Pivarstvo je važna karika u gospodarskom lancu jer povezuje primarnu poljoprivrednu djelatnost s različitim industrijskim granama i transportom. U Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 4 milijuna hl piva, a za toliku proizvodnju potrebno je oko 60.000 t pivskog ječma.
Proces proizvodnje piva relativno je složen i skup postupak koji je podložan mnogim kontrolama, energetski je zahtjevan, a nastali nusproizvodi se moraju zbrinuti na odgovarajući način.
Potrebe za energijom
Najpotrebnija je toplinska energija koja je zastupljena u gotovo svakoj fazi proizvodnje. Troškovi za vodu i energiju u pivarskoj industriji još davne 1980. godine iznosili su 5,3% ukupnih ili 15,4% proizvodnih troškova. Toplinska energija je najvažniji oblik energije koji je zastupljen u pivarskoj praksi. Na zakomljavanje i kuhanje sladovine otpada čak 40% potreba za energijom.
Električna energija je potrebna za većinu tehnoloških operacija, kao što su funkcioniranje strojeva, prijevoznih sustava, transportnih traka, proizvodnju rashladne energije i kompresivnog zraka. U tehnološkom procesu proizvodnje piva u pojedinim fazama nastaje kruti i plinoviti ostatak koji se više ne može koristiti u proizvodnji.
Trop je najveći nusproizvod, a ostaje na dnu kade za cijeđenje ili u okvirima filtera nakon cijeđenja sladovine. Na 100 kg sladne prekrupe nastane 120 do 130 kg (iznimno i 170 kg) tropa sa sadržajem vode između 75 i 80%. Problem nastaje ljeti kad zbog povećane proizvodnje piva nastaje veća količina tropa, a životinje imaju dovoljno zelenih krmiva na raspolaganju, pa nije potrebna dodatna prihrana tropom. Tad pivari moraju pronaći alternativu zbrinjavanja tropa, jer je zbog visoke količine vlage lako kvarljiv.
Spaljivanje tropa
Kao optimalan način zbrinjavanja tropa u pivovarama nameće se proizvodnja energije kroz njegovo izgaranje (spaljivanje). Glavna problematika i svojstva ovakvog načina proizvodnje energije jesu visok udio vode u pivskom tropu (iznad 80%), pa je potrebno mehaničko odvajanje vode iz materijala. Nastala voda ima visok sadržaj organskih spojeva, a proizvodnja energije moguća je izgaranjem tako dorađenog tropa. Sukladno navedenom, najvažniji korak u doradi tropa je mehaničko odvajanje vode prešanjem tropa u trakastoj preši, gdje se udio vode smanjuje sa 80 na 58%. Taj postupak je nužan jer mokri pivski trop nema gotovo nikakvu ogrjevnu vrijednost, energetski je neiskoristiv za spaljivanje, a kao sirovina se može koristiti samo u bioplinskim postrojenjima. Trop sa smanjenim udjelom vlage je moguće spaljivati, za što je potreban kotao specijaliziran za izgaranje vlažne biomase. Podjelom izgaranja u različite zone i u kombinaciji s posebnim filterima osigurava se smanjenje emisije štetnih plinova. Toplinski učinak ovakvog sustava je, ovisno o instaliranom kapacitetu, od 0,5 do 15 MW. Iz 1 t dorađenog pivskog tropa moguće je dobiti 1 MWh toplinske energije.
Uštede i na transportu
Zbog svega navedenog, takav pristup zbrinjavanja ostatka (otpada) zahtijeva kompletan i potpuni ciklus unutar same pivovare, čime se dodatno štedi na transportu i pridonosi ekonomskoj bilanci zbrinjavanja tropa. Iz 60.000 t pivskog ječma, koliko je potrebno za proizvodnju nešto manje od 4 mil. hl piva, nastane gotovo 80.000 t pivskog tropa kao ostatak od proizvodnje. U Hrvatskoj zasad još nije praksa da pivarska industrija zbrinjava taj ostatak na način da ga iskorištava u svrhu proizvodnje energije, jer je instaliranje postrojenja za sada skupo, a količine tropa su zanemarivo male da bi se financijski isplatilo bez dodatnih subvencija od strane države. Međutim, uslijed povećanja troškova za energente ovo bi mogla postati praksa ili barem alternativni izvor energije o kojem će pivari u budućnosti razmišljati.
