Svaka je sorta po nečemu različita i specifična i na temelju tih svojstava obavlja se izbor prilikom podizanja nasada. S druge strane očekuje se da svi trsovi pojedine sorte posađeni u istim uvjetima budu jednaki. Međutim, svaki vinogradar zna da to nije tako. Tj. da unutar svake sorte imamo trsove koji se po nekim svojstvima razlikuju od ostalih trsova iste sorte u vinogradu.
Te razlike mogu biti negativne (niži prinos, lošija kvaliteta, neredovit rod itd.), ali i pozitivne, pa tako imamo trs ili više njih koji su redovito rodniji od ostalih, imaju uvijek viši sadržaj šećera, bolje obojeno grožđe, bolju aromu, njihovo grožđe rijetko napada botritis i svaki vinogradar zasigurno poželi imati vinograd u kojemu bi svi trsovi izgledali kao taj. Klonovi pojedine sorte vinove loze su upravo to tj. potomstvo jednog trsa kod kojeg je došlo do određenih pozitivnih promjena. One su stabilne kroz dugi niz godina i čije potomstvo nakon umnožavanja cijepljenjem također zadrži ta pozitivna svojstva.
Klonovi se dobivaju kroz postupak koji se naziva klonska selekcija.
Proces dobivanja klonova
Klonska selekcija je dugotrajan postupak koji se sastoji od pronalaženja, označavanja i detaljnog opisivanja trsova. Kod njih se uočavaju određene pozitivne promjene nekog od gospodarski važnih svojstava. Zato je potrebno obići najmanje 10000, a često i do 30000 trsova pojedine sorte u vinogradima u punoj rodnosti i u dobroj kondiciji. Ovako pronađeni trsovi obilaze se najmanje još tri godine kako bi se moglo utvrditi jesu li te promjene stabilne.
Odabrani trsovi ne smiju pokazivati nikakve simptome virusa, fitoplazmi i drugih bolesti koje se prenose cijepljenjem na potomstvo. Ovo se dodatno testira posebnim laboratorijskim testovima. Samo zdravi trsovi nacijepe se svaki zasebno na potpuno zdravu podlogu i sade u pokusni nasad kako bi se moglo utvrditi da li se pozitivne promjene prenose na potomstvo. Nakon ulaska potomstva u puni rod, tri se godine provode istraživanja kojima se mjere i opažaju sve proizvodne karakteristike tih trsova. Tj. potencijalnih klonova, a ovo uključuje i najmanje 2 godine vinifikacije svakog klonskog kandidata. Nakon toga slijedi postupak priznavanja klona kod nadležnih državnih institucija koje pomno proučavaju rezultate svih ovih istraživanja. Također donose odluku o tome je li nešto uistinu klon ili nije.
Da bi klon neke sorte bio priznat mora zadovoljiti sljedeće kriterije:
– razlikuje se od prosjeka sorte u nekoj od gospodarski važnih osobina
– razlike su pozitivne, stabilne i prenose se kod cijepljenja na potomstvo
– slobodan je od virusa i drugih bolesti koje se prenose cijepljenjem na potomstvo.
Klonovi i dalje nose naziv sorte kojoj pripadaju. Uz to imaju i određenu šifru ili dodatni naziv kako bi proizvođači mogli znati o kojem je klonu riječ. U svim razvijenim vinogradarskim zemljama gotovo da se i ne koristi drugi sadni materijal osim klonova čija su proizvodna svojstva jasno definirana. Razlike između klonova omogućuju proizvođačima da unutar pojedine sorte dobrim izborom klona postižu određene karakteristike vina. Također sigurnije prinose, bolju kvalitetu itd.
U Hrvatskoj je moguće nabaviti klonove samo za svjetske sorte (Chardonnay, Rizling rajnski, Pinot, Sauvignon i sl.) i to iz uvoza. Dok klonovi kod autohtonih sorata ili svjetskih sorata selekcionirani u našim uzgojnim uvjetima još uvijek ne postoje. Postupak klonske selekcije započeo je tek 2006.g., od strane stručnjaka s Agronomskog fakulteta kod većine autohtonih ili udomaćenih sorata (Škrlet, Graševina, Kraljevina, Žlahtina, Plavac mali, Pošip, Vugava, Grk, Debit, Plavina, Maraština). Zbog dugotrajnosti postupka prvi klonovi se na tržištu mogu očekivati tek 2012.g.
