Prilog broja: Što uzgajati u malim povrtnjacima?

146

Za uspješan uzgoj i kvalitetan urod povrća i za izradu plana sjetve potrebno je poznavati tehnologiju proizvodnje odabranih vrsta povrća i zahtjeve uzgajanih vrsta za klimom (temperatura, voda) i tlom (fizikalna i kemijska svojstva, opskrbljenost hranivima), duljinu vegetacije odabrane sorte, mogućnost uzgoja u monokulturi ili potrebu za plodoredom itd. Uz dobar plan, na istoj površini moguće je često imati dvije, a ponekad čak i tri proizvodnje tijekom godine.

Što, kad i kako sijati i saditi u malim povrtnjacima?

Dok je u prigradskim i ruralnim područjima uobičajeno imati vlastiti vrt, u urbanim se prostorima i velikim gradovima kod nas tek posljednjih nekoliko godina formiraju i funkcioniraju urbani vrtovi. Iako se u takvim, površinom relativno malim povrtnjacima uglavnom proizvode dostatne količine sezonskog povrća za osobne potrebe, dobrim planom sjetve i sadnje moguće je proizvesti i određene viškove za tržište.

Zahtjevi povrća za klimom i tlom

Prema potrebnim temperaturama za rasta i razvoj, povrćarske kulture se dijele na mezofilne i termofilne. Mezofilne vrste počinju nicati već pri niskim pozitivnim temperaturama (1-3 °C), što omogućava najraniju sjetvu, dok su za njihov rast potrebne temperature zraka niže od 20 °C. Termofilne vrste za klijanje sjemena zahtijevaju minimalno 10 °C i više, a optimalne temperature za rast su između 20 i 30 °C, zbog čega je sjetva znatno kasnija u odnosu na mezofilne vrste. Dosta termofilnih vrsta se zbog visokih temperaturnih zahtjeva i dužine vegetacije uzgaja iz presadnica. Sjetva za uzgoj presadnica se obavlja 1 do 3 mjeseca prije sadnje, u grijanom ili negrijanom zaštićenom prostoru, jer se izravnom sjetvom sjemena ne može osigurati dovoljno dugo vegetacijsko razdoblje za ostvarenje zadovoljavajućeg prinosa. U proizvodnji povrća treba izbjegavati sjetvu kada su temperature tla (supstrata) na razini minimalnih vrijednosti jer će nicanje usjeva biti sporo i neujednačeno i proći će veći broj dana od sjetve do nicanja. Povrće sadrži između 65 i 97% vode, te mu je za pravilan rast i razvoj potrebno osigurati dovoljnu količinu vode. U slučaju da nema dovoljno oborina ili one nisu ravnomjerno raspoređene, manjak vode se nadoknađuje navodnjavanjem (zalijevanjem). Deficit oborina koji je potrebno nadoknaditi, ovisno o vrsti i dužini vegetacije te načinu i vremenu proizvodnje u našim agroekološkim uvjetima iznosi od 150 do 350 mm. Optimalan sadržaj vode u tlu za većinu povrćarskih kultura iznosi oko 60 do 90 % poljskog vodnog kapaciteta.

""

Najveće zahtjeve za vodom imaju paprika, rajčica, kupus, celer te krastavac, dinja i lubenica. Ako je vlažnost tla ispod 60 %, većina vrsta pokazuje znakove nedostatka vode. Vegetativni dijelovi se slabo razvijaju, dolazi do opadanja cvjetova i formiranih plodova. Nedostatne količine vode tijekom klijanja sjemena kod izravne sjetve (npr. luka, mrkve, peršina) mogu dovesti do slabijeg nicanja ili njegova izostanka.

Za izračun potrebne količine vode za navodnjavanje može poslužiti i transpiracijski koeficijent, koji predstavlja količinu vode potrebnu za stvaranje 1 kg suhe tvari. Transpiracijski koeficijent povrćarskih kultura je u rasponu od 500 do 800 kg. Optimalna količina dodane vode po obroku iznosi 15 mm za lakša tla, a 15 do 25 mm za teža tla. Za vlaženje površinskog sloja tla dovoljno je 2 do 3 mm. Suvišak vode u tlu također nije poželjan zbog nedostatka kisika. U takvim se uvjetima korijen biljke slabije razvija i počinje trunuti, što može dovesti do ugibanje biljaka. Biljke u uvjetima nepotrebnog viška vode imaju bujan porast, nježnije su građe (tanje, izdužene), vegetacija se produžava i biljke postaju osjetljivije na bolesti. Tlo za povrćarsku proizvodnju bi trebalo po teksturnom sastavu biti lako do srednje teško, imati dubok i fiziološki aktivan profil te optimalan kapacitet za vodu i zrak, povoljnu strukturu i toplinska svojstva, dobru dreniranost. Većina vrsta zahtijeva blago kiselu do neutralnu reakciju tla (pH 6,5-7,5 u vodi). Tlo treba biti bogato organskom tvari sa 3 do 6 % humusa i dobro opskrbljeno najvažnijim hranivima: ukupni dušik 0,2-0,4 %; fiziološki aktivan fosfor > 20 mg P2O5/100 g tla; fiziološki aktivan kalij > 30 mg K2O/100 g tla. Kako bi se utvrdilo stanje opskrbljenosti tla hranivima potrebno je obaviti analizu tla, što omogućava pravilnu gnojidbu. Dostupnost hraniva u tlu ovisi o pH-vrijednosti, dok pHvrijednost u tlu ovisi o sadržaju kalcija, strukturi tla i sadržaju humusa.

Duljina vegetacije

Prema duljini vegetacije povrćarske kulture se dijele na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje. U jednogodišnje vrste spada većina povrćarskih kultura, a to su one koje cijeli ciklus od sjetve ili sadnje do cvatnje i razvoja ploda ili sjemena prolaze u jednoj godini (rajčica, krastavac, grašak, salata, rotkvica, špinat). Dvogodišnje vrste u prvoj godini razvijaju vegetativni dio, a u drugoj godini vegetacije cvatu i donose sjeme (mrkva, celer, kupus, kelj, cikla, luk, poriluk). Višegodišnje kulture cvatu i donose plod svake godine tijekom višegodišnjeg uzgoja (rabarbara, šparoga, artičoka). Ovisno o vrsti, najčešće se razlikuju rane, srednje rane i kasne sorte. Niske sorte (grah, grašak, rajčica) imaju kraću vegetaciju od visokih. Ista sorta može imati različitu duljinu vegetacije u zavisnosti od vremena (proljetna ili ljetna sadnja, ozimi uzgoj) ili mjesta uzgoja (na otvorenom ili u zaštićenom prostoru). Duljina vegetacije ovisi i o tome je li berba jednokratna ili višekratna.

Plodored

Plodored predstavlja pravilnu prostornu i vremensku izmjenu kultura na određenoj površini, a sastoji se od plodosmjene (vremenske izmjene usjeva) i rotacije (prostorne izmjene usjeva). Preporuča se za većinu povrćarskih kultura i trebao bi iznositi barem 3 do 4 godine. Ako se za neku kulturu kaže da dolazi na prvo mjesto u plodoredu, to znači da su uzgaja nakon gnojidbe stajskim gnojem. Više je razloga uvođenja plodoreda: međusobna tolerantnost usjeva, zaštita od bolesti i štetnika koji napadaju iste ili srodne vrste, zaštita od korova, održavanje razine humusa i povoljne strukture tla, različito trošenje vode i korištenje hraniva kod različitih usjeva, različita dubina ukorjenjivanja usjeva i dubina obrade. Nepoštivanje plodoreda uzrokuje narušavanje kvalitete i „umornost“ tla. Uglavnom dolazi do akumulacije uzročnika biljnih bolesti i štetnika, iscrpljivanja istovrsnih hraniva iz tla te degradacije strukture i kemijske reakcije tla. Najbolji predusjevi za važnije povrćarske kulture su (prema Parađiković, 2009):
– za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće,
– za papriku: višegodišnje trave i leguminoze, korjenasto povrće,
– za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, višegodišnje trave i leguminoze, mahunarke, korjenasto povrće,
– za grašak i mahune: rajčica, paprika, krumpir, pšenica, ječam,
– za korjenasto povrće: rajčica paprika, krastavac, mahune,
– za krastavac i lubenicu: paprika, rajčica, krumpir, višegodišnje i jednogodišnje trave i leguminoze
– za luk: paprika, krastavac, lubenica, pšenica.

""
Najlakše je isplanirati četverogodišnji plodored za četiri polja ili gredice. Sve planirane kulture potrebno je razvrstati u skupine (prema Bogović, 2008):
– A – lista i cvijeta: kupusnjače (kupus, kelj, brokula, cvjetača, korabica, rotkvica, raštika, kineski kupus) i glavočike (salata, endivija, radič, artičoka)
– B – korijena: štitarke (mrkva, celer, peršin, pastrnjak, kopar, komorač), lukovi (luk, češnjak, poriluk, luk vlasac, luk kozjak) i lobodnjače (cikla, blitva, špinat, vrtna loboda)
– C – ploda: pomoćnice (rajčica, paprika, patlidžan, krumpir) i tikvenjače (krastavac, dinja, lubenica, tikvica, buča)
– D – mahunarke (grah, grašak, bob, leća, slanutak, soja).

""

Dobri i loši susjedi u vrtu

Tijekom dugogodišnjeg uzgoja u vrtu može se primijetiti da u nekim kombinacijama biljke bujno rastu, dok u nekim ne. To se događa jer pojedine vrste luče više ili manje fitoncida. Fitoncidi su različite biološki aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i organizama u tlu. Uglavnom se ne kombiniraju vrste iz iste porodice jer biljke iz iste porodice trebaju ista hraniva i uglavnom ih napadaju isti štetnici i bolesti. Temeljem iskustava vrtlara nastale su tabele dobrih i loših susjeda u vrtu, odnosno upute kako je najbolje kombinirati biljke na gredici.

""

Priprema za sjetvu i sadnju

Sjetvu ili sadnju na otvorenom najbolje je obaviti na uzdignutu gredicu. Tlo na uzdignutim gredicama se brže zagrijava, što ih čini pogodnima za ranu proljetnu sjetvu. Također, lako se održava dobra struktura tla te kapacitet za vodu i zrak jer nema gaženja po gredicama. Prilikom formiranja gredica, u tlo se može unijeti kompost ili neko drugo organsko gnojivo, čime će se popraviti struktura tla, poboljšati procjeđivanje suvišne vode i povećati kapacitet zadržavanja biljnih hranjiva. Dobra struktura tla osigurava brzo procjeđivanje viška vode, zbog čega nije potrebno odgađati potrebne radove u vrtu. Navedeno olakšava planiranje datuma sjetve ili sadnje i berbe, čime se postiže bolje iskorištenje površine i produžava sezona uzgoja. Uzdignuta gredica povišena je za 15 do 25 cm u odnosu na okolno tlo. Gredica ne bi trebala biti šira od 120 cm, kako bi se svi radovi mogli obaviti sa staze. Ako se gredici može pristupiti samo s jedne strane, ne preporuča se širina veća od 90 cm. Dužina gredica je određena prostornim mogućnostima ili potrebama za pojedinu uzgajanu vrstu. Gredica se organizira na način da se vrste kratke vegetacije uzgajaju jedna uz drugu, kako bi se nakon završetka berbe zamijenile drugim usjevom. Salata, špinat, rotkvica ili neko drugo lisnato povrće sije se na dio gredice, na kojem će se nakon njihove berbe uzgajati grah, krastavac ili neka druga toploljubiva vrsta. Moguć je i uzgoj međuusjeva kako bi se iskoristio međuredni prostor. Između redova luka može se saditi rajčica ili paprika, koja će punu veličinu postići u drugom dijelu ljeta, nakon vađenja luka. Ne smije se zanemariti ni mogućnost uzgoja tijekom jeseni i zime. Mnoge vrste koje se uzgajaju tijekom proljetnih mjeseci, bolje će rezultate dati sjetvom ili sadnjom u ljetno-jesenskom roku i berbom tijekom jeseni (kupusnjače).

""
Malčiranje
, odnosno prekrivanje gredica polietilenskim filmom debljine od 15 do 50 μm ili organskim materijalom (slama, sijeno, pokošena trava…) ima pozitivan utjecaj na rast i razvoj te prinos i kvalitetu uzgajanih vrsta. Ove folije se primjenjuju u zimskom i rano proljetnom uzgoju (salata, paprika, rajčica, krastavci, kupusnjače…). Za kulture koje se uzgajaju tijekom ljeta (salata) može se primijeniti bijela, odnosno, crnobijela folija s bijelom stranom okrenutom prema gore kako bi se čim više sunčevog zračenja reflektiralo i spriječilo podizanje temperature tla iznad optimuma. Prije postavljanja folije, tlo treba biti dobro pripremljeno i usitnjeno kako bi se ostvario što bolji kontakt između folije i tla, što doprinosi boljem zagrijavanju tla. Polaganje folije, obavlja se 7 do 10 dana prije planirane sadnje. Folija na površini tla treba biti napeta s blagim padom prema rubovima, koji se ukapaju u tlo. Pri postavljanju malča tlo treba biti optimalno vlažno, temperature iznad 10 °C. Organski malčevi isto kao i polietilenski sprječavaju rast korova, ali za razliku od njih ne podižu značajno temperaturu tla. U nekim slučajevima temperatura tla može biti i niža od nepokrivenog tla. Dobro čuvaju vlagu tla, a prednost im je što se po završetku vegetacije mogu unijeti u tlo kao organsko gnojivo. Odmah nakon sjetve ili sadnje ili kasnije u vegetaciji usjev se može prekriti agrotekstilom, što se naziva izravno prekrivanje. Kod izravnog prekrivanja materijal se postavlja lagano na površinu tla ili usjeva jer ga usjev tijekom svog rasta podiže i nosi. Ipak, rubove je potrebno ukopati ili učvrstiti, kako bi se spriječilo otkrivanje vjetrom. Svrha izravnog prekrivanja je skraćivanje vegetacije za 7 do 20 dana zbog povećanja temperature ispod pokrova te zaštita od hladnoće (djelomično), jake kiše, tuče, oštećenja koja uzrokuju ptice, štetnih insekata (npr. uši – prenosioci virusa). Agrotekstil ima masu između 15 i 30 g/m2. Propušta između 65 i 90 % vidljivog dijela spektra, dok propusnost za vodu i zrak iznosi od 10 do 20 %. Ispod agrotekstila tlo se danju manje zagrije, a noću sporije hladi, pa su manja temperaturna kolebanja u odnosu na uzgoj na otvorenome. Voda pri zalijevanju ili kišne kapi polako prolaze kroz mikropore na tkanini i ravnomjerno zalijevaju biljke i tlo, a poslije toga tlo se postupno suši i ne stvara se pokorica. Zadržavanjem vode u mikroporama, pri padu temperature, stvara se tanka ledena kora koja sprečava daljnje snižavanje temperature ispod tkanine. Otkrivanje se obavlja po toplom vremenu bez vjetra, kad maksimalne temperature ispod agrotekstila dosegnu maksimalne temperature za rast kulture.

""

Rokovi uzgoja na otvorenom

Rokovi uzgoja povrća na otvorenom određeni su klimatskim uvjetima određenog područja, prije svega temperaturnim i zahtjevima povrćarske kulture prema ovom klimatskom čimbeniku. Sjetva ili sadnja na otvoreno moguća 15 do 20 dana kasnije nego u negrijani zaštićeni prostor.
Korjenasto povrće
(mrkva, peršin, celer, pastrnjak, cikla) spada u skupinu povrća kojemu za rast i razvoj pogoduju umjereno topla i vlažna područja. Sjeme klija pri relativno niskim temperaturama, već na 3 do 4 °C, a samo cikla na 6 do 8 °C. Mlade biljčice relativno su otporne na kasne proljetne mrazeve, što omogućuje sjetvu korjenastog povrća relativno rano u proljeće. Isto tako i rani jesenski mrazevi ne nanose im značajnije štete. Pastrnjak zbog visokog sadržaja suhe tvari u korijenu može prezimiti. Visoke temperature, ako su praćene i nedostatkom vlage u tlu, nepovoljno utječu na kakvoću korijena i prirod. U prvom razdoblju razvoja biljka, korjenasto povrće ima značajne potrebe za vlagom.
Kupusnjače
(kupus, kelj, kelj pupčar, cvjetača, korabica, rotkvica) prilagođene su različitim klimatskim i zemljišnim uvjetima, ali su za njihov uzgoj najpovoljnija prohladna i vlažna područja. Vrste poput raštike otporne su na visoke temperature, praćene najčešće pomanjkanjem vlage u tlu i niskom relativnom vlagom zraka. S druge strane, kultivari kupusa za kasni jesenski i zimski uzgoj mogu podnijeti temperature niže i od -12 °C da se ne oštete glavice, a kelj i kelj pupčar su još otporniji na niske temperature. Temperature više od 25 °C u vrijeme oblikovanja glavica, ako su praćene nedostatkom vlage u tlu i niskom relativnom vlagom zraka, nepovoljno utječu na razvoj glavica i njihovu kakvoću, a ponekad može i potpuno izostati njihovo formiranje. Najpovoljnija temperatura za vrijeme intenzivnog rasta lisne mase i oblikovanja glavica je od 15 do 18 °C, opskrbljenost tla vodom 70 do 80 % poljskog kapaciteta za vodu, a relativna vlaga zraka 85 do 90 %.
Plodovito povrće
(rajčica, paprika, patlidžan, krastavac, tikvica) ima visoke zahtjeve prema klimatskim uvjetima, naročito prema toplini. Sve su to kulture koje za normalan rast i razvoj traže puno topline i osvjetljenja, naročito u prvim fazama razvoja. Zbog temperaturnih zahtjeva i duljine vegetacije proizvode se iz presadnica uzgojenih u grijanim zaštićenim prostorima. Vrlo su osjetljive na niske temperature i većina ih ugiba kod niskih pozitivnih temperatura. Optimalne temperature za rast su uglavnom između 22 i 30 °C, dok se rast zaustavlja pri temperaturama ispod 15 °C. Nedostatak vlage u tlu i niska relativna vlaga zraka mogu utjecati na opadanje tek oplođenih cvjetova pa je tijekom njihova uzgoja potrebno osigurati navodnjavanje.
Za lukovičasto povrće (luk, češnjak, poriluk) povoljna su umjereno vlažna područja, sa svježim proljetnim dijelom vegetacijskog razdoblja te toplim i suhim razdobljem za vrijeme tehnološkog dozrijevanja i vađenja lukovica. Lukovičaste kulture veoma dobro podnose niske temperature pa se uspješno mogu uzgajati i jesenskom sadnjom. Dobro ukorijenjene mlade biljke mogu bez oštećenja podnijeti temperature i do -25 °C. Obrnuto, visoke temperature tijekom vegetacije utječu na jače oblikovanje nadzemne lisne mase, a lukovice ostaju nerazvijene. S tog razloga proljetnu sadnju valja obaviti što prije, čim to dopuste vremenske prilike. Najveće zahtjeve prema vlazi imaju u početnim fazama razvoja, nakon sadnje/ sjetve te u razdoblju intenzivnog porasta nadzemne lisne mase. Ako u razdoblju intenzivnog porasta prevladava suša potrebno je obaviti navodnjavanje.
Za mahunarke (grah, grašak, bob) su najpovoljnija područja s umjereno vlažnim, svježim proljećem i početkom ljeta. Visoke temperature s izraženim sušnim razdobljem u vrijeme neposredno nakon cvatnje uzrokuju opadanje cvjetova, slabu razvijenost mahuna i zrna u njima. Najniža temperatura za rast graška je 4,5 °C, pri kojoj sjeme većine sorti klija, zbog čega se sjetva može obaviti veoma rano u proljeće. Grah mahunar ima veće zahtjeve prema toplini jer sjeme počne klijati pri 8 do 10 °C, a mlade biljčice su osjetljive na kasne proljetne mrazeve, pa se sjetva obavlja znatno kasnije. Visoke temperature praćene nedostatkom vlage u tlu u razdoblju cvatnje i oblikovanja mahuna nepovoljno utječu na prirod i kvalitetu mahuna. Mahunarke imaju najveće potrebe za vlagom od cvatnje do tehnološke zriobe, pa se pomanjkanje vlage u to vrijeme i najjače negativno održava na kvalitetu i količinu prinosa.

Rokovi uzgoja u zaštićenim prostorima

U kućnim vrtovima se najčešće sreću niski i visoki tuneli, dok proizvođači povrća za tržište uglavnom koriste negrijane i grijane plastenike. Klimatski uvjeti, posebice svjetlost i temperatura, uvjetuju izbor vrste i vrijeme uzgoja. Povrće s manjim potrebama za svjetlošću i toplinom uzgaja se u jesenskozimskom razdoblju, kada je najveći broj oblačnih dana, a vrste s većim potrebama uzgajaju se u proljetnom i ljetno-jesenskom razdoblju. Niski tuneli (visine 40 do 60 cm, širine 50 do 150 cm) sastoje se od lučno savijenih nosača preko kojih se postavlja folija ili agrotekstil. Lukovi se postavljaju na razmak 100 cm i ukopavaju u tlo 10 do 15 cm. Niski tuneli se najčešće koriste za proizvodnju presadnica golog korijena i kao zaštita od kasnih proljetnih mrazeva kultura posađenih na otvorenome. Folija se sa sjeverne strane ukopa u tlo, a sa južne pričvršćuje na površinu tla što omogućava lako podizanje folije radi prozračivanja u najtoplijem dijelu dana, kad vanjska temperatura poraste na 18 do 20 °C. Za pridržavanje folije tijekom prozračivanja služi polipropilensko vezivo, dijagonalno napeto između lukova. Prozračivanje završava 2 do 3 sata prije zalaska sunca kako bi se sačuvalo dovoljno topline za zaštitu od nižih noćnih temperatura.

""
Visoki tuneli (visine 150 do 180 cm, širine 200 do 450 cm) imaju aluminijske ili pocinčane cijevi ili profile kao lukove. Radi veće čvrstoće, lukovi postavljeni na razmak 150 cm, međusobno se na sljemenu povezuju pocinčanom žicom ili spojnicama i cijevima. Folija se napinje preko lukova i ukopava u tlo, a za prozračivanje se koriste vrata na čeonim stranicama. Zbog male mogućnosti prozračivanja (samo čeone stranice) dužina visokih tunela ne bi smjela biti veća od 25 m. Najbolje je ako se tuneli postave barem 14 dana prije sjetve ili sadnje kako bi se tlo zagrijalo. Tunel može zaštititi biljke do -3 °C. Kulture uzgajane u tunelu zaštićene su od nepovoljnih klimatskih prilika u početnoj fazi rasta, zbog čega se skraćuje vrijeme od sjetve ili sadnje do berbe. Također, tunel štiti uzgajanu kulturu od kasnih proljetnih mrazeva. Sjetvom ili sadnjom u tunel može se produžiti vrijeme berbe u jesen. Osim toga, kulture koje ne zahtijevaju puno topline prezimljavaju u tunelu, odnosno, mogu se uzgajati kao ozime (salata, mladi luk, špinat, matovilac). Ozime kulture se beru prije sadnje glavnih kultura u proljeće (rajčica, krastavci, paprika, patlidžan, salata). Sjetva i sadnja u plastenike bez grijanja ili s interventnim dogrijavanjem moguća je početkom ožujka (za manje osjetljive vrste) i početkom travnja (za toploljubive vrste). U jesen se takvi objekti mogu koristiti do kraja studenoga, odnosno u njima je moguće uzgajati ozime kulture. Grijani zaštićeni prostori koriste se za zimsko-proljetnu proizvodnju toploljubivih vrsta i za proizvodnju presadnica koje se sade u negrijani zaštićeni prostor ili na otvoreno. Orijentacijski planovi korištenja negrijanih zaštićenih prostora prikazani su u tablici 2. Zbog povoljnijih klimatskih uvjeta u mediteranskom području, korištenje negrijanih zaštićenih prostora se produžuje za 15 do 30 dana u jesen, odnosno, počinje isto toliko ranije u proljeće, u odnosu na podatke u tablicama.

""

Načini sjetve i sadnje

Korjenasto povrće: mrkva se sije u redove ili dvoredne trake na dubinu 1 do 1,5 cm. Razmak između redova je 35 do 40 cm, a unutar reda 5 do 8 cm. Ako se sije u trake, razmak između traka iznosi 75 cm. Slični se razmaci koriste i pri sjetvi peršina i pastrnjaka, s tim da je nešto veći razmak između biljaka u redu (5 do 10 cm). Zbog duge vegetacije, posebno celera korjenaša, celer se najčešće uzgaja iz presadnica uzgojenih u zaštićenom prostoru, u polistirenskim kontejnerima sa160 ili 209 lončića. Za proizvodnju presadnica sa 4 do 5 pravih listova potrebno je 10 do 12 tjedana. Presadnice celera korjenaša sade se na razmak od 30 x 30 do 50 x 40 cm, a celera listaša na 30 x 30 cm. Cikla se često sije dosta gusto unutar reda pa je potrebno prorjeđivanje tijekom vegetacije. Sije se na razmak redova 30 do 40 cm i 5 do 10 cm u redu, planirajući 30 do 70 biljaka/ m2. Pri uzgoju iz presadnica, sadnja presadnica se obavlja na razmak 30 do 45 cm red od reda i 10 do 15 cm između biljaka u redu.
Kupusnjače
se uglavnom uzgajaju iz presadnica. Razmaci sadnje su podjednaki za kupus, kelj, kelj pupčar, brokulu i cvjetaču. Oni iznose 40 do 80 cm između redova i 30 do 50 cm u redu. Razmak ovisi o duljini vegetacije. Kasni kultivari duge vegetacije, koji razvijaju veću lisnu masu sade se na veći razmak. Korabica se sadi na manje razmake od navedenih i oni iznose od 25 x 25 do 30 x 30 cm. Ovi razmaci osiguravaju sadnju 3 do 4 reda po širini folije za malčiranje. Rotkva se u zaštićenom prostoru sadi na razmak 25 x 20 cm, a na otvorenome 30 do 40 x 20 cm. Time se postiže prinos od 1000 do 1900 komada na 100 m2. Rotkvica se može sijati širom ili u redove. Sije se plitko, na dubinu oko 1 cm. Pri sjetvi u redove, razmak između redova iznosi 12 do 15 cm, dok je unutar reda 10 cm.
Plodovito povrće
(rajčica, paprika, patlidžan, krastavac, tikvice) najčešće se uzgaja iz presadnica s grudom supstrata posađenih u redove ili trake. Ako se sadi u red, rajčica se sadi na razmak redova 70 cm i 50 cm između biljaka u redu. Pri sadnji u dvoredne trake razmak između biljaka u redu iznosi 40 do 50 cm, između redova u traci 50 do 60 cm, a između traka 80 do 100 cm. Paprika se pri uzgoju na otvorenome sadi u dvoredne trake na malč od crne polietilenske folije. Razmak između redova iznosi 70 cm, a između biljaka u redu 30 do 40 cm. Sadi se u trokut. Razmak sadnje patlidžana sličan je već navedenima i iznosi 70 do 80 cm između redova i 40 do 50 cm unutar reda. Krastavci za preradu se još uvijek najčešće uzgajaju izravnom sjetvom, po 3 do 4 sjemenke u kućice razmaknute 30 do 40 cm. Razmak između dva reda iznosi 100 do 120 cm. Salatni krastavci se u posljednje vrijeme sve više uzgajaju iz presadnica posađenih u redove razmaknute 80 do 100 cm. Razmak između dvije biljke u redu iznosi 35 do 45 cm. Za oba tipa krastavca potrebno je postaviti armaturu tj. mrežu u koju se usmjeravaju biljke ili vezivo uz koje se biljke omataju. Tikvice se također mogu uzgajati izravnom sjetvom ili iz presadnica. Pri izravnoj sjetvi primjenjuje se sjetva u kućice razmaknute 50 do 60 cm unutar reda i 100 do 150 cm između redova. Po kućici se siju 2 do 4 sjemenke. Podjednaki se razmaci koriste i pri sadnji presadnica.
Luk se u kućnim vrtovima uzgaja iz lučica sadnjom u četvero ili petoredne trake. Lučica se sadi na oko 2 cm dubine, a za 10 m2 je potrebno 600 do 800 g sadnog materijala. Razmak sadnje je od 10 do 15 cm u redu, a između redova 20 do 35 cm. Češnjak se uzgaja iz češnjeva koji se prije sadnje odvajaju od glavice. Bolje je koristiti krupnije češnjeve, mase 4 do 6 g. Sadi se u redove razmaka 30 cm, a razmak češnjeva u redu treba biti 10 do 12 cm. Jesenska sadnja se obavlja na dubinu 4 do 5 cm, a proljetna na 2 do 3 cm. Za 10 m2 potrebno je oko 800 do 1000 g sadnog materijala. Sjeme poriluka sporo i neujednačeno niče, pa se zbog toga sve više primjenjuje uzgoj iz presadnica. Pri izravnoj sjetvi razmak između biljaka u redu bi trebao biti 10 do 12 cm. Mlade biljke se sade nešto dublje nego što su bile u uzgoju presadnica. Sadnja se obavlja na razmak 25 do 30 x 15 do 20 cm.
Salata se najčešće sadi u trake sa četiri do šest redova u traci. Broj redova u traci često ovisi o širini folije ili drugog materijala koji se koristi za malčiranje. Razmak između redova je najčešće 25 do 30 cm. Ovisno o bujnosti i veličini rozete razmak između biljaka u redu može varirati od 20 do 35 cm. Endivija se sadi na nešto veći razmak, najčešće 30 do 40 x 30 cm. Sadnja radiča obavlja se u fazi razvijenih 3 do 6 listova, na razmak redova 20 do 30 cm i 15 do 25 cm između biljaka u redu. Matovilac se u kućnim vrtovima sije širom, dok se u proizvodnji za tržište sije u redove. Razmak redova može biti 7 do 15 cm, a po dužnom metru se sije od 50 do 80 sjemenki na oko 1 cm dubine. Utrošak sjemena može ovisno o krupnoći varirati od 2 do 5 g/m2. Riga se također sije širom ili u redove razmaka 15 do 25 cm, a prorjeđuje se na razmak 5 do 10 cm biljka od biljke. Špinat se izravno sije na stalno mjesto na razmak redova 15 do 30 cm i razmak u redu 3 do 5 cm. Može se sijati i u četvero ili petoredne trake s razmakom među trakama 50 do 60 cm, što omogućava prohode. Planirani sklop iznosi oko 100 biljaka/m2. Blitva se najčešće sije izravno, ali je za ranu proizvodnju moguć i uzgoj iz presadnica. Za uzgoj presadnica potrebno je oko 5 tjedana. Ako se sije izravno, razmak je 30 do 50 cm između redova, a unutar reda se prorjeđuje na 20 do 30 cm. Presadnice se sade na razmak u redu 30 do 40 cm, odnosno, 5 do 9 biljaka/m2.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakRevija “Vina od davnina”, danas i sutra u Laubi – 13. i 14. travnja
Sljedeći članakModerna pneumatska sijaćica s pametnim upravljanjem
doc. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.