekonomičniji let pčela do 750 metara zračne udaljenosti oko pčelinjaka. S te udaljenosti pčele donesu najviše nektara u odnosu na količinu koju potroše prilikom leta za vlastitu energiju. Pri izboru mjesta za pčelinjak treba se pridržavati odredbi propisanih “Pravilnikom o držanju pčela i katastru pčelinje paše” (Narodne novine broj 18/08, 29/13 i 42/13). Ovim Pravilnikom definirani su pojmovi pčelinje zajednice, pčelinjaka, uvjeti smještaja, seljenja i iskorištavanja pčela. Odredba o smještaju pčelinjaka propisuje uvjete kojima mora udovoljavati mjesto za postavljanje pčelinjaka, bilo kao stojećeg ili su pčele dovezene na pašu. Tako se propisuje da pčelinjak mora biti smješten tako da pčele prilikom izlijetanja ne smetaju susjedima, prolaznicima, javnom prometu i domaćim životinjama. Mora biti udaljen najmanje 500 metara od proizvođačkih i prerađivačkih pogona i turističkih objekata tijekom turističke sezone.
Nije dopušteno postaviti pčelinjak bliže od 100m od autoceste, željezničke pruge i aerodroma. Pri čemu izletna strana ne smije biti okrenuta prema njima. Najmanja udaljenost između dva pčelinjaka mora iznositi 500 metara. Od registrirane oplodne stanice mora biti udaljen 2000m. Stacionarni pčelinjak do 20 zajednica, kojemu je izletna strana okrenuta prema tuđem zemljištu ili javnom putu, mora od njih biti udaljen najmanje 20m. Ako u stacionarnom pčelinjaku ima više od 20 zajednica udaljenost od izletne strane do ruba javnog puta mora biti najmanje 50m. Do međe tuđeg zemljišta najmanje 20m. U slučajevima kada je udaljenost stacionarnog pčelinjaka u naseljenom mjestu manja od navedenih pčelinjak mora biti ograđen zaštitnom ogradom (zid, puna ograda, gusta živica) višom od 2m.
Ova ograda mora biti sa svih strana pčelinjaka 2m duža od dužine izletne strane i postavljena najviše 10m od izletne strane. Uz poštivanje ovih odredbi, ekološki pčelinjak mora biti smješten na području gdje su osigurani nezagađeni izvori peluda i nektara. To znači da pčelama ne smije biti dostupna industrijska vegetacija na koju se primjenjuju kemijska sredstva za zaštitu, ali im smiju biti dostupni ekološki usjevi ili višegodišnji nasadi. Idealno mjesto za ekološki pčelinjak je ono koje je u polumjeru udaljeno 3 km u odnosu na najbližu prometnicu ili neekološku obradivu površinu. Pčelama s ekološkog pčelinjaka ne smiju biti dostupne niti površine koje se tretiraju protiv komaraca. Navedeni pravilnik propisuje i ostale uvjete o kojima moramo voditi računa prije početka bavljenja pčelama.
Katastar pčelinje paše
Pčelinja paša u RH daje se na gospodarenje pčelarskim udrugama preko Hrvatskog pčelarskog saveza (HPS). Dostupna je svim zainteresiranim pčelarima. Katastar odre đuje osnovni medonosni potencijal pojedinih vrsta pčelinje paše za područje svih općina u RH i obvezna je osnova za pripremanje i izvedbu pašnog reda na području pojedine općine ili više općina. Katastar sadrži: alfanumeričku bazu podataka te digitalnu i analognu kartu koje sadrže ucrtane državne granice RH, granice županija, gradova i općina.
Na kartama su ucrtani svi pčelinjaci koji su označeni simbolom, te predstavljaju samostalni objekt. Unutar oznake simbola nalaze se šifre pod kojima se pohranjuju podaci o zemljopisnom položaju svakog pčelinjaka, podaci o pčelaru, te povjereniku pašnog reda. Katastar uspostavljaju i vode pčelarske udruge prema mjestu djelovanja, te HPS koji objedinjava podatke u Katastru za područje cijele RH. Najkasnije do 31. ožujka svake godine HPS dužan je ažurirati Katastar.
Katastrom se, glede pašnih resursa, određuje: vremenski pojava medenja, površina pašnog izvora (medonosnog bilja) u hektarima i procijenjeni relativni udio medonosnog bilja u ukupnom biljnom sastavu na području pasišta, te predvidljivost pčelinje paše. Broj pčelinjih zajednica po hektaru pašnog izvora (medonosnog bilja) kod predvidljivih paša može odstupati najviše za 30% od vrijednosti preporučenog broja pčelinjih zajednica po hektaru, obzirom na promjenjive razmjere medenja na pojedinim podrucjima u RH.
Pašni red- pčelarstvo
Pašni red utvrđuje način gospodarenja pčelinjim pašama na području koje zemljopisno pokriva pojedina pčelarska udruga. Pašnim redom se određuje:
● povjerenik pašnog reda,
● veličina pasišta,
● preporučena gustoća pčelinjih zajednica obzirom na količinu i vrstu paše,
● raspored stacionarnih pčelinjaka i raspored nezauzetih stajališta koja su određena za privremeno dovoženje pčelinjih zajednica na pašu, način dodjeljivanja stajališta,
● način uređenja i označavanja stajališta,
● vrijeme dovoženja pčelinjih zajednica na pčelinju pašu,
● vrijeme odvoženja pčelinjih zajednica s pčelinje paše ovisno o medenju,
● postupak kad pčelar mora odseliti pčelinje zajednice sa stajališta,
● način izračuna troškova koji nastaju pri rasporedu pčelinjih zajednica te
● način plaćanja.
Pašni red utvrđuje pčelarska udruga, a potvrđuje HPS. On mora biti usklađen s Katastrom.
Povjerenik pašnog reda i korisnik pčelinje paše
Na prijedlog pčelarske udruge, HPS određuje povjerenika pašnog reda na određenom području koji zemljopisno pokriva pčelarska udruga. Povjerenik mora biti osposobljen za rad s GPS sustavom, te poznavati rad na osobnom računalu. Pčelar, korisnik pčelinje paše, mora prije prijevoza pčelinjih zajednica na pašu Povjereniku predati u roku od 30 dana prije očekivanja pčelinje paše, ili namjere dovoženja pčelinjih zajednica na prezimljavanje Prijavu za dodjelu stajališta i to u pismenom obliku, (putem pošte, elektronske ili fax poruke). U kojoj moraju biti navedeni: ime i prezime pčelara, odnosno naziv tvrtke, adresa te telefonski broj, vrijeme planiranja dovoženja i odvoženja pčela, broj i vrsta prijevoznih jedinica i broj pčelinjih zajednica, te broj pčelinjaka iz Evidencije pčela i pčelinjaka, željeno mjesto za postavljanje pčela.
Povjerenik nakon zaprimanja Prijave mora pčelaru odgovoriti najkasnije u roku od 15 dana prije predviđene pčelinje paše ili prije namjere dovoženja pčela na prezimljavanje. Povjerenik izdaje pčelaru Suglasnost za smještaj pčelinjih zajednica na obrascu iz Priloga 1. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik. Povjerenik može odbiti podnesenu Prijavu. U tom slučaju moraju se navesti razlozi njezina odbijanja. Ako Povjerenik ne odgovori u roku na Prijavu, pčelar obavještava HPS, koji je dužan u roku od pet dana od dana zaprimanja obavijesti izvijestiti pčelara o prihvaćanju ili neprihvaćanju Prijave. Kod vremenski nepredvidljive paše pčelar može Povjereniku u pisanom obliku (elektronski ili faxom), odnosno osobno predati Prijavu 48 sati prije namjeravanog dovoženja pčelinjih zajednica.
Ako je na pasištu još slobodnog mjesta za dovoženje pčelinjih zajednica, Povjerenik je dužan pčelaru izdati Suglasnost za smještaj pčelinjih zajednica iz članka 9. stavka 3. ovoga Pravilnika, te pčele rasporediti najkasnije u roku od 24h. Ako Povjerenik ne odgovori na Prijavu, smatra se da na nju pristaje. Povjerenik je dužan sukladno kapacitetu pasišta prije dovoženja pčelinjih zajednica dogovoriti njihov smještaj s vlasnikom odnosno korisnikom zemljišta. Ako pčelar samostalno dogovori s vlasnikom odnosno korisnikom zemljišta smještaj pčelinjih zajednica, dužan je o istome obavijestiti Povjerenika u roku od 48h od postignutog dogovora. Seleći pčelinjak mora biti međusobno udaljen najmanje 200m zračne linije i najmanje 500m od stacionarnog pčelinjaka, te najmanje 2000m od oplodne stanice za uzgoj matica. Iznimno razmak između stajališta može biti manji. U tom slučaju pčelinje zajednice dvojice vlasnika ne smiju imati zajednički koridor letenja.
Kada se radi o stajalištu na kojem će privremeno dovezene pčelinje zajednice prezimljavati, Povjerenik može zahtjevati da je između stajališta za prezimljavanje i najbližeg stacioniranog pčelinjaka najmanja zračna udaljenost od 500m. Pčelar nakon postavljanja selećeg pčelinjaka na stajalište, mora odmah na vidljivom mjestu označiti vlasništvo pčelinjaka, pločom pravokutnog oblika koja ne smije biti manja od 20 x 30 cm. N,a njoj mora biti čitko ispisano ime i prezime, odnosno naziv tvrtke, adresa, telefonski broj pčelara te broj pčelinjaka iz Evidencije pčelara i pčelinjaka.
Kod ekološkog pčelinjaka pčelar mora uz podatke iz stavka 1. ovoga članka na ploči navesti broj upisa u Upisnik ekoloških proizvođača i naziv nadzorne stanice. Povjerenik obavještava zainteresirane pčelare o važnim događanjima i za pčele opasnim promjenama na stajalištu. Povjerenik može tražiti da pčelar koji prevozi pčele, najkasnije u roku od 48h odseli pčelinje zajednice sa stajališta ako je paša završila i ne postoji mogućnost za njenim obnavljanjem. Ako je pčelar tijekom korištenja paše nanio štetu vlasniku, odnosno korisniku zemljišta, vlasnik odnosno korisnik zemljišta može tražiti odseljenje pčelinjih zajednica. Vlasnik pčela je dužan pčelinje zajednice odseliti sa stajališta najkasnije u roku od 48h.
Evidencija pčelara i pčelinjaka
Svi pčelari i pčelinjaci upisuju se u Evidenciju pčelara i pčelinjaka u RH koju vodi Hrvatski stočarski centar (HSC). Prikupljanje podataka za Evidenciju obavljaju Povjerenici. Evidencija se vodi u pisanom ili elektronskom obliku prema obrascu iz Priloga 2. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik. Pčelarske udruge prikupljene podatke dostavljaju HPS-u, koji ih prosljeđ uje HSC-u na obradu. Pčelar je obvezan dopustiti Povjereniku pristup pčelinjaku, te davati podatke koji se od njega traže za potrebe Evidencije.
Pčelar je dužan jednom godišnje dostaviti HPS-u podatke o brojnom stanju pčelinjih zajednica na obrascu iz Priloga 3. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik. Podaci moraju sadržavati broj pčelinjih zajednica na dan 1. lipnja tekuće godine s rokom dostave od 15 dana. HPS proslje đuje HSC-u podatke u roku od 15 dana od dana njihova primitka. Troškovi vođenja Katastra i Evidencije namiruju se iz naknada koje pčelari korisnici ovih usluga uplaćuju HPS-u kao i iz drugih izvora koje po toj osnovi ostvari HPS.
Postavljanje pčelinjaka
Prema lokaciji pčelinjak može biti uz kuću u kojoj stanujemo ili udaljen od pčelara. Razlika je u tome što za pčelinjak uz kuću prilagođavamo mjesto za smještaj košnica potrebama pčelara. Za udaljeni pčelinjak imamo slobodu traženja najpogodnijeg mjesta. Pčelinjak uz kuću je nadohvat ruke, a sve ostalo se podvrgava mogućnostima usklađenja zadanog s idealnim. Ne smije se postaviti na betonirano ili još gore, asfaltirano dvorište. Isto tako nije preporučljivo postavljati košnice tik uz zid kuće niti u prostoru zatvorenom okolnim zgradama, iako nam se čini da su tu najbolje zaštićene od vremenskih nepogoda. Prostori između zgrada često su izloženi jednosmjernom strujanju zraka – propuhu koji nije poželjan.
I u jednom i u drugom slučaju za vrijeme ljetne pripeke, sunčane zrake se odbijaju od tih najčešće svijetlih podloga i time podižu temp. košnica dovodeći do pregrijavanja unutrašnjosti koje može dovesti i do topljenja i otpadanja saća ili naslanjanja na susjedne okvire što ima štetne posljedice. U takvim uvjetima pčele troše mnogo vremena i energije na rashlađivanje košnica. Pčelinjak postavljamo u zelenilo, dovoljno odmaknut od zgrada i ne na putu vjetrova, a osobito sjevernih, koji u proljeće izrazito ometaju rad pčelama. Poželjno je da su oko pčelinjaka voćke, koje čine prošaranu hladovinu. Ispred trava koju treba redovito održavati da ne preraste visinu leta košnica.
Kemijsko suzbijanje trava i korova nije preporučljivo – kako zbog štetnosti herbicida na pčele tako i zbog neprirodnog izgleda ogoljene površine. Ako nema prirodne hladovine nastojimo posaditi jednogodišnje biljke koje brzo i visoko rastu (suncokret), napravimo umjetnu hladovinu prekrivačima od mreže za sjenjenje ili trstike, ali svakako posadimo voćke ili drugo drveće koje će kroz neko vrijeme stvarati hladovinu kakvu mi želimo. Košnice okrenemo na sunčanu stranu tako da nisu izložene ljetnoj pripeci već se nalaze u hladu i to između 11 i 15h. Sunce blagotvorno djeluje na rad zajednica, a osobito u rano proljeće i kasnu jesen. Za zaštitu od vjetrova možemo iskoristiti udaljenu zgradu, visoku živicu ili napravimo ogradu.
Poželjno je da zemljište na koje želimo smjestiti košnice bude ravno i suho, odnosno blago nagnuto na jug ili jugoistok. Brdovite terene možemo kopanjem prirediti u obliku terasa. Ako okućnica, na koju smještamo pčelinjak nije ograđena, onda je poželjno sam pčelinjak ograditi makar i nižom živicom ili ogradom da spriječimo ulazak neopreznih ljudi ili životinja. Pčelinjak udaljen od pčelara ima prednosti traženja prethodno opisanih uvjeta, a da ih ne moramo suviše prilagođavati potrebnim. Pri odabiru mjesta možemo još i napomenuti, da je dobar smještaj pčelinjaka onaj gdje se pčele na povratku s paše spuštaju prema njemu, a neopterećene teretom uzlijeću prema paši. Udaljenost mjesta pčelinjaka je svakako važan čimbenik.
To je u prvom redu zbog troškova prijevoza i vremena koje utrošimo na put odnosno da ga možemo češće obilaziti i na vrijeme obavljati potrebne radove. Kraj u koji želimo smjestiti pčelinjak treba biti neopterećen pčelinjacima ne samo zbog paše nego i zbog mogućnosti širenja pčelinjih bolesti. Moramo paziti da postavljanjem košnica ne ometamo uobičajene putove kojima prolaze ljudi i životinje. Mještane moramo upozoriti da ne vežu stoku za drveće oko pčelinjaka prilikom ispaše. Zato jer pčele ne vole miris stoke, pa je mogu napadati. Osobito za ljetnih mjeseci kada je pčelinja paša slabija. Treba voditi računa i o rojenju koje će nam se zasigurno ponekad dogoditi. Zbog toga je pčelinjak dobro smjestiti na kraju naselja uz rub šuma ili livada.
Vrste pčelinjaka- pčelarstvo
Prema načinu gradnje i smještaja pčelinjaci mogu biti otvoreni samostojeći u prirodi i zatvoreni u obliku paviljona ili posebno građenih kućica. Otvoreni pčelinjaci su oni gdje su košnice u određenom rasporedu smještene slobodno u prirodi na ograđenom ili neograđenom zemljištu. Svaka košnica ima svoj krov. Postolje na kojemu košnice stoje može biti pojedinačno ili za više njih. Zemljište mora veličinom odgovarati broju košnica koji želimo smjestiti tako da razmak između košnica bude dovoljan za rad s pčelama i da se pčele međusobno ne uznemiruju. O rasporedu košnica postoje oprečna razmišljanja. Jedan od načina je smještaj u jednom neprekinutom redu do 10 košnica. Onda prekid od nekoliko metara, pa opet red košnica.
Pri ovom načinu smještaja leta svih košnica okrenuta su u jednom smjeru. Razmak od košnice do košnice je 1520cm tako da se može raditi s jednom košnicom ne ometajući drugu, a i da se krovovi susjednih košnica ne sudaraju. Ako imamo više redova preporučljivi razmak između njih je barem 10m. Može biti i nešto manji, ali dovoljan da se pri radu u jednom redu ne nalazimo na putu pčelama iz drugog reda. Kao nedostatak ovakvog rasporeda košnica spominje se zalijetanje pčela u susjedne košnice i eventualno zalijetanje matice kada se vraća sa svadbenog leta. Sljedeći bitan nedostatak je i uznemiravanje pčela na istom postolju. Zato jer se potres jedne košnice prenosi na ostale.
Prednosti ovog rasporeda košnica su u tome što u jesen i prilikom prezimljivanja stisnemo košnice što bliže jednu drugoj. Možemo ih zajednički omotati nekim izolacijskim materijalom i tako štedimo toplinu i sprječavamo hlađenje koje nastaje strujanjem zraka između njih. Drugi način je grupiranje košnica u skupine, najčešće po tri. Tada košnice možemo složiti, na primjer oko nekog drva gdje imaju dovoljno hlada, a krošnja štiti i od izravnog lupanja kiše. Leta su okrenuta u različitim smjerovima. Zbog čega su rjeđa zalijetanja pčela u susjedne košnice, a isto je i s maticama. U zimskom razdoblju teško ih je grupirati i zajednički utopliti.
Drugi način smještaja košnica su zatvoreni pčelinjaci i paviljoni. To su posebne namjenske građevine izgrađene od drva ili zidane koji stoje stalno na jednom mjestu. Zatim mogu biti montažne – privremene ukoliko pčele premještamo s mjesta na mjesto i trajno seleći pčelinjaci koji su ugrađeni na neko vozilo ili su njegov sastavni dio. Najčešće su to autobusi ili kamioni prilagođeni smještaju košnica. U novije vrijeme mogu biti i kontejneri ili prikolice koje se prevoze vučnim vozilom.
Zidani ili od drva izrađeni pčelinjaci su u stvari kućice koje imaju otvorenu jednu ili više strana. Otvorene strane veličinom odgovaraju broju košnica koje želimo smjestiti. U njih najčešće smještamo AŽ košnice koje su tijesno složene jedna uz drugu u dva do tri reda. Ovaj tip košnica otvara se otraga kao ormarić, a iza njih mora biti prostor koji nam omogućava neometan rad. Najbolja je širina prolaza od 2 m. Takvi pčelinjaci imaju temelje i krov kao prave kuće što ih čini skupom prvotnom investicijom. Mogu se graditi i za druge tipove košnica, što nije ekonomski opravdano. Za LR nastavljače dobro je napraviti nadstrešnicu kako bi se košnice zaštitile od vlage i propadanja. Mi možemo raditi s pčelama kada pada lagana kiša.
Iza prostora s košnicama nalaze se i prostorije za rad pčelara i za vrcanje. Stranice prostorija za vrcanje u sklopu pčelinjaka moraju biti bez šupljina.Na prozorima moraju biti ugrađene bježalice koje omogućavaju izlaz pčela, ali ne i ulaz. Montažni pčelinjaci u pravilu služe samo za zaštitu košnica od nevremena na mjestu paše. Najčešće su to samo krovovi na skupovima od 2 do 3 reda AŽ košnica. Prostorije za rad Ako nismo investirali i napravili zatvoreni pčelinjak s posebnim prostorijama u kojima ćemo držati rezervnu opremu i pribor za rad, izrađivati i sastavljati okvire i popravljati košnice te vrcati med preinačit ćemo postojeće kućne prostorije ili ih povremeno iskoristiti za pčelarstvo. Okvire možemo sastavljati u garaži ili maloj radionici u sklopu gospodarske zgrade.
Prostorije u kojima čuvamo rezervnu opremu moraju biti suhe i prozračne, a osobito one u kojima ćemo čuvati rezervno saće. Treba izbjegavati podrumske prostorije, ako nisu savršeno izolirane protiv vlage. Nije uputno opremu držati niti u prostorijama sa zimnicom, vinom, octom ili naftnim derivatima. To je bitno stoga što je gotovo sva pčelarska oprema drvena, a drvo je porozno i upija strane mirise koji mogu odbijati pčele. Prekomjerna vlaga može iskriviti drvene dijelove košnica ili okvire. Važno je da se sva skladištena rezervna oprema nalazi na jednom mjestu kako je ne bi tražili onda kada nam je potrebna. Kako ćemo u početku vrcati najviše dva puta godišnje to možemo obaviti u kuhinji. Prozori i vrata moraju biti dobro zatvoreni kako pčele ne bi mogle ulaziti unutra. Za poneke pčele koje ipak donesemo na okvirima na jedan od prozora postavimo umreženi okvir s ugrađenom bježalicom.
Nakon vrcanja med treba odstajati neko vrijeme u toploj i suhoj prostoriji, bez stranih mirisa da na površinu isplivaju mrvice voštanih poklopaca, peluda, pjene i drugih nečistoća. Što je prostorija toplija, to je ovaj proces brži. Topljenje voštine također možemo obaviti u kuhinji ili u nekoj drugoj prostoriji gdje imamo kakvo kuhalo, ali oprezno je se vosak može zagrijati na temperature veće od 100oC (pa kod prolijevanja može izazvati teške opekline), a tako zagrijan lako gori. Za izgradnju većih paviljona ili nadstrešnica dobro je savjetovati se sa stručnjacima koji se bave arhitekturom ili građevinom kako bi prilikom gradnje zadovoljili i sigurnosne uvjete. Kod mjesnih vlasti treba dogovoriti i izvaditi potrebnu dokumentaciju u slučajevima gradnje zidanih objekata.
EKOLOŠKO PČELARSTVO
Pčelarenje, kao dio poljoprivrede, samo po sebi podrazumijeva zdravu i ekološki prihvatljivu proizvodnju. Za ljudsku potrošnju najinteresantniji su proizvodi koje pčele dorađuju ili same proizvode, kao med, vosak, matična mliječ i otrov ili oni koje pčele sakupljaju u prirodi i uz neznatnu doradu koriste – pelud i propolis. Budući da je u cilju zaštite i povećanja proizvodnje konvencionalna poljoprivreda počela koristiti sve više kemijskih sredstava (pa i genetski promijenjene biljke) postala je upitna prirodna čistoća pčelinjih proizvoda kao zdrave hrane uzete izravno iz prirode.
S druge strane na taj način proizvedeni poljoprivredni proizvodi zdravstveno su ispravni za ljudsku potrošnju, uz uvjet da se poštuju koncentracije, načini i vrijeme primjene određenih zaštitnih sredstava, te karenca. Dogovorom pčelara i poljoprivrednika oko vremena i načina primjene sredstava za zaštitu bilja u najvećoj se mjeri izbjegavaju veće štete na pčelama i zagađenost njihovih proizvoda. Uz korištenje kemijskih sredstava u poljoprivredi osnažila je i upotreba raznih lijekova u zdravstvenoj zaštiti ili tehnologiji uzgoja pčela. Tome je svakako pridonijelo širenje varoe kao nametnika, a ujedno i prijenosnika mnogih bolesti odraslih pčela ili pčelinjeg legla.
Svoju ulogu ima i globalizacija tržišta pa razne farmaceutske tvrtke predstavljaju i nude lijekove koji će zaštititi pčele od svega i svačega, a pčelari su ih u dobroj namjeri počeli koristiti i kada treba i kada ne treba. Tako su se pojavili nerazgrađeni ostaci lijekova u medu i drugim proizvodima. Nalazimo ih i u vosku, koji se pretapanjem koristi za nove satne osnove ili za druge namjene, kao što je kozmetika i slično. Višestrukim pretapanjem se štetne tvari koncentriraju pa stanice saća već i prije skladištenja meda i peluda postaju mogući izvor onečišćenja.
Usklađivanje naših zakona s odredbama i normama Europske Unije donijelo je napredak u certi ficiranju i stavljanju u promet proizvoda s oznakom “Hrvatski ekoproizvod”. Tako su početkom ovog stoljeća osnovne smjernice ekološke prehrambene i poljoprivredne proizvodnje bile zacrtane “Zakonom o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda”. Ovaj Zakon 2010. je zamijenjen “Zakonom o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda” koji je objavljen u Narodnim novinama broj 139 od 10. 12. 2010. Na osnovi ovog Zakona donijet je “Pravilnik o ekološkoj proizvodnji bilja i životinja”, (NN broj 1 od 02. 01. 2013. koji podrobno propisuje uvjete smještaja i postupaka koje mora zadovoljavati ekološki pčelinjak.
Prema spomenutom Zakonu ekološka proizvodnja je poseban sustav održivog gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu, koji obuhvaća uzgoj životinja i bilja, proizvodnju hrane i sirovina, te preradu primarnih proizvoda. Uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane tehnološke metode, zahvate i sustave koji najpovoljnije koriste plodnost tla i raspoložive vode, te prirodna svojstva biljaka i životinja. Povećanje prinosa i otpornosti biljaka postiže se pomoću prirodnih sila i zakona, a dodatno uz propisanu uporabu gnojiva i sredstava za zaštitu bilja i životinja životinja, koji su sukladni međunarodno usvojenim načelima i normama. Iz ovakvih, naoko zamršenih definicija, proizlazi da je temelj ekološkog pčelarenja ekološka poljoprivreda.
