Prilog broja: Odabir i uzgoj ovaca i koza u Hrvatskoj

544

Ovčarstvo i kozarstvo su važne grane stočarstva u mnogim zemljama, osobito u područjima gdje su, zbog specifičnih geografskih, pedoloških i klimatskih uvjeta (krševita područja oskudne vegetacije s malo vode) slabije mogućnosti organizacije ratarske proizvodnje te uzgoja drugih vrsta domaćih životinja, osobito krupnije stoke.

Promjene zahtjeva i potreba tržišta

Prednost malih preživača upravo je u činjenici da su u mogućnosti određene količine voluminozne krme, različitog podrijetla i oblika, pretvoriti u visokovrijedne proizvode: meso, mlijeko, vunu, vlakno, gnoj, a uz to korisne su i na drugi način. Svjetska ovčarska i kozarska proizvodnja uglavnom se temelji na čistokrvnim pasminama (osobito proizvodnja mlijeka), dok je uporaba križanja znatno češća u proizvodnji mesa. U svijetu se uzgaja velik broj različitih tipova i pasmina ovaca i koza koje se međusobno razlikuju po vanjštini, proizvodnim odlikama (meso, mlijeko, vuna, vlakno,…), ponašanju, zahtjevima i hranidbenim potrebama te prilagodljivosti i otpornosti na bolesti. Mnoge pasmine su urođene, formirane stoljećima na određenom području bez znatnijeg djelovanja čovjeka. Na taj način prilagodile su se određenim klimatskim i hranidbenim uvjetima te postale otporne na bolesti. U posljednja dva stoljeća dogodile su se velike promjene zahtjeva i potreba tržišta te su brojne pasmine selekcionirane ili odvožene (introducirane) u druga područja gdje su korištene za oplemenjivanje lokalnih pasmina ili uzgajane u čistoj krvi. Na primjer, danas se u Velikoj Britaniji uzgaja 39 različitih pasmina ovaca (većinom mesnog tipa) te više od tri stotine njihovih križanaca. Formiranje (nastanak) velikog broja različitih pasmina omogućeno je primjenom različitih metoda i načina uzgoja. U svijetu se uzgaja oko 1350 pasmina ovaca i oko 650 pasmina koza, a procjenjuje se da je dosad u svijetu izumrlo oko 12 % pasmina ovaca te oko 3 % pasmina koza. U zemljama Sredozemlja, pa tako i u Hrvatskoj, dominira ekstenzivni i poluintenzivni sustav ovčarenja i kozarenja temeljen na brojnim lokalnim pasminama osebujne vanjštine i znatno različitih proizvodnih odlika. Uglavnom je riječ o izvornim pasminama, dobre prilagodljivosti i učinkovitosti u iskorištavanju oskudne vegetacije krških pašnjaka, unatoč skromnijim proizvodnim mogućnostima. Proizvodna svojstva su najčešće kombinirana (mlijeko / meso, meso / mlijeko / vuna / vlakno), budući da su te pasmine selekcijom više usmjeravane na sposobnost hodanja i otpornost tijekom sušnih razdoblja, nego za proizvodnju mlijeka i/ili mesa. Proizvodne odlike suvremenih pasmina (populacija) ovaca i koza najčešće su prilagođene potrebama i zahtjevima suvremenih potrošača. Izraženost osobina određenog genotipa ne uvjetuje samo nasljedna osnova (geni), već i utjecaj vanjskih čimbenika (poglavito hranidbe). Osobine koje pridonose prihodima i rashodima ovčarske i kozarske proizvodnje, odnosno uvjetuju njenu gospodarsku učinkovitost su:
1. reprodukcijske odlike;
2. osobine rasta i trupa;
3. osobine mliječnosti;
4. osobine vune/vlakna;
5. osobine otpornosti na bolesti;
6. osobine ješnosti i konverzije hrane.

Zašto uzgajati ovce i/ili koze?

Bilo da je riječ o ovčarskoj ili kozarskoj proizvodnji, prije odabira pasmine(a) uzgajivač se mora zapitati zašto se želi baviti uzgojem ovaca, odnosno koza. Svrha uzgoja (proizvodna namjena stada i uzgojni cilj) uvelike određuje odabir pasmine koju će uzgajati. S obzirom na velik broj navedenih pasmina i njihovu izrazitu proizvodnu raznolikost, moguće ih je razvrstati ili grupirati prema tipu proizvodnje (meso, mlijeko, vuna/ vlakno, kombinirano). Pasmine unutar iste skupine imaju slične proizvodne osobine i uglavnom mogu zamijeniti jedna drugu unutar pojedinog uzgojnog programa, odnosno uzgajane u istom uzgojnom području. Tako je primjerice u proizvodnji mlijeka visoko proizvodne koze sanske pasmine moguće zamijeniti alpina kozama ili kozama togenburške pasmine ili u proizvodnji mesa ovce pasmine safolk moguće je zamijeniti ovcama teksel pasmine ili pasmine il de frans.

Neki od temeljnih razloga zašto ljudi uzgajaju ovce i koze su: zarada ili financijska dobit; porezne olakšice, poticaji i subvencije; hobi uzgoj i razbibriga; proizvodnja za vlastite potrebe; održavanje zelenih površina; estetski razlozi.

Proizvodni cilj kao kriterij odabira pasmine

Gledano s komercijalne strane, postoje četiri skupine pasmina ovaca/ koza, odnosno četiri osnovna smjera ovčarske, odnosno kozarske proizvodnje:
1. meso, pri čemu je vuna prateći proizvod;
2. mlijeko, pri čemu su meso i vuna prateći proizvodi;
3. kombinirana proizvodnja (meso, mlijeko, vuna);
4. vuna, odnosno vlakno pri čemu je meso prateći proizvod.

""
Proizvodnja ovčjeg mesa kao uzgojni pravac korištenja ovaca i koza naglo se razvija početkom 19. stoljeća u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji zapadne Europe i na istoku SAD-a. To je, u prvom redu, rezultat razvoja industrije, povećanja broja stanovništva i nastanka velikih gradova što rezultira naglim povećanjem potreba stanovništva za mesom. Razvoj ovčarstva radi proizvodnje mesa na europskom kontinentu započinje u Velikoj Britaniji odakle se postupno širi u ostale zemlje, osobito u Francusku i Nizozemsku. Mesne pasmine ovaca su ranozrele, velike tjelesne mase i okvira te visoke plodnosti. Usto, dobro iskorištavaju hranu, ali zahtijevaju velika ulaganja, osobito u načinu uzgoja, hranidbe i držanja. Rasprostranjene su u vlažnim područjima bogatim biljnom masom, osobito pašom.

Proizvodnja ovčjeg mlijeka u svijetu, pri čemu su meso i vuna prateći proizvodi, najmanje je raširena. Mliječne pasmine ovaca se u većem broju uzgajaju samo u pojedinim zemljama, npr. sjevernoj Njemačkoj, Nizozemskoj (pokrajina Frizija), Francuskoj, Italiji i Izraelu. Drže se u uvjetima intenzivne hranidbe, i to u Europi u vlažnoj, a u Izraelu u suhoj klimi. Godišnje proizvedu oko 600 kg mlijeka u laktaciji koja traje oko osam mjeseci. Vrlo su plodne i ranozrele, velike tjelesne mase i okvira, ali se teško prilagođavaju na nove uzgojne uvjete i uvjete okoline.

Kombinirana proizvodnja (meso, mlijeko, vuna/vlakno) karakteristična je za ovčarstvo jugoistočne Europe, odnosno za pasmine ovaca tipa pramenke i otočne pasmine nastale križanjem lokalnih pramenki s uvezenim merino ovnovima, uz presudnu ulogu okoliša. U Hrvatskoj se kombinirana proizvodnja svodi prvenstveno na proizvodnju ovčjeg mlijeka i mesa (janjetine), dok se zbog nepostojanja tržišta vunu smatra nusproizvodom i nažalost u Hrvatskoj je vuna danas bliža kategoriji otpada nego proizvoda. Ovčarstvo navedenih područja ima sve osobine ekstenzivne proizvodnje na koju nije suviše utjecao razvoj ovčarstva u drugim zemljama. Ljeti se maksimalno iskorištavaju prirodni pašnjaci, a zimi dominira hranidba livadnim sijenom loše ili prosječne kvalitete. Postoje različite pasmine i pasminski tipovi, relativno male tjelesne mase i tjelesnog okvira, ali čvrste konstitucije. Ove pasmine su kasnozrele, pogodne za duga kretanja u potrazi za hranom, skromnih zahtjeva u hranidbi, otporne i prilagodljive. Usmjerenost ovčarstva ka proizvodnji vune karakteristična je za ekstenzivno ovčarstvo velikih semiaridnih i aridnih područja nekih zemalja južne hemisfere, npr. Australije, Novog Zelanda, Urugvaja, Argentine i južne Afrike, a u Europi Španjolske, Mađarske i republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Međutim, navedena klasifikacija pasmina ovaca/koza nije najbolja jer se nerijetko proizvodni cilj ne preklapa s genetskim i eksterijernim odlikama određene pasmine. Tako su u proizvodnji kozjeg mesa najzastupljenije patuljaste pasmine koza koje se svojim genetskim potencijalom za navedenu proizvodnju, vanjštinom, brzinom rasta, utroškom hrane za kg prirasta mesa, konformacijom trupa, prinosom i kakvoćom mesa nikako ne može svrstati u tipične mesne pasmine koza.

Najveća količina jarećeg mesa proizvodi se u nerazvijenim zemljama Azije i Afrike, u kojima je meso temeljni kozji proizvod. U Europi se mlade jareće trupove smatra specijalitetom te ih se konzumira u posebnim prigodama. Pri odabiru pasmine ili tipa ovce, odnosno koze za bilo koji proizvodni cilj treba uzeti u obzir slijedeće čimbenike: prilagođenost pasmine okolišnim uvjetima ciljanog uzgojnog područja; reprodukcijske odlike; sezonu i učestalost janjenja/jarenja; tip runa ili kožnog pokrivača; željenu razinu brige oko životinja; tradiciju proizvodnje i autohtonost proizvoda.

Odabir metode uzgoja ovaca i koza

Odabir metode uzgoja je specifičan zadatak svakog uzgajivača te zahtijeva temeljitu pripremu i pozornu analizu. Međutim, ne postoji „najbolja“ metoda uzgoja koja bi se mogla preporučiti kao opći i široko prihvaćeni recept. Odabir uzgojne metode uvjetovan je uzgojnim ciljem, veličinom populacije, njenim kvalitativnim i kvantitativnim odlikama te financijskim i stručnim mogućnostima uzgajivača. Oblikovanje uzgojnog programa započinje definiranjem proizvodnog sustava, što vodi definiranju uzgojnog cilja budući da se krajnji učinci, poboljšanje cjeline, mijenjaju s razinom proizvodnje. Svrha starijih uzgojnih programa, prilagođenih određenoj pasmini i populaciji, bila je uglavnom postizanje što boljih rezultata uz manje troškove (više janjadi, veći dnevni prirast, dobra konverzija hrane, bolja iskoristivost trupa s većim udjelom mesa, veća proizvodnja mlijeka, više mliječne masti itd.)

U novijim uzgojnim programima, uz ekonomsku vrijednost (sukladno zahtjevima potrošača) sve više pozornosti posvećuje se kvaliteti proizvoda, osobito smanjenju količine loja u trupu i učestalosti pojave mastitisa u visoko mliječnih pasmina ovaca i koza. Nadalje, uzgojni ciljevi sve se više mijenjaju i usmjeravaju na osobine sastava trupa, budući da tržište, barem u razvijenim zemljama, pokazuje sve jasniju sklonost nemasnom mesu.

Genetsko poboljašanje u ovčarstvu i kozarstvu moguće je ostvariti primjenom unutar-pasminske selekcije (uzgojem u čistoj krvi), zatim križanjem te selekcijom između pasmina (odabir pasmine). Pri odabiru metode genetskog poboljšanja određene pasmine (populacije) potrebno je razmotriti sljedeće:
• Koliki je stupanj nasljednosti (heritabiliteta) osobina zanimljivih za lokalnu (autohtonu) pasminu?
• Imaju li križanci značajno veću proizvodnju nego čistokrvne autohtone jedinke, i ako imaju, koja je uvozna pasmina najbolja za križanje?
• Je li nastali heterozis (hibridni vigor) lako održiv?
U slučaju visokog stupnja nasljednosti za interesantna svojstva lokalne pasmine, preporučuje se uzgoj u čistoj krvi kako bi se te osobine genetski ustalile. U oskudnim i škrtim okolišnim uvjetima, uzgoj izvornih pasmina u čistoj krvi je odgovarajuća strategija ako je menadžment proizvodnje moguće poboljšati (poboljšana hranidba, kvalitetniji uvjeti smještaja i njege, praćenje reprodukcije stada, primjena strojne mužnje i sl.), a križanke (dobivene križanjem lokalnih s uvezenim pasminama) ne pokazuju znatno bolje proizvodne rezultate od čistokrvnih lokalnih pasmina u navedenim specifičnim okolišnim uvjetima. Navedeno je prvi korak u genetskoj izgradnji određene pasmine. Naprotiv, ako su proizvodne odlike F1 generacije križanaca u specifičnim lokalnim uvjetima značajno bolje od čistokrvnih pasmina primjenjuju se međupasminska križanja. Križanje se najčešće provodi u cilju pretapanja nisko proizvodnih lokalnih pasmina kad primjena uzgojnog plana i programa unutar neke populacije (pasmine) postane suviše složen postupak da bi ga se u stvarnosti provelo. Križanjem dolazi do združivanja različitih roditeljskih genetskih osnovica. Dobiveno potomstvo je heterozigotno što omogućuje pojavu heterozisa, odnosno hibridnog vigora. U uvjetima kad je nastali heterozis lako održiv u novonastaloj populaciji pristupa se proizvodnji potomstva (uporabno križanje) prvenstveno namijenjenog proizvodnji mesa (tov janjadi/jaradi). Na taj način mogu se provoditi križanja naših izvornih pasmina ovaca i koza s ovnovima i jarcima poznatih mesnih pasmina (safolk, teksel, merinolandšaf, burska koza itd.). Autohtone pasmine koriste se zbog izraženog instinkta života u stadu, velike otpornosti, izdržljivosti i prilagodljivosti te manjih hranidbenih potreba.

Trupovi čistokrvne janjadi i jaradi, osobito udio mišića u trupu lokalnih pasmina su lošiji što za potrošača može biti negativno. Stoga se provode križanja s mesnim pasminama da bi se dobilo životinju veće tjelesne mase, bržeg prirasta, većeg tjelesnog okvira i trupa, kvalitetnijeg trupa i bolje kakvoće mesa. Tako je križanjem ličke pramenke s merino de l’Est ovnovima dobivena F1 janjad koja je u 4-mjesečnom tovu imala čak 45% veći prirast nego čistokrvna janjad pramenke.

Alternativa proizvodnji merkantilnog F1 potomstva (tovna janjad i jarad) je križanje pasmina u cilju formiranja nove, proizvodno učinkovitije pasmine. Na taj način brojne izvorne pasmine ovaca i koza koji su bile pred izumiranjem su „pretopljene“ u drugu pasminu, osobito kad zbog male veličine populacije više nije bilo moguće provoditi uzgojni program unutar određene lokalne izvorne pasmine (opasnost od pojave inbridinga). Na taj način nastala je većina suvremenih pasmina ovaca: u Francuskoj Il d’ frans (dišlej x merino), u Novom Zelandu koriedal (linkoln ili lejster x merino), u SAD-u kolumbia (linkoln x rambuje) i targi (1/4 linkoln x 3/4 rambuje). U prošlom stoljeću su tako nastale čak 443 sintetske pasmine ovaca i oko 80 pasmina koza.

""

Odabir pasmine za proizvodnju mesa

Specijalizirana proizvodnja ovčjeg i kozjeg mesa u svijetu često se temelji na tipičnim mesnim pasminama ovaca i koza. Tu su od ovaca najznačajnije pasmine safolk, hemšir, teksel, merinolandšaf i dr., a od koza je najpoznatija burska pasmina uz koju se posljednjih godina ističu novozelandska kiko, južnoafričke kalahari red i savana te američke pasmine spaniš i miotonik. U našim uvjetima temelj proizvodnje janjećeg mesa su prvenstveno izvorne pasmine ovaca: lička i dalmatinska pramenka, cigaja, creska, rapska, istarska, paška i krčka ovca. Dok se prvih pet pasmina koristi isključivo za proizvodnju mesa, posljednje tri pasmine glavni dio prihoda ostvaruju proizvodnjom mlijeka koje se prerađuje u punomasne tvrde ovčje sireve. Najvažnija i najbrojnija pasmina za proizvodnju jarećeg mesa u Hrvatskoj je hrvatska šarena koza. Uz nju, dio proizvodnje jaretine otpada na mliječne pasmine, alpinu i sansku, čija jarad ide na klanje odmah nakon odbića, dok burska koza, zbog male brojnosti, nema značajniji doprinos u proizvodnji kozjeg mesa u Hrvatskoj. Danas se proizvodnji janjećeg i jarećeg mesa pristupa sustavno i organizirano, uz primjenu različitih tehnologija, od pašnog tova do intenzivnog tova u tovilištu. Proizvodnja se temelji na izrazito mesnim pasminama naglašenih mogućnosti pojave estrusa te pripusta i janjenja tijekom cijele godine, dobre plodnosti i iskoristivosti krmiva (osobito paše), brzog prirasta, visokog randmana te dobivanje mesa vrhunske kakvoće. Tijekom prošlosti u selekciji za proizvodnju mesa primarno su naglašavani veličina tjelesnog okvira (krupnoća i dnevni prirast) i konformacija trupa. Selekcija za krupnoću bila je izrazito uspješna pa je tijekom posljednjih 40 godina tjelesni okvir većine pasmina ovaca i koza neprekidno povećavan. Međutim, krupnoća životinje je samo jedna od sastavnica proizvodnje mesa i neprestano povećanje dimenzija trupa nije poželjno ni za uzgajivače, niti za tržište ovčjeg i kozjeg mesa. Konformacija je vrlo nejasan pojam, a nema ni opipljivih pokazatelja da je selekcija za konformaciju imala pozitivan odjek u industriji proizvodnje ovčjeg i kozjeg mesa.

""
Dalmatinska pramenka

""
Safolk

""
Hrvatska šarena koza

Selekcijski ciljevi u pogledu konformacije s vremenom su se promijenili od malih, zbijenih, četvrtastih životinja s velikom količinom potkožne masnoće na visoke, kvadratične, dugonoge životinje koje su izgubile prilagođenost na pašni okoliš. Jedini pravovaljani napredak u selekciji za konformaciju ogleda se u tome da današnje životinje za klanje imaju najpovoljniju količinu potkožne masnoće (kako bi se zadovoljili tržišni zahtjevi ili klasifikacijski standardi) te da daju trup s boljim randmanom i većim udjelom cijenjenijih partija mesa.

Najvažniji čimbenik proizvodnje janjećeg/jarećeg mesa je brojnost (veličina) populacije ovaca/koza na određenom području, odnosno u stadu. Uz uvjet da je broj životinja stalan, tj. stabilan, najvažniji čimbenik proizvodnje mesa je neto reprodukcijska proizvodnja (postotak uzgojene i prodane janjadi/ jaradi). Reprodukcijske osobine, svakako, spadaju među najvažnije osobine ovaca i koza u proizvodnji mesa, a izravno utječu na ekonomičnost svake ovčarske i kozarske proizvodnje, osobito one u kojoj je proizvodnja mesa temeljna uzgojna i proizvodna namjena stada. Godišnji broj janjenja/jarenja i janjadi/ jaradi u stadu, plodnost životinja, ukupna masa odbijenih i zaklanih grla izravno se odražavaju na djelotvornost proizvodnje mesa. U usporedbi s divljim ovcama/kozama koje se tjeraju, pripuštaju i janje/ jare jednom godišnje dajući jedno mladunče, odlika nekih suvremenih pasmina je izražena pojava estrusa tijekom cijele godine koja rezultira kontinuiranom mogućnošću pripusta i partusa. Tako je danas suvremena svjetska proizvodnja, poglavito ovčjeg mesa i u manjoj mjeri kozjeg, izgubila predznak sezonalnosti te se mladu janjetinu na tržištu može pronaći kontinuirano tijekom cijele godine. U leglima najplodnijih pasmina ovaca/koza velik je udio dvojaka, zatim trojaka, nerijetko i četvorki. Kao u ženske tako i u muške janjadi/jaradi na pojavu puberteta utječe genotip, hranidba i okoliš. Muška mladunčad mesnih pasmina najčešće spolno dozrijeva ranije od muške mladunčadi mliječnih pasmina ovaca. Janjad različitih pasmina spolno sazrije u dobi između 6 i 12 mjeseci, dok u ranozrelih pasmina ovaca spolna zrelost nastupa u dobi od 6 do 7 mjeseci, a u srednjozrelih i kasnozrelih u dobi od 8 do 12 mjeseci. Ovca najintenzivnije raste u prvoj godini života kad dostigne 2/3 završne tjelesne mase (u boljim hranidbenim uvjetima i više). Stoga je mlada grla, osobito ranozrelih pasmina, prvi put moguće pripustiti već u dobi između 6 i 9 mjeseci (tablica 2).

""Jasno, preduvjet je da su osim spolne šilježice postigle i fizičku (tjelesnu) zrelost. Kasnozrele pasmine ovaca i koza prvi put se pripušta nakon navršene prve godine života, odnosno u dobi između 14. i 24. mjeseca. Na pojavu puberteta najviše utječe genotip, zatim hranidba, tjelesna razvijenost, fotoperiod i sezona janjenja/jarenja. Neki smatraju da janjad/jarad rođena početkom godine spolno dozrijeva ranije od one mladunčadi rođene kasnije (kraj proljeća, početak ljeta). Čios janjad ojanjena u veljači postiže pubertet početkom rujna, u dobi oko 30 tjedana, dok janjad ojanjena u jesen u pubertet ulazi 3 mjeseca starija. Ovce (šilježice) i koze (jarice) spolno sazrijevaju znatno ranije nego što postignu potpunu tjelesnu zrelost. Tako npr. naše pramenke potpuni tjelesni razvitak postižu nakon navršene 2,5 do 3,5 godine, a do prvog estrusa dolazi prije negoli šilježica navrši godinu dana. Ako u mladih šilježica do oplodnje dođe ranije, to će se negativno odraziti na njihov daljnji tjelesni razvitak (veliki dio hranjivih tvari utroši za podmirenje hranjivih potreba fetusa) i ukupnu proizvodnju. Takve ovce, osobito u lošijim hranidbenim uvjetima zakržljaju, daju sitnije i avitalnije potomstvo, a reprodukcijske odlike i proizvodnja mlijeka niže su od očekivanih. U našim uvjetima prvi pripust obično je u godini janjenja/ jarenja ili u sljedećoj godini, ovisno o tehnologiji uzgoja, svrsi proizvodnje (meso, mlijeko, kombinirano), genotipu, tržištu itd. Tehnologija proizvodnje mesa je specifična i podređena dobivanju što većeg broja ojanjene i odbijene janjadi/jaradi po jednoj plotkinji, pri čemu se maksimalno nastoji skratiti međujanjidbeno/međujaridbeno razdoblje te postići dva janjenja/ jarenja u jednoj, tri partusa u dvije ili u tri godine (tzv. zvijezda ili „star“ sustav). Iako se ovce/koze (osobito neke pasmine) mogu tjerati i pripuštati tijekom cijele godine, najviše ih se pripušta u određeno doba godine, odnosno krajem ljeta, tijekom jeseni i početkom zime (kolovoz – prosinac), odnosno za kraćeg dana. Različite pasmine ovaca/ koza imaju različito trajanje pripusne sezone, a općenito, uzgojna sezona gorskih i planinskih pasmina je kraća negoli ravničarskih pasmina. Tako primjerice, kraću pripusnu sezonu imaju crnoglava ovca, velška planinska i border lejster pasmina, dok pasmina dorzet horn ima pripusnu sezonu od čak 223 dana. Međutim, različito je trajanje pripusne sezone iste pasmine ovaca u različitim područjima – klimatskim uvjetima. U skupinu ovaca kraće pripusne sezone spadaju i naše pramenke te primorske i otočke ovce. Nasuprot navedenome, izražena sezonalnost pripusta i niska plodnost većine naših izvornih pasmina ovaca i koza također je posljedica loše i nedostatne hranidbe životinja tijekom godine. Naime, vegetacijska sezona u sredozemnim klimatskim uvjetima traje od travnja do listopada. Posljedično tome, ovčarska i kozarska proizvodnja vezane su uz proljetni porast trave i janjenje/jarenje se odvija uglavnom u to doba godine. Međutim, na otoku Pagu se ovce janje već u prosincu jer se i pripust obavlja način ovce maksimalno iskoriste proljetnu pašu za proizvodnju što veće količine mlijeka koje se prerađuje u poznati paški sir. Naime, mužnja ovaca na otoku Pagu traje uglavnom do kraja prve polovice lipnja kad nastupa razdoblje suše te nema dovoljno paše. U uvjetima ekstenzivne proizvodnje janjećeg i jarećeg mesa, kakva uglavnom prevladava u našoj zemlji, ovce i koze zadovoljavaju 90 % svojih hranidbenih potreba isključivo na prirodnim pašnjacima. Sinkronizacija povećanih hranidbenih potreba životinja (u laktaciji) s proljetnim porastom trave i ostale hranjive vegetacije (grmlja, korova i dr.) rezultat je dugotrajnog adaptacijskog procesa naših pramenki i otočnih ovaca te hrvatske šarene koze.

""
Solčavsko-jezerska ovca

""
Čios ovca

Malo je pasmina u svijetu čija je genetska predispozicija ranije spolno dozrijevanje, duga pripusna sezona, a uz to su i visokoplodne (daju više od dvoje mladunčadi u jednom leglu). Najpoznatije pasmine ovaca prema navedenim kriterijima su: finska ovca, romanovska ovca, dorzet horn, il de frans, solčavsko-jezerska itd. Ove su pasmine dobrih proizvodnih osobina u zemljama postanka i u inozemstvu, zavisno o geografskim širinama i o negenetskim čimbenicima, ponajviše o hranidbi.

Odabir pasmine za proizvodnju mlijeka

Proizvodnja i kemijski sastav mlijeka primarno su genetska (pasminska) odlika pod velikim utjecajem negenetskih čimbenika od kojih je najvažniji hranidba. U većini europskih zemalja, a osobito u Sredozemlju ovce i koze smatraju mliječnim životinjama jer je mlijeko njihov najvažniji proizvod. Proizvodnja ovčjeg/kozjeg mlijeka organizirana je i provodi se u različitim sustavima, od ekstenzivnog do intenzivnog uzgoja i realizira se na vrlo raznolikom genetskom (pasminskom) potencijalu. Mliječne osobine različitih pasmina ovaca i koza vrlo su varijabilne, kako u količini proizvedenoga mlijeka tako i u njegovom kemijskom sastavu.

""

Selekcijom se došlo do mliječnih pasmina ovaca i koza koje proizvode i nekoliko puta više mlijeka od pasmina selekcioniranih za meso i vunu (vlakno). Za razliku od većine ovaca i koza koje proizvode mlijeko samo za potrebe mladunčadi, mliječne odlike visoko mliječnih grla slične su odlikama mliječnih krava (trajanje laktacije, laktacijska krivulja, vrh laktacije, perzistencija laktacije itd.). Također, one mogu u dobrim hranidbenim uvjetima ostvariti proizvodnju i do 20 puta veću od njihove vlastite tjelesne mase.

Proizvodni cilj mliječnih pasmina ovaca i koza je, sve donedavno, bio isključivo povećanje količine proizvedenoga mlijeka. Međutim, u posljednje vrijeme u izradi su novi uzgojni programi prilagođeni proizvodnji mlijeka, ali uz korištenje najprikladnijeg genotipa uz prilagođavanje cjelokupne tehnologije proizvodnom cilju: raniji pripust, janjenje/ jarenje početkom kalendarske godine, rano odvajanje mladunčadi od majke, kvalitetna hranidba tijekom cijele godine, a ne samo tijekom laktacije itd. U posljednje vrijeme sve je veći interes za dodavanjem tzv. funkcionalnih osobina vimena, (poput zdravlja i morfologije vimena) u uzgojne programe visoko mliječnih pasmina ovaca/koza koje su u izravnoj vezi s pravilnom i učinkovitom strojnom mužnjom te higijenskom kakvoćom sirovog mlijeka. Naime, zbog jednostrane selekcije za povećanje mliječnosti, dolazi do pogoršanja morfologije vimena uslijed povećanog pritiska mase vimena na njegov suspenzorni sustav, što za posljedicu ima njegovu rupturu, odnosno vješanje vimena i horizontalno pomicanje sisa koje se negativno odražava ne samo na prikladnost vimena strojnoj mužnji, već i na zdravlje vimena te proizvodni vijek životinje.

""
Istočnofrizijska ovca

""
Koze alpina pasmine

Pri odabiru pasmine treba imati na umu činjenicu da ista pasmina ovaca/koza u različitim uvjetima uzgoja imaju različitu proizvodnju i sastav mlijeka. Na primjer, najveća proizvodnja mlijeka u laktaciji istočnofrizijske ovce je u Njemačkoj (540 do 650 L, rekord 1498 L), s 5,5 – 6 % mliječne masti, dok su podaci mliječnosti za istu pasminu u drugim zemljama znatno niži. U Velikoj Britaniji ovce navedene pasmine prosječno proizvedu 450 L mlijeka u laktaciji, u Švedskoj 250-350, a u Bugarskoj 292 L. Istočnofrizijske ovce u Hrvatskoj su u laktaciji od 252 dana prosječno proizvele 395,15 kg mlijeka s 5,13 % masti i 4,77 % bjelančevina. Vidljivo je da je mliječnost istočnofrizijske ovce znatno manja u drugim zemljama negoli u Njemačkoj, odakle potječe.

Održiva proizvodnja ovčjeg/ kozjeg mlijeka, osobito na području hrvatskog priobalja i otoka gdje se proizvodi većina ovčjeg mlijeka proizvedenog u Hrvatskoj, nije moguća bez korištenja genetski uvjetovane sposobnosti prilagodbe naših autohtonih pasmina ovaca i koza na oskudne i promjenjive okolišne uvjete, kao i bez uključivanja osobina otpornosti i prilagodbe u uzgojne ciljeve uvoznih, mliječnijih pasmina. Kad se razmišlja o načinu na koji treba unaprijediti postojeću ovčarsku i kozarsku proizvodnju nameće se pitanje izmjene i prilagodbe pasminske strukture u cilju povećanja učinkovitosti proizvodnje. Međutim, pritom se ne razmišlja mnogo o prilagodbi okruženja i tehnologija proizvodnje produktivnijim pasminama, kao i o njihovoj, relativno skromnoj mogućnosti prilagodbe na lokalne okolišne uvjete uzgoja, kako bi njihov genetski potencijal u potpunosti došao do izražaja. Naime, visoka proizvodnja pretpostavlja veće hranidbene potrebe za proizvodnju i manju dostatnost hranjiva za imunološki (obrambeni) sustav jedinke. Produktivnije pasmine zahtijevaju veću njegu i odgovarajuće uvjete držanja, što u uvjetima oskudne vegetacije, siromašnog tla i nedostatka oborina nije jednostavno zadovoljiti. Tako je utvrđeno učinkovitije iskorištavanje visoko vlaknastih krmiva u crne beduinske koze nego u sanskih koza zbog veće mikrobne gustoće u buragu. Također, autohtona istočnoafrička koza je bolje prilagođena lokalnim klimatskim uvjetima nego švicarska sanska koza (veća otpornost na gastrointestinalne nematode, manja smrtnost jaradi i bolje reprodukcijske odlike).

Većina suvremenih mesnih pasmina ovaca u laktaciji proizvode 80 – 150 l mlijeka; npr. pul dorzet 100-150 l mlijeka. Navedenoj skupini po mliječnosti pripada većina hrvatskih pasmina ovaca. Ovce travničke pramenke u laktaciji od 235 dana prosječno proizvedu 137 litara mlijeka, ili 593 ml/ dan, dok paške ovce u laktaciji od 165 dana proizvedu 139,93 l mlijeka. Creska ovca u laktaciji od 165 dana ukupno proizvede 68 l mlijeka. Mliječnost istarske ovce znatno je veća te za prosječnog trajanja laktacije od 196 dana ovce proizvedu 216 l mlijeka.

Genotip (pasmina) je najvažniji čimbenik o kojemu ovisi količina i kemijski sastav proizvedenoga mlijeka i zato treba odabrati najbolji genotip (pasminu) za određeno područje i određene hranidbene i ostale okolišne uvjete. Najbolje rezultate u proizvodnji mlijeka postiže istočnofrizijska ovca koja u laktaciji od 210 do 300 dana proizvede 450 do 650 l mlijeka. Posljednjih godina u nas je sve interesantnija i francuska pasmina lakon koja u 210 dana laktacije može proizvesti više od 600 L mlijeka, dok je prosječna mliječnost lakon ovce u Hrvatskoj oko 250 litara/laktaciji. Uz navedene mliječne pasmine u skupinu svjetski najpoznatijih pasmina ovaca za proizvodnju mlijeka ubrajaju još talijanske sardinijska ovca i komisana, izraelske pasmine avasi i asaf te grčka čios ovca. Prosječna proizvodnja mlijeka sardinijske ovaca u prvoj laktaciji je 137 litara, a u kasnijim laktacijama 211 litara. Najbolja grla proizvedu i do 550 litara mlijeka u laktaciji. Komisana ovce u prosjeku u prvoj laktaciji proizvedu 104 litre mlijeka, a kasnijim laktacijama 189 litara. Najbolja grla mogu proizvesti i 500 litara mlijeka u laktaciji. Lakon ovce u Francuskoj tijekom laktacije proizvedu 200 do 300 L mlijeka, pojedina grla i do 400 L . Ovce asaf pasmine u Izraelu u laktaciji proizvedu 300 – 400 litara mlijeka. Slične proizvodne osobine ima i druga, poznatija, izraelska pasmina ovaca – avasi koja u laktaciji proizvodi oko 400 litara mlijeka, u boljima stadima i 500 litara, dok najbolja grla proizvode i 1100 – 1300 litara mlijeka u laktaciji. Pasmina ima i vrlo značajan utjecaj na kemijski sastav i preradbene osobine mlijeka. Utvrđene su negativne korelacije između količine mlijeka te sadržaja mliječne masti i bjelančevina koje su osobito naglašene u pasmina ovaca selekcioniranih na visoku proizvodnju mlijeka. Tako npr. mlijeko pasmina avasi, istočnofrizijska, lakon i sarda sadrži značajno manje suhe tvari, mliječne masti i bjelančevina negoli mlijeko hrvatskih izvornih pasmina ovaca (paška, creska, istarska, dalmatinska pramenka i dr.) kao što je vidljivo iz podataka u tablici 3.

""

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNacrt Zakona o vinu- objavljeno izvješće s javne rasprave
Sljedeći članakSočne kocke
Avatar
Poslijedoktorand na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni i stručni interesi vezani su mu za uzgoj koza i ovaca, tehnologiju proizvodnje kozjeg i ovčjeg mesa te uporabu molekularne genetike u animalnoj proizvodnji. Rođen je 5. svibnja 1986. u Koprivnici. Osnovnu školu završio je u Hlebinama, a Srednju gospodarsku školu, smjer poljoprivredni tehničar opći u Križevcima. Godine 2005. upisuje preddiplomski studij Animalne znanosti na Sveučilištu u Zagrebu Agronomskom fakultetu. Akademski naziv Sveučilišni prvostupnik stječe 2008. godine i upisuje diplomski studij Proizvodnja i prerada mesa. Diplomski studij završava 2010. godine te stječe akademski naziv magistar inženjer proizvodnje i prerade mesa. Godine 2011. zapošljava se na Zavodu za specijalno stočarstvo pri Sveučilištu u Zagrebu Agronomskom fakultetu kao asistent i upisuje poslijediplomski doktorski studij „Poljoprivredne znanosti“. Doktorsku disertaciju naslova „Povezanost polimorfizama MTNR1A gena i sezonske poliestričnosti ovaca“ obranio je 2016. godine te stekao akademski stupanj doktor znanosti. Od 2017. godine radi kao poslijedoktorand. Kao asistent, a kasnije i kao poslijedoktorand aktivno sudjeluje u izvođenju nastave na modulima preddiplomskih studija „Uzgoj i korištenje koza“, i „Izvorne pasmine i njihova zaštita“ te modulima diplomskog studija „Uzgoj koza i sutavi proizvodnje kozjeg mesa“ i „Molekularna genetika u animalnoj proizvodnji“. Kao suradnik, sudjeluje na znanstvenim i stručnim projektima, čiji su voditelji profesori s matičnog Zavoda za specijalno stočarstvo. Boravio je na stručnom i znanstvenom usavršavanju na Biotehniškoj fakulteti v Ljubljani, Oddelku za zootehniko u razdoblju od ožujka do lipnja, 2013. godine i od veljače do srpnja 2015. godine. Sudjelovao je na više stručnih i znanstvenih domaćih i međunarodnih skupova. Znanstveni i stručni interesi vezani su mu za: uzgoj koza i ovaca, tehnologiju proizvodnje kozjeg i ovčjeg mesa, uporabu molekularne genetike u animalnoj proizvodnji te utjecaj polimorfizama gena na kvantitativna svojstva domaćih životinja. Autor je ili koautor više od 40 znanstvenih i stručnih radova iz područja stočarstva. Član je međunarodnog udruženja DAGENE.