Dali raniji rokovi sjetve imaju kakvu opravdanost pred onima koji se računaju kao optimalni, imaju li kakvih prednosti ili nedostataka?
Rani rokovi sjetve u pravilu imaju manje nedostataka u usporedbi sa zakašnjelim rokovima. Takva agrotehnička mjera može imati svoje opravdanje ukoliko se iz organizacijsko-tehničkih ili nekih drugih razloga sjetva svih površina na nekom gospodarstvu ne može obaviti unutar optimalnih rokova. U ranim rokovima sjetve uglavnom je moguća vrlo kvalitetna predsjetvena priprema tla, što omogućuje dobro i ujednačeno klijanje i nicanje usjeva. Količina sjemena potrebnog za sjetvu unutar ranih rokova može se stoga osjetno smanjiti u usporedbi s onom koja se uobičajeno primjenjuje u preporučenim, a posebice u zakašnjelim rokovima sjetve. Niže norme sjetve su moguće zbog znatno manjih gubitaka u nicanju. Osim toga duže je i jesensko razdoblje do ulaska u zimu, što omogućava jači rast i razvoj usjeva. Stoga se primjerice sjetva pšenice u ranim rokovima može obaviti sa svega 150 do 200 kg sjemena po hektaru ovisno o specifičnoj veličini (masi) sjemena pojedine sorte što su značajno manje količine sjemena od uobičajenih. Time je moguće ostvariti veću ekonomsku dobit budući da su se smanjila ulaganja u proizvodnju. Povećanjem broja dana jesenske vegetacije, što je slučaj u vrlo ranim rokovima sjetve, usjevi ozimih žitarica mogu jako izbusati i stvoriti veliku vegetativnu masu. To nepovoljno utječe na njihovu otpornost na niske temperature tijekom zimskog perioda, a posebice tijekom siječnja i veljače kada usjev prelazi u tzv. generativnu fazu.
Prof. dr. sc. Zlatko Svečnjak
