Uljarice su vrijedna biljna bjelančevinasta krmiva pogodna u hranidbi svih domaćih životinja, a mogu se koristiti u obliku sjemenki ili nakon prethodnog odvajanja ulja u obliku uljanih sačmi i pogača. Od svih uljarica na svjetskom tržištu, najveći značaj u našoj zemlji za hranidbu životinja imaju vrste koje ćemo obraditi u ovom članku.

Suncokret

Sjemenke suncokreta su vrlo ukusno krmivo, ali se rijetko koriste u hranidbi domaćih životinja. Tako predstavljaju osnovu za proizvodnju kvalitetnog ulja. Imaju jaku celuloznu ljusku na koju otpada 45 % mase sjemena. Zbog toga se životinjama daju najčešće u oljuštenom obliku. Sastav hranjivih tvari ovisi o sorti, pri čemu se količina sirovih bjelančevina kreće od 13 do 18 %, a masti od 35 do 53 %. Mogu se primjenjivati u smjesama za mliječne krave u količini do 15 %. U krmnim smjesama za svinje sudjeluju u količini do 5 %, pilića do 10 % i nesilica do 15 %. Vrlo dobro djeluju na porast i kvalitetu perja te sjaj dlake. Stoga su vrlo bitan sastojak obroka u hranidbi sobnih ptica, ukrasne peradi, odnosno izložbenih životinja.

Suncokretova sačma

Suncokretova sačma je nusproizvod koji zaostaje nakon izdvajanja ulja iz sjemenki. Ona predstavlja vrlo kvalitetno bjelančevinasto biljno koncentrirano krmivo u hranidbi domaćih životinja. Udio sirovih bjelančevina kreće se od 26 do 40 %, što ovisi o udjelu ljuske u sačmi. Sačme s većim udjelom ljuske sadržavaju veće količine sirove vlaknine i pogodne su u hranidbi preživača. Mliječnim kravama se može davati do 20 % u smjesi (2 – 2,5 kg dnevno). Veće količine mogu utjecati nepovoljno na kvalitetu maslaca. Junadi u tovu i odraslim ovcama preporuča se davati do 15 %, a konjima do 10 % u smjesi. U smjesama za svinje i perad koriste se sačme od oljuštenog sjemena. U hranidbi prasadi mogu se davati do 5 posto, svinjama u početnoj fazi tova i krmačama do 10 % i tovljenicima u završnoj fazi do 5 % u smjesi.

Veće količine sačme u obroku tovnih svinja mogu utjecati na lošiju kakvoću mesa i masti. U hranidbi peradi većinom se koriste u smjesama za nesilice i rasplodni podmladak u količini do 10 %. Ne preporučuje se njezino korištenje u hranidbi pilića u tovu, jer nepovoljno utječu na kakvoću mesa.

Soja

Soja je cijenjeno bjelančevinasto krmivo biljnog podrijetla, jer ima izvrstan aminokiselinski sastav. Istodobno je energetsko krmivo, jer sadržava visok udio ulja. Stoga se koristi u hranidbi svih domaćih životinja uz prethodnu toplinsku obradu. Naime, sirovo zrno soje sadrži više nepoželjnih tvari (tripsin inhibitor, ureaza, saponini, hemaglutinini, oligosaharidi) koje umanjuju hranidbenu vrijednost i prirast životinja te uzrokuju zdravstvene tegobe. Navedene tvari su većim dijelom termolabilne.

Tako se sirovo zrno soje prije uporabe u hranidbi životinja toplinski obrađuje jednim od poznatijih novijih načina (mikroniziranje, ekstrudiranje, tostiranje). Toplinski postupak manjih količina soje na obiteljskom gospodarstvu može se kvalitetno provesti klasičnim prženjem na temperaturi od 120° C tijekom 10 – 15 minuta uz neprestano miješanje ili kuhanjem u trajanju od 25 do 30 minuta.

Upotreba pržene punomasne soje u obroku mliječnih krava podiže mliječnost, a daje se u količini do 1 kg dnevno. Veće količine u obroku mogu uzrokovati pojavu mekanog maslaca s okusom na sojino ulje i smanjiti stupanj probavljivosti ostalih krmiva. Junad u tovu može dobivati 1 – 1,5 kg tostirane soje dnevno. Potkraj tova junadi se isključuje tostirana soja iz obroka jer može dati mekani loj. Ovcama i kozama daje se do 15 % toplinski obrađene soje u obroku. Treba naglasiti da ulje iz soje veže na sebe dio kalcija i magnezija. Stoga preživačima hranjenim tostiranom sojom treba davati u hrani 15 % više navedenih mineralnih tvari.

Upotreba pržene soje podiže mliječnost

Uporaba tostirane soje u hranidbi svinja povisuje iskorištenje hrane i prirast životinja u tovu. U obrocima na bazi kukuruza daje se u količini do 15 % (predtov), odnosno do 10 % (završni tov). Veći udio tostirane soje u obroku uzrokuje pojavu marketinški nepoželjne meke slanine. U hranidbi prasadi može se davati do 20 % tostirane soje u obroku, radi osiguranja njihova bržeg rasta. Tostirano punomasno zrno soje izvrsna je hrana za brojlerske piliće te sudjeluje s 20 % u smjesi.

Osim toga, određena istraživanja su pokazala da kokoši hranjene s 10 % tostirane soje u obroku imaju u 70 % slučajeva krupnija jaja od kokoši koje nisu hranjene sojom. Prženo zrno soje mora se samljeti prije davanja životinjama radi otpuštanja ulja i povećanja njenog iskorištavanja. Pregrubo samljeveno zrno soje ima slabije iskorištenje masti nego fino mljeveno. Prženo zrno melje se neposredno prije davanja životinjama ili miješanja u smjesu. Ono se ne smije skladištiti na visokim temperaturama dulje od tjedan dana zbog velike sklonosti ulja oksidativnom kvarenju.

Kuhano zrno soje se treba ocijediti, usitniti te životinjama dati u vlažnim obrocima. Međutim, kuhano zrno soje, kao uostalom sva kuhana hrana, razmjerno se brzo kvare. Tako se ovaj način toplinske obrade koristi samo ako se zrno soje može kroz 1 – 2 dana dati životinjama.

Sojina sačma

Cijelo zrno soje sadrži 15 – 21 % ulja koje nakon ekstrakcije, odnosno njegova gnječenja ostaje u sačmi s udjelom od 1 %. To je najkvalitetnije biljno bjelančevinasto krmivo. Sadrži čak do 50 % sirovih bjelančevina, što ovisi o udjelu ljuske zrna u sačmi. Najčešće potječe od djelomično oljuštenog sjemena, pri čemu sadrži oko 44 % sirovih bjelančevina.

Sojina sačma

Zbog značajne energetske vrijednosti (malo sirove vlaknine), visokog udjela bjelančevina i ukusnosti, mogu se koristiti u hranidbi svih vrsta domaćih životinja. Osobito su prikladne u smjesama za svinje i perad u količini od 10 do 20 %. U hranidbi konja ponajprije se daju u smjesama za ždrebad. Po potrebi se mogu davati i visokogravidnim kobilama, kobilama u laktaciji i pastusima. U hranidbi preživača najčešće se koriste u smjesama za telad, janjad i visokomliječne krave. Tamo mogu predstavljati djelomičan ili jedini izvor bjelančevina.

Uljana repica

Zrno uljane repice je uz suncokret i soju značajna uljarica. U takvom se obliku manje koristi u hranidbi domaćih životinja. Osim toga, ima visok sadržaj štetnih (antinutritivnih tvari). I to jedan od razloga njene manje uporabe u hranidbi životinja. Jedino sorte kanola mogu predstavljati dio obroka kokoši nesilica u količini do 10 %. U smjesama za mliječne krave i junad u tovu mogu se koristiti u količini do 5 %.

Sačme uljane repice

To je kvalitetno krmivo s vrlo dobrim udjelom sirovih bjelančevina od 34 do 39 %. Međutim, zbog značajnog sadržaja antinutritivnih tvari imaju ograničenu primjenu u hranidbi domaćih životinja.

Sačma uljane repice

Mliječnim kravama se daju u količini do 10 %, prasadi u uzgoju do 4 %. Svinjama u tovu do 6 % i junadi u tovu od 5 do 8 %. Repičina sačma od sorti bez glukozinolata mogu se u hranidbi odraslih preživača i svinja upotrebljavati u većim količinama s udjelom do 20 % u smjesi. U smjesama za kokoši nesilice za proizvodnju konzumnih jaja se ograničavaju u količini do 3 % zbog nepovoljnog mirisa jaja po ribi (trimetilaminu) koji nije u svezi s količinom glukozinolata u sačmi.

     

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakZašto je oranje opasno za tlo?
Sljedeći članakZapočele prijave za program pomoći malim mljekarama vrijedan 5 milijuna kuna
Avatar
Od 1993. godine stručni suradnik Gospodarskog lista. Dosada je objavio više od 400 popularizacijskih članaka u istoimenom časopisu iz područja veterinarske medicine, animalne proizvodnje i biotehnologije te u Biblioteci Obitelj i gospodarstvo stručne knjige „Pripravljanje sira u kućanstvu“ (1996.), „Mlijeko i prerađevine“ (1996.), „Kolinje i mesni specijaliteti“ u tri izdanja (1997., 2001. i 2003.) „Domaće kobasice – od izrade do jela“ (2004.), kao i „Mlijeko od mužnja do sira“ (2006.). Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu završio je 1992. godine, Višu poljoprivrednu školu u Križevcima 1994. i Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku 1998. godine. Od 1995. godine zaposlen je na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Područje znanstvenog interesa je ponašanje, dobrobit i higijena životinja te veterinarska sanitacija. Objavio je u autorstvu, odnosno suautorstvu više od 200 znanstvenih radova u časopisima i zbornicima skupova te tri sveučilišna udžbenika i dva priručnika. Redoviti je profesor u trajnom zvanju od 2014. godine. Iste godine izabran je za redovitog člana Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Uvršten je u prvo izdanje WHO is WHO u Hrvatskoj (2011.).