Pitomi domaći kesten u Međimurju je prije desetak godina počeo izumiranjem u svojim staništima u bjelogoričnim šumama te je danas takav kesten ‘bolesnik’ kojeg je gotovo pa nemoguće izliječiti.
Razloga takvom stanju sigurno je više, a rezultat sve više oboljelih i posušenih stabala, te posljedično, nedostatak ovih šumskih plodova na tržnicama i trgovinama. Mlađi naraštaji ljudi u Međimurju uvidjeli su kako moraju nešto učiniti kako bi kesten i dalje bio dostupan svakome tko ga poželi, te su došli na ideju uzgoja kestena izvan šumskog područja, dakle na površinama na kojima raste samo ta vrsta te je tako zaštićen od šumskih bolesti, a moguća je i zaštita sredstvima protiv bolesti i štetnika.
Mini plantaža
Prvi koji je krenuo u plantažni nasad kestena je Krešimir Mesarić koji je u blizini naselja Vučetinec na imanju svojih roditelja 2015. godine zasadio 70-ak sadnica krupno plodnog kestena i maruna koji danas dobro rode, a to je bio ,,signalʺ i drugima da se iskušaju na ovom području.
Ekološki uzgoj i trotjedna berba
Jedan od takvih je Mihael Frančić iz međimurske Peklenice koji sada posjeduje mini plantažu krupno plodnog kestena ili maruna i s kojim smo razgovarali o uzgoju kestena, jer kao agronom i poduzetnik ima iskustva koja može podijeliti sa svima koje zanima uzgoj kestena odnosno maruna.
- Kako i kad ste se počeli baviti uzgojem kestena, odnosno maruna?
–Prvih 50 stabljika zasadili smo prije 7 godina, a zatim pred tri godine još toliko te danas imamo stotinjak stabala od koji one prve daju obilne plodove dok su mlađe tek u početku roda. Mogu reći kako su naša iskustva pozitivna i u pogledu održavanja plantaže, tako i o rodnosti i prodaji plodova.
- Tko vam sve pomaže ?
-Uz mene, mnoge poslove na plantaži obavlja moja supruga Martina. Zapravo, na plantaži u svim poslovima sudjeluje cijela moja obitelj, pored supruge Martina pomažu i kćerka Ellena i sinovi Maksim i Toma te tako imamo potpuni nadzor nad svim procesima što nam pojeftinjuje uzgoj. Kako bi stabla napredovala, a plodovi bili što krupniji i kvalitetniji, na plantaži je potrebno odraditi više poslova koje obavlja cijela obitelj Frančić, a ja koordiniram poslovima.
- Kako ste zadovoljni urodom?
–Prve plodove sorte Boche de Betizac ubrali smo nakon treće godine rasta, a najkrupniji plod težio je 52 grama. Približavamo se godinama kada ćemo sa stabala ubirati 30-ak kilograma maruna koji će teži između 20 i 50 grama.
- Strahujete li od mrazeva, kao ostali voćari?
–Naši kesteni cvatu relativno kasno te nema opasnosti od proljetnih mrazova, kao niti od širenja bolesti, pa prema tomu nema potrebe tretiranja kemijskim preparatima. Držimo se svih naputaka struke, preporuka onih koji imaju više iskustava i što nije beznačajno u zaštiti od bolesti i štetnika ne koristimo kemijska sredstva.
- Što je bitno u uzgoju kestena?
–Nastojim imati kombiniranu gnojidbu malo mineralnih i više gnojivima prirodnog podrijetla. Zatim, košnja trave mora biti što učestalija poglavito u dijelovima gdje ima voluharica koje su vrlo aktivne i nama štetne. Kad u jesen plodovi sazriju berba traje u prosjeku tri tjedna i to svaki dan po dva puta. Plodovi opadaju sami, a ponešto trebamo obaviti ručnom trešnjom i kada su oni na tlu s zaštitnim rukavicama ručno ih oslobađamo od bodljikavih ljuštura. Najbolji saveznici kod berbe su sunčano vrijeme i vjetar koji nam trese zrele plodove koje potom lakoćom ubiremo i stavljamo da se osuše te ih plasiramo na tržite.
–Potrošači kažu kako su naši kesteni ili maruni vrlo ukusni kuhani ili pečeni, te za spravljanje slastica, ispričala nam je Martina na plantaži gdje je s kćerkom Ellenom ubirala plodove za jednog potrošača.
Osim plodova kesten ili marun kao stablo može se koristiti u drvodjelstvu, ali tek nakon tridesetak godina rasta. Mesarićev i Frančićev plantažni uzgoj kestena ili maruna može kao primjer poslužiti drugima, posebice mladima, ali i nadomjestiti konzumiranje plodova vrlo sličnima pitomom kestenu koji raste u šumama.
