Obostrana korist – pčele i biljke
Uzimajući nektar i pelud, zajedno ili odvojeno, pčele oprašuju biljku. Insekti, među koje svrstavamo i pčele, oprašuju oko 80% biljaka na Zemlji. U nekim zemljama, ratari i voćari stimuliraju pčelare na postavljanje pčelinjih zajednica u blizini njihovih kultura, nasada ili voćnjaka. Prinos jabuka, krušaka i šljiva, na primjer, ovisi i do 90% o uspješnom oprašivanju pčela. U klimatskom pogledu postoje vrlo jasne razlike između kontinentalnog i primorskog područja Hrvatske, koje uvjetuju prirodnu rasprostranjenost biljnih vrsta. U kontinentalnom se klimatu mogu razlikovati biljne vrste nizinskog i gorskog, a u primorskom, mediteranskog i submediteranskog područja.
Na količinu izlučenog nektara utječu: klimatski uvjeti (temperatura, vlaga, vjetar), geografski položaj (nadmorska visina), a kod kultiviranih biljaka i vrijeme sjetve. Kalendar cvatnje je od izuzetne važnosti u pčelarstvu, jer poznavanjem razdoblja cvatnje što većeg broja medonosnih vrsta, a posebice područja na kojem se drže košnice, pčelari na vrijeme mogu pripremiti (osnažiti) pčelinje zajednice za nadolazeću cvatnju, odnosno glavnu pašu na stacionarnom pčelinjaku, te posebice pri selidbi košnica. Osim toga, treba napomenuti da pčele lete u potrazi za hranom i preko 5 km, ali su najefikasnije u skupljanju nektara i peluda (u ekonomskom smislu) ako postoji veliki broj medonosnih vrsta u krugu do 2 km od košnica.
Osnovu proizvodnje većih količina nektara čini bogata paša koja mora biti što je moguće bliže košnicama. Pčele na nekom području najviše posjećuju cvjetove onih biljaka kojih ima više i koje daju bolji nektar u nekom razdoblju cvatnje ali i cvjetove drugih biljaka. Za proizvodnju 1 kg meda pčele moraju obaviti u prosjeku između 100.000 i 150.000 pojedinačnih letova.
Medonosno bilje kontinentalnog područja
Na različitim staništima u kontinentalnoj Hrvatskoj s gledišta medonosnih biljaka koje u određenom vremenu dominiraju, razlikuju se sljedeće pčelinje paše: bagremove, kestenove, lipove, paša amorfe, paša uljane repice, paša nizinskih livada, paša brdskih livada, paša suncokreta i dr. Glavna paša počinje kada oko pčelinjaka počne cvatnja medonosnog bilja koje raste na većim površinama. U nas se najveći postotak paša javlja tijekom svibnja i lipnja.
Bagrem (Robinia pseudoacacia L.)
Bagrem je do 25 m visoko stablo s glatkim, lomljivim i trnovitim granama. Odlikuje se neparno perasto sastavljenim i naizmjenično raspoređenim listovima. Cvjetovi su bijeli, jako mirisni, skupljeni po 15-20 u viseće grozdaste cvati. Grozdovi se razvijaju na jednogodišnjim izbojcima u pazuhu listova. Nema posebnih zahtjeva prema tlu, te može rasti na svim tlima, pa i na pijesku. Ne odgovaraju mu teška, glinasta tla. Preferira južne sunčanije padine. U našoj zemlji nalazimo ga gotovo posvuda, a značajnije je zastupljen u Hrvatskom zagorju, Podravini i Moslavini. Bagrem počinje cvjetati prije listanja.
U godinama kada se listovi pojave prije cvjetova izlučivanje nektara je nešto slabije. Medenje je najintenzivnije oko petog do sedmog dana od početka cvatnje. U nizinskim područjima bagrem počinje cvjetati u prvoj polovici, a u višim područjima, u drugoj polovici svibnja. Na nadmorskoj visini iznad 700 m cvjetovi ne mede, odnosno mede vrlo malo. Prema vrijednosti za pčelarstvo bagrem je jedna od najvažnijih medonosnih biljaka. Pri povoljnom vremenu zdrave pčelinje zajednice mogu skupiti do 10 kg nektara dnevno. Prosječno se u jednoj sezoni može izvrcati oko 20 kg bagremovog meda po košnici. Daje i malo peluda žućkaste boje.
Na jednoj lokaciji cvatnja bagrema traje oko 10-15 dana. Seljenjem košnica na različita područja i tipove tla, paša se može produžiti i do mjesec dana. Izlučivanju nektara pogoduju tople noći, s dosta jutarnje rose i umjereno topli dani bez vjetra. Ponekad se dogodi da bagremova paša podbaci. Razlozi mogu biti različiti, kao što su niske temperature ili učestale kiše u vrijeme cvatnje. Vrlo je osjetljiv na mraz, pa se veća područja bagremovih šuma nalaze u krajevima gdje nisu učestali prodori hladnijeg zraka i kasni proljetni mrazevi. Suhi topli vjetar koji puše duže vrijeme isušuje nektar i medenje prestaje. Osim toga, na medenje bagrema utječe tip tla, klima i nadmorska visina.
Pitomi kesten (Castanea sativa Mill.)
Pitomi kesten jednodomna je biljna vrsta s 20-30 m visokim stablom, bujne krošnje. Listovi su polukožasti, izduženo ovalni, na rubovima nazubljeni. Muški su cvjetovi smješteni u skupinama od po 3 i više, u uspravnoj 10-30 cm dugoj osi, a pri njihovoj se osnovi nalaze ženski cvjetovi, koji su obavijeni zajedničkim ovojem. S muških cvjetova pčele skupljaju pelud, a sa ženskih nektar. Raste na kiselim tlima u područjima s vlažnijom klimom. Najveći kompleksi kestenovih šuma nalaze se na Petrovoj i Zrinskoj gori, Medvednici i gorju sjeverozapadne Hrvatske. Početak i kraj cvatnje ovise o geografskom položaju i nadmorskoj visini.
Kesten počinje cvasti sredinom lipnja, poslije listanja. Cvatnja pojedinog stabla traje oko 10 dana, ali obzirom da sva stabla ne procvatu istovremeno, produži se do 20 dana. Medenju pogoduje toplo vrijeme, bez vjetra, s dovoljno vlage u zraku. Kesten je biljka osjetljiva na kišno vrijeme, a s druge strane zbog plitkih cvjetova visoke temperature mogu isušiti nektar. Prvih nekoliko dana kesten slabo medi, pčele donose samo pelud, a zatim nektar. U iznimno povoljnim godinama na kestenu se može vrcati i više od 20 kg meda po košnici.
Pitomi kesten je biljka s koje pčele mogu skupiti najveće količine peludi čak i do 15 kg. U lipnju je također moguća pojava medljike na kestenu.
Lipa (Tilia spp.)
Lipa ima više vrsta, a kod nas su zastupljene: krupnolisna lipa (Tilia platyphyllos Scop.), sitnolisna lipa (T. cordata Mill.) i srebrnolisna lipa (T. tomentosa Moench). Lipe se često sade po parkovima i drvoredima zbog lijepe guste krošnje, dobre hladovine i ugodnog mirisa za vrijeme cvatnje. Listovi su krupni, srcoliki i izmjenično smješteni. Cvjetovi su skupljeni u paštitastim cvatovima. Nalaze se na oko 8 cm dugom, žutozelenom pricvjetnom listu, koji kasnije služi za širenje plodova. Krupnolisna lipa listopadno je stablo do 40 m visoko sa širokom krošnjom. U cvatu je 2-6 cvjetova. Cvate rano, tj. u prvoj polovici lipnja.
Sitnolisna lipa je niže stablo (25-30 m). Raste pretežito na brežuljkastom terenu u području s blagim ljetima. Pretežno je zastupljena u zoni bukovih šuma. U cvatu je 5-7 cvjetova. Cvate 14 dana kasnije od krupnolisne lipe, a cvatnja traje 15- 20 dana. Srebrnolisna lipa cvjeta najkasnije, nema ugodan miris, listovi su s donje strane posve prekriveni srebrnastim dlačicama. U cvatu ima 2-5 cvjetova, a prašnici u cvijetu su srasli u 5 snopića.
Sa svih vrsta lipe pčele skupljaju nektar i nešto manje peluda. U nekim godinama moguća je pojava medljike na lipi u svibnju i lipnju. Medenje je neredovito, a pogoduju mu topli dani s dovoljno vlage u zraku. U našim krajevima može se dobiti do 20 kg lipovog meda po košnici.
Amorfa (Amorpha fruticosa L.)
Amorfa je višegodišnji listopadni grm, 1 do 5 m visine. Iz korjenovog sustava izbijaju mnogobrojni izdanci, tako da se brzo formira širok grm. List je neparno perast. Cvjetovi su tamnoljubičasti, skupljeni u uspravne, 7-15 cm duge grozdove na vrhu grana.
Dobro uspijeva na vlažnim i plavnim područjima, na zapuštenim pašnjacima i livadama, ali i na sušim terenima pored putova, željezničkih pruga i sl. Cvate na početku lipnja, oko 15 do 20 dana, odmah poslije bagrema. U prvim danima cvatnje amorfa daje izrazito mnogo peluda, a zatim i nektar.
Za cvatnju su pogodne vlaga i temperature od 25-30oC. Amorfa rijetko medi, jedanput u 8-10 godina, pa je za pčelare ekonomski upitna. Dnevni unos nektara može biti do 7 kg, a ukupni prinos meda po košnici i do 30 kg.
Uljana repica (Brassica napus L. subsp. oleifera)
Uljana repica je jednogodišnja zeljasta biljka. Stabljika je razgranata, a naraste u visinu od 1,2 do 1,8 m, a nerijetko i više. Listovi uljane repice su plavkastozelene boje, glatki ili s rijetkim uspravnim dlačicama na naličju. Cvjetovi uljane repice su dvospolni, skupljeni u grozdaste cvati na glavnoj osi stabljike i postranim granama. Sastoje se od 4 lapa, 4 latice, 6 prašnika i tučka. Latice su intenzivno žute boje. Na dnu cvijeta nalaze se četiri žlijezde nektarija čiji nektar privlači insekte, osobito pčele. U nas se uzgaja kao ozima kultura uglavom za proizvodnju ulja iz sjemena.
Radi svoje velike nadzemne mase uljana repica može se koristiti za stočnu hranu i zelenu gnojidbu, ali je tada beskorisna za pčele, jer se kosi na početku cvatnje. Vrlo je značajna medonosna biljka jer bogata je nektarom, cvatnja traje oko dvadesetak dana, a cvate u travnju kada drugih pčelinjih paša gotovo da i nema. Zbog navedenog ima značajnu ulogu u proljetnom razvoju pčelinjih zajednica i izgradnji saća. Vrlo dobro stimulira rojidbeni nagon pčela. U optimalnim uvjetima na uljanoj repici može se proizvesti 10-20 kg meda po košnici.
Livadna paša – izvor raznovrsnosti
Livadna paša je značajna u pčelarstvu zbog raznovrsnosti medonosnog bilja koje se razlikuje po vremenu cvatnje i po kvaliteti, te dosta dugo traje. Ova paša počinje u nizinama već krajem svibnja, a u brdskim predjelima tek početkom srpnja, pa se seljenjem pčela može vrlo dobro i dugo koristiti.
Dnevni unos nektara na prosječnoj livadnoj paši nije veliki, no s obzirom da traje dugo, ponekad i 40 dana, nekih godina se s livada mogu dobiti i značajne količine meda. Paša s livada i pašnjaka je pogodna jer osigurava kontinuirani unos nektara i peluda. Danas se livade češće kose, obično u početku cvatnje, što znatno smanjuje kvalitetu medonosnog bilja. Osim toga, mnoge livade osobito na plodnim tlima izvan dohvata poplava, pretvorene su u obradive površine. Intenzivna poljoprivreda značajno utječe na sastav travnjaka „starinskih“ livada, te se umjesto njih siju djeteline, djetelinsko-travne smjese i travne smjese koje su zbog bolje agrotehnike i sastava bujnije i kvalitetnije, ali za pčelarstvo manje interesantne.
Postoje velike razlike u kvaliteti livada obzirom na pčelarstvo. Veliki udio čine trave i djeteline, dok brojne zeljanice nestaju. Djeteline su jednogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke.
Medonosne lepirnjače
Iz roda djetelina, bijela djetelina (Trifolium repens L.) je najviše zastupljena na svim nizinskim i brdskim livadama i pašnjacima i predstavlja vrlo dobru pčelinju pašu. Bijela djetelina je višegodišnja biljka s puzajućom stabljikom, cvate od svibnja do rujna, tj. do prvih mrazeva. Ako je prebujna, ima dublje čaške, pa pčele ne mogu dohvatiti nektar. Crvena djetelina (T. pratense L.) je u pravilu trogodišnja biljka, najbolje uspijeva u humidnoj klimi na srednje teškim i slabo kiselim tlima, također cvate od svibnja do rujna. Švedska ili hibridna djetelina ( T. hybridum L.) raste na nizinskim livadama koje povremeno budu poplavljene.
Cvate u prvom otkosu u lipnju, a kasnije i u otavama. Vrlo je medovita. Inkarnatka (T. incarnatum L.) je pak jednogodišnja biljka, cvate u svibnju ili lipnju. Dobra je medonosna biljka. Iz roda Medicago (vije) sve vrste (lucerna – Medicago sativa L., žuta lucerna – M. falcata L. i dunjica – M. lupulina L.) su medonosne i manje ili više cijenjene krmne kulture. Smiljkita ( Lotus corniculatus L.) višegodišnja je zeljasta biljka, raste na lošijim pa i kiselim tlima. Optimalna su joj suha i ocjedita tla.
Izvanredno podnosi sušu. Cvate gotovo cijelo ljeto, od svibnja do rujna. Izlučuje mnogo nektara i nešto manje peluda. Grahorice (rod Vicia) su jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke. Prepoznaju se po perasto sastavljenim listovima s viticama. Njihovi su cvjetovi pojedinačni ili u grozdovima. Rastu po livadama, poljima ili svijetlim šumama. Sve su grahorice medonosne.
Ostale medonosne biljke
Livadna kadulja (Salvia pratensis L.)
Višegodišnja je zeljasta biljka visoka 30-80 cm. Cvjetovi su plavi ili tamnoljubičasti, skupljeni po 4-6 u razmaknutim pršljenima koji čine 10-30 cm duge prividne klasove. Cvate od svibnja do kolovoza. Vrlo dobro medi, a daje i pelud.
Ljekoviti odoljen (Valeriana officinlis L.)
Ljekoviti odoljen je trajnica vlažnih livada i šuma. Cvate u lipnju ili srpnju. Pčele iz njegovih cvjetova uzimaju nektar. Uz rijeke, ponajviše uz Savu, na vlažnim i neobrađenim površinama raste svilenica (Asclepias syriaca L.). Uzgaja se i kao ukrasna biljka. Cvate u srpnju i kolovozu, oko 40 dana. Izvrsna je medonosna biljka koja daje i pelud.
Zlatnice (Solidago spp)
U nizinskom dijelu kontinentalne Hrvatske raste nekoliko vrsta biljaka iz roda zlatnica. Najvažnija za pčelarstvo je velika zlatnica (S. gigantea Aiton.). Velika zlatnica cvate u srpnju i kolovozu, a ako lijepo vrijeme potraje medi i u rujnu.
Suncokret (Helianthus annuus L.)
Sunckokret je jednogodišnja zeljasta biljka s čvrstom 1,7-2,2 m visokom stabljikom. Listovi su jednostavni, sastavljeni od srcolike plojke i peteljke. Uzgaja se uglavnom u Slavoniji i Baranji kao industrijska biljka radi proizvodnje ulja. Cvjetovi su skupljeni u cvat – glavicu koja se formira na vrhu stabljike. Promjer glavice ovisi o genotipu i uvjetima uzgoja, a najčešće iznosi 15-25 cm. Na glavici se nalaze dva tipa cvjetova: cjevasti (plodni) i jezičasti (neplodni) koji zbog intenzivne, obično žute boje privlače insekte.
Jezičasti cvjetovi se sastoje od izduženih latica, a smješteni su po obodu glavice. Na dobro razvijenoj glavici ima do 1500 cjevastih cvjetova raspoređenih u gotovo koncentričnim krugovima. Cvatnja cjevastih cvjetova u glavici odvija se postupno od ruba prema sredini, a traje oko 10 dana. Cvatnja i lučenje nektara na jednoj parceli traje oko 15 dana. Prvi cvjetovi na glavici su najrazvijeniji i luče najviše nektara.
U našim proizvodnim područjima cvatnja suncokreta obično počinje krajem lipnja ili početkom srpnja. Cvatnji pogoduje toplo i tiho vrijeme s dnevnom temperaturom 24-30oC te vlažnošću zraka 60-65%. Medi najbolje ujutro, poslije podne popusti, a pred večer se medenje nastavlja. Prosječno se sa suncokreta može vrcati oko 25 kg meda po košnici.
Međutim, suncokret ne medi svugdje jednako. Suncokret je izrazito stranooplodna entomofilna biljka. U oprašivanju suncokreta glavnu ulogu imaju pčele, čime se značajno povećava prinos i udio ulja u sjemenu.
Facelija (Phacelia tanacetifolia Benth)
Facelija je jednogodišnja zeljasta biljka gusto pokrivena bijelim, kratkim dlakama. Stabljika je uspravna, malo razgranata, visine 30-90 cm. Listovi su perasto usječeni. Uzgaja se uglavnom kao cijenjena medonosna biljka. Može se koristiti i za zelenu gnojidbu ili kao zaštitni usjev. Kao glavni usjev, sije se od ožujka, pa do kraja svibnja, a ako ima dovoljno vlage u tlu, može se sijati i kao postrni usjev u srpnju da se dobije kvalitetna pčelinja paša u rujnu. Radi produljenja razdoblja cvatnje može se sijati u vremenskim razmacima od 3 do 4 tjedna. Cvjetovi su pravilni i peteročlani. Vjenčić je zvonoliko okruglast, plavoljubičaste ili svijetloplave boje.
Cvjetovi, po 15-20, pa i više skupljeni su u kovrčice, koje su smještene na vrhu stabljike. Cvate 40-50 dana nakon sjetve, a cvatnja traje 20-30 dana. Po hektaru daje 250-1000 kg nektara i 30-90 kg peluda. Pčele je posjećuju cijeli dan, a najčešće između 11 i 15 sati. Produkcija nektara može značajno varirati ovisno o vremenskim uvjetima, a optimalne su temperature od 16 do 24oC. Cvjetovi facelije bogati su peludom i obilno luče nektar.
Lijeska (Corylus avellana L.)
Lijeska je grm s više izdanaka, rjeđe drvo. Raste samoniklo u nižim šumama i šikarama, a uzgaja se i kao voćna vrsta. Ima ovalne listove, pri bazi srcoliko usječene, a na vrhu šiljaste, nazubljene, na naličju dlakave. Muški su cvjetovi u resama, najčešće 2-4 zajedno, a ženski koji su odvojeni od muških, u zbijenom tamnocrvenom cvatu koji izgleda kao mali pupoljak. Lijeska još s jeseni formira zametke resa koji zimi miruju, a prvi topli dani probude ih i izazovu na cvatnju. Lijeska može u blagim zimama procvasti već u siječnju ili veljači, a kada su zime duge i hladne, procvjetat će u ožujku. Daje pčelama obilje prvog dragocjenog peluda. Cvatnja jednog grma traje oko tjedan dana.
Cvjetovi voćaka su dobra pčelinja paša
Kao pčelinja paša značajne su i mnoge voćke. Cvjetovi voćaka osiguravaju nektar i pelud. Ova paša traje dugo i praktično nema prekida između cvjetanja pojedinih vrsta i sorti voćaka u proljeće. Pojedine vrste i sorte voćaka imaju dosta peluda, koji je velikom broju pčelinjih društava i najpotrebniji u to vrijeme.
Breskva ( Prunus persica L.) je voćka vinogradarskih područja i uzgaja se svuda gdje uspjeva vinova loza. Cvate u ožujku ili travnju ovisno o dužini zime. Cvatnja traje 10- 14 dana. Najranije sorte šljive ( Prunus domestica L.) počinju cvasti već početkom travnja, a kasnije krajem travnja. Obje cvjetaju tijekom listanja. Cvatnja jednog stabla traje 4-5 dana. Cvatnja breskve, šljive i marelice započinje na višim položajima, a zatim se nastavlja cvatnja i ostalih voćnih vrsta. Marelica (Prunus armeniaca L.) se uzgaja pojedinačno ili u nasadima. Cvate prije listanja. Počinje cvasti već u ožujku, a cvatnja traje do 14 dana. Ako su vremenske prilike normalne, početak cvatnje marelice počinje 40 dana prije početka cvatnje bagrema koji je u mnogim područjima glavna pčelinja paša.
Breskva, šljiva i marelica daju pelud i nektar. Nakon njih nastavlja se cvatnja trešnje (Prunus avium L.) i višnje (Prunus cerasus L.). Njihovi cvjetovi daju više nektara u odnosu na pelud. Pored cvjetnih nektarija, višnja ima i izvancvjetne nektarije na naličju lista. Pčele vrlo rado posjećuju i divlju trešnju koja se javlja kao samoniklo drvo u bjelogoričnim šumama. Nekako u vrijeme cvatnje trešnje i višnje započinje cvatnja jabuke (Pirus malus L.) i kruške ( Pirus communis L.). Cvjetovi daju i nektar i pelud, a pelud od jabuke je različitih boja.
Razlika u cvatnji ranih i kasnih sorti omogućava pašu u trajanju i do 20 dana. U bjelogoričnim šumama dosta često se pojavljuju i divlje jabuke i kruške. U dobrim godinama pčele mogu sakupiti dovoljno nektara s voćaka tako da se može vrcati i med koji je tamno žut. Vrbova paša pojavljuje se u isto vrijeme kad i voćna. Vrbe su rasprostranjene uz sve velike rijeke i riječne doline u Hrvatskoj, rastu uz kanale, na zapuštenim i brežuljkastim terenima, gotovo posvuda. Od svih vrsta vrba, najranija je vrba iva (Salix caprea L.). Vrbe u pravilu daju više peluda nego nektara. Sve su vrbe medonosne i u povoljnim uvjetima osiguravaju prvu proljetnu pašu i vrcanje.
Obična kupina (Rubus fruticosus L.) višegodišnji je grm s vrlo dugačkim povijenim bodljikavim izdancima. Raste u niskim šumama, u živicama i obalama na kontinentalnom i mediteranskom dijelu naše zemlje. Uzgaja se radi plodova u vrtovima i plantažno. Listovi su sastavljeni od 3 do 5 ovalnih liski, koje su na rubu nazubljene. Cvat je na vrhu grančica. Cvate u lipnju, a cvatnja traje oko 20 dana. Najbolje medi poslije kiše, kad je toplo i kad ima dosta vlage u zraku. Cvjetovi su bogati peludom i nektarom.
Paša korovnih vrsta
U travnju pčele posjećuju i cvjetove korova kao što su: mrtva kopriva, maslačak i ostali. Maslačak (Taraxcum officinale Web.) je višegodišnja zeljasta biljka visine 15 – 20 cm. Stabljika je uspravna, šuplja ispunjena bijelim mliječnim sokom, s žutom cvjetnom glavicom na vrhu. Listovi su prizemni, u rozeti, duguljasti, nazubljeni ili duboko perasto urezani. Cvate od travnja do listopada, a za pčelarstvo je najkorisniji u travnju i svibnju. Može se naći na umjereno vlažnim do suhim livadama i pašnjacima, vrtovima, oranicama i ruderalnim staništima.
Daje dosta žutog peluda, a za sunčanih dana obilno medi. Heljda (Fagopyrum esculentum Moench.) jednogodišnja je zeljasta biljka, visoka 15-60 cm. Uzgaja se za ljudsku i stočnu hranu. Heljda je osobito cijenjena kao postrni usjev (sije se od 15. svibnja do 15. srpnja). Cvjetovi su mali s jednostavnim i peteročlanim ocvjećem, bijele ili ružičaste boje. Cvjetovi su vrlo mirisavi, a skupljeni su u grozd koji izlazi iz pazušca gornjih listova. Cvatnja traje od 20-30 dana, u razdoblju od lipnja do rujna ovisno o vremenu sjetve. Heljda daje dosta nektara i peluda. Medi samo do podne. Za lučenje nektara najviše joj odgovaraju povremene ljetne kiše.
Šumske medonosne vrste
Listopadne šume u kontinentalnoj Hrvatskoj obuhvaćaju brojne šumske zajednice u kojima dominira različito šumsko drveće npr. gorski javor, javor mliječ, crni jasen, drijen i druge medonosne vrste. Pored peludne paše ove su šume izvor nektara jer su u njima zastupljene i medonosne vrste. Divlji kesten ( Aesculus hippocastanum L.) je listopadno drvo visoko do 30 m. Krošnja je široko razgranjena i okruglasta. Listovi su nasuprotni i krupni, oko 30 cm dugi.
Na debelim grančicama razvijaju se veliki sjajni, ljuskasti pupovi koji luče propolis. Cvjetovi su skupljeni u uspravnim, do 30 cm dugim metlicama. Cvate odmah poslije listanja, tj. tijekom svibnja mjeseca. Cvjetanje jednog stabla traje oko tjedan dana. Divlji kesten daje mnogo nektara i peluda pa je dobra pčelinja paša. Divlji kesten se uzgaja u parkovima kao ukrasna vrsta, a kao samonikla vrsta dobro uspjeva u staništu hrasta lužnjaka i jasena te hrasta sladuna i cera.
Medonosno bilje mediteranskog i submediteranskog područja
Ružmarin ( Rosmarinus officinalis L.) vazdazeleni je odrvenjeli grm koji naraste do 2 m visoko. Listovi su mu zadebljali, vrlo uski i nasuprotno raspoređeni. Cvjetovi su ljubičastomodri, rijetko kada bijeli, oko 1 cm dugački, smješteni u pršljenima između listova. Cvate uglavnom od rujna, pa do svibnja, iako ga tu i tamo možemo naći u cvatu tijekom cijele godine. Vrijeme cvatnje ovisi o rasporedu oborina. Ako u kolovozu padne dovoljno oborina, ubrzo potjera grančice i zazeleni, pa već u drugoj polovici rujna procvate. Ako u jesen cvate, preko zime uglavnom miruje.
Cvatnja ružmarina u proljeće traje oko 40 dana, no pašu najčešće ometaju vjetrovi, te je zbog toga ružmarinova paša dobra, ali vrlo nesigurna. Uz dobro, ali neredovito i nepredvidivo medenje, daje vrlo malo peluda. Najviše ga ima na otocima u slobodnoj prirodi, ponekad sam, no češće izmiješan s drugim grmljem u makiji.
Badem (Amygdalus communis L.) je listopadno, do 10 m visoko stablo s krošnjom piramidalnog oblika. Listovi su kopljasti i naizmjenično raspoređeni. Cvjetovi su bijele ili ružičaste boje smješteni pojedinačno ili po 2-4 u skupini na vrlo kratkim peteljkama. Cvate u veljači ili ožujku, prije listanja. Pčele s njega mogu skupiti značajne količine nektara i nešto manje peluda. Međutim, zbog nestalnih vremenskih uvjeta u doba rane cvatnje, paša se samo djelomično iskoristi.
Lavanda ( Lavanda officinalis Chaix et Vill.) višegodišnja je biljka koja raste u obliku poluloptastog grma 40-60 cm visine. Uzgaja se za dobivanje eteričnog ulja. Listovi su linearni, podvinuta i cjelovita ruba. Cvjetovi su sitni, ljubičasti ili modri, mirisavi, skupljeni u vršnom dijelu šibljastih ogranaka, gdje čine neku vrstu dugog prividnog klasa. Cvate u lipnju i srpnju, a cvatnja traje oko 30 dana. Lavanda odlično medi, ali nema peluda. Lavanda spada u dosta sigurne paše jer su gotovo nepoznate godine kada ona uopće ne medi.
Pored neobično dobrog medenja, lavanda ima jedno loše svojstvo. Za vrijeme paše lavande, ako u košnici nema dovoljne količine peluda od ranije, matica potpuno prestane nesti i zajednica redovito oslabi. Tijekom paše lavande ni druge biljke na otoku Hvaru, gdje se najviše uzgaja lavanda, ne daju pelud . Tako zbog nedostatka peluda, leglo gotovo potpuno stane.
Ljekovita kadulja ili žalfija (Salvia officinalis L.) je višegodišnji polugrm iz kojeg izraste nekoliko izboja s listovima i cvjetovima. Grančice i listovi su sivo dlakavi. Po 3-6 ljubičastih cvjetova skupljeno je u prividnim pršljenima u vršnom dijelu stabljike. Cvatnja pojedinih grmova traje oko 20 dana.
Počinje cvasti krajem travnja ili početkom svibnja. Prvo cvate kadulja bliže moru, pa se pomiče sve dublje u unutrašnjost i na visine planina, gdje se cvatnja završava oko polovice lipnja. Kadulja je vrlo medovita biljka te je poslije bagrema najvažnija pčelinja paša.
Kadulja najbolje medi kad je toplo vrijeme s dosta vlage u zraku. Poslije njezine cvatnje obično počinje sušno razdoblje, kad pčele miruju. Za to razdoblje treba im ostaviti dovoljno meda u košnici.
Primorski vrijesak ili primorski čubar (Satureja montana L.) višegodišnji je vrlo aromatičan polugrm, visok 10-40 cm. Iz drvenastog dijela svakog proljeća izbijaju guste mladice, a u jesen djelomično propadnu. Listovi su linearno-lancetasti, dugi 1-2 cm, na rubu zavinuti. Po 3-7 bijelih cvjetova čine rahlu metlicu. Cvate u kolovozu i rujnu. Najčešće i najbolje vrijesak medi u onim krajevima gdje najprije počne cvasti. Ako vrijesak jedne godine na određenom području dobro medi, slijedeće će slabo ili nikako.
U mnogim su ruralnim područjima danas mnoge medonosne biljke nestale, osobito samonikle, da bi se njihovo mjesto ustupilo monokulturama. Ljudi su se prestali baviti stočarstvom, pa su prirodne livade i pašnjaci ugroženi prirodnom vegetacijom grmlja i šikara. Pčelinje paše se mogu i «proširiti» sjetvom medonosnih kultura ili njihovih mješavina, odnosno mogu se bolje iskoristiti. Pri tome se rokom sjetve regulira cvatnja medonosnih biljaka.
Uspješno iskorištavanje glavne paše danas je presudno za profitabilno pčelarenje. Teško je reći kada točno počinje cvatnja pojedine biljne vrste, a time i proljetna pčelinja paša. Pojedinih godina je veljača toplija i započne cvatnja prvih proljetnica (jaglac, visibabe, šafran, podbijel, itd.). No, ako se vrijeme promjeni i zahladi, onda cvatnja počinje u ožujku. Rana šljiva trnovača (đanarika) procvate oko 15. ožujka, a vrba iva ponekad još ranije. Ove biljke su vjesnici prve prave proljetne paše. Vremenske prilike glavni su čimbenik koji određuje ukupan prinos nektara i peluda po košnici. Orijentaciono vrijeme cvatnje i prosječni prinosi meda važnijih medonosnih biljaka prikazani su u tablici 1.
Kvaliteta meda
Svakodnevno uzimanje meda sigurno pomaže kvaliteti života i zdravlju organizma. Iako med sadrži mnogo tvari povoljnih za organizam nije čudotvoran i univerzalan. Kod nekih osoba izaziva alergijske reakcije. Zato kod zdravstvenih problema treba svakako posjetiti liječnika i u suradnji s njim primijeniti med, ali i apiterapiju općenito.
Pretvorba nektara
Pčele koje izlijeću iz košnica sa zadatkom prikupljanja hrane, donose u nju nektar, slatku tekućinu iz cvjetova medonosnih biljaka. Takvu, za pčele interesantnu tekućinu, proizvode i neke vrste uši na lišću bjelogorice ili crnogorice, a zovemo je medna rosa ili medljika. Na putu do košnice slatkom soku dodaju svoje enzime i predaju ga kućnim pčelama. Enzimi koje pčele dodaju nektaru razgrađuju složeni šećer saharozu na jednostavne šećere – grožđani (glukozu) i voćni (fruktozu).
Istovremeno lepezanjem krila potpomažu isparavanje vode, a samom smanjenju udjela vode u nektaru potpomaže i premještanje nektara iz stanice u stanicu saća. Udio vode u nektaru može se kretati od 40, pa i do 80%, a ponekad i više dok je sadržaj šećera obrnuto proporcionalan. Pčele najviše sakupljaju nektar s oko 50% šećera, a onaj ispod 4,5% ne sakupljaju. Tom kemijskom pretvorbom iz rijetke slatke tekućine uz oduzimanje vode nastaje med čija je osnovna namjena da bude pričuva hrane za zimsko razdoblje. Uz pravilan rad s pčelama i u povoljnim uvjetima sakupljene zimske pričuve prelaze potrebe jedne pčelinje zajednice i pčelar ih može oduzeti, a eventualnu kasniju nadoknadu obaviti dodavanjem konzumnog šećera.
Što je med?
Prema definiciji Pravilnika (NN 53/15.) “med jest prirodno sladak proizvod što ga medonosne pčele (Apis mellifera) proizvode od nektara medonosnih biljaka ili sekreta živih dijelova biljaka ili izlučevina kukaca koji sišu na živim dijelovima biljaka, koje pčele skupljaju, dodaju mu vlastite specifične tvari, pohranjuju, izdvajaju vodu i odlažu u stanice saća do sazrijevanja.” Najvećim dijelom sastoji se od različitih šećera, pretežno glukoze i fruktoze, drugih tvari kao organske kiseline, enzimi i krute čestice. Med sadrži oko 76% šećera (voćnog šećera – fruktoze ili levuloze 41%, grožđanog šećera – glukoze ili dekstroze 34% i običnog šećera – saharoze 1%) 18% vode, te 6% ostalog (dekstrina, minerala, proteina, kiselina i neodređenih tvari).
Količina vode važna je za njegovo čuvanje. Rjeđi med sadrži više vode i lakše se kvari, pa na to trebamo obratiti pozornost pri kupnji. Med je i higroskopan, što znači da upija ili otpušta vlagu. Zato ga pčele u stanicama saća poklapaju voštanom prevlakom, i zato se ne smije čuvati u otvorenim posudama. Boja može biti od skoro bezbojne do tamnosmeđe, što ovisi o vrsti. Pretamna ili presvijetla boja za određenu vrstu može ukazivati na određene greške meda koje ne moraju biti štetne. Med može biti tekuće ili viskozne konzistencije, djelomično ili potpuno kristaliziran. Aroma mora biti svojstvena vrsti bilja od koje potječe.
Na tržištu ili u bilo kojem obliku za izravnu konzumaciju gdje je deklariran kao med ne smije sadržavati nikakve aditive ili druge dodatke. Mora biti bez organskih ili anorganskih tvari koje nisu u njegovom prirodnom sastavu. Ne smije imati strani okus ili miris, biti u stanju vrenja, imati umjetno izmijenjenu kiselost ili prezagrijavan osim pekarskog meda. Isto tako se ne smije uklanjati pelud iz meda, osim ako je to neizbježno pri uklanjanju stranih organskih ili anorganskih tvari kada se opisuje kao filtrirani med. Kemijski sastav meda podrobno je opisan, a utvrđuje se u posebno ovlaštenim laboratorijima.
Zato što uz šećere sadrži i kiseline, često se postavlja pitanje kakvom žlicom uzimati med iz staklenke? Materijal od kojeg je izrađena žlica nije toliko važan koliko je bitno da je kemijski neutralan i uvijek čist. Najčešći su plastika, nehrđajući čelik i drvo, odnosno uobičajeni kuhinjski pribor.
Vrste meda
Osnovne vrste meda možemo podijeliti prema podrijetlu i prema načinu proizvodnje. Prema izvoru iz kojeg je dobiven med dijelimo na cvjetni ili nektarni med i med medljikovac. Cvjetni med dobiva se sakupljanjem sokova nektarija biljaka. Razlikujemo mnogo vrsta meda ovisno o biljci s koje potječe (kestenov, bagremov, lipov itd.). Određenu vrstu meda možemo dobiti na područjima gdje medonosne biljke koja dobro medi ima u izobilju, budući da se pčele sakupljajući nektar u pravilu drže jedne vrste biljke.
Tada se dobije uniflorni (monoflorni) med i tako se označava u prodaji. Da bi dobio taj naziv mora proći ispitivanje broja peludnih zrnaca koji je propisan i u pravilu mora prelaziti 45%. Iznimno od ovoga broj peludnih zrnaca za neke vrste meda može biti veći ili manji od 45%. To se odnosi na pitomi kesten 85%, uljanu repicu 60%, metvica 20%, lipu 25%, kadulju 15%, bagrem 20%, ružmarin 20%, lavandu 10% i na još neke manje poznate i tropske vrste meda. U područjima gdje nema takvih mogućnosti pčele sakupljaju nektar s različitih vrsta biljaka i tada govorimo o poliflornom cvjetnom medu.
Bagremov med
U kontinentalnom dijelu naše zemlje bagrem je najveća i jedna od najvažnijih pčelinjih paša. Čisti bagremov med vrlo je svijetao, gotovo bezbojan, gust i izrazito proziran. Miris mu je slab, vrlo blagog i ugodnog okusa koji podsjeća na bagremov sok. Od šećera sadrži više fruktoze nego glukoze, pa je zbog toga dugo tekuć, odnosno sporo kristalizira. Dobar je za oporavak nakon bolesti, pomaže kod nesanica, nemira, problema krvožilnog sustava, začepa i ublažava stres. Zajedno s čajem od kamilice pojačava se međusobni učinak.
Lipov med
Boja mu je blago žuta do zelenkasta, a miris jak po cvijetu lipe. Oštrog je i slatkog okusa s malo gorčine. Brže kristalizira od bagremovog, već za jedan do dva mjeseca, ovisno o uvjetima čuvanja. Kristalići su sitni, pa i kao kristaliziran ostaje maziv. Kao i lipov čaj potiče znojenje, pa tako pomaže kod gripa, prehlada i upala probavnih i dišnih organa. Pomaže iskašljavanju, umiruje, ublažava glavobolju i pojačava krvotok, pa ga ne smiju uzimati osobe s bolestima srca i krvožilnog sustava.
Kestenov med
Crvenkastosmeđe, tamne je boje, jakog i oštrog mirisa. Trpkog je i gorkog je okusa koji uglavnom odbija potrošače. Kristalizira nakon nekoliko mjeseci u dosta krupne kristale, pa je takav prilično tvrd. Jača imunitet organizma, srca i potiče cirkulaciju. Dobar je kod problema s probavnim sustavom, jetrom, žuči i anemijama. Uklanja umor i jača mišiće. Zbog izraženih dezinfekcijskih svojstava pomaže u higijeni usne šupljine, a može se koristiti i kod previjanja rana.
Livadni med
Zbog različitih livadnih cvjetova s kojih je sakupljen ovaj med sadrži najviše ljekovitih tvari i eteričnih ulja. Boja mu je obično tamna i neproziran je, dosta gust, ali blagog okusa. Može potjecati s nizinskih, planinskih ili uzmorskih livada, pa je okus različit. Pogodan je za sve uzraste. Pomaže kod oporavka od bolesti i izvor je dodane energije za organizam. Pogodan je za svakodnevno uzimanje.
Vrijeskov med
Žute je do tamnožute boje. Slabog je mirisa i ugodnog svojstvenog okusa. Djeluje protuupalno i to naročito kod mokraćnih organa, jer ima diuretska svojstva. Zbog toga je preporučljiv kod bubrežnih kamenaca, bolesti prostate u upala mjehura. Pomaže kod reumatskih bolova i gihta.
Suncokretov med
Zbog svoje gustoće vrlo brzo kristalizira u krupne kristale i postaje jako tvrd. Zato ga ne nalazimo često na policama, jer kupce odbija svojim izgledom. Jantarno žute je boje, laganog mirisa i trpkog okusa. Blagotvoran je kod probavnih i dišnih smetnji. Pomaže i zarastanju rana i liječenju dermatitisa.
Kaduljin med
Žuto smeđe je boje, malo gorkastog, ali ugodnog okusa po biljci. Ima jako izražen miris po cvatu biljke. Dugo ostaje tekuć, ali i kao kristaliziran nije pretvrd, pa se može upotrebljavati bez zagrijavanja. Kao i čaj od kadulje, ovaj med je vodeći za prirodno liječenje bolesti dišnih, ali i probavnih organa. Olakšava izbacivanje sluzi iz dušnika i bronha, ali pomaže i kod suhog kašlja. Blagotvoran je kod želučanih tegoba, ima antiseptičko i umirujuće djelovanje.
Lavandin med
Med je svijetlo žut, proziran i bistar. Također mu je kao i kod kadulje izražen miris po biljci, pa ponekad podsjeća na parfem. Ugodnog je, ali dosta oštrog okusa. Djeluje umirujuće na cjelokupni organizam, pa se preporuča trudnicama. Ima pozitivan učinak i na probavne smetnje, naročito u čaju od metvice, pelina i kamilice jer ublažava grčeve i olakšava mokrenje.
Ružmarinov med
Med je svijetao, proziran i bistar, kao ulje. Blagog je i ugodnog okusa i bez posebnog mirisa. Brzo kristalizira u sitne kristaliće i tad postaje potpuno bijel. Ima visoki sadržaj eteričnih ulja, što ga čini ljekovitim kod bolesti jetre i nadutosti probavnog trakta. Vraća energiju, pa je dobar kod oporavka od bolesti, iscrpljenosti i stresa.
Medljikovac (Šumski med)
Med medljikovac nastaje od medljike. Medljika je slatka tekućina koju proizvode kukci (lisne i štitaste uši), za vrijeme hranjenja sokom biljke na kojoj se nalaze. Opisanu tekućinu pčele sakupljaju i pohranjuju u saće. Postoji više vrsta medljikovca, ovisno o biljci s koje potječe (hrastov, bukov i slični). Takav med je lošije kvalitete, brzo se kristalizira, ali je vrlo bogat mineralnim tvarima.
Bogat je antioksidansima i željezom, pa podiže razinu hemoglobina, pojačava snagu srca i krvnih žila. Zato pomaže kod slabokrvnosti i iscrpljenosti organizma, pa se osobito preporuča kod oporavka od težih bolesti i nakon operacija. Ako nema kontraindikacija, pogodan je za trudnice. Jelova medljika je jedna od najcjenjenijih vrsta.
Oblici meda na tržištu
Tekući med je onaj koji najčešće nabavljamo i koristimo. Zbog omjera u sadržaju glukoze i fruktoze, ali i uvjetima skladištenja i čuvanja u kućanstvu, svaki med se prije ili kasnije kristalizira. Polaganim zagrijavanjem do 40oC med ponovno postaje tekuć. Na višim temperaturama brže se dekristalizira, ali se tada uništavaju vitamini, enzimi i druge biološki aktivne tvari koje ga čine ljekovitim. Nekada se zbog raznih organskih onečišćenja med treba pasterizirati. Tada više nije za izravnu upotrebu nego se koristi u kulinarstvu i pekarstvu pod nazivom pekarski med. Med se ne smije zagrijavati u mikrovalnim pećnicama, jer tada isto gubi ljekovita svojstva.
Kremasti med nastaje posebnim postupkom kada se sitni kristali meda umiješavaju u tekući i kontroliranom kristalizacijom postiže se kremasta tekstura koja se zadržava kroz dulje vrijeme. Takav med je fino maziv iako izgledom nije suviše privlačan.
Med s dodacima nalazimo kao upotpunjavanje ponude na tržištu. Umiješavaju se cvjetni prah, propolis, matična mliječ, suho voće, razni orašasti plodovi i slično, a u novije vrijeme dolaze i neobične kombinacije slatko-slanih okusa poput sira i maslina. Kod nekih proizvoda poboljšavaju se ljekovita svojstva meda. Važno je obratiti pozornost na kvalitetu dodataka koji moraju biti higijenski i organoleptički besprijekorni. Ne smiju biti užegli, pljesnivi, niti sadržavati previše vode, jer mogu razrijediti med koji postaje podložan vrenju i kvarenju.
Pića od meda
Medica ili medno vino je piće koje se dobiva alkoholnim vrenjem razrijeđenog meda pod utjecajem kvasaca vrenja. Pri koncentraciji alkohola od oko 14 vol % vrenje se prekida. Po taloženju se pretače u bačve gdje dozrijeva. U medicu se mogu dodati i različiti začini i aromatično bilje.
Medna rakija je jako alkoholno piće kada se vrenje meda ne prekida nego se pusti do kraja. Takvo vino se destilira u rakiju s najmanje 32 vol % alkohola. Medna rakija je bistra i bezbojna tekućina.
Ocat od meda nastaje kada alkohol iz mednog vina pod utjecajem kisika i octenih bakterija prijeđe u octenu kiselinu. Ocat je bistra tekućina svijetlo do tamnosmeđe boje koja ovisi o vrsti meda od kojeg je proizveden i o njegovoj starosti.
Medni likeri su mješavine meda, voćnih rakija i vode. U biti je to razrijeđena rakija zaslađena medom. I u njih se može dodavati različito aromatično i začinsko bilje pa i bobičasto voće.
Medni napitci su različite bezalkoholne mješavine meda i vode sa sokom od različitog voća. Tako se može dodati sok od naranče, limuna ili drugih citrusa. Osvježavajućeg su okusa. Moraju se čuvati u hladnjaku. Bez pasterizacije podložni su vrenju i kvarenju dok pasterizacijom gube poželjna svojstva meda. Med se najčešće koristi kao vrijedna prehrambena namirnica, no ima ulogu i kao konzervirajuće i kozmetičko sredstvo.
