O proizvodnji povrća na manjim obiteljskim gospodarstvima, ali i izazovima u povrtlarstvu u doba pandemije koronavirusa, razgovorali smo s Marinom Galović, vlasnicom OPG-a Gala sa Žitnjaka iz Zagreba, koja je i predsjednica Udruge povrćara Grada Zagreba. Galovići imaju proizvodnju isključivo povrća na 2,3 ha. Uzgajaju salatu kristalku, crveni i zeleni hrastov list, crvenu i zelenu putericu, mladi kupus i blitvu. Uzgoj je u seriji po 1000m2 i tako 300 dana u godini bez prekida u proizvodnji, a kupci to prepoznaju i cijene.

U Hrvatskoj se, prema procjeni, povrćarstvom bavi oko 39.000 poljoprivrednih gospodarstva, koji imaju prosječan posjed u iznosu od samo 0,32 ha, što rezultira niskim prinosima, nekonkurentnošću, ali i golemim uvozom po dampinškim cijenama. Udio povrćarstva raste u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji, ali nedovoljno te povrće u poljoprivrednom ‘outputu’ čini tek oko pet posto.

  • Kakva je situacija u povrćarstvu na području Grada Zagreba?

-Udio proizvodnje povrća u Zagrebu u odnosu prema ukupnoj proizvodnji naše zemlje je nedovoljan iz razloga što se OPG-ovi ograničavaju na 10 ha. Tom odredbom ih se sprječava u širenju proizvodnje i samodostatnosti. Što se tiče područja grada Zagreba i Zagrebačke županije oko 10 000 OPG-ova se bavi proizvodnjom povrća, a veličina OPG-a je od 1 do 3 ha. 

Izumire domaća proizvodnja povrća

  • Za razliku od domaće proizvodnje povrća koja oscilira, uvoz iz godine u godinu raste. Tako je 2019. godine uvezeno povrća u vrijednosti od čak 163,1 milijuna eura, što čini rast od 24 posto u odnosu na godinu ranije, a pokrivenost uvoza izvozom je samo 20 posto. Kako se proizvođači povrća nose s galopirajućim uvozom?

-Domaća proizvodnja ne oscilira nego polagano izumire zbog abnormalnog uvoza. Proizvođači se sve teže nose s tim i očekuju konkretne državne poteze. 

  • Nemamo niti jednu povrtnu vrstu koja nema negativnu vanjskotrgovinsku bilancu. Raste uvoz krumpira, rajčice, crvenog luka i češnjaka, kupusa, karfiola i brokule, mrkve, salate, krastavaca te svog ostalog povrća. Zašto nema više povrća iz domaćeg uzgoja?

Ova informacija nije točna. Hrvatska je samodostatna u proizvodnji krumpira i kukuruza, a kod ostalih namirnica prelazimo 50%. Povrće iz domaćeg uzgoja ne proizvodimo jer nema državne strategije i plana u poljoprivredi. Hrvatska bi mogla biti samodostatna u svemu pa i povrću da postoji jasna strategija i plan distribucije tih proizvoda.

  • Je li najveći problem u proizvodnji povrća i dalje usitnjenost, mala prosječna veličina povrćarskih gospodarstava i slaba ekonomska snaga gospodarstava. Zašto ste se vi odlučili za udruživanje i što ste pritom dobili?

-Kod nas nije problem usitnjenost niti mala prosječna veličina OPG-a. U povrćarstvu se količina zemlje množi sa 4. Ako netko radi 2 sata produktivnost je kao na 8 sati. Udruživanja nema jer nema otkupa domaćeg proizvoda u stranim trgovačkim lancima. Domaći proizvod uzimaju samo kad su akcije i stavljaju ispod proizvodne i plaćene cijene. S tom taktikom privlače krajnjeg kupca koji kupuje i ostale artikle u njihovom centru. Krajnji rezultat je da kupac u centru u maloprodaji dobiva cijenu veleprodaje i niže. Rezultat toga je uništavanje malih OPG-ova i placeva. Naša udruga je na dobrovoljnoj bazi. Ne služi za plasiranje proizvoda nego za rješavanje ovakvih problema. Iznosimo probleme članova udruge na sastancima i o tome obavještavamo poljoprivrednu komoru i Ministarstvo poljoprivrede. Komunikacija je slaba jer ne postoji interes da se ovi problemi riješe. 

Uvoznici nam kvare posao

  • Prosvjedovali ste u rujnu na Markovu trgu u Zagrebu ispred Vlade RH zbog lubenica. Je li se što od tada promijenilo za domaće uzgajivače povrća?

 –Da, prosvjedovala sam jer se konstantno ponavlja jedan te isti problem s uvoznicima. Njihova strategija je takva da imaju menadžere koji prate našu proizvodnju. Pet dana prije plasiranja bilo kojeg našeg proizvoda (rotkvica, salata, krumpir, lubenica, mandarina…) oni uvezu ogromne količine niže plasiranoga, nekvalitetnog i sumnjivog voća ili povrća i stave 40% nižu cijenu od naše veleprodajne. Ta akcija im traje do izlaska našeg proizvoda i automatski nam spuštaju otkupnu cijenu. To rezultira smanjivanjem domaće proizvodnje zbog nemogućnosti plasmana i prodaje

Marina Galović u prosvjedu na Markovom trgu
  • Kako se nosite s pomanjkanjem radne snage?

U našoj udruzi su većinom srednji i manji OPG-ovi. Mi nemamo radnu snagu, jer se sve se radi u krugu obitelji. Taj problem imaju veliki OPG-ovi koji rade od 10 do 100 hektara te njima kronično nedostaje radne snage bez obzira na Covid-19 i trenutnu situaciju. Smatram da je državna kvota od 500 ljudi uvozne radne snage premala i smiješna. Samo u Gradu Zagrebu i županiji ta količina uvezene radne snage bi se raspodijelila na 10 do 15 velikih OPG-ova. 

  • Koliko se povećala online prodaja povrća?

Online prodaja povrća jedino je zaživjela kod malih OPG-ova. Ta prodaja je kod njih ostvariva iz razloga jer imaju male dnevne količine povrća za ubrati i imaju vremena za dostavu na vrata krajnjem kupcu. Kod srednjih OPG-ova taj model ne funkcionira jer se beru veće dnevne količine od 500 do 1000 kg dnevno. Radi se obiteljski cijeli dan i nema se kad ići u dostave niti kome prodati tu količinu u maloprodaji. Srednji OPG-ovi funkcioniraju u veleprodaji na Zelenoj tržnici u Zagrebu. Tamo dolaze iz svih krajeva Hrvatske i ima nas oko 150 minimalno svaki dan. Mi smo domaći opskrbni lanac za dućane, voćarne, restorane i trgovce na malim tržnicama (placevima). 

Važnost domaće proizvodnje se pokazala u pandemiji

  • Mogu li oznake na domaćem povrću od QR coda do ‘Naše domaće’, a sada i ‘Dokazana kvaliteta’ stati na kraj uvoznoj robi koja se krivo deklarira?

Smatram da bi te oznake mogle poboljšati prodaju domaćeg proizvoda, ali uz strogu kontrolu i nadzor inspektorata. U pandemiji Covid-19 pokazala se važnost domaćeg proizvoda, ali i malverzacija trgovačkih centara. Isti su uvozili povrće i voće iz Italije, Španjolske i Poljske te prepakiravali sve u našu ambalažu i stavljali naše oznake da bi imali bolju zaradu.

Oznake poput „Dokazane kvalitete“mogu poboljšati prodaju domaćeg proizvoda samo uz strogu kontrolu
  • Zašto nema više domaćeg eko povrća, kojeg je samo oko 400 ha?

Eko proizvodnja može zaživjeti samo kod malih OPG-ova koji prodaju izravno krajnjem kupcu na tržnicama. Oni imaju male površine koje je moguće ručno obraditi bez pesticida. U proizvodnji kod srednjih OPG-ova to je malo teže izvedivo zbog nedostatka radne snage. Za eko proizvodnju potrebno je puno strojeva, a svi smo upoznati s činjenicom da je prosjek starosti radnih strojeva cca 30 godina. Tu se provlači i najveći problem: srednji OPG-ovi funkcioniraju preko veleprodaje i takav proizvod bi bio 60% skuplji. Restorani, voćari, dućani traže kvalitetan i povoljan proizvod. Mora izgledati lijepo, bez oštećenja na povrću i voću, inače ne možeš prodati. Ne postoji zainteresiranost s njihove strane za eko proizvod iz čisto financijskog razloga. Stoga su male površine u eko proizvodnji.

  • Kako surađujete s domaćom prehrambenom industrijom? Samo lani povećan je uvoz sušenog povrća za 66 posto, kao i onog smrznutog.

S domaćom prehrambenom industrijom surađuju OPG-ovi  na području virovitičke i varaždinske županije. Većim dijelom surađuju s Podravkom s tim da Podravka dio povrća uvozi i iz Srbije zbog nižih cijena i otkazuju ugovore domaćim proizvođačima. Mi u Zagrebu ne surađujemo niti s jednom prerađivačkom industrijom jer nema interesa niti za otkup sa strane industrije, niti za proizvodnju s naše strane zbog niskih otkupnih cijena. Nadalje, proizvođači iz Zagreba i Zagrebačke županije ne mogu ući u nabavu za škole, vrtiće, bolnice jer to sve drži uvoz. Sve što oni uvoze može se proizvesti u Hrvatskoj, ali profit je iznad nacionalnog interesa razvoja poljoprivrede. 

Smeta me opradavanje uvoza salate

  • Pokrivenost uvoza izvozom povrća u RH je samo 20 posto. Mogu li zagrebački povrćari osigurati barem domaći ‘grincajg’?

Mislim da su ovi podaci netočni i da je naša proizvodnja puno veća. Ne izvozimo svi, ali proizvodimo dovoljno za naše potrebe. U sezoni zagrebački povrtlari pokrivaju tržište oko 60% u cijeloj zemlji, a tu su i proizvođači ostalih županija. Smeta me što se konstantno umanjuju brojke naše proizvodnje da bi se opravdao uvoz. Nekorektno je uvoziti salatu iz Italije, a ima je dovoljno domaće samo da bi se rušila otkupna cijena. U jesen uvoze nenormalne količine makedonske roge, a imamo proizvodnju u Podravini. U ljeto uvoze zadnje ostatke lubenica iz Albanije i Grčke, a naši proizvođači bacaju lubenice. To je bio razlog mog prosvjeda na Markovom trgu ukazivanjem na taj problem. 

  • Zakon o sjemenu je u saborskoj proceduri, ako prođe, mogli bi izgubiti tradicionalno sjeme matovilca, ali i hrena! Što to znači za uzgajivače povrća? 

-Smatram da se neće izgubiti tradicionalna proizvodnja sjemena u Hrvatskoj , nego je ovo obični kapitalistički potez u svrhu većeg profita. Uzgojem sjemena bave se mali OPG-ovi za vlastite potrebe i višak prodaju. Ovim zakonom imat će veći trošak proizvodnje jer moraju platiti klasiranje i doradu sjemena kod određenih tvrtki. Te tvrtke su u privatnom vlasništvu i njima se pogoduje. Mali OPG-ovi će imati skuplju proizvodnju što će rezultirati skupljim proizvodom i neće moći biti konkurentni u prodaji. 

Pandemija ih ostavila bez prihoda

  • Kako se nosite sa krizom uslijed pandemije korona virusa?

Tradicija uzgoja povrća u našoj obitelji je duža od 70 godina. Suprug Dražen i ja smo naslijedili taj posao od njegovih roditelja i podigli ga na malo višu razinu. Radimo obiteljski gdje nam u poslu pomaže naše dvoje djece. Kupci nas prepoznaju po kvaliteti, urednosti i uzgoju povrća s ljubavlju. Opredijelili smo se na uzvoj svih vrsta salata, blitve, mladog zelja i sezonskog povrća (rotkvice, mladi luk). Isključivo radimo na veleprodaji za restorane, turizam, voćare, dućane i trgovce na placevima. Imamo svoj krug kupaca i zadovoljni smo s prodajom. Pojavom ove pandemije imali smo velikih problema. Zatvaranjem veletržnice na mjesec dana, odgodom turističke sezone, zatvaranjem restorana ostali smo bez kupaca. Prvu plasteničku i vanjsku proizvodnju smo donirali i jedan dio zafrezali jer nije bilo moguće u maloprodaji riješiti naše dnevne količine. Do srpnja prošle godine radili smo bez primanja s velikim gubitcima. Odštetu nismo dobili jer nemamo zaposlenih radnika, a i dijelila se po stranačkoj ‘špagi’. Početak sezone u kolovozu nas je spasio da podmirimo troškove proizvodnje. Jesen je prošla dobro, ali nedostatno za zaradu. Posijali smo presadnice za proljeće ove godine i nadamo se završetku pandemije i boljim danima za nas. Problem je jer smo u Zagrebu diskriminirani i nemamo pravo na EU fondove nego samo na natječaje preko Grada. Svi natječaji su za ruralna područja, a mi pripadamo pod grad.To znači da mi u Zagrebu imamo poljoprivredne strojeve po 40 godina stare, a da se na selu voze traktori po 100.000 eura. Nadam se da će se to promijeniti u skoroj budućnosti i da će prepoznati važnost urbanog uzgoja povrća i dostupnosti od polja do stola unutar osam sati.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje