Zlatni šakal (Canis aures) je vrsta najpoznatijih šakala, u uskom je srodstvu s vukom tj. psom. Dug je između 80 i 95 cm. Dužina repa iznosi 20 – 30 cm. Visine je 35 – 50 cm, težak je 8 – 10 kg. Boja krzna je žuto zlatna, po njoj mu je nadjenuto i ime. U kišnim razdobljima je žuto smeđa u sušnima zlatnožut. No, ima i regionalnih razlika, u brdima su čagljevi sivi. Teško je opisati regionalne boje – prljavo blijeda ili sivkasto žuta, koja na leđima i bokovima prelazi u crnkastu. Ponekad su na leđima tamne nepravilne pruge, oštro je razdvojena boja bokova, stegna i potkoljenica koji su svjetliji, obrazi, glava i vrat ponekad su blijedo crveni. Blijedo žuta boja trbuha na grlu i trbuhu prelazi u bjeličastu, na prsima u crvenkasto žutu, a na donjem dijelu vrata u sivu.
Čagalj se prema našim prostorima proširio iz Bugarske i Rumunjske, gdje je u regijama Strandza i Stara planina već 1980. godine bio forsiran masovan odstrjel i lov zamkama. U Mađarskoj se već potpuno udomaćio i zovu ga “csikaz”. Prošao je sjevernim dijelom Austrije sve do Njemačke pokrajine Brandenburg. Na jugu je već odavno proširen od Trsta nadalje.
Zlatni šakal je tipičan trkač i odličan sprinter, nije težak, ima duge i snažne noge, velike udaljenosti prelazi, kažu, kao vjetar. Žive u društvu ili u parovima, nedaleko od naseljenih mjesta i imaju čvrst revir od 3 do 5 četvornih kilometara. Izbjegavaju svaki sukob s drugim životinjama. Glasaju se i sporazumijevaju mnogovrsnim cviljenjem, lelekanjem, zavijanjem, tipičnim lajanjem. U divljini žive oko 8, a u zarobljeništvu do 14 godina.
Čagalj-šakal živi u tzv. čvrstom braku. Pare se u proljeće i/ili studenome, nakon devet tjedana u primjerenoj rupi okoti se između 6 i 9 mladunaca. Dlakavi su i progledaju već za tri dana. Prva tri tjedna hrane se isključivo sisanjem. S pet tjedana definitivno su odbijeni od sise. Nakon toga roditelji im donose hranu u vlastitu želucu. Najčešće uz roditelje ostaju dva do tri mladunca, koji im pomažu u odgoju i hranidbi idućeg legla, što je razlog da susrećemo tzv. obitelji čagljeva-šakala.
Zahvaljujući svojem izvrsnom sluhu i brzini, čagalj je najbolji lovac-grabežljivac. Između 70 i 80 posto love u skupini ili 20 do 30 posto u paru. Lovinu komadaju kao i lisica. Kad nema grabeža malih preživača love vodozemce, guštere, sve vrste ptica, glodavce i insekte.
Čagalj-šakal proširio se Europom uzmicanjem vuka. Današnja neprisutnost vuka i smanjenje njegove populacije u Europi potiče sve veće i dalje širenje zlatnog šakala-čaglja. Vuk uvijek utječe na smrt čaglja-šakala ili na selidbu njegove obitelji.
Našu Dalmaciju, tj. obalu i otoke, primjerice, od čaglja su nekad štitili vukovi koji su obitavali u planinama koje okružuju obalno područje. Širenjem grmlja i makije stvorila su se idealna staništa i skloništa čagljevima, čemu je znatno pridonijelo i držanje sve većeg broja ovaca na štetu koza.
Današnje nerazumijevanje-prepoznavanje caprinokulture i pastorale, nepoštivanje tradicija i običaja dovelo nas je do gospodarskih gubitaka i neizrecive ljudske tragedije.
NOVA EUROPSKA POŠAST
