Od ovog broja objavljivat ćemo članke o povijesti stočarstva Hrvatske, počevši od 1918. g.
Štete od posljedica 1. svj. rata rata na hrvatsko stanovništvo i gospodarstvo bile su velike, ali su brojke bile prikrivane i zatajivane, a sjećanje na poginule prepuštene njhovim obiteljima. Mnoge obitelji ostale su bez svojih očeva i sinova, osiromašene i bez skrbi i pomoći. Teško je bilo i obiteljima kojima su se vratili kao vojni invalidi, nesposobni za rad. S druge strane solunski ratnici kao pobjedici rata, doseljavali su kao kolonisti u Hrvatsku i tu su dobivali mirovine, materijalnu pomoć, povoljne kredite i zemljište (Mira Kolar- Dimitrijević, 1991). Kraljevina SHS stvorena je 1. prosinca 1918. pod vladavinom kralja Petra I. Karađorđevića. U prvoj zajedničkoj vladi za Kraljevinu SHS, od 20 ministara, 13 su bili Srbi, dva Slovenca, četiri Hrvata i jedan Musliman (Pavličević, 1994). U Kraljevini SHS bilo je nametnuto unitarističko-centralističko uređenje u kojem je Hrvatska izgubila svoj povijesni i nacionalni identitet, a hrvatsko nacionalno pitanje postalo je stalni izvor političkih kriza i sukoba u novoj državi.
Buna protiv žigosanja stoke
U jesen 1920. došlo je do uznemirenosti na selu radi odredbe vojnih vlasti da se u Hvatskoj treba žigosati sva radna stoka koja će se u slučaju mobilizacije služiti vojsci. Hrvatske seljaci su se usprotivili i nisu dali žigosati svoje konje i volove. Kad se pokušalo silom žigosati stoku, došlo je do verbalnih i fizičkih sukoba između seljaka i policijskih snaga koji su prerasli u pobunu i oružane sukobe. U tim oružanim skobima bilo je mrtvih i ranjenih ljudi (Horvat,1992). Prvi otpor pružili su seljaci 5. rujna 1920. u Velikom Grđevcu. Nakon toga se buna proširila po bjelovarskom kraju u kotarima Grubišno polje, Garešnica, Ivanjska i Čazma. U spomenutim krajevima bilo je mrtvih i puno ranjenih seljaka. Ubrzo glas o pobuni seljaka brzo se proširio po mnogim selima i većim mjestima sjeverozapadne Hrvatske. Kao reakcija na pobunu, tadašnji general vojnog zbora Vasić, namjeravao je izdati naredbu da se spale pobunjenička sela i postreljaju radikalne vođe bune. Značajnu ulogu u povlačenju ove odluke imao je ban dr. Matko Laginja koji je uvjerio Vladu u Beogradu da se odgodi odredba žigosanja stoke i bunu stavi pod kontrolu. Nakon smirivanja situacije većina pobunjenog stanovništva postale su pristaše Hrvatske pučke seljačke stranke koja je u to vrijeme zagovarala osnivanje posebne hrvatske republike.
Stanovnišvo od 1918. do 1945.
Stanovništvo spada u vrlo važne čimbenike u razmatranju bilo koje gospodarske grane jedne zemlje, a vrlo važna je i dinamika kretanja u pojedinim razobljima kako bismo mogli objektivno dijagnosticirati kretanje u stočarstvu. U spomenutom razdoblju granice današnje Republike Hrvatske su se znatno mijenjale obzirom na njezin politički i teritorijalni ustroj. Da bi se podaci mogli uspoređivati uzeta su današnja naselja i uspoređivala su se s pojedinim popisima iz prošlosti. Proračun gubitka stanovništva nakon Prvog i Drugog svjetskog rata izradio je Stipetić (2012) i prikazani su tablici 1. Ovi podaci pokazuju da je Hrvatska u Prvom svjetskom ratu izgubila 5,1 % , a u Drugom svjetskom ratu čak 9,4 % stanovništva (računajući na dio stanovništva koji je napustio Hrvatsku ). U oba rata Hrvatska je izgubila 568000 stanovnika, uz golema razaranja i ratne štete koja su imala negativni utjecaj na dinamiku gospodarskog razvoja. Kretanje broja poljoprivrednog stanovništva u odnosu na ukupan broj stanovnika može se vidjeti u tablici broj 2 (Stipetić 2012). Broj poljoprivrednika se stalno smanjivao od 78,6 % u 1910. na 66,3 % u 1948. što je nepovoljno utjecalo na razvoj stočarstva i drugih grana poljoprivrede.
