U zadnjoj smo se kolumni, u broju 2 Gospodarskog lista, od 1.veljače 2024., dotakli teme rizika i vjerojatnosti. Logičan slijed i nastavak je tema osiguranja. Ratari i proizvođači općenito su u svom jednogodišnjem ciklusu proizvodnje suočeni s nekoliko vrsta rizika, od kojih su najznačajnici rizik proizvodnje i rizik promjene cijene. S oba ta rizika se može upravljati, jednostavno ili nešto malo kompliciranije, više ili manje uspješno. U svakom slučaju, iz upravljačke perspektive gledano to je puno bolje i preporučljivije nego ne činiti ništa, premda ponekad krajnji rezultat neće tako sugerirati.
Rizik proizvodnje je vrlo izražen u ratarstvu. Ne kaže se bez razloga da je to proizvodnja na otvorenom jer proizvođač u punom smislu riječi ovisi o Majci Prirodi.
Puno pitanja i pogleda u nebo
Hoće li zima biti (pre)hladna, vjetrovita i (pre)suha ili toplija i vlažnija? Hoće li biti dovoljno sunca u proljeće? Hoće li pasti jedna dobra kiša početkom svibnja, pa onda još jedna početkom lipnja? Hoće li biti suho krajem lipnja i početkom srpnja da se završi ljetna žetva? Hoće li pasti dobra kiša, po mogućnosti odmah čim kombajn izađe iz njive nakon ljetne žetve? Još da ljetne noćne temperature ne budu previsoke pa da se biljka odmori, bilo bi idealno. Naravno, olujni vjetar i tuča neka nas zaobiđu u širokom luku! Kamo sreće da padne dobra kiša u prvim danima kolovoza, a može jedna i za Veliku Gospu!
A onda neka bude sunce, uz pokoju kišu do sredine studenog. Ovako nekako izgledaju želje i snovi, možda i molitve svakog ratara. Da se razumijemo, bit će godina kada će se i takve želje ostvariti, ali da će tako biti svake godine – neće. Puno je vjerojatnije i realnije za očekivati da će se tijekom proizvodnog godišnjeg ciklusa dogoditi makar jedna prirodna nepogoda koja će u nekoj mjeri ostaviti nepovratan trag na proizvodni potencijal biljke, a time i na prihode i profitabilnost proizvođača.
Treba proučiti „sitna slova“ na ugovoru
Osiguranje usjeva je jedna od mjera kako se proizvođači mogu zaštititi ako se ne ostvari prethodno opisani idealni scenario. Princip je vrlo jednostavan i isti je kao kod osiguranja vozila. Plaća se određena premija, koja predstavlja trošak za proizvođača (u konačnici poskupljuje trošak proizvodnje), ali u slučaju nepovoljnog osiguranog događaja sretan je onaj tko je ima. Ipak, takva polica osiguranja ne koristi se previše od strane naših proizvođača. Sporna je upravo visina te premije kao i činjenica da se trebaju dobro proučiti ʺsitna slovaʺ kod sklapanja ugovora. Dijelom su za tako nizak postotak korištenja osiguranja odgovorne osigravajuće kuće jer dojam je da nemaju previše interesa za ovim oblikom osiguranja, a dijelom su krivi i sami korisnici jer ne iskazuju veći interes za takvim proizvodm na tržištu.
Proizvođači još uvijek, u slučaju prirodne nepogode, više nade polažu u lokalnu vlast, županiju ili državu da ih obešteti (a taj put na kraju uvijek bude frustrirajući, spor i rijetko kada pokrije same troškove proizvodnje, a kamoli i dio propuštene dobiti), nego da se sami osiguraju. Nadam se da će se ovakav trend s godinama pred nama mijenjati, posebno u kontekstu sve izraženijih klimatskih promjena kojima smo svjedoci.
Rizik promjene cijene na tržištu
Kada govorimo o riziku promjene cijene, tu priča postaje puno kompliciranija od uplate premije osiguranja. Potrebna je određena razina financijske pismenosti da bi mogli koristiti dostupne alate za upravljanje rizikom i zaštititi sebe i svoju profitabilnost od negativne promjene cijene na tržištu. Ovdje ponovno dolazimo do te već pomalo famozne riječi – hedgiranja i alata kao što su forward ugovori, futuresi ugovori i opcije. O svemu ovome sam već u nekoliko navrata pisao u ranijim kolumnama. Korištenje ovih alata i strategija zaštite smanjit će rizik, ali ga neće u potpunosti ukloniti.
Najjednostavniji od svih je forward ugovor. Forward ugovor sklapa se ako su poznati svi bitni detalji ugovora između nominiranog prodavatelja i kupca, poput vrste robe, specifiakcije, ukupne količine, perioda isporuke i cijene. Najčešće su to bilateralni ugovori i za njihovo ugovoranje ne treba nam burza. Futures ugovori su za razliku od forward ugovora visoko standardizirani ugovori kojima se trguje isključiivo na burzama. Većina futures ugovora sklapa se s obvezom financijskog podmirivanja, umjesto s obvezom fizičke isporuke. Dobici ili gubici stvoreni izvođenjem futures ugovora obračunavaju se svakodnevno (što je suprotno od forward ugovora gdje se oni kumuliraju i isplaćuju na dan isteka ugovora), čime se povećava rizik od nelikvidnosti.
I za kraj, opcije su vrste ugovora koji svom vlasniku daje pravo da kupi (call opcija) ili proda (put opcija) određenu količinu futures ugovora po određenoj cijeni i u određenom vremenskom razdoblju. Prvi dio ove općenite definicije ugovora o opciji vezan je uz činjenicu da ovaj instrument daje pravo, a ne obvezu svom vlasniku. Drugim riječima izbor o kupnji ili prodaji određenog instrumenta je alternativan i ne može biti nametnut vlasniku opcije.
Smanjenje potencijalnog gubitka
Ono što treba razumijeti je da se korištenjem ovih alata nastoji osigurati, odnosno ʺzaključatiʺ marža, kako bi se zaštitili od rizika promjene cijene. To znači da u slučaju pada cijene (ako smo prodavatelj) ili rasta cijene (ako smo kupac) to nema utjecaj na našu profitabilnost. Međutim, to isto tako znači da i u slučaju rasta cijene (ako smo prodavatelj) ili pada cijene (ako smo kupac), naša se profitabilnost opet ne mijenja. Raznim strategijama i alatima te njihovim kombinacijama, možemo ostati otvoreni da u slučaju za nas pozitivnog kretanja cijene ipak participiramo u tom rastu, ali će on biti umanjen za određenu premiju koju smo za takvu mogućnost platili. To se prvenstveno odnosi na trgovanje opcijama na burzi.
Ipak, skrećem pozornost da je prvotni cilj koji želimo postići korištenjem ovih alata osiguranje od negativnog kretanja cijene. Pojednostavljeno, hedgiranjem se ne stvaraju viškovi dobiti, već se smanjuje potencijalni gubitak. Ako smo spomenuli ranije da ne baš veliki broj proizvođača koristi police osiguranja proizvodnje, onda sa sigurnošću mogu reći da minimalan broj proizvođača koristi futurese i opcije u svom poslovanju kao alat za zašititu od rizika promjene cijene. Ako uopće koriste neki alat, onda je to najčešće forward ugovor. Međutim, mnogo češće je to odluka da se ne koriste nikakvi alati i da se jednostavno čeka da se trend kretanja cijene okrene u našu korist, odnosno prepustiti se tržištu i spot cijeni, što je paradoksalno također jedan od alata upravljanja rizikom.
