Kako naše autohtone medonosne biljke radi promjene klime, ali i nebrizi društva za okoliš i bioraznolikost, polako postaju korovi i nestaju, sve više prihvaćamo nove medonosne biljke iz dalekih zemalja. One cvjetaju tijekom srpnja i kolovoza, baš u ono vrijeme kad je pčelama najpotrebniji i pelud i nektar. U isto vrijeme su prilagodljive na sušu i visoke i dugotrajne visoke temperature. Dvije takve introducirane vrste su kelreuterija i evodija.

Kelreuteriji je postojbina istočna Azija, ali se vrlo dobro uklapa u naša domaća medonosna listopadna ili bjelogorična stabla, kao što su hrast, brijest, kesten, grab, jasen, lipa, bagrem i druge voćne vrste. Evodija je porijeklom iz istočne Azije i razmnožava se sjemenom.

Med od obje ove introducirane medonosne biljke je svijetle boje, skoro proziran, intenzivne arome, specifičnog voćnog okusa, sporo se kristalizira. Pčele na njemu izvrsno prezimljuju. Jedina zamjerka im je što nije tipičan našim autohtonim vrstama meda, iako je njihov med jako tražen na svjetskom tržištu, gotovo kao i od manuke.

Jedna od najboljih medonosnih biljaka

Kelreuterija, lat. Koelreuteria paniculata je poznata i kao metličasta kelreuterija. To je listopadno – bjelogorično stablo koje naraste više od deset metara visine s okruglom i gustom krošnjom. U svijetu je jako popularna i slovi kao ukrasno stablo s atraktivnim listovima i cvjetovima u drvoredima i parkovima. Inače kora joj je tanka i osjetljiva.

Mlada stabla se orezuju tijekom proljeća, kad se i formira razgranata krošnja. Gnoji se jednom godišnje, najbolje u rano proljeće.

Kelreuterija cvjeta od kraja lipnja do kraja kolovoza. Jedna je od najboljih medonosnih biljaka, upravo iz razloga što cvijeta tijekom ljeta, kada druge biljke ne cvjetaju. Pčele s mnogobrojnih cvjetova sakupljaju velike količine nektara i peluda. Tako na površini od jednog hektara mogu sakupiti i do tristo kilograma meda.

Kelreuterija, Izvor: www.plantea.com.hr

Pčele vole kelreuteriju

Plodovi sliče na lampione, inače su to smeđi, veliki mjehuri, koji se zadržavaju na stablu tijekom cijele zime. Svaki mjehur sadrži po tri okrugle, crne i sjajne sjemenke veličine graška, koje su prženjem jestive. Razmnožava se vegetativnim putem i sjemenom – sijanjem na dubini od oko dva do tri centimetra i prekrije se rahlom zemljom. Nju treba stalno održavati vlažnom.

Zbog povoljne umjerene klime u hrvatskom priobalju se samostalno razmnožava sjemenom, pa se smatra invazivnom vrstom. U uzgoju zahtijeva suho i ne previše vlažno tlo, uglavnom su dovoljne rijetke ljetne oborine, visoke temperature i sunčane strane. Osjetljiva je na dugotrajne niske temperature i mraz. Kelreuterija nema dubok korijen, otporna je na vjetar, bolesti i štetočine, prilagođava se različitim uvjetima tla, ali ipak moramo naglasiti da nema dugi životni vijek.

Pčelinje drvo

Evodija, lat. Tetradium daniellii, poznata i kao pčelinje drvo je listopadno ili bjelogorično medonosno stablo. Ono može narasti i više od petnaest metara visine, krošnja joj je razgranata, ili grm ako ga tako orezujemo. Mlado stablo nije otporno na niske temperature pa ih u prve tri godine treba zaštititi.Starija stabla mogu izdržati sve do ispod -15 °C. Dobro uspijeva na toplim, sunčanim i mjestima zaštićenim od vjetra, podnosi sušu i pjeskovito tlo. Kora joj je glatka i siva.

Porijeklom je iz istočne Azije, razmnožava se sjemenom, koje je dobro prethodno staviti u vodu i ostaviti da stoji dvanaest sati, kako bi mu pomogli za brže klijanje, jer inače slabo niče. Cvate nakon tri do četiri godine nakon sijanja. Plodovi su crveno-ljubičasti tobolci u kojima su crne sitne sjemenke, a ostaju na stablu kroz cijelu zimu i na taj način hrane ptice stanarice. Cvjetovi su blijedožućkaste boje, sitni i mirišljavi.

Evodija cvjeta od početka srpnja do kraja kolovoza, a cvatnja traje više od mjesec dana. Vrlo je medonosna biljka. Pčele je posjećuju tijekom cijelog dana, sakupljajući obilne količine nektara i peluda. Tako dnevni unos nektara može biti i do tri kilograma. Ukupni prinos po košnici može biti i do trideset kilograma meda. Na površini od jednog hektara, prinosi mogu biti i veći od petsto kilograma meda. Evodija medi tako snažno da pčele nektar skupljaju čak i iz onih cvjetova koji padaju na tlo.

Dekorativna je vrtna biljka, nije zahtjevna vrsta za uzgoj u priobalju, dobro se prilagođava svim vrstama tala, a najbolje uspijeva na terenima koji su izloženi suncu šest i više sati na dan. Sadi se na razmak od pet metara, rezidba se obavlja u proljeće, u cilju formiranja krošnje, kasnije je ne treba rezati. Dok je biljka mlada, ona brzo raste, otporna je na bolesti i štetnike.

Drvo evodije
Evodija

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje