Upravljanje pašnjacima
Kod sustava proizvodnje koji koriste pašnjake nije dovoljno samo pustiti životinje da pasu cijelu godinu. Vrlo je važno pravilno korištenje pašnjačkih površina, upravljanje pašnjacima, a prvi korak u tome je određivanje broja životinja koje mogu biti na pašnjaku, a da pri tome ne uzrokuju oštećenje.
Brojne varijable su uključene u određivanje broja životinja (uvjetnih grla/ha) koje mogu biti na pašnjaku, a da pri tome ne uzrokuju oštećenje prirodnih resursa: tlo, klima, sklop biljaka, vrsta i dob stoke, dostupnost vode, osjetljiva područja (prevelik nagib, ugrožene vrste, močvare i sl.), opće stanje tla i vrsta stočarske proizvodnje.
Na našim pašnjacima je uobičajeno od 0,5 UG/ha (ekološka proizvodnja) do 1 UG/ha. U Velikoj Britaniji je predviđeno da na 10 ha pašnjaka može doći 15 krava ili 25 konja ili 100 ovaca, odnosno 1,5 UG/ha. Nisu svi tipovi tala prikladni za intenzivnu ispašu. Općenito, pjeskovita tla daju manje prinose krme, a manje plodna tla, plitka tla ili tla sklona eroziji zahtijevaju posebnu pažnju. Godišnja količina oborina i raspored tijekom godine su vrlo važni u određivanju intenziteta pašnog držanja. U sušnom razdoblju i tijekom većih količina oborina na početku sezone vrlo je mala proizvodnja krme, dok kiše kasnije u sezoni pogoduju stvaranju velikih prinosa biljne mase, iako mogu ograničiti broj životinja na mokrim proljetnim pašnjacima. Idealna kombinacija biljnih vrsta na pašnjaku daje više mogućnosti korištenja. Na kultiviranim travnjacima svakako su najpogodnije rješenje trave koje podnose gaženje, odnosno napasivanje stoke, poput engleskog ljulja ili livadne vlasulje. Što se više pregona sagradi na pašnjaku to bolje, budući da je prosječno vrijeme regeneracije pašnjaka ovisno o klimatskim prilikama, podlozi i gnojidbi oko 1 – 1,5 mjesec. Stoka na pregonskim pašnjacima boravi nekoliko dana na jednom polju, pa se seli na sljedeće. Nagib terena i položaj prema suncu također utječu na produktivnost pašnjaka; južno položeni nagibi imaju više sunca i proizvode više trave, dok sjeverniji položaji dobiju puno manje sunca i uglavnom su pokriveni grmljem i niskim drvećem. Na strmijim pašnjacima su obično plitka tla i veći je rizik od erozije.
Držanje goveda na pašnjaku
U Hrvatskoj su problem neiskorišteni pašnjaci i livade pod kojima je velika površina poljoprivrednog zemljišta, a istodobno je prisutan nedostatak goveđeg mesa. Mesne pasmine i križanci se mogu vrlo efi kasno proizvoditi na pašnjačkim površinama. Neke od tih pasmina vrlo su otporne i mogu se cijele godine držati na otvorenom, tako da nije potrebno investirati u gradnju objekata, čime se dodatno snižavaju troškovi.
U današnje vrijeme kada se gleda kako bi se smanjili troškovi, ekstenzivni tov na pašnjacima postaje sve važniji. Ispaša, kao sočno krmivo s voluminoznim učinkom, najjeftiniji je način hranidbe stoke. Kalkulacije pokazuju da je u skladu s lokalnim uvjetima produktivnosti za postizanje zadovoljavajućeg dohotka potrebno stado od 60-100 krava.
Prema podacima iz 2012. godine u Hrvat skoj je u strukturi osnovnog stada najzastupljenija simentalska pasmina, koja je prema svojim svojstvima vrlo pogodna za pašni uzgoj. U ostale pasmine se ubrajaju: crveno švedsko, angus, blonde d’aquitaine, škotsko visinsko govedo, hereford, limousin, charolais, salers, aubrac, istarsko govedo, buša i slavonsko-srijemski podolac.
Sustav krava-tele
S obzirom na uvoz velikog broja teladi za tov ili utovljene junadi i mesa, sustav krava-tele se nameće kao logično rješenje i izvor teladi koja se kasnije može ili dotovljavati na istim gospodarstvima (pašni tov) ili toviti u specijaliziranim tovilištima.
Uspostava ovoga sustava od velikog je značaja jer se na taj način osigurava dostatan broj teladi za tov, uz istovremeno korištenje travnjačkih resursa Hrvatske na optimalan način, a koje bi bez stoke bile u cijelosti zapuštene.
Ovom se proizvodnjom na tim područjima zadržavaju stanovnici što je i demografski interes, jer na taj način obitelji imaju osigurana materijalna sredstva za život. Uz sve to na ovaj se način Hrvatska prilagođava uvjetima proizvodnje u zemljama EU. Operativnim programom (2004.) pokušalo se potaknuti uvođenje proizvodnog sustava krava-tele kojim bi se osigurala proizvodnja goveđeg mesa na temelju prirodnih izvora hrane. Izmjene i dopune Operativnog programa razvitka govedarske proizvodnje (2008.) istaknule su razloge slabijih rezultata provedbe Programa iz 2004. godine:
● nedovoljna zainteresiranost proizvođača,
● izbjegavanje obveze velikog kreditnog zaduženja,
● raspolaganje s nedovoljnim površinama poljoprivrednog zemljišta,
● problemi s pribavljanjem potrebne dokumentacije (strogi prostorni planovi),
● neposjedovanje građevinskih dozvola kod postojećih farmi,
● manjak specijaliziranih tvrtki koje se bave izgradnjom farmi,
● nedovoljne kontrole i analize proizvodnih rezultata na farmama.
U sustavu krava-tele trebalo bi pripustiti ili osjemeniti krave i junice sredinom proljeća, prije odlaska na pašnjak, kako bi se telile nekoliko mjeseci prije početka nove pašne sezone. Telad stara tri mjeseca, prosječne težine 120 kg, odlazi skupa s majkom iz zimskog prihvatilišta na pašu u polje. Trajanje napasivanja je u prosjeku 200 dana, od svibnja do prosinca, ovisno o vremenskim prilikama.
Neke odrednice isplativosti sustava krava tele
Da bi sustav krava-tele mogao biti isplativ, mora se zasnivati na što manjem učešću ljudskog rada, što nižim ulaganjima u stajske objekte i infrastrukturu farme, što većoj plodnosti krava i što nižim troškovima hrane. Ovu proizvodnju posebno opterećuju troškovi hranidbe u zimskom razdoblju, jer se proizvodni sustav krava-tele tijekom ljetnog razdoblja u pravilu zasniva na korištenju pašnjaka, a tijekom zime na velikim količinama voluminozne krme (silaža, sjenaža, sijeno ili ratarski nusproizvodi). Prihodi su uglavnom raspoređeni u drugoj polovini godine, a najveći dio troškova ostvaren je u travnju i odnosi se uglavnom na troškove proizvodnje vlastite stočne hrane (za zimsko razdoblje). Upravo ovakav raspored prihoda i troškova predstavlja teškoću proizvođačima, jer se suočavaju s nedostatkom fi nancijskih sredstava za podmirenje troškova u prvom dijelu godine. U ovom sustavu proizvodnje dohodak nije dobro mjerilo uspješnosti proizvodnje goveda jer nije osjetljiv na razlike u razini ulaganja. Vrlo često, isplativost sustava krava tele treba gledati kao projekt zapošljavanja i osiguranja egzistencije obiteljskog gospodarstva u ruralnom prostoru. Sukladno tome, isplativost ulaganja može se temeljiti na poticajima proizvodnji ili se isplativost računa na temelju pokrića varijabilnih troškova (doprinos pokrića), budući su ulaganja podmirena iz državnog proračuna. Američki primjeri pokazuju da povećanje porodne težine teladi za 11 kg može djelovati na smanjenje troška točke pokrića za 0,07-0,13 $/kg. Još jedna mogućnost za upravljanje troškovima je smanjenje mortaliteta teladi, odnosno povećanje broja živorođene teladi. Povećanjem postotka telenja za 5% može se smanjiti trošak točke pokrića za 0,09-0,13 $/kg. Ranije telenje krava ostavlja dovoljno vremena stadu da vrati tjelesnu kondiciju prije zime, a krave bolje tjelesne kondicije obično trebaju manje hrane tijekom zime te se na taj način snižavaju troškovi hranidbe. Budući da troškovi hrane čine oko 60% ukupnih troškova, snižavanjem ove stavke za 10% smanjuje se cijena točke pokrića za 0,09-0,13 $/kg. Kako bi djelovali na snižavanje troškova točke pokrića, naši proizvođači također mogu utjecati na porodnu težinu teladi preko različitih čimbenika: genetika, uvjeti držanja, hranidba i zdravstveno stanje krave.
