Najčešći uzgojni oblici vinove loze u vinogradima kontinentalne Hrvatske su Guyot i modifikacije različitih tipova oblika Kordonac. Ovi potonji, najčešći su kod stolnih i crnih kultivara, a osobito kod sorata s krupnijim grozdovima i većim koeficijentom rodnosti bazalnih pupova. Pa ipak, za glavnu i vodeću sortu graševinu i za gotovo sva vinogorja (kao i većinu bijelih kontinentalnih kultivara) sjeverno od rijeke Save, u zadnjih 10 -15 godina, uzgojni oblik dvostruki Guyot, malo-pomalo prepušta dominaciju običnom (jednostranom) Guyotu ili samo Guyotu.
Uzgojni oblik Guyot sastoji se od stabla, visine između minimalno 40 cm, a najčešće 60 – 80 cm, dok ponekad i 100 cm ili više. Iznad stabla se nalaze rodni elementi: reznik (dio jednogodišnje odrvenjele loze ili rozgve), niži po položaju, koji na sebi nosi 2 rodna pupa, te lucanj. Ponegdje su za lucanj sinonimi još i lûk, šparòn ili (u Kutjevu) „pjèvač“. Lucanj je također dio jednogodišnje odrvenjele rozgve, po položaju viši od reznika, koji na sebi nosi 6 – 10 rodnih pupova.
Upravo je broj ostavljenih rodnih pupova na lucnju tema i dilema na kojoj se najviše razlikuju i sukobljavaju oprečna stajališta te mišljenja vinogradara i vinara.
Naime, još prije 35 godina (ili još i ranije od toga) bilo je nezamislivo da lucanj ima manje od 10 rodnih pupova, a vrlo često je imao i 12. Glavni razlog je bila „bitka“ za velikim urodom. Tako osamdesetih godina proteklog stoljeća nije bilo neobično da urod graševine dosegne i 20 tona po jednom hektaru, a znalo je biti i godina i sa znatno većim urodom. Dakako, tada su „u modi“ bili uzgojni oblici dvostruki Guyot i tzv. „Iločki rez“, a nerijetko se ostavljao i poveći treći lucanj na mjestima susjednih nedostajućih trsova. Mjerenja razine šećera pri tako obilnom urodu rijetko su uzimana kao relevantna, a da se o razini pepela ili kiselina (a pogotovo ne i sastava kiselina) u grožđu i ne govori. Sve nabrojano rezultiralo je proizvodnjom vina koja su sa današnjeg stajališta jedva prihvatljiva. No, tada je sve bilo podređeno količini.
Ovisno o sklopu koji se tada (70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća) za uzgojni oblik dvostruki Guyot bio kretao između 4.000 do oko 4.600 trsova po 1 ha, ovakvim opterećenjem se dosezalo od minimalno 80.000 do 110.000 (pa i više) pupova po 1 ha.
Kvaliteta na uštrb kvantitete
Ulaskom Republike Hrvatske u tržišnu privredu, a osobito stasanjem značajnog broja privatnih vinara i podrumara, trend je značajno promijenjen: brojna su ocjenjivanja vina širom RH, a vina se šalju i na najprestižnija međunarodna ocjenjivanja, mijenja se moda velikog uroda te glavna riječ postaje kvaliteta. Cijena boce graševine se kreće u rasponu od jedva 15 do 150 ili i više kn. Predikatne graševine, a osobito ledene berbe (za neupućene i nezamislivo) više od ovoga. Cijene arhivskih vina dosežu i četveroznamenkaste cifre.
Nova kvaliteta za sobom povlači reduciranje ostavljenog opterećenja po jednom trsu (čitajte: broj ostavljenih rodnih pupova po trsu), povećava se donekle broj trsova po jednom hektaru (čitajte: sklop), a kao rezultanta se uzima broj ostavljenih pupova po jednom hektaru. Početak berbe graševine varira od početka rujna do kasno iza Svetog Nikole, a pokatkad i iza Nove godine. Neovisno o broju trsova po 1 ha, kod otkupljivača grožđa s najvećim rejtingom u RH, taj broj rijetko smije prijeći 70.000 pupova po 1 ha. Često i manje.
Ako se zna da je koeficijent rodnosti pupa graševine (ovisno o klonu, bonitetu tla, opskrbljenosti trsa tijekom vegetacije vodom i hranom, kvaliteti lanjske zaštite protiv bolesti i štetnika) kreće u širokom rasponu od 1,1 do 1,3 (a to znači da se iz jednog ostavljenog rodnog pupa, u berbi može očekivati prosjek od 1,1 do 1,3 grozda, te s prosječnom težinom graševine od cca 125 grama ili 0,125 kg) to se onda pri ostavljanju 70.000 pupova po 1 ha (u prosječno povoljnoj vinogradarskoj godini) može očekivati urod od 70.000 x 1,2 x 0,125 kg= 10.500kg grožđa graševine vrhunskih karakteristika.
Na ovaj broj se mora primijeniti i faktor „nepotjeralih“ mladica, tj. onih kod kojih abortira rodni pup – te iz njega ne potjera nova mladica (ili je ona tako kržljava da ne može nositi nikakav urod). Što je broj ostavljenih pupova po trsu (čitajte: opterećenje trsa) s jedne strane veći, a s druge, uvjeti za rast tijekom vegetacije lošiji, to će broj abortiralih ili zakržljalih mladica biti veći. Ovaj broj neznatno raste i sa starošću vinograda, osobito nakon njegove 35. godine i kasnije.
Manjim opterećenjem do dugotrajnijeg vinograda!
Poznato
je da ako značajnije opterećujemo trs – on manje traje. To u praksi znači da
mnogi vinogradi „propadnu“ i prije njihova „normalnog“ vijeka za eksploataciju
ili se svake godine povećava broj stradalih trsova koji ne izdrže pojačani
pritisak opterećenja rodnim pupovima. Narodna poslovica o tome govori: “Tko će puno – neće dugo!“. Nije
svejedno imamo li u 60-ak godina vinogradarenja jednu ili dvije sadnje
vinograda. U prvom slučaju imamo ukupno 3 godine bez ikakva uroda u 60 godina,
tj. imamo 57 godina s urodom. Ako pak imamo dvije sadnje vinograda u 60 godina,
tada imamo 3+3 godine bez uroda + minimalno 3 godine odmora na istom tlu (a u
nekim vinogradarsko „jačim“ zemljama taj razmak između krčenja i sadnje
vinograda na istoj površini nerijetko je i 6 godina…) što zajedno iznosi
minimalno 9 godina bez uroda odnosno, imamo najviše 51 godinu s urodom. Da
pojačane troškove i ne spominjemo. Stoga se sâmo po sebi nameće pitanje:
Trebamo li baš pod svaku cijenu preopterećivati trsove? A i nije nepoznata
izreka u zemljama s dugom vinarskom tradicijom koja kaže da se najbolje vino stvara
u vinogradu (manje u podrumu) ali i sa trsova starijih od 30 godina. Traju li
naši vinogradi toliko?
Dodamo li još samo jedan faktor, tj. otkupnu cijenu grožđa na pojedinom vinorodnom području RH, onda je razvidno da brojni čimbenici utječu na broj ostavljenih rodnih pupova. Drugim riječima rečeno, izračun opterećenja trsa je jednadžba s jako puno elemenata. S jedne strane vinogradari, koji nisu ujedno i vinari nego prodaju svoje grožđe kao sirovinu za vino nekom otkupljivaču, vinaru ili podrumaru ili velikoj otkupnoj kući, imaju stalnu tendenciju povećanja opterećenja trsa. S druge strane, otkupljivači žele što je moguće manje opterećenje na trsovima grožđa koje otkupljuju. I to po što je moguće manjoj cijeni. Međusobno nerazumijevanje ove problematike se rezultira u trajnom procesu povećanja broja malih vinara u RH. A možda je došlo i vrijeme da obje strane sjednu za stol i iskreno porazgovaraju o ovoj problematici.
