Kao sastavni dio biljke, voda je neophodna za većinu fizioloških procesa i sintezu organske tvari vinove loze. Iako se smatra da se vinova loza uspješno može uzgajati u uvjetima s godišnjom količinom oborina od 600 do 800 mm, od presudne je važnosti raspored oborina tijekom godine.

Naravno, ove vrijednosti ne mogu se generalizirati. One ovise o mnogim faktorima, kao što su suma efektivnih temperatura, jačina strujanja zraka, svojstva tla, itd. Manjak oborina tijekom vegetacije uspješno se rješava navodnjavanjem. Voda se iz tla gubi otjecanjem u dublje slojeve. Zatim isparavanjem, tj. evaporacijom s površine tla te gubitkom vode kroz list vinove loze, tj. transpiracijom. Zajednički naziv dviju potonjih je evapotranspiracija.

U slučaju vinove loze, na jedan ha površine tla dolazi oko 15 000-40 000 m2 lisne površine. To ukazuje na vrlo veliku površinu s koje se odvija evapotranspiracija, odnosno gubi vlaga. Zbog toga se pri analizi prikladnosti nekog područja za uzgoj vinove loze u obzir uzimaju podaci o količinama i rasporedu oborina, ali i podaci o evapotranspiraciji. Područja u kojima je potencijalna evapotranspiracija veća od oborina smatraju se sušnima, a u kojima je veća količina oborina, vlažnima.

Količina vode potrebne lozi nije ista u svim fenofazama. Veće količine potrebne su neposredno prije pupanja vinove loze; zatim prilikom intenzivnog porasta mladica i bobica te u fazi dozrijevanja grožđa. Iako se u literaturi može naći više načina navodnjavanja vinove loze (navodnjavanje u otvorene brazde, navodnjavanje po cijeloj površini, navodnjavanje kišenjem, navodnjavanje sustavom podzemnih kapaljki), u praksi su u upotrebi gotovo isključivo sustavi navodnjavanja „kap po kap“.

Razlog tome je jednostavnost i ekonomičnost sustava jer se može točno nadzirati količina potrošene vode u odnosu na jedinicu površine, odnosno po jednom trsu. Sustav se sastoji od plastičnih cijevi učvršćenih za naslon u vinogradu u visini prve ili pomoćne žice. Na njima su kapaljke izravno iznad sadnog mjesta ili mini raspršivača u prostoru između trsova. Osim niskih troškova za potrebnu vodu, prednost ovog sustava je i mogućnost dodavanja hraniva u vodu za navodnjavanje. Jedini potencijalni nedostatak ovakvog sustava je mogućnost začepljenja kapaljki i oštećenja cijevi u slučaju korištenja vode loše kakvoće.

Navodnjavanje je redovita agrotehnička mjera

Navodnjavanje vinove loze smatra se redovnom agrotehničkom mjerom u vinogradima stolnog grožđa (grožđa koje se koristi za konzumaciju u svježem stanju; zobatice), kao i u vinogradima koji su nastali melioracijom krša. Vinogradi za uzgoj vinskog grožđa na klasičnim vinogradarskim tlima obično nemaju ili imaju znatno manje potrebe za navodnjavanjem. Sustavi uzgoja u vinogradima stolnog grožđa dizajnirani su na način da razviju veliku lisnu površinu koja omogućava postizanje visokih prinosa.

Nasuprot vinskom grožđu, kod stolnog je poželjan razvoj krupnih bobica. Zbog toga je tijekom razdoblja rasta i razvoja bobice nužno održavati visoki turgor. Velika lisna površina za posljedicu ima i velike gubitke vode s površine trsa (transpiracija). U tom je slučaju potrebno intenzivirati i navodnjavanje. Broj navodnjavanja tijekom vegetacije ovisi o količini i rasporedu oborina za svako pojedino vinogorje. Zatim o potrebama sorte za vodom, o intenzitetu sunčevog zračenja, o temperaturi, karakteristikama tla i nizu drugih elemenata.

Navodnjavanje, ako je moguće, treba izbjegavati u fazi cvatnje i oplodnje. Sve kako ne bi došlo do osipanja grozdova i pojave prevelike bujnosti. Nedostatak vode s druge strane može utjecati na reduciranu oplodnju. U fazi od završetka cvatnje i oplodnje pa do šare potrebno je osigurati dovoljne količine vode za rast bobice. Intenzitet dijeljenja stanica bobice tijekom 40 dana nakon oplodnje odredit će i buduću krupnoću bobice. U razdoblju od početka šare do berbe voda je neophodna za odvijanje procesa fotosinteze i nakupljanje šećera. Prekomjerno navodnjavanje će povećati bujnost i usporiti procese dozrijevanja.

Mjerenje protoka, evapotranspiracije

Nedovoljne količine vlage u tlu, a što je gotovo pa redovita pojava u južnim toplim područjima tijekom ljetnih mjeseci, imaju izravan utjecaj na smanjenje kakvoće grožđa. Ona se manifestira u disharmoničnosti organoleptičkih svojstava stolnog grožđa; naročito u nepovoljnoj konzistenciji mesa koja umjesto da je mesnata i hrustava, postaje razvodnjena. Sama bobica uslijed nedostatka vode postaje mekana i manje čvrstoće; neizražene je obojenosti i maška, a okus i specifična sortna aroma su neodređeni.

Povećanje količine i kvalitete grožđa

Nadoknađivanje nedostatne količine vode putem navodnjavanja ima značajan utjecaj na anatomsku građu i fiziološke procese u svim organima vinove loze te posljedično na količinu i kakvoću prinosa. U uvjetima navodnjavanja, odnosno veće dostupnosti vode, intenziviraju se svi fiziološki procesi u biljci. Povećava se njena bujnost i ukupna lisna površina, pa takvi trsovi mogu dati i veći prinos grožđa. Nasuprot vinskim sortama, gdje je količina prinosa obično u negativnoj korelaciji s kakvoćom, kod stolnih sorti je povećanje krupnoće bobica i grozdova poželjno i smatra se pozitivnim u smislu povećanja kakvoće grožđa.

Osim toga, navodnjavanje ima pozitivan utjecaj i na otpornost te čuvanje grožđa, kao i njegovu manipulaciju u transportu i trgovini. Isto tako, u izrazito sušnim godinama navodnjavanjem se mogu izbjeći stresovi izazvani sušom. Tako se povećanje kakvoće može postići čak i u smislu povećanja sadržaja šećera u grožđu. Kad govorimo o uzgoju vinskih sorti grožđa, navodnjavanje je uobičajena i obavezna agrotehnička mjera u vinogradima podignutima na melioriranom kršu.

Naime, melioracijom krša ne stvara se poljoprivredno zemljište ili tlo, već samo supstrat sličan tlu. U njemu se uz osiguranje niza pretpostavki može uspješno uzgajati vinova loza, kao i druge drvenaste kulture. Nastali supstrat predstavlja mješavinu drobljenog kamena u različitim granulacijama; od kamenog praha do komada kamenja promjera većeg i od 10-15 cm, s česticama prirodnog tla i organske mase zaostale od prethodne vegetacije.

Vrlo često udio kamenog skeleta i kamenog praha čini više od 60 do 70 % mase stvorenog supstrata. Dakle, supstrat nastao melioracijom krša u svakom se pogledu razlikuje od bilo kojeg tipa prirodno stvorenog tla. Poglavito je to u pogledu propusnosti i apsorpcijskog kapaciteta za vodu, zbog čega se nameće potreba za navodnjavanjem.

Bujniji urod

Kod navodnjavanja loze vinskih sorti općenito, a posebno u ovakvim projektima, dodavanje vode treba razumjeti samo kao nužnu mjeru. Ona će osigurati lozi normalne uvjete za odvijanje fizioloških, metabolitičkih procesa, a ne nikako kao način kojim bi se povećavala količina grožđa.

U većini naših vinogorja u vinogradima na klasičnim vinogradarskim tlima količina oborina koja padne tijekom godine uglavnom je povoljnog rasporeda i zadovoljava potrebe vinove loze za vodom. Posljednjih se godina, uslijed posljedica klimatskih promjena i sve dužih sušnih razdoblja tijekom ljeta, u našim najjužnijim krajevima sve češće uočavaju znatne štete od suše. U budućnosti će biti potrebno razmisliti o investiranju u sustav navodnjavanja na tim lokacijama.

Pri tome se nikako ne misli na povećanje priroda putem navodnjavanja, već na jedan ili dva (ili niti jedan, zavisno o godini) tretmana tijekom vegetacije da loza lakše prebrodi najkritičnije trenutke. Previše vlage neminovno dovodi do pada kvalitete grožđa. S druge strane, štete od suše u samo jednoj godini mogu po vrijednosti biti veće od cjelokupne investicije u sustav navodnjavanja.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakNeobična i rijetka sultanska kokoš
Sljedeći članakOd jedne košnice do svjetski priznatog brenda!
Avatar
Viši stručni suradnik na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: utjecaj ampelotehnike i ekoloških uvjeta na fiziologiju vinove loze, biološki potencijal polifenolnih spojeva u vinu. Mirela Osrečak rođena je 26.10.1980. godine u Zagrebu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 2005. godine, a na Zavodu za vinogradarstvo i vinarstvo zaposlena je od siječnja 2007. godine kao viši stručni suradnik u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Doktorsku disertaciju obranila je 2014. godine. Znanstveni interes usredotočen je na fiziologiju vinove loze, ampelotehniku, ekologiju vinove loze, stolno grožđe, zdravstvene aspekti grožđa i vina, posebno na biološki potencijal polifenolnih spojeva u vinu. Aktivno sudjeluje u izvedbi nastave na dva modula dodiplomskog studija, te dva modula diplomskog studija. Kao autor/koautor objavila je veći broj znanstvenih radova indeksiranih u međunarodnim bazama te veći broj stručnih i popularnih članaka, kao i sudjelovala na većem broju domaćih znanstvenih skupova i međunarodnim kongresima. Član je Hrvatskog enološkog društva, te Povjerenstva za senzorno ocjenjivanje vina.