Potencijal uzgoja egzotičnog povrća u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je sve više proizvođača koji pokušavaju proizvesti nešto novo, nešto isplativije, te se okreću proizvodnji neobičnog i egzotičnog povrća. Za kilogram pšenice – kuna, za kilogram krumpira – 3 kune, za kilogram batata – 15 kuna. Računica, odnosno isplativost je poprilično jasna. Osim kao dodatni izvor prihoda poljoprivrednim gospodarstvima, postoji i mogućnost samozapošljavanja. Proizvodnja egzotičnog povrća ne iziskuje velike poljoprivredne površine, a u Hrvatskoj ima dosta neobrađenog poljoprivrednog zemljišta koje je ekološki prihvatljivo, pa uzgoj egzotičnog povrća ima veliki potencijal. Prednosti uzgoja egzotičnog povrća su što uglavnom nema ekonomski štetnih bolesti i štetnika, a transport od proizvođača do kupca je kraći, pa na tržište dolaze kvalitetniji proizvodi.
Neobično plodovito povrće
Kumato rajčica
Kumato je sorta rajčice (Lycopersicon lycopersicum). Podrijetlom je s otočja Galapagos, a uzgaja se i na obalama Mediterana. Dobivena je križanjem divlje i domaće rajčice bez genetske modifikacije. Sije se u proljeće na dobro drenirano tlo i sunčani položaj. Boja ploda varira od tamnosmeđe do zlatnozelene. Plod je slatkog okusa uz umjerenu kiselost. Meso je sočno i čvrste teksture. Ne preporuča se čuvanje u hladnjaku zbog gubitka koncentracije fruktoze, a time i okusa. Koristi se u juhama, umacima i salatama. Vrlo je zdrava i preporučuje se česta konzumacija kao dio zdrave prehrane.
Posebno je bogata kalijem, magnezijem, vitaminom A i C. Niske je energetske vrijednosti – u 150 g sadrži 31 kcal, te nema kolesterola i masti. Zbog visokog udjela kalija, rajčica je izvrstan diuretik jer ubrzava izlučivanje suvišne tekućine iz tijela. Likopen je prirodni antioksidans koji štiti od karcinoma i kardiovaskularnih bolesti. Bolje se apsorbira jede li se s maslinovim uljem, a osobama osjetljiva želuca preporučuje se da je ogule. Potiče stvaranje crvenih krvnih zrnaca, te potiče rad gušterače (dijabetičari). Sok od rajčice dobar je protiv premorenosti i prijevremenog starenja jer čisti i osvježava organizam.
Čokoladne paprike
Ova vrsta paprike, kada sazrije, mijenja boju, te prelazi iz zelene u boju čokolade. Pretpostavlja se da je ova boja kombinacija njihove tamnoljubičaste kože i unutrašnjosti boje cigle. Čokoladne paprike daju visoke prinose te ih odlikuje veoma sladak okus mesa. Izvrsne su kao dodatak salatama, a u SAD-u ih smatraju gurmanskom poslasticom.
Rajčica „bijela ljepotica“
Ova se rajčica odlikuje srednje bujnim rastom i vrlo izraženom rodnošću, no neobičnom je čine njezini rebrasti plodovi boje mlijeka s crvenkastim prijelazima pri dnu. Sočnog je i osvježavajućeg okusa s izbalansiranom kiselošću. Vrlo je zanimljiva za dekoriranje raznih jela. Rijetka je sorta, a uzgaja se kao i klasična rajčica. Bijela rajčica zahtijeva istu zaštitu kao i klasična rajčica, možda malo manje fungicida, a više zalijevanja biljke prilikom sadnje.
Jalapeno chilly paprika
Jalapeno je jedan od najpopularnijih kultivara ljutih papričica. Porijeklom je iz Meksika gdje se najviše i proizvodi, a intenzivno se uzgaja u cijelom svijetu. Grmolikog je rasta i visine od 60-120 cm. Dužina ploda iznosi od 5-10 cm, a može ih biti 25-35 po biljci. Nisu zahtjevni što se tiče vrste tla i klime, ali za uspješan uzgoj zahtijevaju dovoljnu količinu vode. Može se uzgajati u posudama na odgovarajućoj temperaturi i tako može živjeti mnogo godina. Plodovi se beru u tehnološkoj zrelosti kad su zelene boje. Grimizno crvena boja Jalapeno papričica u fiziološkoj zrelosti nije toliko poželjna kao što je zelena boja.
Stupanj ljutine ovisi o načinu uzgoja i pripremi, a iznosi od 2,500-10,000 SHU (Scoville heat units). Vrlo je dobar izvor vitamina A, B, kalija, magnezija i željeza. Aktivne tvari iz ploda djeluju stimulirajuće na želudac i crijeva, tj. poboljšavaju probavu. Koristan je učinak na srce i krvne žile smanjivanjem kolesterola u krvi, te je jak antioksidans koji jača imunološki sustav i ubrzava metabolizam. Sok od Jalapeno papričica koristi se kao lijek protiv sezonskih alergija i kardiovaskularnih oboljenja. Jalapeno papričice mogu se pripremati na razne načine; od punjenih sa mesom, sirom, morskim plodovima, pirjani, ukiseljeni sa nachosima kao tradicionalno teksaško-meksičko jelo, umotani u slaninu ili tijesto. Nezaobilazan su sastojak salsa i čili umaka.
Prilikom rukovanja sa svježim Jalapeno papričicama, pa čak i kod sjetve, obvezno treba nositi zaštitne rukavice jer može doći do iritacije kože. Također treba izbjegavati kontakt s očima prilikom njihove pripreme jer izazivaju bolno pečenje i crvenilo očiju.
Japanski bijeli patlidžan
Plod japanskog patlidžana potpuno je bijele boje i ima oblik jajeta koji opravdava naziv biljke (engleski: eggplant; egg-jaje, plant-biljka) za razliku od običnog patlidžana koji je ljubičaste boje. Biljka obilno rodi, pogotovo ako se plodovi redovito beru. Ponekad plodovi mogu biti i blijedo žute boje, ali onda imaju tendenciju da budu gorki. Osim što je ukusno povrće, japanski bijeli patlidžan može biti ukrasna biljka.
Banana rajčica
Ova vrsta rajčice ima 10 cm duge žute mesnate plodove s izuzetno debelim mesom. Plodovi su vrlo ukusni i slatki s malo kiselkastim okusom. Biljka daje veoma visok prinos. Kao i sve druge vrste rajčica, jede se svježa, a može se služiti i kao salata. Sjeme se sije u proljeće, najbolje ispod stakla. Klijanje traje oko 6 – 14 dana.
Petrova paprika
Jedna vrsta čili paprike koju često nazivaju i „penis paprike“ zbog svog falusnog oblika. Mogu biti crvene i žute boje i srednje su ljute (10,000-23,000 SHU). Ove paprike su veoma rijetke i ne zna se odakle potječu, ali sjeme se može kupiti od privatnih uzgajivača i dobavljača. Mogu se koristiti i kao ukrasne biljke.
Neobične tikvenjače
Plavi krastavac
Plavi krastavac (Decaisnea fargesii) je porijeklom iz istočne Himalaje do centralne Kine. Podnosi temperature i do -20 oC. Raste kao listopadno grmovito malo stablo do 7,5 m visine. Žutozeleni zvonoliki cvjetovi, promjera 3–6 cm, grupirani su u cvatove duge i do pola metra. Plod je mekana zelenkastožuta do plavkasta mahuna dužine oko 10 cm i širine oko 2,5 cm. Unutar ploda nalazi se jestiva transparentna ljepljiva mliječ s brojnim plosnatim crnim sjemenkama (nalik onima u lubenici), veličine oko pola centimetra u promjeru. Biljka cvate u ljeto, a plodovi sazrijevaju u rujnu ili listopadu, ovisno o klimi.
Od sjetve i nicanja do plodonošenja treba proći nekoliko godina. Nicanje traje 1-4 mjeseca, a najbolja temperatura za nicanje iznosi oko 18 °C. Uspijeva na različitim tipovima tla, a najviše mu odgovara glinovito, bogato i vlažno tlo, jer loše podnosi sušne uvjete. Voli sunčane i polusjenovite položaje, a ne odgovaraju mu hladni vjetrovi. Ne zahtijeva orezivanje, a razmnožava se sjemenom. Dugi perasti listovi mogu doseći duljinu od 1 m u jesen, te u kombinaciji s plavim plodovima neobičan je prizor u svakom vrtu. Sočna pulpa se najčešće jede sirova. Zbog visokog sadržaja pektina može se koristiti kao sredstvo za želiranje pekmeza, marmelada, želea i sokova.
Jeju dinja
Japanska ili orijentalna dinja (Cucumis melo var. makuwa) na korejskom „chamoe“- krastavac velike kvalitete. Dinja se razvila od divljih vrsta u Aziji, a njezin uzgoj i povijest su prilično dugi. U Indiji i Kini, orijentalne dinje se uzgajaju još od prije Krista, a u Europi su se pojavile u 5. stoljeću. Orijentalna dinja sadrži vitamin E, kalcij, kalij, vitamine i folne kiseline, te znatne količine vode. Tijekom ljeta kad se ljudi puno znoje, ovo voće je dobro za gašenje žeđi. Egzotična dinja ima vrlo velik sadržaj šećera i vrlo malu sjemenu ložu koja se vrlo lako odvaja od ploda. Izuzetno je sočna, tvrdog bijelog mesa i slatkastog mirisa. Ima vrlo tanku koru i izuzetno dobro podnosi transport, ne puca i može se dugo čuvati.
Ljekovitost: pokazala se izvrsnom u liječenju žutice, začepljenja, ima antikancerogeno i laksativno djelovanje.
Zlatne tikvice
Zlatne tikvice su jarko žute boje, imaju manje sjemenki i manje su vodenaste nego druge vrste. Blagog su okusa i mogu se jesti i sirove i kuhane. Ova vrsta je veoma otporna na bolesti i neće se zaraziti ako je neka druga vrsta, koja se nalazi tik do nje, zaražena.
Žuta lubenica
Osim uobičajenih sorti crvenog mesa, postoje i lubenice koje imaju narančastu, bijelu ili žutu boju mesa. Zbog slatkastog okusa mesa, lubenice se često ubrajaju u voće. Žuta lubenica po kemijskom je sastavu slična crvenoj, ali ne sadrži pigment likopen, te zbog toga nisu toliko djelotvorne u borbi protiv slobodnih radikala. Ima veoma ukusno meso koje je slatkastog okusa, te je veoma interesantna zbog svoje zlatnožute boje. Vjerovanje da žuto privlači novac, ovaj tip lubenice čini veoma popularnom na Tajlandu.
„Bijelo čudo“
Bijeli krastavac (Cucumis sativus) nastao je selekcijom na području SAD-a. U Americi je omiljena sorta, vrlo dobro prihvaćena na tržištu bez obzira na atipičnu bijelu boju ploda, zbog čega je dobio naziv „bijelo čudo“. Ima vrlo tanku ljusku koju nije potrebno guliti. Bez teškoća se može uzgajati u našem klimatskom području. Preporučuje se sjetva sjemena tek kad su temperature tla dosta visoke (oko 18 °C) i kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva.
Može se uzgajati i u zaštićenim prostorima, a uzgoj može početi krajem zime ili početkom proljeća, uz grijanje prostora. Za dobar prinos traži dosta vode i povremeno gnojenje tekućim gnojivima. Osjetljiv je na manjak vlage u tlu i zraku. Može se uzgajati na tlu i konstrukciji, s tim da uzgoj na konstrukciji u početku poskupljuje proizvodnju, ali ima niz prednosti kao što su veći prinos, ljepši i ravniji plodovi te lakša berba. Otporniji je na pojavu bolesti za razliku od običnog krastavca. Mladi plodovi bijelog krastavca, zbog svoje boje, posebno su zanimljivi ako se kod kiseljenja miješaju u tegle s običnim zelenim krastavcem.
Neobično lisnato povrće
Jagodičasti špinat
Jagodičasti špinat (Chenopodium capitatum) jestiva je jednogodišnja biljka, a kao prastaro europsko povrće uzgajano je od oko 1800. godine, kad ga je zamjenio sadašnji obični špinat, a on je pao u zaborav i preselio se u Aziju. Danas se ponovo vraća na europske prostore. Ovo je vrlo neobično povrće, koje fascinira svojim izgledom, ali zadovoljava i gurmanske prohtjeve. Lišće je vrlo ukusno i priprema se na razne načine kao i obični špinat; kuhanjem, dodavanjem u juhe, kao salata, a može se i zamrzavati. Jagodice su kao šumske, vrlo dekorativne i jestive. Okus im je neodređen, pomalo bljutav.
Sije se od ožujka do kolovoza na otvoreno. Preporučuje se sjetva vrlo sitnog sjemena u vremenskim razmacima u vrlo fino usitnjeno tlo, tako da stalno pristiže svježi mladi špinat. Sije se u redove na razmaku 30-40 cm, a u redu 20- 25 cm. Od sjetve do berbe listova potrebno je 45 dana. Može se uzgajati i u zaštićenim prostorima. U plodoredu bi trebalo izbjegavati uzgoj jagodičastog špinata na istoj površini poslije cikle, blitve i drugih biljaka iz iste porodice. Jagodičasti špinat se može uzgajati i kao neobična atraktivna balkonska lončanica.
Ljubičasta blitva
Ovo je prekrasna vrsta blitve koja je poznata i pod nazivom lisnata repa. Listovi su tamnozelene boje i skoro da su potpuno ravni, a stabljika je privlačne ljubičaste boje. Vrlo je otporna te može podnijeti i vrlo visoke temperature i blaže mrazeve. Može se koristiti kao zamjena za špinat.
Neobične mahunarke
Lima grah
Lima grah (Phaseolus lunatus) potječe iz Srednje i Južne Amerike, gdje se uzgaja već više od 2500 godina. U tropskim je područjima višegodišnja biljka, ali većinom se uzgaja kao jednogodišnja kultura. Naraste do 4 m u visinu, iako se danas na tržištu mogu naći determinantni grmoliki tipovi visine od 60–90 cm. Mahuna je oblika polumjeseca po čemu je vrsta dobila latinsko ime. Duga je 5–15 cm, široka 2–3 cm sa po 2–4 sjemenke. Sjemenke su ovalno spljoštene, bijele ili svijetlozelene, ali mogu biti i crvene, ljubičaste, smeđe ili crne. Postoje dva tipa: krupnozrni i sitnozrni kultivari.
Optimalna temperatura za nicanje je 25 oC, a za rast od 15–25 oC. Pri temperaturi od 0 oC strada. Najbolje uspijeva na dobro propusnim tlima, sa pH 6–7. Kultivari niskog rasta s bijelim i svijetlozelenim zrnom se najviše uzgajaju za preradu. Sije se kad je temperatura tla oko 20 oC, na razmak 60–90 cm, a u redu 5–10 cm. Mjere njege i zaštite su iste kao i za grah mahunar. Kako mu je vegetacija do tehnološke zrelosti duža (70–110 dana), potrebno je osigurati navodnjavanje od cvatnje do tehnološke zrelosti. Budući da biljka cvate i razvija mahune postupno, u jednokratnoj mehaniziranoj berbi ne može se ostvariti ukupni kapacitet rodnosti kultivara. Bere se kad prosječni uzorak mladog zrna ima 60–70 % suhe tvari. Za mehaniziranu berbu koristi se adaptirani kombajn za grašak. Prinos mladog zrna može biti 2–3 t/ha. Uzgoj lima graha za fiziološko zrelo zrno je isto kao kod graha zrnaša. Koriste se u pripremi raznih juha, variva i jela od mesa.
Lima grah ima visok sadržaj proteina, vitamina B i C, te minerala (željezo, magnezij, fosfor, kalij). Dobar je izvor dijetalnih vlakana te sadrži topiva vlakna što pomaže regulaciji razine šećera u krvi i snižava kolesterol. Smanjuje rizik od srčanog i moždanog udara.
Mnogocvjetni grah
Mnogocvjetni grah (Phaseolus coccineus) potječe iz Srednje Amerike. Indija i Pakistan su veći proizvođači, a u Europi veći ekonomski značaj ima u Engleskoj. Osjetljiv je na niske temperature i brzo strada od slabog mraza. Za cvatnju i zametanje mahuna poželjna je temperatura od 13- 15 oC. Pri visokim temperaturama i suhom zraku odbacuje cvijetove. Otporniji je na bolesti i vjetar te je pogodan za uzgoj na brdskim područjima.
Uzgaja se kao jednogodišnja kultura, a u toplijim krajevima kao višegodišnja. Bujnijeg je rasta od graha mahunara te se sije na veći razmak; 1-1,5 m između redova i 60 cm unutar reda. Sije se kada prođe opasnost od proljetnog mraza. Berba je višekratna zbog postupnog sazrijevanja graha. Mahune se beru 60-80 dana od nicanja i to dva puta tjedno jer kasnije dobivaju pergamentni sloj i niti na rubovima mahune. Najviše se cijeni mlado zrno koje je krupno kao kesten i atraktivne je boje. U SAD-u se zbog atraktivnih cvjetova uzgaja kao dekorativna biljka u vrtovima. Osim mladih mahuna i zrna, konzumiraju se i cvjetovi kao salata.
Azuki grah
Azuki grah (Phaseolus angularis) potječe s Himalaje, a u Kini i Koreji se koristi više od 2000 godina. Kasnije je prenešen u Japan, gdje je danas nakon soje druga najraširenija mahunarka. Suha zrna ovalnog su oblika, tamnocrvene ili smeđe boje, veličine oko 0,5 cm. U Japanu ga kuhaju sa šećerom, čime se dobiva slatka crvena smjesa koja je glavni sastojak mnogih deserata. U azijskoj se kuhinji tradicionalno priprema s rižom poznato kao crvena riža koja se koristi u posebne prigode.
Za poboljšavanje probavljivosti, potrebno ga je prije kuhanja namočiti u vodi oko dva sata. Od zrna se radi brašno ili se mogu upotrijebiti u prihrani nakon klijanja. Koristi se za pripremu slatkog tijesta, preljeva za kolače, kolača, slatkih umaka i variva. Danas se koristi u makrobiotičkoj hrani zbog velikog udjela bjelančevina. Kuhan sa pšenicom ili ječmom daje obrok s uravnoteženim udjelom bjelančevina i ugljikohidrata. Za razliku od drugih mahunarki sadrži manje masnoća i ulja. Poznat je kao „čistač organizma“ jer potiče izlučivanje štetnih tvari. Sadrži vitamine A, B, magnezij, natrij, cink i mnoge druge korisne tvari.
Mungo grah
Mungo grah (Phaseolus aureus) se još naziva zelena soja, iako je po svojim osobinama sličniji azuki grahu nego soji. Porijeklom je iz jugoistočne Azije, a oko 90 % proizvodnje zastupljeno je u Indiji, Indoneziji i Tajlandu. Jednogodišnja je grmolika biljka kratke vegetacije od 70-140 dana. Može narasti do 80 cm visine. Korijen je razgranat i dopire do 1 m dubine, a redovito ima kvržice simbiotskih bakterija. Mahune su u tehnološkoj zrelosti zelene boje, a u fiziološkoj su crne i dlakave. Osjetljiv je na niske temperature, visoku vlagu zraka i stagnirajuću vodu, a otporan je na visoke temperature i sušu.
Uzgaja se na isti način kao niski grah zrnaš, a kod nas se može naći još na otocima, gdje se koristi kuhano zrelo zrno u kombinaciji s rižom. Škrob iz zrna graha se koristi za izradu posebne prozirne tjestenine u tradicionalnoj kineskoj kuhinji. Zrno se melje u fino brašno od kojeg se rade kruh, deserti i glavna jela. Na tržištu je zastupljen poluproizvod– izolirani sojin protein (IMP – Isolated Mung bean Protein), koji je kvalitetan izvor bjelančevina te je dodatak mnogim prehrambenim proizvodima. Danas u svijetu sve se više koriste klice od mungo graha, najviše se jedu sirove kao dodatak salatama, a mogu se kuhati i pržiti.
Obiluje vitaminima A, B i C. Bjelančevine su u zrnu zastupljene s oko 24 % koje su lako probavljive što ga čini pogodnim u prehrani djece i starijih osoba.
Metarske mahune
Grah metraš (Vigna sesquipedalis) potječe iz jugoistočne Azije gdje je najviše zastupljen. U Europi se najviše uzgaja u Nizozemskoj i južnoj Francuskoj. Može narasti do 4 m visine i dosta je bujnog rasta. Za uzgoj su potrebne temperature više od 15 oC. Ima velike potrebe za svjetlom, a najbolji je uzgoj tijekom ljetnih mjeseci. Mahune su dužine 20-60 cm, a beru se dok su mlade. Dobar je izvor bjelančevina, vitamina A, B i C, željeza, fosfora, kalija, magnezija i mangana. Sve ove vrste graha su vrlo interesantne zbog svoje nutritivne vrijednosti i tehnoloških svojstava, te bi zbog toga mogli postati interesantani za komercijalnu poljoprivrednu proizvodnju na obiteljskim gospodarstvima, ali i za male kućne vrtove.
Neobično korijenasto povrće
Maca ili peruanski korijen
Biljka maca (čita se maka), botaničkog naziva Lepidium meyenii neugledna je i vrlo otporna biljka, crvenkastog korijena sličnog rotkvici. Porijeklom je iz područja Anda, teritorija današnje Bolivije i Perua, stoga se maca još naziva i peruanski korijen, a raste na visini između 2400 i 4400 metara. Prema legendi, Inke su davale svojim ratnicima prah korijena mace kako bi povećali njihovu snagu i izdržljivost. U Peruu je svake godine sve više površina posađenih macom zbog sve veće potražnje za ovom biljkom. Danas postaje sve popularnija zbog svojih blagotvornih afrodizijačkih svojstava i općenito za jačanje organizma.
Osušeni korijen mace dobro uskladišten može trajati 7 godina. Maca uspijeva samo u hladnijoj klimi na tlima koja su siromašnija solima. S vremenom se prilagodila te uspješno raste i u nižim predjelima toplijih krajeva. Razmnožava se generativno (sjemenom), te je od sadnje do nicanja potrebno oko 5 dana. Korijen mace može biti različitih veličina i oblika, pa tako može biti pravokutna, sferna, spljoštena kružna ili trokutasta. Boja korijena može biti crvena, ljubičasta, zlatna, crna i zelena. Može se uzgajati zajedno s krumpirom. Da postigne zrelost za branje potrebno joj je 8 do 10 mjeseci. Maca se koristi za ljudsku ishranu kao sok, brašno, a može se sušiti i pržiti. Može se pripremati i kao kaša ili se u obliku praha pije s mlijekom. Također je i dobra stočna hrana. Predstavlja glavni izvor energije, jer obiluje bjelančevinama, vlaknima, ugljikohidratima, te sadrži oko 10 % kalcija i značajne količine magnezija i kalija. Sadrži željezo, jod, silicij, te vitamine tiamin, riboflavin i askorbinsku kiselinu.
Inke su hranidbenu i ljekovitu vrijednost korijena mace poznavali već prije 10 000 godina. U svijetu postaje poznat 60-ih godina 20. stoljeća, nakon istraživanja botaničara iz Lime gdje je potvrđeno njegovo ljekovito djelovanje. Korijen mace se može uzimati svakodnevno i u većim količinama, jer nema nikakvih štetnih nuspojava za razliku od kemijskih preparata.Za vrijeme trudnoće i dojenja maca se ne smije konzumirati. Osobe koje imaju bolesti žuči i jetre, ili ako imaju visoki tlak, obavezno se trebaju konzultirati s liječnikom prije korištenja mace. Na tržištu se može naći kao svježa, te u obliku praha i kapsula.
Znanstvenici macu svrstavaju među adaptogene – sredstva za bolju prilagodbu organizma. Kao adaptogen, maca povećava tjelesnu izdržljivost i otpornost prema stresu, tjeskobi, traumi i iscrpljenosti. Ublažava simptome hormonalnih poremećaja i menopauze, može liječiti sterilnost kod muškaraca (prirodna Viagra), sprečava pojavu rahitisa i osteoporoze, podiže energiju i jača imunološki sustav. Pomaže u borbi protiv sindroma kroničnog umora.
Plavi krumpir
Ova vrsta krumpira (Solanum vitelote) je potpuno ljubičaste boje, a porijeklom je iz Južne Amerike iz područja peruanskih Anda. Plava boja krumpira potječe od pigmenta antocijana koji se može naći i u drugim biljkama ljubičaste boje (patlidžan, kupine, višnje, borovnice). Antocijani su poznati kao snažni antioksidansi koji vežu i neutraliziraju slobodne radikale , sprječavaju štetno djelovanje UV zračenja, te imaju antibakterijska svojstva. Ovaj krumpir ima ljubičastu pokožicu i meso, a boja se ne gubi ni tijekom kuhanja. Kora mu je glatka, a okusom se ne razlikuje od običnog domaćeg krumpira. Može se pripremati na razne načine, kao i krumpir. Tako je s plavim krumpirom moguće napraviti zanimljiv pečeni krumpir, pire i vrlo zanimljivu krumpir salatu. Za uzgoj plavog krumpira potrebno je lagano tlo, bogato humusom. Sade se gomolji u proljeće – krajem ožujka, početkom travnja.
Bijela mrkva
Ova vrsta mrkve je slatkog okusa, blaga je i skoro da i nema žilice. Okus podsjeća na blagi okus narančaste mrkve i može se koristiti u svim jelima kao i narančasta. Obzirom da ova mrkva nema pigmenta, njena nutritivna vrijednost je nešto manja, ali sadrži zdrave fitokemikalije.
Ljubičasta mrkva (crna kraljica)
Mrkve se mogu svrstati u dvije klase – istočne i zapadne. Istočne mrkve su porijeklom iz Azije i obično su ljubičaste ili žute boje s razgranatim korijenjem. Pigment antocijan daje ljubičastu boju mrkvi. Zapadne mrkve potječu iz Nizozemske i narančaste su boje koja potječe od karotena. Mrkve mogu biti bijele, žute, ljubičaste i crvene boje. Mrkva je vrlo jak prirodni antioksidans, te sadrži preko 400 posto više beta karotena, nego što je propisana dnevna doza za ljudski organizam. Beta karoten jača imunitet te štiti od infekcija i raka. Mrkva obiluje prehrambenim vlaknima, antioksidansima, mineralima (Mg, Ca, K) te vitaminima C i B. Sadrži visoku količinu šećera (saharozu), te vrlo malo masti ili škroba. Mrkva se može konzumirati kuhana, pečena ili sirova.
Tijekom prvih pet mjeseci skladištenja u mrkvi će se povećati sadržaj vitamina A, a ako je zaštićena od izvora topline i svjetlosti taj sadržaj se može očuvati još iduća tri mjeseca. Čuvanje mrkve u blizini voća koje dozrijevanjem proizvodi plin etilen potiče razvoj terpenoida u mrkvi te postanu gorke. Crna kraljica je mrkva koja je dobivena križanjem stare vrste crne mrkve s poznatom nam narančastom. Po okusu je slađa, te sadrži više beta karotena od ostalih poznatih vrsta mrkve. Sadrži antocijan – biljni pigment koji je zaslužan za ljubičaste i plave boje u prirod – u crnom grožđu, patlidžanu, plavom krumpiru, itd. Antocijan koji se nalazi u crnoj kraljici oslobađa tijelo od slobodnih radikala iz stanica, te sudjeluje u procesu izmjene energije, reguliranju krvnog tlaka i preventivno djeluje na bolesti poput raka te srčanih bolesti. Visoka koncentracija beta karotena daje vrlo važan doprinos zdravlju – od pozitivnog utjecaja na zdravlje očiju, kože, kose do usporavanja i sprječavanja rasta kancerogenih stanica.
Sok od mrkve u kombinaciji sa sokom od cikle djeluje kao pročišćivač krvi, te sprječava proljev. Ako u taj sok dodamo med tada učinkovito liječimo grlo i jačamo imunitet. Također, olakšava tegobe kod astme, nervoze, te vodenih i kožnih bolesti.
Bijela cikla
Ovo je bijela sorta cikle koja ima blag i sladak okus. Bijela cikla je alternativa u kuhanju svjetlijih vrsta hrane, obzirom da ne ostavlja mrlje kao obična cikla. Bogata je željezom, magnezijem, fosforom, kalijem i manganom.
Lubeničasta rotkvica
Lubeničasta rotkvica ima veliki korijen koji može narasti i do veličine košarkaške lopte. Dijelom je i iz porodice hrenova, te ima blago ljut okus. Lubeničaste rotkvice su, kao što im i samo ime kaže, veoma slične minijaturnim lubenicama. Vanjska pokožica je blago zelene do bijele boje dok je unutrašnjost jarko ružičasta. Lubeničaste rotkvice su bogate askorbinskom i folnom kiselinom te kalijem, a veoma su dobar izvor i kalcija, magnezija i bakra.
Yacon
Yacon (Smallanthus sonchifolius) je zeljasta trajnica koja raste do 1.5-2.5 m visine. Biljka proizvodi gomolj poznat kao yacon koji ima ugodan slatkast okus, a jede se sirov. Izvorno stanište yacona je južna Amerika, pa biljka uspijeva u velikim klimatskim rasponima, na nadmorskoj visini od 0-3500 m, te na vrlo različitim tipovima tla. Jedino što je osjetljiva na mraz. Uzgoj yacona proširio se na Novi Zeland, Japan od 1985., te u Češkoj, Rusiji, te od nedavno u Hrvatskoj. Kultivari se razlikuju po boji kožice na gomoljima i bojama gomolja. Boja mesa varira od krem, svijetlo narančaste do crvene i ljubičaste.
Yacon se sadi od studenog do siječnja u grijanim plastenicima da bi biljke sa sadnjom u svibnju mogle doseći tehnološku zriobu, za što je potrebno 9 mjeseci. Međutim, na otocima, gdje je moguće natapanje i mala je vjerojatnost za mrazeve, yacon se može sijati u bilo koje doba godine, čime se osigurava cjelogodišnju opskrbu svježim korijenima. Yacon najbolje uspijeva u tlu s visokim sadržajem organske tvari i neutralne do blago kisele pH. Razmak biljaka trebao biti 0,6-1,0 m unutar reda i 0,8-1,0 m između redova. Potrebe za vodom su relativno visoke (> 800 mm) i nedostatak vode može imati značajne negativne učinke na prinos, koji u prosjeku iznosi do 40 t/ha. Tjedan dana nakon berbe, sadržaj gomolja može se smanjiti za 30- 40%, stoga se gomolji trebaju čuvati u hladnjači kako bi se smanjilo propadanje.
Zdravstvene prednosti yacona
Važno je napomenuti da većina korijenastog povrća pohranjuje ugljikohidrate u obliku škroba, a yacon to čini u obliku inulina, koji prolazi kroz probavni trakt bez puno kalorija. Zahvaljujući činjenici da oligofruktoza ima malo kalorija (1,5 kcal / g), i ne podiže razinu glukoze u krvi, yacon mogu konzumirati dijabetičari i pretile osobe. Yacon ima probiotička svojstva jer pomaže u obnavljanju crijevne mikroflore, poticanjem razvoja bifidobakterija i Bacillus subtilis u debelom crijevu, a sadrži i topiva vlakna, što pomaže spriječiti zatvor. Štoviše, studije pokazuju da oligofruktoza potiče apsorpciju kalcija, smanjuje razinu kolesterola, jača imunološki sustav i smanjuje kancerogene lezije u debelom crijevu.
Jicama
Jicama (Pachyrhizus erosus) korijenasto je povrće, koje se tradicionalno uzgaja u Meksiku i Srednjoj Americi. Koristi se sirova ili kuhana, daje delikatnu slatkoću i poslužuje se uz salate ili pomiješana s krumpirom, no bitno je da nema mnogo kalorija, pa predstavlja omiljeno povrće zdravstveno osviještenih povrćara i kuhara. Biljka je snažna penjačica koja raste i do 15 metara,traži sunce ili polu sjenu, ali to se može riješiti potpornom konstrukcijom kao kod vinove loze ili kivija, tako da je idealna za nadstrešnice, sjenice kao dekorativna biljka i zaštita od sunca. Uzgoj jicame zahtjeva vrijeme od 8 mjeseci, što je duža vegetacije za proizvodnju ukusnih gomolja, to je prinos veći u jesen. Za jicamu se preporučuje odabrati mjesto s puno sunca, a presadnice se mogu posaditi na otvorenom, čim to vremenski uvjeti dozvole, odnosno kad prođe opasnost od proljetnog mraza.
Prostor između biljaka treba biti 35 cm, a daje prinos od 4-5 gomolja po biljci. Jicama najbolje uspijeva u vlažnom, ali dobro dreniranom tlu. Dobra gnojidba osigurava dobar prinos, a jicama traži osobito puno kalija. Svi nadzemni dijelovi biljke, uključujući lišće, cvijet i sjemenke su otrovni, a štetnici uglavnom ne napadaju nadzemni dio. Korijen mogu napasti zemljišni insekti, kao i svako drugo korjenasto povrće. Jicama se također može uzgajati u velikim posudama, ako nema mjesta u vrtu ili želite iskoristiti penjačicu kao ukrasnu biljku.
Berbu gomolja bolje je obaviti što je kasnije moguće, no svakako prije prvih mrazeva, po mogućnosti 150 dana ili više od vremena presađivanja na otvoreno. To će omogućiti gomoljima dosta vremena da narastu i uđu u tehnološku zriobu. Vrijeme za vađenje gomolja je kad biljka počinje gubiti snagu i pojavljuju se prvi suhi listovi. Gomolji su veliki od 7-14 cm u promjeru, a najbolje ih je vaditi kada je tlo suho. Jicama ne podnosi temperature kod skladištenja ispod 20 stupnjeva. To znači da će hladnoća i vlaga u skladištu oštetiti korijene. Pravilnim skladištenjem gomolji će ostati svježi i ukusni i do pet mjeseci.
Uzgoj egzotičnog povrća u Zagorju
Krapinsko-zagorska županija podržala je pilot projekt proizvodnje egzotičnog voća i povrća na području županije, u čijoj prvoj fazi organizira stručne edukacije potencijalnih korisnika. Cilj projekta je stvaranje dodatnog izvora prihoda poljoprivrednim gospodarstvima, ali i mogućnost samozapošljavanja. Stručna predavanja za sve zainteresirane s područja Zagorja održat će Ivan Šulog, vlasnik tvrtke Šulog d.o.o. EXOTIC KING iz Bistre, koji će nazočnima prenijeti osnovne informacije o proizvodnji i plasmanu egzotičnog voća i povrća. Prva predavanja održana su u veljači u Bedekovčni i Sv. Križu Začretje. Više informacija o projektu možete saznati u Upravnom odjelu za gospodarstvo, poljoprivredu, promet, komunalnu infrastrukturu i EU fondove Krapinsko-zagorske županije u Krapini, Magistratska ulica 1, ili na tel.: 049/329-064
Zaštita egzotičnog povrća
Najčešće bolesti i štetnici egzotičnih povrtnih kultura su pepelnica, plamenjača i trulež ploda, a od insekata im prijete lisne uši. Zaštita je preventivna. Najbolje je biljke prskati jednom u dva tjedna, računajući od cvatnje, a poželjno je da se svaki puta folijarno prihrani mikroelementima.
