Agronomski učinkovita i gospodarski opravdana proizvodnja strnih žitarica nije moguća bez kvalitetne i pravovremeno obavljene sjetve.
Naša najvažnija i najraširenija ozima žitarica-krušarica je pšenica koja se posljednjih godina uzgaja na oko 150 do 170.000 hektara. Površine pod ovom kulturom su trenutno nešto smanjene jer se prije desetak godina uzgajala na oko 200.000 ha. Prosječni prinosi zrna u različitim godinama relativno malo variraju zato što vegetacija pšenice završava prije nastupa najsušnijeg perioda, a iznose oko 4-5 t/ha. Genetski potencijal modernih sorata pšenice je 10 i više tona zrna na ha. Iz ovih podataka je vidljivo da još uvijek postoje znatne mogućnosti u povećanju prosječnih prinosa ove kulture na razini države. Pšenica se u nas uglavnom uzgaja za potrebe mlinarsko-pekarske industrije, a male količine koriste se u stočarstvu ili za izvoz. Nakon pšenice u nas se najviše uzgaja ječam (stočni i pivarski) i to na ukupno oko 50.000 hektara, a prosječni prinosi zrna su niži od pšeničnih (oko 3-4 t/ha). Osim u hranidbi stoke (prvenstveno svinja), značajan dio ječma namjenski se koristi u pivarstvu, a vrlo mali dio namijenjen je prehrani ljudi. Godišnje potrebe tvornice slada “Slavonija Slad” u Novoj Gradiški iznose oko 60.000 do 70.000 tona kvalitetnog pivarskog ječma. Za podmirenje ovih potreba na domaćim oranicama bilo bi potrebno godišnje posijati oko 15.000 ha pivarskog ječma. Nažalost, zahtjevi sladare za kvalitetnim pivarskim ječmom još uvijek se ne mogu zadovoljiti domaćom proizvodnjom pa se još uvijek jedan značajan dio uvozi. Razlozi nedovoljne proizvodnje u Hrvatskoj vjerojatno leže u tome što određeni broj proizvođača ostvaruje niže prinose zrna od očekivanih, a ponekad se ne mogu zadovoljiti ni ulazni kriteriji kakvoće pivarskog ječma zbog objektivnih (zemljišno-vremenskih prilika tijekom vegetacije) ili subjektivnih (primijenjene mjere agrotehnike) razloga. Nakon pšenice i ječma slijedi zob koja se uzgaja na oko 10.000 hektara i uglavnom koristi u hranidbi životinja (konja), ali i u prehrani ljudi (pahuljice, kruh). Najmanje se u nas uzgajaju tritikale i raž koji i to na svega nekoliko tisuća hektara. Tritikale (pšenoraž) se uglavnom koristi kao koncentrirano krmivo u ishrani stoke, dok je raž slično kao i pšenica prvenstveno namijenjena tržištu odnosno mlinarsko-pekarskoj industriji. Sve ozime žitarice imaju slične zahtjeve tijekom sjetve pa će se u daljnjem tekstu skupno obraditi najvažniji čimbenici (obrada tla, izbor sorte, rokovi sjetve i dr.) koji utječu na kvalitetu obavljanja ovog važnog tehnološkog zahvata. Sjetva mora osigurati optimalan, ujednačen i dobro razvijen sklop ozimih žitarica prije ulaska u zimski period.
PLODOSMJENA
Ozime žitarice nikada ne bi trebale prethoditi same sebi jer pri ponovljenom uzgoju dolazi do nagomilavanja bolesti, štetnika i korova, a to može rezultirati u smanjenju prinosa. Tako primjerice ponovljeni uzgoj pšenice može dovesti do značajnije pojave bolesti podnožja busa, a time i pojačanog polijeganja odnosno gubitka u prinosima. Nadalje, ukoliko je moguće poželjno je izbjegavati i naše najzastupljenije dvopolje u kojem se kukuruz izmjenjuje sa strnom žitaricom (najčešće pšenicom). To je iz razloga što kukuruz i neke ozime žitarice napadaju neke zajedničke bolesti koje uzrokuju gljive iz roda Fusarium, a koje i danas nije uvijek moguće učinkovito suzbiti čak i uz primjenu kemijskih sredstava za zaštitu bilja (fungicida).
Pogodne pretkulture za sjetvu ozimih žitarica su sve one koje pripadaju drugoj skupini kultura (leguminoze, uljarice, krmne kulture), a istovremeno dovoljno rano napuštaju njive kako bi se na njima mogla obaviti pravovremena i kvalitetna osnovna obrada i priprema tla prije nastupa optimalnih rokova za sjetvu.
Stoga su kulture koje napuštaju tlo već rano u ljeto (primjerice uljana repica) ili ranu jesen (silažni kukuruz) jako dobri predusjevi za sjetvu ozimog ječma, raži i zobi koji se siju ranije od pšenice odnosno već početkom listopada. U tim slučajevima osnovnu obradu (oranje) moguće je obaviti dovoljno rano i to barem 15-20 dana prije sjetve kako bi se tlo dovoljno sleglo čime osiguravamo kvalitetnu predsjetvenu pripremu tla, a time brže i ujednačenije klijanje i nicanje biljaka u polju. Jednogodišnje zrnate mahunarke (soja) i druge okopavine (krumpir i suncokret) uglavnom dovoljno ranu napuštaju tlo i ostavljaju dovoljno vremena za obradu tla i sjetvu pa ih smatramo poželjnim predusjevima strnim žitaricama. Višegodišnje djeteline (lucerna i dr.) i djetelinsko-travne smjese su također dobri predusjevi ukoliko se osnovna obrada tla obavi na vrijeme. Ovi usjevi povoljno utječu na fizikalna svojstva (strukturu) tla, ali mogu dosta isušiti površinski sloj tla pa u sušnim jesenima može doći do otežanog klijanja i nicanja sjemena strnih žitarica. Zbog strukture ratarske proizvodnje, u nas se sve strne žitarice plodoredu najčešće izmjenjuju s kukuruzom za suho zrno, a koji je loš predusjev u slučaju kada prekasno napušta tlo. Tada se osnovna i predsjetvena obrada tla ne mogu uvijek obaviti pravovremeno, a to može dovesti do zakašnjelih rokova sjetve. Iako kukuruz i neke strne žitarice napadaju iste bolesti, kukuruz se smatra dobrim predusjevom u slučaju njegovo dovoljno ranog iznošenja s parcele. Zob je otporna na većinu bolesti koje napadaju ostale strne žitarice pa se stoga u zemljama sjeverozapadne Europe gdje pšenica i ječam predstavljaju glavne kulture kulture u plodoredu iznimno cijeni i kao usjev koji smanjenje pojavu bolesti u plodosmjeni gdje se strne žitarice izmjenjuju međusobno na istoj parceli. U nas se u prošlosti zob uzgajala uglavnom kao jara kultura, dok se danas može kupiti sjeme kako domaćih fakultativno-ozimih sorata crne zobi tako i introduciranih sorata koje imaju bijele pljevice.
OBRADA TLA
U većini se tala bez osnovne obrade tla, a prije svega bez oranja, ne mogu dobro osigurati dva važna uvjeta za normalni rast, razvoj i proizvodnju ratarskih kultura. Prvi uvjet je dovoljno dugo vremena rastresit korijenski sloj tla za rast i širenje korijena i za uzimanje biljnih hraniva i vode. Drugi uvjet je dovoljno čvrsti sjetveni sloj sastavljen od usitnjenih čestica tla bez gruda u kojem se klijanje i nicanje brzo odvija. Osnovnom obradom odnosno oranjem se u tlo unose žetveni ostaci pretkulture, stajski gnoj i mineralna gnojiva, a uništavaju se i korovi. U osnovnoj obradi tla mogu se primijeniti razna oruđa, no još uvijek najviše se koristi lemešni plug. Oranje lemešnim plugom najbolje ispunjava većinu glavnih zahtjeva koji se traže od obrade tla, a najčešća dubina oranja je oko 25 cm. Međutim, poželjno je svake godine mijenjati dubinu oranja lemešnim plugom jer se na taj način izbjegava stvaranje zbitog sloja ispod mekote (oraničnog sloja). Taj zbijeni sloj („taban pluga“) onemogućava prodiranje korijena i procjeđivanje vode u dubinu i čest je problem u proizvodnji ratarskih kultura na teškim tlima.
Kad treba i kada se može obaviti oranje ne ovisi samo o predusjevu nego i o svojstvima tla, o vlažnosti tla i o nagibu terena. U praksi je vlažnost tla najcešće glavni čimbenik koji odre đuje vrijeme osnovne obrade tla. Interval povoljne vlažnosti tla za oranje je vrlo uzak kod teških, glinastih tala, koja prevladavaju u našim glavnim područjima proizvodnje pa se često nazivaju i „minutna tla“. Velik dio vremena ona su mokra i ljepljiva ili presuha i zbita. U humusnoj ilovači povoljni interval za obradu je duži, a u pjeskovitim tlima praktički ne postoji pa se potonja mogu skoro pa uvijek obrađ ivati.
Povoljnost tla za obradu nije lako procijeniti u praksi. Smatra se da je za jedno teško tlo najpovoljnije stanje kada do dubine obrade sadrži 40-60% vode od maksimalnog kapaciteta tla za vodu. Jednostavno pravilo je da ako vidimo da se tlo mrvi, a ne lijepi za oruđe tada možemo reći da je stanje tla povoljno za obradu. Ako je tlo presuho tada nema mrvljenja i tlo se otkida u velike komade. Nadalje, u suhim uvjetima na teškim tlima ulaženje pluga u tlo može se pojaviti kao problem, a i trošenje lemeša i daske vrlo je izrazito. Međutim, mnogo veće štete nastaju ako se tlo obrađuje kada je premokro. Praktični problemi pri oranju prevlažnog tla je ljepljenje tla na dasku ili nemogućnost čišćenja, te proklizavanje kotača traktora. U tom slučaju poželjno je koristiti rešetkastu plužnu dasku koja smanjuje otpor oranju za oko 20% i bolje mrvi tlo. Ako se ore mokro tlo i godinama na istu dubinu, tlo se jako zbija na granici oranja. Taj se efekt pojačava pri povećanom sklizanju traktorskih kotača, istrošenih lemeša i na tlima nestabilne strukture. Prije osnovne obrade vrlo često je potrepno usitniti (tarupirati) biljne ostatke pretkulture, a često i korova ukoliko su prisutni na parceli. Tako primjerice kukuruz za suho zrno ostavlja veliku količinu biljnih ostataka (8-12 tona suhe tvari na hektar), što može predstavljati problem u sjetvi pšenice u slučaju ako ti žetveni ostaci nisu usitnjeni i ravnomjerno raspoređeni po parceli. Zbog velike količine neusitnjenih biljnih ostataka vrlo često nije moguće obaviti kvalitetno oranje, većina naših malih poljoprivrednih proizvođača također ne posjeduje niti plugove sa pretplužnjacima koji omogućavaju bolje unošenje u tlo usitnjenih biljnih ostataka. Zbog toga kod dosta proizvođača na površini tla i nakon dopunske obrade odnosno predsjetvene pripreme tla tanjuračom ili nekim drugim oruđem na površini tla ostaje dosta biljnih ostataka. Za dopunsku obradu tla mogu se koristiti različita ratila poput tanjurača, sjetvospremača, zvrk drljača i sl. Ukoliko je oranje kvalitetno provedeno, a tlo slegnuto onda se predsjetvena priprema tla može obaviti u jednom prohodu. Kvalitetno pripremljena sjetvena posteljica podrazumijeva da svo sjeme mora biti pokriveno odnosno položeno na optimalnu dubinu sjetve od 2 do 4 cm. U slučaju loše pripreme sjetvene posteljice i velike količine žetvenih i biljnih ostataka u sjetvenom sloju tla sjeme dijelom ostaje na površini tla odnosno na biljnim ostatcima, a dijelom je slabo pokriveno. To može rezultirati u sporom, neujednačenom i osjetno reduciranom nicanju, te slabo razvijenom usjevu prije ulaska u zimsko razdoblje.
OSNOVNA GNOJIDBA
Primjena fosfornih i kalijevih gnojiva uvijek je povezana sa osnovnom obradom tla. Stoga se osnovna gnojidba kompleksnim mineralnim gnojivima obavlja se prije jesenskog oranja u količinama do 350-450 kg NPK (primjerice 8:26:26) na hektar za pšenicu, ječam i tritikale. U uvjetima sjeverozapadne Hrvatske time su ranog proljeća zadovoljene potrebe usjeva za svim glavnim hranivima uključujući i dušik kao glavno makrohranivo. Međutim, za područje istočne Hrvatske preporuča se uz N-P-K gnojivo dodati i još 50-100 kg na hektar uree budući da je tu manje jesensko-zimskih oborina koje mogu uzrokovati ispiranje, a time i gubitak dušika iz tla, te zbog činjenice da su u rano proljeće češća sušna razdoblja zbog kojih dušik dodan ranom prihranom ne dospije pravovremeno u tlo i tako nije pristupačan biljci. Nadalje, dodavanje ureje je preporučena agrotehnička mjera u slučajevima kada je pretkultura ozimim žitaricama bio kukuruz za suho zrno. Poznato je da nakon berbe kukuruza ostaje puno biljnih ostataka siromašnih na dušiku pa se ovo hranivo mora dodati putem gnojidbe kako ne bi došlo do tzv. „dušične depresije“ odnosno nedostatka dušika za uzgajanu kulturu. Jesenska primjena čistih dušičnih gnojiva može izostati u slučaju sjetve ozimih žitarica nakon jednogodišnjih (soja) ili višegodišnjih leguminoza (lucerna). Usjevi zobi i raži imaju manje potrebe na glavnim hranivima (dušiku, fosforu i kaliju) zbog nižih potencijalnih prinosa i bolje razvijenog korjenovog sustava u usporedbi s ostalim strnim žitaricama. Osnovna gnojidba kompleksnim (NPK) mineralnim gnojivima obavlja se također prije jesenskog oranja u količinama do 300 kg na hektar. Ukoliko je predusjev bio kukuruz za suho zrno, tada se dodaje još oko 50 do 75 kg ureje na hektar. Nadalje, posebnu pažnju u uzgoju zobi treba obratiti na činjenicu da zob ima nešto nježniju stabljiku i bujniji list što vrlo često ima za posljedicu polijeganje usjeva iako je oplemenjivanje rezulti ralo u znatno poboljšanoj otpornosti na polijeganje kod modernih sorata.
SJETVA DEKLARIRANOG SJEMENA
Prema podatcima Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Hrvatskoj se svake godine na tržištu nađe oko 45.000 tona sjemenske pšenice. Unutar preporučenih rokova sjetve za ovu kulturu najčešće se koriste norme sjetve od oko 250-300 kg na hektar. Stoga je jasno da je ta količina deklariranog sjemena dovoljna za sjetvu oko 150.000 hektara. Usporedbom ovih podataka može se zaključiti da se vjerojatno samo jedan mali dio površina u nas zasijava merkantilnom pšenicom odnosno nedeklariranim sjemenom proizvedenom na vlastitom gospodarstvu. Međutim, puno je nepovoljnija situacija za ječam, zob i tritikale. To su kulture koje se uglavnom uzgajaju za potrebe hranidbe stoke na vlastitom gospodarstvu, a ne direktno za tržište kao pšenica i raž. Prema podatcima Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo naše sjemenske kuće godišnje u prodaju plasiraju samo oko 6-7.000 tona deklariranog sjemena sorata ječma, što je dovoljno za sjetvu oko 20-25.000 hektara. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku ječam se u Hrvatskoj uzgaja na oko 50.000 hektara. Iz toga bi moglo proizaći da se praktički polovica površina pod ječmom zasijava nedeklariranim sjemenom. Slična situacija je i za zob budući da količine deklariranog sjemena iznose svega oko tisuću tona. To je dovoljno za sjetvu oko 7.000 ha. Naši proizvođači dobro znaju da je cijena sjemenske pšenice za oko dva do dva i po puta skuplja od merkantilne pa se s pravom pitaju zbog čega tako velika razlika. Sama proizvodnja sjemena zahtijeva znanstveno-stručnu organizaciju, povoljne agro-ekološke uvjete proizvodnje, visoki tehnički nivo opremljenosti i obučenost proizvođača, te veća ulaganja pa su posljedično troškovi značajno veći od onih u merkantilnoj proizvodnji. Glavni cilj proizvodnje deklariranog (certificiranog) sjemena jest održavanje genetske čistoće sorte. Najvažnija osobina sjemena je klijavost odnosno njegova sposobnost da normalno klije i razvije novu biljku. Stoga se deklarirani sjemenski materijal obavezno testira za sposobnost klijanja. Tako primjerice prema Pravilniku o stavljanju na tržište sjemena žitarica iz 2009. godine sjeme pšenice mora imati najmanje 98% čistoće i 85% klijavosti. Nadalje, već u samoj sjemenskoj proizvodnji usjevi se intenzivno zaštićuju od svih štetočinja (bolesti, štetnika i korova). Kemijska zaštita od bolesti je obvezatna agrotehnička mjera u proizvodnji sjemenskih usjeva. Provodi se jedno do dva tretiranja ovisno o stanju usjeva. Dobro je poznato da se sjemenom mogu prenijeti mnoge bolesti, a upravo zaraženo sjeme može biti uzrok jakog napada bolesti i smanjenih prinosa u proizvodnji. Tako se primjerice mrežasta pjegavost plojke, koja je najraširenija i najopasnija bolest ječma uglavnom prenosi zaraženim sjemenom. Klijanjem zaraženog sjemena gljiva koja uzrokuje ovu bolest sistemično zarazi cijelu mladu biljčicu pa u pojedinim godinama simptomi u usjevu mogu biti vidljivi već u jesen. Nakon žetve sjeme ozimih žitarica se dorađuje na sitima odgovarajućeg promjera čime se odvajaju neželjene primjese (korovi, štura i oštećena zrna, itd.) i osigurava odgovarajuća frakcija sjemena. U doradi pšenice se odbacuju sve sjemenke čiji promjer je manji od 2,2 mm, što znači da se u kupljenoj vreći deklariranog sjemena nalaze samo sjemenke krupnije od 2,2 mm. Dobro je poznato da krupnije sjeme ozimih žitarica klije s većim brojim seminalnih (primarnih) korjenčića i da u pravilu ima bolju klijavost od sitnijeg sjemena. Krupnije sjeme je posebice poželjno ako se sjetva obavlja u nepovoljnije uvjete za klijanje i nicanje. Nadalje, poznavanje frakcije sjemena odnosno mase 1000 zrna je potrebno kako bi se mogla izračunati norma sjetve. Ako je sjeme određene sorte krupnije (teže), norma sjetve je veća nego za sitniju frakciju sjemena te iste sorte. Nadalje, tijekom dorade sjemenski materijal se temeljito očisti od korova i drugih živih i mrtvih primjesa. Tako je primjerice propisano da u sjemenskom materijalu strnih žitarica nije dozvoljena niti jedna sjemenka divlje zobi koji je u mnogim dijelovima Europe i ostataka svijeta vrlo opasan korov i teško se suzbija.
Osim intenzivne zaštite od bolesti tijekom vegetacije, deklarirano sjeme se dodatno tijekom dorade na najkvalitetniji način zaštićuje protiv bolesti primjenom odgovarajućeg fungicida. Time se jednostavno i vrlo učnkovito borimo protiv većine bolesti koje se prenose sjemenom.
IZBOR SORTE
Sve moderne sorte ozimih žitarica imaju visoki genetski potencijal rodnosti. Na žalost, takav potencijal ne može se u potpunosti ostvariti u našim agroekološkim uvjetima i to prvenstveno uslijed osjetno viših temperatura u periodu vegetacije nakon klasanja. Posljedično i datume žetve u našim krajevima nastupa i do nekoliko tjedana ranije od onog u sjeverozapadnoj Europi. To je jedan od glavnih razloga zašto se naši prosječni prinosi ne mogu mjeriti sa onim u državama poput Francuske, Nizozemske ili Danske. Našim proizvođačima je dostupno deklarirano (certificirano) sjeme velikog broja domaćih i stranih modernih sorata ozimih žitarica. Za pravilan izbor sorte moraju se upoznati s njihovim gospodarskim osobinama i to prvenstveno kapacitetom rodnosti, ali i drugim važnim agronomska svojstvima koja mogu bili limitirajući čimbenik učinkovite proizvodnje (otpornost na polijeganje, bolesti i sl.). Stoga svaki proizvođač treba obratiti pažnju da je sorta visokog potencijala rodnosti, visoko otporna na polijeganje i prilagođena zemljišno-klimatskim uvjetima. Ti podatci su dostupni od matičnih sjemenskih kuća jer je svaka sorta prije priznavanja bila detaljno istražena u višegodišnjim poljskim pokusima. Korisno je znati da i danas unutar modernih sorata postoje međusobno značajne razlike u prinosima i otpornosti na polijeganje. Slaba otpornost na polijeganje je najčešće glavni uzrok podbačaja u ostvarivanju vrhunskih prinosa zrna u suvremenoj proizvodnji ozimih žitarica. Stoga svaki proizvođača mora provjeriti da li sorta ima zadovoljavajuću otpornost na polijeganje i to posebice u uvjetima intenzivne razine agrotehnike odnosno pri primjeni visokih doza dušičnih gnojiva. Tijekom vegetacije ozime žitarice napadaju brojni uzročnici bolesti lista i klasa koji mogu nanijeti velike štete (i do 30 i više posto) u usjevu. Na tržištu postoje sorte koje su tolerantnije na napade bolesti i ti podatci se također mogu naći u informativnim materijalima. No, većina modernih sorata ne posjeduje zadovoljavajuću otpornost na bolesti lista i klasa pa su bez primjene folijarnih fungicida uglavnom osuđene na podbačaj u prinosu i kvaliteti zrna. Posljedično je u suvremenoj proizvodnji pravovremena zaštita usjeva (najčešće oko cvatnje) odgovarajućim fungicidima preduvjet ostvarivanja željenih prinosa i kvalitete. Nadalje, usjev pšenice napadaju i bolesti za koje ne možemo uvijek osigurati zadovoljavajuću zaštitu čak i uz primjenu kemijskih sredstava. Takva je bolest primjerice palež klasa koja se pojavljuje ukoliko su oko cvatnje bile visoke temperature spojene s visokom vlažnošću zraka. U pojedinim godinama može uzrokovati značajnije štete pa je korisno dobro se informirati o tolerantnosti sorata pšenice na ovu bolest.
ROKOVI SJETVE
Sjetva ozimih žitarica započinje krajem rujna i teoretski može trajati sve do kraja studenoga odnosno sve dok mehanizacijom možemo ući u polje. Međutim, preporučeni rokovi sjetve za naše žitarice traju dosta kraće i treba ih poštivati jer osiguravaju optimalno klijanje, nicanje, rast i razvoj usjeva prije nastupanja zimskog razdoblja. Preporučeni rokovi sjetve za za većinu sorata pšenice, naše najvažnije ozime žitarice, traju od 15. do 25. listopada. Međutim, i unutar ove vrste postoje sorte poput Žitarke koje povoljno reagiraju na ranije rokove sjetve (1-10. listopada) od uobičajenih pa u tom slučaju matične sjemenske kuće daju odgovarajuće preporuke. Optimalni rok sjetve za ozimi ječam, drugu strnu žitaricu po važnosti u nas, je također tijekom prve dekade listopada, što je za oko dva tjedna ranije od pšenice. U usporedbi s usjevom pšenice, ječam se sije ranije kako bi mogao dovoljno izbusati već u jesen budući da u proljeće ranije prelazi u vlatanje. Stoga je kod ječma jesensko busanje od puno većeg značaja u usporedbi s proljetnim. U slučaju prekasne sjetve usjev ozimog ječma ne stigne dovoljno izbusati u jesen, što značajno smanjuje potencijalni broj rodnih vlati (vlati s klasom) u žetvi. Slično ozimom ječmu, sjetvu raži i tritikalea (pšenoraži) također se preporuča obaviti u prvoj dekadi listopada.
Rani rokovi sjetve
Rani rokovi sjetve u pravilu imaju manje nedostataka u usporedbi sa zakašnjelim rokovima. Takva agrotehnička mjera može imati svoje opravdanje ukoliko se iz organizacijsko-tehničkih ili nekih drugih razloga sjetva svih površina na nekom gospodarstvu ne može obaviti unutar optimalnih rokova. U ranim rokovima sjetve uglavnom je moguća vrlo kvalitetna predsjetvena priprema tla, što omogućuje dobro i ujednačeno klijanje i nicanje usjeva.
Količina sjemena potrebnog za sjetvu unutar ranih rokova može se stoga osjetno smanjiti u usporedbi s onom koja se uobičajeno primjenjuje u preporučenim, a posebice u zakašnjelim rokovima sjetve. Niže norme sjetve su moguće zbog znatno manjih gubitaka u nicanju. Osim toga duže je i jesensko razdoblje do ulaska u zimu, što omogućava jaci rast i razvoj usjeva. Stoga se primjerice sjetva pšenice u ranim rokovima može obaviti sa svega 150 do 200 kg sjemena po hektaru ovisno o specifičnoj veličini (masi) sjemena pojedine sorte što su značajno manje količine sjemena od uobičajenih. Time je moguće ostvariti veću ekonomsku dobit budući da su se smanjila ulaganja u proizvodnju.
Povećanjem broja dana jesenske vegetacije, što je slučaj u vrlo ranim rokovima sjetve, usjevi ozimih žitarica mogu jako izbusati i stvoriti veliku vegetativnu masu. To nepovoljno utječe na njihovu otpornost na niske temperature tijekom zimskog perioda, a posebice tijekom siječnja i veljače kada usjev prelazi u tzv. generativnu fazu kada je znatno osjetljiviji na niske negativne
temperature (<-10°C). Međutim, problemi ove vrste su od sve manje važnosti zbog globalnih procesa zatopljenja koji nisu zaobišli ni naše krajeve pa su nam nažalost i zime sve toplije.
Samo optimalni rokovi sjetve omogućavaju dobro klijanje, nicanje i razvoj usjeva u cilju ostvarenje najpovoljnije fenofaze za ulazak u zimski period, a to je početak busanja s jednim do tri izboja ovisno o kulturi. Sjetva unutar optimalnih rokova je naročito važna kod ječma i raži budući da ranije prelaze u vlatanje i klasanje u proljeće. Stoga kod tih kultura moramo obavezno osigurati zadovoljavajuće nabusavanje u jesenskom razdoblju.
Kasni rokovi sjetve
Kasna sjetva (tijekom studenoga) redovito se provodila u razdoblju prije 20-30 godina kada su naša velika gospodarstva bila slabo opskrbljena mehanizacijom. To je imalo za posljedicu i više od 30 sjetvenih dana tijekom jeseni. Danas je najčešći razlog zakašnjelih rokova sjetve neodgovarajuća pretkultura (primjerice kukuruz za suho zrno ili šećerna repa) koja prekasno napušta parcelu pa se obrada tla za ozime žitarice ne može pravovremeno obaviti. U kasnijim rokovima sjetve sije se nešto dublje čime se želi potaći formiranje čvora busanja na većoj dubini, a na taj način se mogu smanjiti štete od golomrazice. Međutim, uslijed visoke vlažnosti tla koja je karakteristična u kasnim rokovima sjetve predsjetvena priprema tla u pravilu nije zadovoljavajuća. U slabo pripremljenoj sjetvenoj posteljici sjeme dijelom ostaje na površini tla, a dijelom je nedovoljno pokriveno. To može rezultirati u osjetno reduciranom i neujednačenom nicanju. Nadalje, odmicanjem od optimalnih rokova ulazimo sve dublje u jesen kada dolazi do pada temperatura zraka pa se usjev sporije razvija i raste. Štoviše, nicanje ponekad može nastupiti tek ispod snježnog prekrivača. Usjev iz kasnih rokova sjetva ulazi nedovoljno razvijen u zimski period kada biva izložen čitavom nizu nepovoljnih vanjskih čimbenika (niskim temperaturama, stajaćim vodama, sriježi i dr.), a što može izazvati znatna oštećenja i ugibanje biljaka. Slabo razvijen usjev neće pretrpjeti nikakva oštećenja samo u slučaju natprosječno toplih zima s malo oborina. Sve ozime žitarice su najosjetljivije na izmrzavanje u periodu klijanje-nicanje pa najveće štete mogu nastati pri prekasnoj sjetvi u jesen. Tek iznikle biljčice lako ugibaju pri niskim temperaturama budući da nemaju formiran čvor busanja, a konus rasta im je nedovoljno zaštićen listovima. Potencijalne štete od izmrzavanja znatno umanjuje prisustvo snježnog pokrivača koji je dobar toplinski izolator. Pri identičnoj temperaturi zraka, minimalna temperatura tla na dubini čvora busanja je tim viša što je veća debljina snježnog pokrivača.
NORMA SJETVE
Optimalna količina sjemena za sjetvu pšenice i ostalih ozimih žitarica prvenstveno ovisi o vrsti/sorti, kvaliteti predsjetvene pripreme tla, veličini (krupnoći) sjemena i datumu sjetve. Sjetvena norma za većinu strnih žitarica iznosi od 350 do 700 klijavih zrna po četvornom metru. Najnižu normu sjetve ima i iznosi svega oko 350-450 klijavih zrna na četvorni metar pa količina sjemena za sjetve unutar optimalnih rokova i pri kvalitetnoj sjetvenoj posteljici iznosi svega oko 120-150 kg na hektar ovisno o masi 1000 sjemenki odabrane sorte. Masa 1000 zrna kod bijele zobi najčešće se kreće od 25 do 30 g. U sorata crne zobi zrno je teže pa su i količine sjemena veće i kreću se od 150-200 kg na hektar. Najviše količine sjemena za sjetvu (250-300 pa i više kg/ha) najčešće imamo kod pšenice i to posebice u zakašnjeloj sjetvi ili kod pivarskog ječma zbog krupnijeg sjemena. U svakom slučaju, količina posijanog sjemena mora omogućiti da u žetvi imamo oko 600 do 700 klasova odnosno metlica po četvornom metru čime se ostvaruju uvjeti za postizanje visokih prinosa zrna. Svaki poljoprivrednik mora sam izračunati količinu sjemena za sjetvu, a za to su mu potrebi podatci o klijavosti i čistoći sjemena, masi 1000 sjemenki, te preporučena norma sjetve za uzgajanu vrstu odnosno sortu. Prvo se izračuna uporaba vrijednost sjemena, a nakon toga i sama količina sjemena potrebnog za sjetvu jednog hektara (vidi sliku u prilogu). Ako primjerice želimo posijati određenu sortu koja ima klijavost 93%, čistoću 99%, masu 1000 zrna 45 g, te preporučenu gustoću sjetve 600 klijavih zrna/m2, tada se količina sjemena za sjetvu jednog ha izračuna na sljedeći način.
Uporabna vrijednost (UV) = 93 × 99 /100 = 92 %
Količina sjemena za sjetvu = 600 × 45 / 92 = 293 kg/ha
Norme sjetve odnosno količine sjemena ozimih žitarica povećavaju se za 10-20% u slučaju jako loše kvalitete predsjetvene pripreme tla, te za oko 1% po danu u slučaju sjetve nakon optimalnih rokova. Prije same sjetve potrebno je izvršiti kontrolu odnosno podešavanje sijaćice („sjetvenu probu“) kako bi se osigurala sjetva željene količine sjemena po jedinici površine. Najčešći razmak redova na većini sijaćica za strne žitarice je 12-13 cm.
ZAŠTITA OD BOLESTI I KOROVA
Deklarirano sjeme je na najkvalitetniji način zaštićeno odgovarajućim fungicidom čime se jednostavno i učinkovito borimo protiv glavnih bolesti pšenice koje se prenose sjemenom. Time su praktički završene mjere zaštite od bolesti do proljeća. Pri vrlo ranoj sjetvi (krajem rujna) i nakon toga tople jeseni može se realno očekivati da će iznikli usjev ozimih žitarica biti u određenoj mjeri zaražen s virusom žute patuljavosti ječma. Ovaj virus se prenosi lisnim ušima. Najopasnije su populacije lisnih uši koje se prije prezimljenja hrane na rano sijanim oziminama. Stoga su ječam i rano posijana pšenica česti domaćini lisnim ušima, a time i mogućim zarazama ovom virusnom bolesti. Otpornih sorata pšenice i ječma na ovu virusnu zarazu nema, a zaraženi usjev također se ne može ni liječiti. Simptomi virusa žute patuljavosti ječma vidljivi su dva do četiri tjedana nakon zaraze odnosno prisutnosti lisnih ušiju. Karakteristični znakovi bolesti očituju se u kržljanju i žućenju lisne površine i često se mogu zamijeniti sa simptomima koji su rezultat nepovoljnih zemljišno-vremenskih uvjeta (oštećenja od niskih temperatura, stajaćih voda i dr.). Tipične promjene na ječmu očituju se u promjeni zelene boje na vrhovima starijih listova u svijetlozelenu i žutu. Znakovi bolesti često se vide samo na pojedinim dijelovima parcele, ali pri jakom napadu može biti zaraženo i čitavo polje. Pšenica je vrlo osjetljiva na ovaj virus, naročito ako su bile zaražene mlade biljčice, a nakon zaraze nastupi dugo razdoblje relativno niskih pozitivnih temperatura (do 10-15°C). Mjere borbe protiv virusa žute patuljavosti ječma sastoje se od redovnih pregleda usjeva počevši odmah nakon nicanja. Tom jednostavnom mjerom može se lako utvrditi eventualna prisutnost lisnih uši na mladim biljčicama i po potrebi tretirati usjev odgovarajućim sistemičnim insekticidima, što predstavlja učinkovitu zaštitu od ove virusne bolesti. Ozime žitarice su kulture gustog sklopa i kao takve manje osjetljive na korove u usporedbi s kulturama rijetkog sklopa (okopavinama). Međutim, kemijska zaštita od korova herbicidima je redovita agrotehnička mjera u intenzivnoj proizvodnji strnih žitarica jer korovi mogu nanijeti velike direktne (gubitak prinosa i kakvoće) i indirektne (problemi u žetvi i sl.) štete. Dobro je znati da iako mogu biti prisutni, korovi ne nanose štete usjevu ozimih žitarica sve do fenofaze busanja, a taj stadij nastupa oko 30-40 dana nakon sjetve. Primjena herbicida prije ili neposredno nakon nicanja usjeva u jesen uglavnom nema opravdanje jer većina korova nije niknula pa se tretiranje radi «napamet&
