Vinogradarima je dobro poznato da su se lozne podloge -“divljake ” počele koristiti tek krajem 19.stoljeća. Nakon što je filoksera (trsov ušenac,žiložder) prenesena iz Amerike. Ova se opasna uš vrlo brzo proširila po čitavoj vinogradarskoj Europi izazivajući masovno propadanje vinograda. Istovremeno se prišlo intenzivnom traženju djelotvornog lijeka ili otpornih vrsta vinove loze. Mnogi francuski, talijanski, njemački i drugi znanstvenici (Couderc,Richter, Ruggeri,Paulsen,Kober,i dr.) posvetili su čitav život kako bi našli najbolje rješenje za zaštitu vinove loze od filoksere. Krajem 19. i početkom 20. st. stvorili su mnoštvo križanaca između pitome i američke loze te između različitih američkih loza.
Zbog neodgovarajuće kvalitete grožđa te drugih nedostataka novostvoreni križanci nisu mogli zamijeniti domaću plemenitu lozu. S druge strane, kemijske i druge mjere zaštite nisu se mogle primijeniti u praksi. Zato je uzgoj vinove loze cijepljenje na lozne podloge ušao u široku praksu praktički kao jedino racionalno rješenje.
