Štetnost pljesnive hrane za proizvodnost i zdravlje ljudi

55

""Kišno i vlažno vrijeme vrlo pogoduje razvoju plijesni (gljivica) na poljoprivrednim kulturama. Štetnost na proizvodnost životinja imaju otrovi (mikotoksini) koje gljivice proizvode. Bolesti prouzročene mikotoksinima su mikotoksikoze.

Ekonomske štete nastale trovanjem svinja mikotoksinima ne očituju se toliko u uginuću, već u nepotrebno velikom utrošku hrane, a slabijoj proizvodnosti životinja (manji prirast, slabije iskorištenje hrane), te u poremećaju estrusa, pobačaju i jalovosti plotkinja. Nazivi gljivica, otrovi koje one proizvode (mikotoksini) i bolesti koje oni uzrokuju, prikazani su u tablici 1. Mikotoksikoze su najčešće uzrokovane aflatoksinima (B1, B2, G1, G2) koje proizvode plijesni iz roda Aspergillus sp. (A. flavus, A. parasiticus i A. orisae), fusariatoksinima (zearalenon i njegovi derivati) porijeklom od različitih vrsta plijesni iz roda Fusarium (F. roscum, F. sporotrichioides, F. poae, F. moniliforme i dr.) te ohratoksinima (A, B, C, D), koje proizvode plijesni Aspergillus ochraceus i roda Penicillium ( P. viridicatum). Mnogi mikotoksini imaju i antibiotski učinak, pa mogu nepovoljno djelovati na mikrobnu populaciju probavnog sustava, uzrokujući probavne poremećaje.

Mikotoksini imaju opće i specifične toksične učinke (citostatički, mutageni, kancerogeni, imunosupresivni, estrogeni, fitosenzibilizirajući) ili, pak, izrazito djeluju na pojedine organe: bubrege (nefrotoksini), jetru (hepatoksini), živce (neurotoksini), srce (kardiotoksini), probavne organe (gastrointestinalni toksini), stvaranje krvi (hematotoksini), uzrokujući neizravno i slabljenje plodnosti svinja.

""

Mikotoksikoze prouzročene fusariatoksinima

Postoji više vrsta gljivica roda Fusarium, a poznato je više od 20 vrsta njihovih toksina. Najvažniji su toksini F2 (zearalenum), koji prouzrokuje poremećaje u reprodukciji (neplodnost, izostanak estrusa, lažna suprasnost, rana smrtnost embrija, odgođeno prasenje, prolapsus rektuma) i T2 koji je uzrok gubitka apetita, odbijanja hrane i opadanja prirasta. Najviše štete čini hrana zaražena toksinom F2 (zearalenum) u krmača u kojih se može pojaviti višestruko uvećanje (3 – 4 puta) maternice i rodnice, te oticanje stidnice (vulve). Javlja se i poremećaj u oslobađanju jajnih stanica (ovulaciji), nidaciji i pojave cista, smanjuje se broj prasadi u leglu, javljaju se pobačaji, rađanje nakazne prasadi i ugibanje prasadi na sisi. Količine od 5 mg/dan povećavaju broj mrtvo oprasene prasadi u odraslih krmača, a doze od 100 mg/dan izazivaju trajnu neplodnost. Ako je krmača koja doji hranjena pljesnivim kukuruzom, oteklina stidnice može se javiti i u prasadi. Česta je pojava crvenila i pjega kod svinja, te odumiranje (nekroza) repa u prasadi. Fusariatoksini uzrokuju i ispadanje debelog crijeva (prolapsus recti), a trovanje se može završiti i smrću. Nazimice su još osjetljivije od krmača. Već količine od 1 mg/dan dovodi do oticanja rodnice, a 5 – 6 mg/dan i do ostalih znakova hiperestrogenizma. Fusariatoksini mogu prouzročiti i povraćanje, upalu sluznica probavnog trakta, pojačanu žeđ, otežano disanje i smrt. Kod nerasta zearalenum utječe na kvalitetu sjemena, libido, edem prepucija i ispadanje dlake. Fumonizini se razvijaju u gljivici Fusarium moniliforme, najčešće na kukuruzu, a uzrokuju nastajanje i zadržavanje tekućine u plućima (edem pluća), što uzrokuje respiratorne probleme, cijanozu kože, žuticu, te visoki stupanj obolijevanja i smrtnosti. Trihoteceni su proizvod gljivice Fusarium graminearum i Fusarium sporotrichioides. Uglavnom su to toksini T2, DAS i DON (vomitoksin). Gljivice se razvijaju uglavnom na pšenici i kukuruzu. Toksini smanjuju uzimanje hrane kod životinja, povraćanje i prestanak uzimanja hrane.

""

Mikotoksikoze uzrokovane aflatoksinima

Svinje se otruju aflatoksinima najčešće preko zaraženog kukuruza i pšenice, a i preko kikirikija. Krmače koje su dobivale hranu s aflatoksinima u količini 0,45 – 1,50 mg/dan pobacile su ili im je prasad uginula u prvim danima života. Posebno su opasne aflatoksikoze uzrokovane pokvarenom sačmom kikirikija. Za otkrivanje aflatoksina služe jednodnevni pačići jer su oni najosjetljiviji. Kod njih pri korištenju zaražene hrane dolazi do masne degeneracije jetre. Razine aflatoksina do 20 ppb uzrokuju kliničke simptome, a one iznad 30 ppb uzrok su smrti. Aflatoksini usporavaju porast, slabe iskorištavanje hrane, oštećuju jetru (žutica) i slabe imunitet.

Ostali mikotoksini

Ergotoksin stvara gljivica (Claviseps purpurea) koja napada pšenicu, zob, rižu i razne trave, razvijajući u sjemenu crno tijelo – sklerocijum. Ovaj toksin uzrokuje slabiji prirast, ubrzava disanje, uzrokuje opću depresiju, agalakciju plotkinja i povećanu smrtnost prasadi. Zbog nekroze papaka, može se pojaviti šepavost. Učestale su nekroze repova i vrhova ušiju.

Preventiva i liječenje mikotoksikoza

U cilju sprječavanja razvoja plijesni, preventivne mjere su uzgoj hibrida kukuruza ranijih vegetacijskih grupa, sprječavanje zaraze hrane i razvoja plijesni (pravilno sušenje kukuruza), provjera hrane na prisutnost plijesni i mikotoksina, eventualna detoksikacija hrane (dodavanje zeolita), te pravilna opskrba svinja hranjivim tvarima, čime se smanjuju štete od trovanja. Visoke temperature ne uništavaju mikotoksine. Pranje zrnja od plijesni ne rješava unos mikotoksina. Liječenje mikotoksikoza je simptomatsko.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakPoljoprivrednicima trebaju dobro organizirani LAG-ovi- oni su prva karika u lancu povlačenja novca EU fondova
Sljedeći članak15 milijuna kuna za proizvodnju pršuta iz Programa ruralnog razvoja
Avatar
Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Uža specijalnost su mu svinjogojstvo, peradarstvo, ekološka zootehnika i unapređivanje kvalitete mesa, slavonske šunke i kulena. Prof. dr. sc. Đuro Senčić, rođen je 30. ožujka 1956. godine u Vinkovcima, u kojima je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1981. godine na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, magistrirao 1988. godine na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu, a doktorirao 1993. godine na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Na temelju znanstveno-nastavne aktivnosti, izabran je za docenta 1995. godine, za izvanrednoga profesora 1998. godine, za redovitoga profesora 2001. godine i za redovitoga profesora u trajnom zvanju 2005. godine. Na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku koordinator je modula Svinjogojstvo 1 i Ekološka zootehnika na preddiplomskom sveučilišnom studiju Zootehnika, modula Stočarstvo na preddiplomskom sveučilišnom studiju Mehanizacija, modula Peradarstvo, Svinjogojstvo, Stručna praksa peradarstvo i Stručna praksa svinjogojstvo na stručnom sveučilišnom studiju, modula Ekološka zootehnika na diplomskom sveučilišnom studiju Ekološka poljoprivreda i modula Tehnologija stočarske proizvodnje na diplomskom sveučilišnom studiju Hranidba domaćih životinja. Voditelj je specijalističkoga poslijediplomskog studija Svinjogojstvo na kojemu je koordinator modula: Genetika i biometrika svinja te Ekološko svinjogojstvo. Također je nositelj modula Ekološka zootehnika na poslijediplomskom sveučilišnom interdisciplinarnom znanstvenom studiju Zaštita prirode i okoliša, čiji su organizatori Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku i Institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu. Na poslijediplomskom specijalističkom studiju Tehnologija tradicionalnih mesnih proizvoda na Prehrambeno – tehnološkom fakultetu u Osijeku sunositelj je modula Uzgoj svinja za proizvodnju tradicionalnih mesnih proizvoda. Tijekom radnoga vijeka bio je član Savjeta Poljoprivrednoga fakulteta u Osijeku i član više različitih povjerenstava. Od 2003. godine do 2005. godine bio je predstojnik Zavoda za stočarstvo Poljoprivrednoga fakulteta u Osijeku. Objavio je oko 200 znanstvenih i stručnih radova i preko 250 stručno - popularnih radova. Surađivao je u više časopisa namijenjenih poljoprivrednoj proizvodnji. Višegodišnji je predsjednik Povjerenstva za ocjenjivanje šunki na Nacionalnoj šunkijadi u Starim Mikanovcima i predsjednik Povjerenstva za ocjenu kulena na „Otočkoj kulenijadi“. Sudjelovao je ili bio voditelj u više znanstvenih projekata. Također je aktivno sudjelovao na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je samostalno ili sa suradnicima više knjiga: Peradarstvo (Zagreb, 1994.), Intenzivno svinjogojstvo (Osijek, 1996.), Tov pilića (Osijek, 1998.), Ekološko stočarstvo (Osijek, 2003.), Slavonska šunka-hrvatski autohtoni proizvod (Osijek, 2009.), Svježa svinjetina od crne slavonske svinje-marketinška priprema (Osijek, 2010.), Proizvodnja mesa (Osijek, 2010.), Tehnologija peradarske proizvodnje (Osijek, 2011.), Ekološka zootehnika (Osijek, 2011.), Uzgoj svinja za proizvodnju tradicionalnih mesnih proizvoda (Osijek, 2013.), Slavonski kulen/kulin – šokačka baština i dika (Osijek, 2015.). Dobitnik je priznanja Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku povodom 40. obljetnice fakulteta i povelje povodom 56. obljetnice Fakulteta, priznanja za promicanje kvalitete šunke i natjecateljske priredbe Nacionalna šunkijada od Stočarske udruge Utvaj iz Starih Mikanovaca i Državne nagrade za znanost za 2009. godinu koju dodjeljuje Hrvatski sabor.