Potkivanje konja je redovita briga onih koji imaju konje i premda bi nekome nađena potkova možda donijela sreću, zasigurno nije dobro da je konj izgubi. Već tisućama godina čovjek je potkovao konje kako bi ojačao dodirnu površinu kopita i osigurao mu bolje uporište. Oblikovane su potkove od različitih materijala, različitih oblika za različite namjene. Razvijani su alati za potkivanje, no uz sve inovacije neki od njih su se zadržali do današnjih dana (čekić, kliješta, nakovanj i sl.).

U prirodi konji ne trebaju potkove, no kada se kreću po tvrdoj, primjerice zemljanoj ili pješčanoj stazi, potkove konju osiguravaju bolje uporište za hod. Na betonskoj ili asfaltnoj podlozi potkove mogu poticati klizanje konja. O tome treba voditi brigu pri vođenju konja i odabiru potkova. Konjima na „odmoru“ potkove se mogu privremeno i skinuti kako bi uživali u čim prirodnijem hodu. Kad konj stoji na tlu vidimo samo kopitnu čahuru, rožnati pokrov okrajka trećeg prsta. Na podignutom kopitu uočavaju se unutarnji dijelovi, potplat i žabica. Kopitna čahura je u kontaktu s tlom i prenosi snagu.

Rožina kopitne čahure se kontinuirano troši i nadomješta novom rožinom te ju treba redovito orezivati i katkada štiti potkovom. Unutarnji dio kopita čine kosti, hrskavice, krvožilno, vezivno i živčano tkivo. Pri potkivanju treba posebice paziti da se ne ozljede unutarnji dijelovi kopita jer se tako može ozbiljno poremetiti funkcionalnost konja. Krivo zabijen čavao pri potkivanju može trajno uništiti konja. Zdravo kopito pravilnog je oblika, čvrste kopitne rožine, bez napuklina, neosjetljivo na bol pri hodu i dodiru. Potpuno formiranje kopita završava u dobi od pet godina.

Donji rub kopitne rožine prednjeg kopita ima oblik kruga, dok je otisak stražnjeg kopita srcolik. Odraslom konju svakodnevno treba čistiti taban kopita od kamenčića i nečistoća, a kopitnu rožinu po potrebi premazivati kremom. Loša higijena prostirke, vlaga, prljavština te neprimjerena hranidba često dovodi do pojave upalnih procesa i oštećenja kopita.

Zašto se potkivaju konji?

Potkivanje konja ima za cilj očuvanje kopitne rožine od nepravilnog i prebrzog trošenja, zaštitu žabice i potplata, osiguravanje boljeg uporišta pri hodu, korekciju nepravilnih ili rasterećenje oštećenih dijelova kopita. Potkove trebaju odgovarati veličini i obliku kopita, uporabnoj namjeni i eventualnim nedostatcima kopita koje se žele korigirati. Potkove smiju biti preduge ili prekratke, preuske ili preširoke, preteške ili prelagane s loše obrađenim rubovima i plohama.

Postavljena potkova treba pokriti cijeli noseći rub kopitne noseće čahure, s tim da na postranim rubovima potkova prelazi za 2 mm, a na stražnjem za 4 mm kopitnu čahuru. Toplokrvni sportski konji trebaju lagane, radni konji nešto teže, a teški zaprežni konji teške potkove (do 1,0 kg). Potkove su najčešće od čelika ili željeza, no često se koriste različite legure, plastični i drugi materijali. Na prednjem dijelu potkova katkada ima ugrađenu pločicu koja pomaže boljem prijenosu snage. Zimi se u potkovu mogu ugraditi vijci (švarci) koji sprječavaju proklizavanje nogu.

Potkove se provjeravaju svakodnevno te mijenjaju redovito, svakih šest do osam tjedana, a po potrebi češće. Prije skidanja potkova potrebno je promotriti hod konja, radi uočavanja eventualnih nepravilnosti i šepavosti. Nakon uvida u stanje kopita i potkove, ona se skida pazeći na rožinu, poplat i žabicu. Istrošenost starih potkova ukazuje na (ne)ravnomjernost opterećenosti kopita. Prije stavljanja nove potkove treba „skinuti“ prerasli dio kopitne rožine. Treba izrezati i mekani dio poplata i mrtvo tkivo žabice te ih očistiti. Prekomjerno orezivanje postranog dijela kopitne čahure može dovesti do kosog kopita. Neprimjerena obrada stražnjeg ili nokatnog dijela do pojave strmog ili položenog kopita. Kopito treba obraditi tako da nagib nokatnog dijela kopitne stijenke odgovara nagibu putice. Nakon korekcije kopitne rožine stavlja se potkova.

Pri „vrućem“ potkivanju potkova se prije stavljanja grije i „prislanjanja“ na kopito. Sve kako bi se bolje prilagodio (obradio) rub kopita potkovi (radi boljeg prilijeganja). Pri „hladnom“ potkivanju potkova se prije postavljanja ne zagrijava. Potkova treba nalijegati na noseći rub kopitne rožine, a unutarnji rub treba biti 3 do 4 mm odmaknut od poplata. Potkova se pričvršćuje za kopito čavlima tako da je „ulaz“ čavla u kopito na bijeloj liniji (treba biti oprezan pri usmjeravanju čavla), a „izlaz“ na 2,5 cm iznad donjeg ruba kopitne čahure. Izboji čavala („zakovice“) kliještima se sijeku, zabijaju natrag u kopito te poravnavaju. Potkovu nakon postavljanja treba provjeriti na način da se spusti konju noga i povede ga, da se vidi ponašanje konja u hodu.

Izvor: Gospodarski kalendar

Prethodni članakKako uzgojiti bajam? 
Sljedeći članakProizvodnja jogurta
prof.dr.sc. Ante Ivanković
Redoviti profesor na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: uzgoj i korištenje goveda, uzgoj i korištenje konja, programi zaštite autohtonih pasmina. Rođen je 1969. godine. Diplomski studij okončava 1994. godine od kada je djelatnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu. Doktorski rad obranio je 2001. godine na Biotehničkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. U znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora izabran je 2011. godine. Znanstveni interes usredotočen je na sustave i tehnologije proizvodnje govedskog mesa i kravljeg mlijeka, uzgoj i korištenje kopitara, suvremene biotehnologije i metode uzgoja, očuvanje farmskih genetskih resursa, etiku korištenja i dobrobit domaćih životinja. Na programu studija Agronomskog fakulteta koordinator je tri modula preddiplomskog, tri modula diplomskog i jednog modula poslijediplomskog studija te suradnik na više modula. Pod njegovim mentorstvom izrađeni su brojni diplomski radovi, četiri magistarska rada, te pet disertacija. Sudjelovao je u radu pedesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih konferencija. Kao autor ili koautor objavio je veći broj znanstvenih radova indeksiranih u međunarodnim bazama te veći broj stručnih i popularnih članaka. Vodio je dva znanstvena te više razvojnih projekta. Kao autor/koautor objavio je sveučilišne udžbenike ''Konjogojstvo'' i ''Očuvanje biološke baštine u stočarstvu'', ''Sigurnost hrane'' te priručnik ''Jahanje''. Od 2004. nacionalni je koordinator za očuvanje animalnih genetskih resursa pri FAO. Aktivno sudjeluje u radu domaćih i inozemnih strukovnih udruženja (EAAP, IDF, DAGENE, ERFP). Dobitnik je ''Godišnje državne nagrade za znanost'' za 2000. godinu.