U nekim slučajevima je teško utvrditi vjerojatno podrijetlo sorte. A nekada bi to bilo vrlo važno, zbog značaja koju neka sorta ima. Najbolji je primjer kod nas graševina, najvažnija hrvatska sorta koja pokriva četvrtinu svih hrvatskih površina.

U literaturi su se donedavno navodile Francuska ili Italija kao domovina ove sorte, ali bez čvrstih dokaza. Unatoč svim naporima struke da se putem genskog profila graševine i usporedbom s drugim sortama u svjetskim bazama podataka dođe do njezinog pedigrea i tako približi zemlja podrijetla, nije bilo rezultata. Jednu od pretpostavki koja navodi Francusku kao domovinu graševine iznio je Ludwig von Babo, u njegovom poznatom djelu Der Weinstock und seine varietäten (1843.-1844.).

Kasnije ga prepisuje Goethe, a njega citira Turković (1950.):

ona je navodno iz Šampanje i gornje Burgundije dospjela u okolicu Heidelberga, a odatle preko transalpinskih krajeva u Švicarsku i Štajersku, pa negdje oko god. 1860. i u naše sjeverne vinorodne krajeve između Drave i Save, prodirući sve više prema istoku“.

Međutim, nekoliko je nedostataka u ovoj tvrdnji. Prvo, malo je godina prošlo od tada do hvalospjeva Graševini Dragutina Stražimira (1876.). Prekratko je to razdoblje da se sorta negdje pokaže u punom potencijalu. Još ranije (1873.) bilježimo i zapis Dragutina Lambla. On navodi „da je graševina najizvrsnija za naše predjele, jako plodna“, pa prema tome otpada gore navedena tvrdnja.

Graševina nije iz Francuske!

S druge strane, u Francuskoj je danas nema, u spomenutim pokrajinama niti u drugim područjima. To ne ide u prilog francuskom podrijetlu graševine. Također, Ludwig von Babo je u tom navodu identificira kao Aligoté i Petit Meslier. Međutim, graševina nema nikakve veze s tim sortama. Prema tome ispada da je ova tvrdnja potpuno pogrešna. Pogotovo što nalazimo i tvrdnje da se graševina nije nikad niti uzgajala u Francuskoj (Robinson, J. 2012).

Treba spomenuti i da je na Fruškoj gori opisana pod nazivom „Beli Grašac“ početkom 19. stoljeća (Bolić, P., 1918., prema Cindriću, 2000.), gdje je u to vrijeme bila etablirana sorta. To doprinosi hipotezi da je u ovim područjima poznata mnogo ranije. Druga, najčešća pretpostavka je da se radi o talijanskoj sorti. Ponajprije zbog imena kojim se ova sorta naziva u većini zemalja: riesling italico, italien riesling, rizling italijanski itd. No, u Italiji se uzgaja tek u novije vrijeme, nije je bilo prije 19. stoljeća (Robinson, J. i sur., 2012.), a kasnije samo u sjevernom dijelu.

Graševina s lokacije Jazbina (Zagreb)

Vjerojatno se pridjev „talijanski“ vuče od netočnog prijevoda imena Welschriesling, kako se u Njemačkoj naziva ova sorta, tj. riječi wälsch, odn. welsch, kako su Nijemci nazivali romanizirane Kelte i ostale romanizirane narode, pa tako i Talijane. Jednako tako, u slovenskom jeziku riječ „laški“ ukazuje na talijansko podrijetlo. Tako je ova sorta kod naših susjeda poznata pod nazivom laški rizling, kao i kod Mađara („Olasz“). Inače, ovaj naziv („welsch“) na njemačkom označava i nešto strano. To sugerira da je sorta introducirana u zemlje njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija) izvana. Pojavila se i tvrdnja da su ovi nazivi vezani za rumunjsku povijesnu pokrajinu Wallahia (Vlaška). To ne odgovara istini jer i sami Rumunji graševinu zovu – riesling italian.

Je li graševina zapravo s područja Podunavlja?

Pojavila su se i mišljenja da bi ova sorta mogla pripadati podunavskoj regiji, kojoj pripada i naša zemlja. Naime, činjenica je da je graševina u našim krajevima poznata mnogo prije sredine 19. stoljeća kako se često navodi, jer je tada već bila poznata, u mnogim krajevima i vrlo cijenjena sorta. Iz imena, kako vidimo, ne možemo utvrditi podrijetlo, sve pretpostavke se odbacuju. Također, sufiks (ili prefiks) riesling (ili rizling) u imenu je pogrešan. Graševina nema nikakve veze, fenotipske ili genotipske s ovom njemačkom sortom, što često mnoge dovodi u zabludu.

Iz svega toga proizlazi, da ova sorta nije podrijetlom iz spomenutih zemalja, a kao nova pretpostavka navodi se, prema sada već čuvenoj knjizi „Grape varieties“ (Robinson, J. i sur., 2012.):

„Hrvatska, odnosno podunavska regija je najvjerojatnije mjesto podrijetla ove sorte“.

Iz tog je razloga u istoj knjizi po prvi puta upotrijebljen naziv graševina kao glavno ime, pod kojim je sorta i opisana. To je veliko priznanje sorti i rezultatima koje ostvaruje u našoj zemlji.

Nedavno su se pojavili rezultati istraživanja talijanskih znanstvenika koji nalaze prve konkretne veze graševine s nekom talijanskom sortom (Claudio D’Onofrio i sur., 2020.), gdje je jedna rijetka sorta, orsolina, u bliskom srodstvu (roditelj-potomak) s graševinom. To je do sada najveći doprinos hipotezi o talijanskom podrijetlu. Međutim, kako je već i spomenuto, niti to nije dovoljan argument koji bi u potpunosti razriješio ovu enigmu.

Vinograd sa sortom graševina u Slavoniji

Stoga bi se u obzir trebale i dalje uzimati i druge pretpostavke, koristeći sve znanstveno utemeljene pretpostavke. Jer, graševina nam svoje odlike nesebično godinama pokazuje i daruje, u našim je vinogorjima pronašla izvrsne uvjete za očitovanje visokog potencijala. To nam priznaju i mnogi strani gosti, enolozi i ostali vinski znalci. Nerijetko ne mogu povjerovati da je vino što im ga nudimo zaista napravljeno od iste sorte koju oni poznaju pod drugim imenom. Međutim, u njihovoj zemlji ne daje ni izbliza takve karakteristike. Pogotovo kad je riječ o vinima iz Slavonije i Hrvatskog Podunavlja, pa je potrebno poduzeti aktivnosti da se na odgovarajući način ova vina istaknu. Graševinu bi trebali tretirati kao „domaću“ ili „tradicijsku“ sortu, bez obzira u kojem pravcu će budući rezultati istraživanja podrijetla ići. 

Zaključno, dokazivanje podrijetla sorata vinove loze (ili drugih višegodišnjih drvenastih kultura koje se vegetativno umnažaju i održavaju) je težak posao. Nerijetko je to i nemoguće sa sigurnošću utvrditi. S obzirom na već spomenute kriterije, teško je više puta presuditi što tretirati kao izvorno, a što kao udomaćeno… Možda bi pravednije bilo koristiti termin „tradicijske sorte“; one za koje se može znanstveno utvrditi ili utemeljeno pretpostaviti da potječu iz HR geografskog područja, ali i one nepoznata podrijetla. Tu bi se možda trebale naći čak i strane, davno introducirane sorte. One se tradicionalno uzgajaju u Hrvatskoj (duže od 150 godina), što bi možda bilo najpoštenije i gospodarski opravdano. Jer, svjedoci smo da su brojne sorte vinove loze već stotinama godina prisutne u našim vinogradima. One pišu našu vinsku povijest, pa je inzistiranje na „dokazanom podrijetlu“ često nepotrebno, pa i štetno za naše vinogradarstvo.

Točenje graševine u podrumu

Dobar primjer za to je upravo graševina. Nje nema na izvrsno osmišljenoj i hvale vrijednoj manifestaciji „Vina od davnina“, gdje se prezentiraju vina izvornih hrvatskih sorti vinove loze. Tamo gotovo da i nema vinara iz Slavonije i Podunavlja, naše vrlo važne regije u kojoj je graševina temelj proizvodnje, čime je paleta prezentiranih vina znatno siromašnija. A graševina se uzgaja kod nas „od davnina“, ma kako istraživanja podrijetla u konačnici završila. 

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje