U ljetnim rokovima sjetve, odnosno sadnje, nedostatak vode u tlu smanjuje prinos i pogoršava kvalitetu povrća, plodovi ostaju sitni, korijen odrvenjen, a listovi sitni i tvrdi s grubom nervaturom. Manjak vode u tlu može se nadomjestiti natapanjem.

""

Načini natapanja

Natapanje je agrotehnička mjera u biljnoj proizvodnji kojom se tlu dodaju količine vode potrebne za optimalan rast i razvoj biljke. U proizvodnji povrća najčešće se primjenjuje natapanje kišenjem i lokalizirano natapanje mikrorasprskivačima, te kapanjem. Najbolji rezultati se postižu u jutarnjim satima kad je razlika između temperature vode i zraka minimalna. Natapanje hladnom vodom (posebno kišenjem) za vrijeme visokih dnevnih temperatura izaziva šok kod biljaka i one su sklonije obolijevanju.

Prednost natapanja kapanjem je što nema vlaženja biljnih dijelova, čime se smanjuje mogućnost zaraze biljnim bolestima. Kao i to što se voda dodaje blizu korijena, što osigurava dobru iskoristivost vode.

Kvaliteta vode za natapanje

Za natapanje je potrebno osigurati dovoljne količine kvalitetne vode. To je određeno njenim fizičkim, biološkim i kemijskim parametrima kvalitete. Voda treba imati nizak sadržaj krutih čestica i otopljenih soli. Osim fizičkih svojstava, pažnju je potrebno obratiti i na biološku kvalitetu. To znači da voda ne smije sadržavati patogene (uzročnike bolesti). Kemijska kvaliteta vode je bitna. Zato jer može utjecati na funkcioniranje sustava za natapanje, usvajanje hraniva, te u nekim slučajevima izazvati oštećenja na biljci, odnosno, raspadanje strukturnih agregata u tlu. pH-vrijednost vode bi trebala biti u granicama od 6 do 7, uz nizak sadržaj karbonata i bikarbonata.

Budući da je optimalna vrijednost za većinu kultura 5,5 do 6,5 pH-vrijednost se može regulirati dodatkom kiseline. Električna vodljivost ili elektrokonduktivitet (EC) predstavlja ukupni sadržaj otopljenih soli u vodi i on najčešće iznosi manje od 0,75 dS/m. Otapanjem vodotopivih gnojiva (hranivih soli) u vodi elektrokonduktivitet raste. Problemi u uzgoju se mogu pojaviti pri porastu EC-vrijednosti iznad 2 do 3 dS/m, ovisno o kulturi. Korištenje zaslanjene i/ili alkalizirane vode za natapanje je često u priobalnom dijelu Hrvatske. Problem zaslanjivanja nastaje kad se koncentracije soli u tlu poveća do granice koja izaziva smanjenje primanja vode u biljku. To vodi smanjenju prinosa.

Voda za natapanje treba imati temperaturu 20 do 25 ºC.

Iz tog se razloga, posebno za natapanje većih površina grade lagune ili postavljaju rezervoari u kojima se voda iz arteških bunara temperira.

Koliko povrće treba vode?

Zahtjevi za vlagom u tlu su različiti za pojedine vrste povrća, a ovise o vremenu i načinu uzgoja, fazi rasta i razvoja te drugim uvjetima. Optimalan sadržaj vode u tlu za većinu povrćarskih kultura iznosi oko 60 do 90 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK).

Najveće zahtjeve za vodom imaju paprika, rajčica, kupus, celer te krastavac, dinja i lubenica.

Voda se natapanjem dodaje obrocima u određenom vremenskom intervalu. Obrok natapanja predstavlja količinu vode koja se dodaje jednim natapanjem. Pravilno određen obrok osigurava racionalnu potrošnju vode, te visoke, stabilne i kvalitetne prinose. Obrok natapanje ovisi o dubini supstrata koju se želi navlažiti, značajkama tla (supstrata) i njegovoj trenutačnoj vlažnosti. Tlo je potrebno vlažiti do dubine u kojoj se razvija glavnina mase korijena. Tto ovisi o vrsti kulture i fazi razvoja biljke.

Važno je poznavati i optimalni interval vlažnosti za uzgajanu kulturu. Potreba za natapanjem može se smanjiti na nekoliko načina: primjenom malčiranja (polietilenska folija ili organski malč) smanjuju se gubici vode isparavanjem iz tla. Korištenjem sustava za natapanje kapanjem voda se dodaje uz biljku, čime se postiže bolje iskorištenje. Natapanjem pri nižim temeperaturama tijekom jutarnjih ili večernjih sati smanjuju se gubici isparavanjem; izbalansiranom gnojidbom potiče se razvoj korijena koji će dobro koristiti vodu iz profila tla. Potrebe nekih povrćarskih kultura za natapanjem te kritična razdoblja tijekom rasta prikazan su u tablici 1. Pri uzgoju u zaštićenom prostoru potrebe su povećane u odnosu na vrijednosti navedene u tablici jer je sve potrebe potrebno podmiriti putem natapanja.

""

Natapanje u zaštićenom prostoru

Povrće koje se uzgaja u zaštićenom prostoru, zbog specifičnih uvjeta uzgoja, zahtijeva poseban režim natapanja. Optimalna vlažnost tla i zraka u zaštićenom prostoru jedan je od preduvjeta dobrog rasta i razvoja biljaka. Voda u zaštićenom prostoru se dodaje prema potrebi kulture koja se uzgaja: fazi razvoja, vlažnosti tla i zraka. Potreba za vodom je povećana, s obzirom da vrste koje se uzgajaju intenzivno rastu, postižu visoke prinose i imaju plitak korijenov sustav. Za rast i prinos troši se samo 0,2 do 0,3 % vode koje biljka potroši. Najveća količina se troši za isparavanje (transpiraciju), ali i isparavanje s površine tla (evaporaciju). U zaštićenim prostorima se ovisno o tehnologiji uzgoja i uzgajanoj kulturi primjenjuju različiti sustavi natapanja: kišenje, kapanje (kap po kap) i subirigacija.

Kod natapanja kišenjem rasprkivači su postavljeni iznad biljaka tako da se zalijeva cijela površina. Natapanje kišenjem se primjenjuje u proizvodnji presadnica i u uzgoju kultura gustog sklopa (rotkvica, blitva, mladi luk). Uz natapanje, istim je sustavom moguće obaviti zaštitu od bolesti i štetnika, te folijarnu prihranu (preko lista). Kod natapanja kapanjem voda se dodaje lokalno uz svaku biljku zasebno. U zaštićenim prostorima se sustav za natapanje kapanjem postavlja ispod polietilenskog malča, jedna cijev za svaki red uzgajane kulture ili jedna cijev za dva reda. Zajedno s natapanjem može se provesti i prihrana vodotopivim gnojivima ili se može primijeniti hraniva otopina.

U tom slučaju se govori o fertirigaciji. Pri provedbi fertirigacije treba biti oprezan, jer su uzgajane kulture osjetljive na previsoku koncentraciju hranjive otopine. Subirigacija se primjenjuje u proizvodnji presadnica na stolovima tako da se voda pusti u utore na površini stola odakle se kapilarnim silama diže do razine korijena. Značajke sustava za natapanje u zaštićenom prostoru su niski intenzitet natapanja (oko 5 mm/h); lokalno natapanje s mogućnošću definiranja veličine zone vlaženja (površinski i prostorno); određena veličina kapi i oblik mlaza (s mogućnošću promjene režima od kišenja do orošavanja i zamagljivanja); mobilnost i adaptabilnost (mogućnost premještanja i prilagođavanja obliku i veličini zaštićenog prostora) i mogućnost provedbe fertirigacije.

Za uzgoj povrća u zaštićenom prostoru biljci je potrebno stalno osigurati dovoljno vode u sloju tla u kojem se razvija glavnina korijena. Vlažnost tla treba održavati na 70 do 80 % PVK. Računa se da je godišnje potrebno oko 1,5 m3 vode/m2 površine.

Optimalna količina dodane vode pri natapanju iznosi 15 mm za laka tla, a 15 do 25 mm za teža tla. Za vlaženje površinskog sloja tla dovoljno je 2 do 3 mm. Za vlaženje suhih tala radi lakše površinske obrade ili bolje djelovanje herbicida preporuča se natapanje s 5 mm u obliku kišenja. Za sjetvu ili sadnju je potrebno 10 do 15 mm. Natapanje kišenjem se provodi tijekom dana (na u najtoplijem dijelu) kako bi se biljke osušile do večernjih sati, čime se smanjuje opasnost od zaraze bolestima. Sustav za natapanje kišenjem može se tijekom ljetnih mjeseci primijeniti i za snižavanje temperature u zaštićenom prostoru tako da se koriste mikrorasprskivači, koji daju fine kapljice u vidu magle.

Prethodni članak11. znanstveno – stručno savjetovanje hrvatskih voćara
Sljedeći članakCijepljenje presadnica povrća
izv. prof. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.