Farmski uzgoj općenito predstavlja kontrolirani uzgoj u pravilu jedne životinjske vrste na ograničenom prostoru s točno definiranim ciljem proizvodnje. To znači kad govorimo o govedima onda primjerice postoji farma muznih krava ili farma tovne junadi, a isto tako možemo govoriti i o farmama divljači, primjerice farma jelena koja ima za cilj proizvodnju mesa (divljačine) ili pak proizvodnju rogovlja u bastu itd.
Kad govorimo o farmskom uzgoju divljači u Hrvatskoj onda nećemo znatno pogriješiti ako kažemo da ovakav vid proizvodnje niti ne postoji. Postoje ograđena manja lovišta ili dijelovi lovišta koji struka, uglavnom kolokvijalno, naziva gaterima, u kojima se uzgaja jedna ili više vrsta divljači, u pravilu s ciljem kasnijeg ispuštanja u prirodna staništa. Možda je uzgoj pernate divljači, prvenstveno fazana (tzv. fazanerije), trenutno najbliže definiciji farmskog uzgoja.
No, broj ozbiljnijih uzgajivača fazana u Hrvatskoj, koji imaju zaokruženu proizvodnju od matičnog jata do inkubatora, ima tek nekoliko: svi oni uzgajaju fazane za prodaju lovačkim društvima i za napučivanje u slobodnu prirodu odnosno za lov. O problemima s kojima se susreću moglo bi se mnogo govoriti, no recimo samo da nemaju ”famoznih” poticaja na kojima počiva proizvodnja svih drugih poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj. Prepušteni su u pravilu sami sebi, svojim kakvim-takvim stručnim znanjima te vlastitim tržišnim i marketinškim umješnostima. Spomenimo još možda pokojeg uzgajivača (divljeg) zeca i to je manje-više to.
Ne trebamo biti isključivi
U Europi prema nekim podacima ima više od deset tisuća farmi divljači, u pravilu jelena, divljih svinja itd. Svjetski je lider u farmskom uzgoju divljači, prvenstveno jelena, Novi Zeland i predstavlja ozbiljnu gospodarsku granu te tamo danas obitava gotovo dva milijuna jelena u farmskom uzgoju, i na trećem su mjestu po brojnosti iza ovaca i goveda. Uzgajaju ih za meso, koje prodaju u cijelom svijetu pa i Hrvatskoj ili za rogovlje u bastu, koje prodaju na azijskom tržištu. Također, lideri su u prodaji jelenskog sjemena i embrija koje distribuiraju po cijelom svijetu.
U Hrvatskoj su pak stavovi javnosti ili bolje rečeno lovaca da preferiraju prirodni uzgoj jelena i da im ne treba strana genetika i umjetno uzgojeni jeleni. Baranja je mondeno poznata upravo po ekstenzivno uzgojenim jelenima, ali koliko kapitalnih jelena uzgojimo, prodamo, koliki su prihodi i jeli to ozbiljna gospodarska grana? Stoga ne bismo trebali biti isključivi. Farmski uzgoj bi trebao biti jedno, a prirodni nešto drugo. Poznato je da farmski uzgoj divljači iziskuje manje površine, manje ljudskog rada, manje troškove, a veće prihode.
Akti Europske unije ovu problematiku prepuštaju nacionalnoj legislativi, a budući da je nema niti na vidiku, teško je očekivati neke pomake na bolje. Htjeli to ili ne, neminovno se nameće sve veća potreba uzgoja pojedinih vrsta divljači u farmskim uvjetima. Za koju vrstu divljači će se OPG odlučiti, ovisi prvenstveno o raspoloživim poljoprivrednim površinama. Tako se primjerice, uzgojem pernate divljači unosno može baviti manje seosko gospodarstvo budući ova vrsta proizvodnje ne iziskuje velike površine i može se organizirati doslovce u većem dvorištu. No, s druge strane za uzgoj krupnih vrsta divljači (jelen, muflon, divlja svinja, srna) potrebne su veće površine, kako bi se odvijao njihov nesmetan rast i razvoj.
Preduvjet uspješne proizvodnje primarno su kvalitetna hranidba, nadzor zdravstvenoga stanja, uzgojno-selekcijski rad itd. Farmski uzgoj divljači zasigurno ima perspektivu i ne treba ga dovoditi u koliziju s prirodnim uzgojem divljači koji ima sasvim drugačiju tržišnu nišu. Ostvarivanjem nekih navedenih nepostojećih pretpostavki značajno se može utjecati na održivi razvitak obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, povećanje zaposlenosti i prihoda te dati doprinos gospodarskom oporavku.
Izvor: Gospodarski kalendar
