Talijansku kokoš smatraju najstarijom europskom pasminom, koju u svojim spisima spominje i Plinije. Njezini su pretci bile seoske kokoši Rimljana iz talijanske pokrajine Lombardije. Prepostavlja se da su te seoske kokoši Rimljani donijeli naseljavanjem germanske Njemačke sve do Rajne i Hessena. Međutim, to nije dokazano. U prošlosti je zbog slabe otpornosti na hladnu klimu, kakva vlada u Švicarskoj i Njemačkoj, imala lošu reputaciju među tamošnjim peradarima. No, ona je prešla dugi put do oblika koji se danas uzgaja. Iz talijanske luke Livorno 1835. godine prvi je put izvezena u Sjevernu Ameriku, i prema engleskoj transkripciji za Livorno nazvana Leghorn. Tijekom idućih 35 godina njezina boravka na sjevernoameričkom tlu, oplemenjena je i selekcionirana, pa je uz povećanu nosivost stekla otpornost na nepovoljne životne uvjete. Godine 1870. vraća se iz Sjeverne Amerike na europski kontinent, prvo u Englesku, a odmah potom i u Njemačku, da bi se ubrzo proširila diljem Europe.
Najviše zasluga u stvaranju i održavanju današnjeg oblika talijanske kokoši imali su i još uvijek imaju njemački uzgajatelji. Od športskog tipa, kojeg je ta kokica dobila križanjima u Engleskoj, napravili su prepoznatljivu gospodarsku pasminu. Time je došlo do jasnog razgraničenja između američkih leghorna i talijanske pasmine novih obilježja. Izvorna nijansa boje je jarebičasta. Osim nje postoji bogata paleta od dvadesetak nijansi boja. Uzgoju varijante sa srebrnim vratom kumovali su pasmina dorking i razne borbene pasmine. Križanjem s crnom minorkom dobivene su 1870. godine crne talijanke. Plave je uspio uzgojiti oko 1880. njemački uzgajatelj E. Schneider, i to križanjem jednoga plavošarenog pijetla i plave andaluzijske kokice. Od jarebičastih i bijelih kokica engleski uzgajatelj Payne uzgojio je oko 1886. prve talijanke s crvenim sedlom uz pomoć engleskih boraca. Nakon 1918. nastale su križanjem žutih kokica i pasmine rhode island prve crvene talijanke. Vrlo se teško mogu uzgojiti kokice s plavozlatnim obrubom, crnozlatnim i bijelozlatnim obrubom, jer se ovaj oblik šara na uskim talijankama teže postiže negoli na širim pasminama, poput wyandotta. Potkraj 19. stoljeća pojavila se talijanska kokoš s ružastom krijestom, koja za razliku od tradicionalne varijante s jednostavnom krijestom nije osobito omiljena i desetljećima je uzgajana samo šačica idealista.
Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje
Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
