I u krizi se može!

U općenito sumornoj stvarnosti, pitamo se ima li smisla ili još bolje ima li onih koji uz nemogućnost izbjegavanja osluškivanja crnih vijesti pokušavaju raditi i snalaziti se u novo-starim uvjetima. Posebno kod onih najranjivijih iza kojih ne stoje politički moćnici ni tuđinske banke, a to su naši „mali“ poljoprivredni proizvođači. I za početak odnosno traženja odgovora na postavljeno pitanje, široka je lepeza razmišljanja o ulozi, ciljevima i pogledu na, svi su suglasni, važnu ali i kompleksnu djelatnost.

Jedni zagovaraju pristup da se Hrvatska konačno odluči za manji broj strateških proizvodnji i proizvoda, strateških s nacionalnog, ali i šireg tržišnog aspekta. Tako postavljenom cilju oni bi prilagodili i sustav odnosno ključ poljoprivrednih potpora koje se često neracionalno rasipaju, zadovoljavajući socijalni, ali ne i ekonomski aspekt proizvođača odnosno proizvodnje. Na taj način moglo bi se potaknuti pa i ,,prisiliti“ manje proizvođače na poslovno povezivanje, čime bi im se olakšala primjena suvremenih proizvodnih tehnoloških postupaka i povoljniji položaj na tržištu. Konačni cilj za dio njih bi trebao biti cjelovito vlastiti ili udjelni dio kod prerađivačkih kapaciteta. Također se zagovara rasterećenje proizvođača bespotrebnom ,,papirologijom“ i veći angažman javnog servisa u pružanju proizvođačima neophodnih informacijama kao što su tržišna kretanja, pojava biljnih bolesti i nametnika te postupci suzbijanja, ali i kod izrade natječajne dokumentacije, receptura te drugih besplatnih i za proizvođače korisnih usluge kao što su analiza tla i slično.

OPG „Matić“ – dobar primjer u lošim vremenima

U traženju pozitivnih primjera došli smo do obitelji Matić i njihovog pokušaja da doskoče svim nedaćama s kojima se ,,mali“ proizvođači susreću, ali i njihovoj želji da naprave odmak od pšenice i kukuruza, odmak od žalovanja za nečim često i prije nego se to i dogodilo. Tako nastade ova lijepa priča o prognanicima iz Bosanske Posavine koji se danas često spominju kao uspješni, čak i u vrijeme koronakrize.

Iako su nevoljko pristali na razgovor jer vele ,,naše je da radimo i stvorimo uvjete za potomke, da ne moramo put tuđine“, a na spomen Gospodarskog lista koji uvijek rado pročitaju i podijele sa svojim novim susjedima- Podravcima, na periferiji Koprivnice, bio je dovoljan razlog da ,,otvore dušu“.

Sve je počelo tako blizu, a sada daleko – u selu Jošava, župa Potočani, nedaleko od Odžaka. Sumorne devedesete godine, rat koji plamti svuda oko njih, s obje strane Save, svakodnevni strah tada mladog oca Marka za dvoje male djece i suprugu Ružicu, dok i sam u blatnjavom rovu nije siguran da će dočekati jutro, te ih situacija tada prisiljava na rastanak. Ružica s dvoje male djece prvo odlazi u Slavonski Brod kao i većina Posavljaka, a onda kod rodbine u Vladislavce kod Osijeka.

Dani neizvjesnosti i strepnje što će biti s Posavinom polako su prolazili, a kad se nakon pada Posavine Marko pojavio živ, nastupilo je olakšanje. Spoznaja da je sve što su dotad stvorili nestalo ili će nestati nije ih obeshrabrilo u nakani da stvore novi i bolji život, ako ne za sebe onda barem za svoju djecu.

Rijetko su u Jošavi razmišljali o inozemstvu, ali ovaj put nije bilo druge nego kao i mnogi prije njih djecu ostaviti u Zagrebu kod članova šire obitelji te put okolice Friedrichschafena, i to kao i mnogi drugi u statusu sezonaca. A gdje, tamo gdje mnogi ne žele – u poljoprivredu. I imali su sreću, vidjeti će se poslije, što su radili kao sezonci za poljoprivrednika jer su se tamo susreli sa suvremenom proizvodnjom jagodičastog voća.

Dok su radili daleko od svojih i štedeći koliko se moglo, vijest iz Zagreba da cijene stanovanja rastu i da se djeca sele iz jednog u drugi smještaj, ubrzala je već prije donesenu odluku o preseljenju u neko manje mjesto te se za početak odlučuju na odlazak u podstanarstvo u Koprivnicu. Rad u inozemstvu im je omogućio da do jeseni 1993. godine završe malu, ali kao dvorac veliku kuću u koju sada oni primaju članove šire obitelji. Pomoglo je i to da su u kvartu većina stanovnika doseljenici te se ubrzo nakon upoznavanja stvorilo prijateljsko ozračje.  

Godina je 1996. i na svijet dolazi najmlađa članica obitelji, kćerka Tea. U to vrijeme Marko uspijeva nagovoriti Ružicu da podignu prvi nasad maline, što je odavno želio, a nedugo nakon toga registrirali su OPG Marko Matić.

            Lijepa priča počinje

Sada u Njemačku odlaze sezonski, koliko zbog zarade toliko i zbog stjecanja znanja o uzgoju jagodičastih voćnih vrsta.

–Prvi put sam osjetio nedostatak znanja i žaljenje za propuštenim prilikama za školovanjem, govori Marko i tiho odlučuje da će barem jedno od djece to nadoknaditi, što se i ostvarilo 2014.g. kad je sin Matej diplomirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon osam godina rada u inozemstvu, zajednički donose odluku o napuštanju Njemačke i pokušavaju svoju sreću potražiti u poljoprivredi od koje su mnogi bježali. I tako počinje lijepa priča o uzgoju jagodičastog voća, neprospavanim noćima i kilometrima razvoženja robe, strepnjama i veseljima, učenju i dijeljenju stečenih znanja drugima.

Ulazak u novi milenij Matići obilježavaju kupnjom još jednog hektara zemlje za koji se ,,poteže“ do Švicarske po originalni sadni materijal i pokušava se primijeniti naučeno. Sve veći urod maline, ribizla i jagode zahtijeva izlazak iz lokalnog u veće tržište. Zelena tržnica u Zagrebu se pokazala kao izvrsno rješenje i svakojutarnji dvosatni rad za Marka dok i zadnja kutija voća ne bi došla do kupca.

Obitelj Matić postaje poznata i priznata na tržnici, traži se sve više njihovih proizvoda jer kakvoćom i cijenom su konkurentni proizvodima iz uvoza. Jedini izlaz je povećanje proizvodnje, ali i uvođenje novih kultura i sorti. Pa tako iznova.

Iako s gorkim iskustvom iz 90-ih, hrabro se odlučuju za nove iskorake. Godine 2007. nabavlja se voćarska mehanizacija koja omogućuje kvalitetniju obradu tla, manje međuredne razmake te s time veći broj biljaka na istoj površini. Dvije godine poslije nabavljaju rashladne komore kako bi imali više vremena za berbu, ali i kvalitetniji plasman proizvoda jer više ne moraju brati do kasno u noć i nakon toga razvoziti. A sve to dovodi do potrebe novih tržišta te 2015. godine otvaraju prodajno mjesto i u Zadru. Za Zadar su se odlučili zbog dobre prometne povezanosti, ali i brzorastućeg turizma gdje svoje proizvode (oko 35 % ukupne prodaje) brzo i povoljno prodaju. Iako se nešto proda i na kućnom pragu, veletržnica u Zagreb je njihovo najvažnije tržište.

Danas Matići uzgajaju šest sorti malina, tri kupina, pet jagoda, osam borovnica, po dvije sorte crvenog i crnog ribizla, bijeli ribizl, dvije sorte ogrozda, aroniju, tayberry te manje količine drugih vrsta u pilot proizvodnji. Kod svakog proizvoda teži se postići ravnoteža kvalitete ploda (okus, čvrstoća) i količine. Jagodaste voćne vrste zahtijevaju visoka ulaganja kod rezidbe, gnojidbe, zaštite te posebno berbe, ali i kod plasmana ploda.

Novi trendovi u proizvodnji voćnih vina, prešanju i proizvodnji matičnih sokova, proizvodnji vrhunskih domaćih pekmeza nisu ih zaobišli, ali su na čekanju do izgradnje pomoćnog objekta u kojem će biti smještena proizvodna jedinica s opremom i, nadaju se, sa svim dozvolama. Ipak, i sada na OPG-u Matić, ovisno o godini, u preradi završi od 15 do 30 % proizvodnje voća.

Danas Matići proizvode na osam hektara. Iako imaju dostatnu mehanizaciju, ova proizvodnja traži puno ruku te se na poljima često vidi od 5 do 20 sezonaca koje i nije lako pronaći. Vizija je unaprjeđenje postojećeg nasada na razini kvalitete i prinosa te introdukcija novih suvremenih sorti koje zadovoljavaju potrebe tržišta.

Snaga je, reče Marko, njihova ljubav prema uzgoju, nevjerojatna upornost cijele obitelji i posvećenost ovom poslu kako bi OPG Matić nastao i opstao. Za kraj, njihov savjet mladima: Budite uporni, učite i širite vidike, ne srljajte odmah na veliko, nego na manjoj površini pokušajte ostvariti veću dobit, istražujte prodajne kanale, tražite potporu od lokalne zajednice te povrh svega imajte na umu da – složne ruke kuću grade!

Borba na svim područjima

Problemi s kojima se susreću su, kako zorno reče Matej ,,glupa pravila jer su proizvodno na području grada Koprivnice pa ne ulaze u ozbiljnije mjere ruralnog razvoja za sufinanciranje potrebne zgrade“. Susreću se i s problemom beskrajne i po njima bespotrebne ,,papirologije“, raznih dozvola, analiza za dobivanje certifikata o kvaliteti proizvoda. Posebna ,,priča” je njihova borba za nastup u trgovačkim centrima. A koronakriza nije ni njih zaobišla, posebno u Zadru, dok je na zagrebačkom tržištu nisu osjetili.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje